dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
subota, listopad 16, 2010
Kažete da me znate, kažete da sam jaka, puna elana. Nikad depresivna, uvijek od akcije. Pokrenula bi planinu ako treba. Da, vrlo istinito. Znate li me uopće, ili se vješto skrivam iza tisuću i jedne maske?
Ako vam otkrijem neki istinit detalj, da li ćete mi vjerovati ili ćete i dalje govoriti da pričam nebuloze te da sebi postavljam visoke ciljeve? Samo ja znam koliko mogu, a koliko činim. Samo ja znam kad nisam zadovoljna s učinjenim, a opet ništa ne mijenjam..barem na nekim poljima.
Imam li uopće pravo na to da budem plačljiva, slaba, da trebam rame za kukanje? Ne, vi ste oni koji mi dolazite, ja samo primam 'moje pacijente' na sofi za kukanje, mene ništa ne tlači. Ili barem tako mislite. Ne želim da vam smjetam idilu.
Nekad i sama na trenutak pomislim kako sam oglušila. Nestalo je sažaljenje za određene situacije i sudbine. Da li sam vično napravila obrambeni štit, postoji li uopće tako nešto?
Nekad mi je najlakše povući se i ostati u mislima sama sa sobom. Ili s onima koji se nalaze u istom sosu. Nema veze.

neviane @ 08:08 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 22, 2010

Opet si mi došla. Nepozvana, ali ti si uvijek dobro došla. Toliko nekad čeznem za tobom i pokušavam u mislima osjetiti miris tvoje odore i tijela, tvoje geste. Po milijun puta se vraćam na scenu kad si one noći stajala iznad mene govoreći mi da me se ne možeš nagledati. Sad kad imam svoje zlato, ja te u potpunosti razumijem i zahvaljujem na ljubavi koju si mi dala, a koju prenosim nju koju volim. Kad bi barem mogla vratiti film i ugoditi tvojoj želji, da se legnem kraj tebe?
Ponekad zavirim u tvoju torbicu promatrajući sve one sitnice koje si nosila sa sobom, slike koje si toliko često ljubila. Što mi one govore? Puno toga, pogotovo svežanj slika pune tvojih poljubaca.
U snu te vidim i osjetim onakvu kakava si bila, možda si se tek malo zaokružila. Znam da ćeš nestati, tuga me hvata, a razum me bodri. Znam da ćeš otići, ali ovaj put dostojanstveno, baš onako kako si zamislila.
Pozdravljaš se sa mnom i još s nekima naglašavajući da ti je vrijeme da ideš, ali da ćeš sama odlučiti kad će to biti. Želiš se pozdraviti s onima koji su ti toliko značili. Pa zar je to previše za očekivati? Ne nije, mada znam da si i u stvarnosti čekala na one koji su ti bitni. Znam da ne vrijedi pokušati te odgovoriti, govoriti kako se tvoj master plan može i odgoditi. Tko sam ja da ti poljuljam planove? Dok obilaziš ljude kojima po zadnji put želiš reći zbogom, ja se isto tako spremam na tvoj odlazak. Ovaj put znam da ćeš otići sretna i zadovoljna, to mi je jedina utjeha. Ne, ne plačem, smješkam se. Neka zadovoljstvo ozari moje lice od sreće što si se uspjela izboriti za ono što želiš.
Ne sjećam se više da li sam uz tebe bila u tom trenutku. Sjećam se jedino prizora u sobi. Tvoje oči nikada više neće ugledati svjetlost dana, ali po crtama lica mi se čini da si otišla zadovoljna. Barem si u ovom snu umrla kako si htjela. Znam da više nisi s nama, ali si izabrala svoj put.
Volim te..uvijek ću biti uz tebe..


neviane @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, studeni 13, 2007

Što je u stvari jedno preseljenje? Za mene je svako značilo novu fazu u životu, na neki način novi početak. Tako i ovo preseljenje.
Da, to je to! Sigurno vam je poznat osjećaj, bilo da se radi o nekoj osobi koju ste upravo upoznali, poslu koji namjeravate raditi ili pak kutku u kojem ćete živjeti.
Kada smo prije nekoliko godina tražili stan, tražili smo toliko dugo dok nismo naišli na jedan u kojem smo imali dobar feeling. U kojem smo se osjećali dobro. Slično je bilo i sa našim novim kutkom. Da, to je to.
Preselili smo se, napokon. Puno ručica čuda čine, kao i pravi prijatelji. Ovo preseljenje je bilo na neki način i druženje uz posao. Ovo preseljenje je bilo i mali ispit tko ti je u stvari frend, gdje su prioriteti, popodnevna kavica sa frendovima ili selidba? Sad znam čiji ću broj izbrisati iz mog telefonskog imenika. Kome je bitnija zabava, a tko je tu za tebe u dobru i „zlu“ (iako preseljenje nije zlo, ali zasigurno ne tako ugodno kao partijanje).


Očito me moj nos manje više dobro služi, te se na listi našla „samo“ jedna osoba. Samo sam čekala da je stavim pred ispit lojalnosti..haha..

Naša selidba se pretvorila u veselo čakulanje o Bogu i svijetu te u nastavu njemačkog i engleskog. Naravno sve to uz maminu sarmu, sestrine kolače i pitu.
Ja sam naravno delegirala (što ću drugo, nisu mi ništa dali da radim) i izigravala konobara..


Susan, moja indijsko-engleska frendica je čvrsto odlučila da se uda za kakvog Hrvata jer želi biti dio te vesele, tople zajednice.
Pa ti si i sad part of... budalice mala, rekoh joj, jesi li sigurna da baš hoćeš Hrvata, zafrkavala sam je.


Naš Tomislav (mačak) je izgubljeno gledao kako njemu poznate stvari pakujem u kutiju i kako se stan prazni. Bilo mi ga je žao, pile malo, pogotovo što je jednu noć spavao sam. Htjeli smo ga dovesti u novi stan tek kad glavninu prenesemo u novi stan. Moram priznati da sam se brinula kako će prihvatiti novu okolinu, no mislim da mu se svidjelo. Ispočetka je zanjušio u svaki kutak stana, i odmah završio na vrhu kuhinje. Našao je svoja tri omiljena mjesta – na prozorskoj dasci u primaćoj i dječjoj sobi te na vrhu kuhinje. Čini mi se da je puno mirniji nego u starom stanu...
Još uvijek živimo među kutijama, no malo pomalo se i njih riješavam...
Toliko od nas..Ah da, danas bi mogli saznati da li je podstanar muško ili žensko..Želite li znati..?

neviane @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 7, 2007
Neovisno o tome da li se radi o žicanju komentara, glasova..? Pojasnite mi što se još može žicati na Blogeru? Koliko sam puta vidjela kod mene komentare u stilu lijep blog, svrati ili glasaj za mene,  ja ću ti uzvratiti.  Kako interpretirati njihove komentare? Ne, moj blog im nije niti lijep niti dobar. Ne, nisu svratili da bi pročitali ono u što sam napisala, najbitniji faktor je u stvari uzvraćanje komentara. Nije bitan moj blog nego uslišavanje molbe da glasam za blogera X. Zašto? Glasat ću ako sam u uvjerena u kvalitetu bloga, a ne zato što me netko zamolio.

Koliko ima smisla veseliti se pobjedi koja i nije pobjeda?
E sad ćete me pitati zašto nije? Možemo biti na pobjednici na papiru, ali ako se pogledamo u ono ogledalo koje je samo nama dostupno, vidjet ćemo prevaranta. Pogled na njega izaziva sram i nelagodu. Zar je to pobjeda?
Zasigurno postoje ljudi koji su odavno razbili to unutarnje ogledalo i ne mogu se ogledati, ne žele se ogledati. Takvi se služe svim sredstvima da bi došli do svog cilja - bilo da se radi o materijalnim ili nekim drugim ciljevima.
neviane @ 10:27 |Komentiraj | Komentari: 51 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 4, 2007

Zasigurno sam vam pričala o mom kolegi Marokancu koji još uvijek vjeruje da će u raju dobiti Sedamdeset djevica? Dobro, nema veze ako se ne sjećate..ako vas zanima možete je pročitati pod 'Izdvojeno'. Uglavnom moram priznati da sam zapanjena njegovom ili bolje rečeno arapskom filozofijom ako se radi o jelu. Kaže on meni lijepo da on ne jede meso koje nije kosher (na židovskom kashrut).
Znam da je to kod Židova malkoc komplicirano. Da prevedem, karshut znači primjereno ili dobro, čisto. Prema njihovim nazorima, Židovi smiju jesti samo meso životinja koje je kashrut, tj.koje su zaklane a ne ubijene pištoljem. Navodno je to humanije. Taj „zakon“ ne uveden da bi se spriječila surovost nad životinjama.
Pitam se što je surovije, nekome oduzeti život momentalnom smrću ili ga mučiti nekoliko sekundi ili bolje rečeno minuta klanjem?


Neke životinje je zabranjeno jesti, između ostalog svinje, insekte, ptice, crve, konje, zečeve i kuniće. Isto tako je zabranjeno konzumirati mlijeko od životinja koje nisu kashrut.
Zabranjeno je konzumirati krv životinja sa obrazloženjem da je duša mesa u krvi. Ima tu još dosta pravila, no vratit ću se na (očito) arapsko gledanje na kashrut.
Moj kolega mi je htio objasniti što za Arape znači kashrut. Reče mi da je to meso od životinja čije je smaknuće od Boga blagoslovljeno i čisto. Osim toga, klanjem iz životinje izađe sva krv koja bi inače eventualno bila prijenosnik raznih bolesti. Objašnjavam mu da krv može isteći djelomično iz glavnih arterija i vena, no nikako iz kapilara, to je fiziološki na taj način neizvedivo. Židovi na specijalni način sa solju obrađuju meso da bi krv izašla iz tkiva.
Nečija smrt je od Boga blagoslovljena? Moram priznati da sam šokirana. Ne mogu si zamisliti da onaj istinski Bog (ne onaj kojeg su ljudi definirali po svojim potrebama) uistinu blagoslovljava ubijanje životinja ili bilo kojih drugih bića. Kroz stoljeća nam je poznato da je crkva davala blagoslov ratnicima u križarskim ratovima, ali i u mnogim drugim ratovima. Isto tako je poznato da (se) danas mnogi ubijaju u ime Boga. Zašto ne bi davali blagoslov i za ubijanje životinja?
U redu, reći ćete da se u ovim primjerima radi o ljudima, a ne o životinjama. Ako je Bog uistinu pravedan i ako ga ima, vjerujem da ne bi nikad dao blagoslov za sistematko ubijanje, nebitno radi li se o ljudima ili životinjama.
Nekad mi se čini kao da ljudi okreću Bogu riječ u ustima (imaginarno gledano, razumije se) onako kako im odgovara, govoreći da su to BOŽJE riječi.
Arapi pak trebaju taj blagoslov da bi bez grižnje savjesti mogli jesti meso, da bi saprali sa sebe krivicu. I sve to u ime Boga.

neviane @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
subota, studeni 3, 2007

Volim groblja. Na neki način me fasciniraju, jer oslikavaju prošlost i svaki djelić ima svoju priču. Nerijetko se desi da baš tamo odem prošetati i nađem tišinu u duši. Tanka je linija između života i smrti - barem tjelesne, razumije se. Kako je moja baka govorila, nikad se ne zna kako će ti grah pasti.
Prije ili kasnije većina ipak zadnje počivalište nađu na groblju. Dan mrtvih je dan koji se posvećuje onima koji nisu fizički sa nama. Mnogi koriste baš taj dan da urede i posjete grobno mjesto svojih najdražih.
Pitam se ako ljudi uistinu drže do toga da posjećuju grobove svojih najbližih, zašto su groblja gotovo pusta preko čitave godine, da bi se baš na taj dan stvorila gužva kao da se nešto dijeli besplatno ili barem kao da se održava nekoliko pogreba odjednom? Zar je to dovoljno? Naravno da ima i dovoljno onih koji ne žive u mjestu gdje su njihovi pokopani mrtvi i možda upravo taj dan koriste za posjetu.
Zapisničarka me ponukala da vam nešto kažem o tome kako mi provodimo taj dan. I ja sam se sa sestrom i prijateljicom kao i svake godine zaputila na groblje, iako su „moji“ mrtvi daleko u domovini. Ona je uvijek tu negdje sa mnom i svaki put kad odem doma ne propustim priliku da je posjetim. Nerijetko mi je davala inspiraciju.
Šetamo tako kraj prostorija gdje se čuvaju urne. Neka me nelagoda prožima i vodi na razmišljanje koji način bih birala jednog dana kada krenem na onaj svijet. Spaljivanje ili klasični pokop u zemlju? Vatra ili crvi? Nastaje crna diskusija što bi htjeli, što je za nas bolje ili gore zlo? Da nas prožderu plamenovi ili da nas prožderu crvi?
Moja prijateljica se odmah izjasnila za klasični pogreb, na kraju krajeva nikad se ne zna da li to spaljivanje uistinu boli. Duhovno gledano, razumije se. Ipak će malkoc potrajati dok crvići ne „preuzmu“ posao. Sve tri smo prasnule u smijeh. Njena teorija je više nego suspektna.
Moja sestra se izjasnila za spaljivanje, barem ovdje u Njemačkoj. Nemojte misliti da je ovdje zakupljenje jedne grobnice „for ever“, a nije ni jeftino. Ovdje vječnost traje svega deset godina, niste to znali? U slučaju da se budući mrtvac nije pobrinuo da zakupi grobnicu za recimo sljedećih tridesetak godina ili njegova djeca nakon isteka zakupnine nemaju love da zadrže grobno mjesto za sljedećih deset ili više godina, taj grob će se sravnati sa zemljom i tako napraviti mjesto za novot (budućeg) mrtvaca.
Nit jedna niti druga mogućnost mi se ne sviđa posebno, ali ako ću birati između dva zla, crvi su mi draži i to oni domaći.
Šetnja grobljem na Dan mrtvih se obično pretvori u veselo čakulanje o smislu i besmislu života te ostalom filozofiranjima. Ništa posebno morbidno, na kraju krajeva život i smrt su jedan krug, jedna cjelina, zar ne? Na taj dan želim posvetiti moju pažnju onima koji su očito davno zaboravljeni. Promatram grobove i razmišljam o prošlim, daleko ugaslim životima. Da li se netko brine za te grobove ili su već odavno samo obična površina preko koje je već odavno izrastao korov i žbunje?
Oni zaboravljeni će dobiti moju, tj. našu pažnju. Oni koji su očito već odavno pali u zaborav, oni čiji se grobovi guše u šipražju. Palimo svijeće, trenutak tišine. Tebi posvećujemo naše misli...tebi..


neviane @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2007
Što ste vi za mene? Često sam se pitala što mi toliko znači ovaj blog, što mi znači kroz pisanje davati dio sebe, kroz čitanje vas otkrivati?
Bloger Opiranje se nedavno u jednom komentaru izjasnio da se radi o čistoj ovisnosti. Da li sam ovisna o blogu? Zašto pišem blog?
Nisam baš simpatizerka kopiranih tekstova, pjesmica i sličnih sadržaja, stoga ono što vidite na mom blogu je nastalo u ovoj nebuloznoj glavi. Osjećala bih se jadno kad bi krala vrsne stihove Vladimira Nazora ili tuđe analize.
Ono što nastane u mojoj glavi izvire kao lava i pretapa se u ono što čitate ili vidite. Uključujuci i eventualne gramatičke greške. Nekad se radi o slikama, o pričama, nekad o mom životu i razmišljanjima, nekad je to erotika koja vidim mnogima nedostaje.
Zašto blogiram? Zašto sam vezana uz vas? Što ste vi za mene? Vi ste mi dio domovine u kojoj ne živim, kroz vas se osjećam kao svoj među svojima. Volim taj osjećaj. Kroz vas učim koliko je čovjek kompleksan i jednostavan u isto vrijeme. Gdje podijeliti duboke filozofije o smislu i besmislu, pravdi i licemjerstvu te ostalim škakljivim temama. Koliko lica zaista imamo?

Naravno da ima stvari koje me i smetaju. Prije svega je to nespremnost akceptirati da netko ima i drugo mišljenje i ostaviti komentar u tom stilu. Lovci na komentare su mi isto zanimljiva pojava.
Hvala vam na svemu!
neviane @ 07:12 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007

Spremam stvari, tako je to kad ljudi odlaze. Sa mnom ide meni sve vrijedno. Tvoja torba, riznica uspomena. Meni sveta i draga. Nedovršeno pletivo, čarape i šalovi. Otvaram torbu kao i uvijek kada je dotaknem. Gledam slike najbližih koje nose tragove tvojih poljubaca. Vraćaju me u ono što je odavno prošlo. Zaustavljam se na onim slikama koje su odavale koliko si bila nesretna zadnjih godina. Bez kuće, bez domovine. Dom je tamo gdje su najbliži. Zar je to zaista tako? Što je sa mirisom ruža iz vrta, paradajzom ili jutarnjom kavicom sa susjedom Katom? Domovina je nešto drugo.
Koliko god sam se trudila da ti uljepšam život, toliko god sam osjetila da to nije dovoljno. Koliko je dovoljno? Tvoje lice mi je odavalo više nego što si htjela pokazati..tvoje lice. Kao i tvoje slike. Gledajući ih osjetih kako si venula.
U riznicu uspomena vraćam tebi drage stvari: slike, češljeve, privjeske sa slikom, davno potrošenu kremu. Ona i dalje nastavlja put u moj novi dom. Čuvat ću je, tu i tamo prekopati po njoj, proliti litru suza. Ne mogu vratiti vrijeme natrag, ali ti si uvijek tu negdje, kad mi je lijepo, kad mi je teško, vodilja kad ne znam dalje…


neviane @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 50 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007
Volite li promjene? Kada je vrijeme za njih? Ili možda pripadate skupini ljudi koji se teže odlučuju za nove korake?
Meni je ova godina puna promjena. Htjela sam ih i svjesna sam da će mi neke od njih okrenuti život naopačke. Pri tome ne želim zapostaviti lude opanke (vidi post LUDI OPANCI pod "izdvojeno"), njih se ne želim riješiti, oni su dio moje osobnosti. Bitno je zadržati dijete u sebi i osjećati se slobodno, neovisno o obavezama.
Ne sjećam se koja godina mi je donijela više promjena nego ova -  počevši od trudnoće, novog stana, novog posla (iako u istoj firmi), fusioniranje sa još jednom firmom, što je donijelo i  presljenje.
Neobično da se to presljenje desilo
upravo kad se i privatno selim. Privatno osjećam da ulazim u novi period života, a ni poslovno nije drugačije. I dok sam neki dan u starom uredu pakovala meni za posao bitne stvari i anđelka koji mi je nešto kao talisman, razmišljala sam o samim početcima u ovoj firmi.
Sjetila sam se dogovorenog razgovora za posao sa mojim šefom i trenutka kada sam fulala raskršće i skužila da ću zakasniti na razgovor. Nisam baš osoba koja voli kasniti, no tad me očito uhvatila nervoza i on ju je točno osjetio. Kad sam već mislila da sve pada u vodu i da me neće primiti, dobila sam mail u kom me pozvao na posao. To je bio početak. Od tada sam prošla puno toga, radila na većim i manjim projektima i učila.
Novo preseljenje firme je naravno velika promjena za nas, mnogi su još uvijek skeptični prema tom potezu. Ja osobno imam dobar osjećaj, jer mislim da ćemo ubuduće intenzivnije surađivati sa firmom sa kojom smo fusionirali. Bit će sve u redu. Trenutno naš ured izgleda kao velika bauštela.. Zaboravite njemačku pedantnost što se tiče preseljenja, naš novi ured još nije poprimio konture onoga što se broji kao ured. No nema veze, sredit će se..

Što sam vam ono još htjela reći? Privatno ulazimo u zadnju fazu što se tiče preseljenja. Za tri tjedna bi svakako trebali već biti u novom stanu, što znači puno posla..Ne žalim se, to je ono što smo htjeli, iako sam svjesna da je bebać najvažnije u svemu. Trenutno nemam vremena da blogiram i stoga ću napraviti malu stanku dok se zaista ne uselimo u novi stan. Što ne znači da vas tu i tamo neću čitati u predasima..što da vam kažem, previše sam radoznala da bi vas ostavila na miru. Do sljedećeg javljanja..
neviane @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007
Prošli vikend je zaista bio turbulentan. Čovjek bi pomislio da je jedan vikend u planinama čisto odmaranje. U stilu, lagana vatrica u kaminu, malo muzike i slične stvari. Zaboravite! Ne u ovom slučaju.
Kao i svake godine, moj šef  je organizirao vikend u planinskoj kućici uz puni program: planinarenje, zajedničko druženje uz kuhanje, kartanje i mini golf.
Nakon večere sam odspavala moju obaveznu (trudničku) rundu od tri sata. Probudila se naravno tek u ponoć i svježa kao jutarnja rosa spremna na nove akcije.
Pao je prijedlog da igramo poker.  Ne u skidanje nego u žetone.
Rekoh im da sam davno, davno prije igrala, ali se ne sjećam više pravila. Moj šef, pedagoški nadaren čovjek je počeo strpljivo objašnjavati pravila, značenje karti i ostale kerefeke. Ma odlično, ajmo probati.
Mic po mic ufurala se ja kao velika i tako se broj žetona na mojoj hrpici počeo sve više i više povećavati. Gledaju me pomalo ispod oka, a meni ful neugodno. Što da im kažem? Pokušavam im reći da je sve ovo tek vježba, ispričavam se što sam ih opelješila za tolike žetone, ja samo pokušavam slijediti pravila kako mi je šef i objasnio.
A ja? Zašto sam često pobjeđivala? Imam li poker face na kojem ne mogu vidjeti kakve karte uopće imam? Ili me jednostavno poslužila sreća?
Naravno da sam skužila po kojem sistemu igraju: dvojica se obično nisu upuštala u veće pustolovine ako karte nisu bile posebno dobre, slično kao i moja kolegica. Rijetko su blefirali. Frendica se upuštala u velike svote samo je imala super dobre karte. Dakle, kad je počinjala igrati sa žetonom od sto ili petsto, znala sam koliko je sati. Moj šef se često upuštao u blef, no obično je ulagao kod posebno dobrih karti.
Ja sam često blefirala kad sam vidjela lica koja su odavala nesigurnost ili sam imala dobre karte..Odustajala sam kad sam vidjela da se gore navedeni razbacuju sa čipovima.
Vikend je zaista bio fantastičan. Puno se tu pive popilo, puno se pojelo. Od silnog alkohola neki nisu našli svoj krevet već se zaletjeli u tuđi, pa su potom slijedile ‚seobe‘ na drugo mjesto.
Planinarenje je bilo fantastično, vrijeme kao stvoreno za aktivnosti u prirodi. Najbitniji mi je ipak bio osjećaj biti zajedno, jačati duh teama i kolegijalnosti.
Moram priznati da mi treba još dan godišnjeg da se odmorim od dugih noći uz kartanje, planinarenja i akcije, ali odmorit ću se i naspavati se jednog dana kad umrem..hehe
neviane @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007
Sat mi pokazuje četri i nešto. Nakon ritualnog noćnog ustajanja zbog mog mjehura pokušavam zaspati, no san mi ne dolazi na oči. Valjda me moje dijete želi navikavati na malo spavanja kad dođe na svijet.
Dižem se, što da radim? Neka barem moj dragi i Tomislav (mačak) spavaju ako ne mogu ja.
Polazim do kuhinje i tu počinje prvo atakiranje, uhvatila me neka glad. Bože, ni u snu ne bi pomislila da ćemo se ovo dešavati. Žderancija u rano jutro??? Kompromisno jedem bananu i krišku kruha sa medom..smiri se dijete!! Nemojte misliti da mi se to dešava svaki dan pred zoru..haha..Sinoć sam se odrekla večere jer nisam bila gladna i moj bebči očito traži ono što mu pripada..
Kružim se..na kraju krajeva bilo bi i vrijeme, uskoro ulazim u pet mjesec...Neobično mi je moram priznati, oduvijek sam imala ravan stomak i struk..no naravno da je lijepo znati da se kruži jer u njemu raste živo biće..
Ne znam kako ću danas izdržati cijeli dan na poslu, već sad sam groggy, ali možda pobjegnem malkoc prije...

A sutra? Sutra ćemo malo u planine, u susjednu nam Austriju. Moj šašavi šef već nekoliko godina uzastopno svake jeseni organizira event u planinskoj kućici. Svake godine naravno ista procedura. Dolazimo u odredište najkasnije u petak popodne..naravno da se tu otvara prva piva (ne volim pivu pa ostanem obično trijezna..haha), potom slijede partije mini golfa te šoping za cijeli vikend. Navečer obično završimo sa kartanjem, a u ponoć im pravim desert (ove njihove ženske nisu tome vične).
Ne zaboravimo i tjelesnu aktivnost. Naš šef nas obično budi rano ujutro, kako on kaže Der Berg ruft...planina nas zove i tako obično slijedi cjelodnevno planinarenje...
Prošle godine nisam sudjelovala na tom eventu jer sam imala posjetu. Zvocali su mi mjesecima, te sam prošle zime organizirala kao odštetu planinsku kućicu..(pisala sam o tome).
Nadam se da ću se malkoc naspavati ovaj vikend, iako su dosadašnja iskustva pokazala da smo se obično vraćali umorni i crknuti kući.
Toliko od mene. Imam jednu pričicu u glavi, nešto sasvim drugačije nego što ste navikli od mene i nadam se da ću je uspjeti sutra objaviti. Ako večeras ne padnem mrtva umorna u krevet..
neviane @ 05:49 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2007

Nisam ni slutila koliko sam se odvikla šopinga i sličnih akcija. Mnogi kažu da su ženske lude za šopingom, ajd' možda ja nisam prava ženska, tko zna? Uglavnom, ovaj tjedan smo skoro svaki dan proveli u potrazi za podovima, namještajem za novi stan i sličnim aktivnostima. Moram priznati da je zaista umarajuće, makar se radilo i o dva sata hodanja.
Ne mislim da me to umara zbog trudnoće, nego zato što mi takvi pohodi općenito oduzmu dosta energije. Nekad pomislim da bi bilo bolje imati manje izbora, ovako čovjek zaista ne može biti pametan što uzeti i kako kombinirati. U ovom starom stanu nismo dugo ništa uzimali jer smo znali da ćemo se uskoro seliti i vjerovatno smo se odvikli..

Stavili smo listu prioriteta za stan. Osim dječje, najbitnija nam je spavaća, hoću reći krevet i krevetna konstrukcija. Predzadnji krevet smo brzo bacili na otpad, što ćemo kad smo malo divlji... Sjećam se dobro kad su se moji starci čudom čudili kako se tako brzo potrgao. Naravno da smo popljuvali proizvođača, haha!
Inače..što da vam kažem? Kružim se, tj. stomak mi raste..a grudi izgledaju kao da sam stavila silikone u njih..ajme meni..Neki dan smo bili u trgovini da pogledamo madrace. Prilazim prodavačici da pokupim nekoliko korisnih savijeta u vezi kupovanja madraca.
Ženska me samo pogledala i rekla da je trudnoća loš period za kupovanje madraca. Upitam je zbog čeka, kaže da se kružim samo na jednom mjestu (tj. trbuhu) i stoga bih trebala malo pričekati. Uff, koja filozofija, rekoh joj da moj stomak i nije nešto velik. Samo me pogledala i blago se nasmijala. Pogledam se u ogledalo i zaista. Istina da sam prije toga smazala dva tanjura graha sa kobasicama..haha.. Madrace ćemo ipak uskoro uzeti, novi stan je kao vrsta čišćenja. Neke stvari iz starog stana jednostavno ne želim više upotrijebljavati.

Anonimac me pitao kad ću pokazati moj stomak..Hehe, dobr pitanje..trenutno nisam baš inspirirana za fotografiju same sebe jer mi je tisuću ostalih stvari u glavi...dobit ćete update kad se malo smirim.
Osjećam se dobro, ali me umor brzo savlada, a preko vikenda se kao vampir probudim oko 4-5 ujutro te ne mogu više spavati. Sljedeći termin kod doktorice je za deset dana i ne mogu dočekati da opet vidimo našeg bebaća – podstanara...
Zanimljivo je kako ljudi iz neke druge kulture gledaju na to „drugo“ stanje. Evo uzet ću mog kolegu iz Maroka. Čim se trudnoća utvrdi, trudnica se čuva kao kap na dlanu. Ispunjavaju joj se sve najšašavije želje u vezi klope i ostalog (naravno sve u okviru islamskih zakona..hehe). Naravno da trudnica treba što više ležati – još se nije proširilo mišljenje da je kretanje u stvari dobro i za bebu i za trudnicu, te da se to ne broji u neki fizički napor. Nije ni čudo da se raspekmeze čim ih malo nešto zaboli..Arapi su jedni od onih koji su ekstremno senzibilni na bol, govorim iz isksustva.


Htjedoh ga pitati što je u stvari sa seksanjem u trudnoći, ali rekoh neću..Uglavnom trudnica bi trebala izbjegavati svaki riziko, pogotovo od sedmog mjeseca.
No ipak, mislim da svaka žena osjeti svoje granice i da instinktivno ne radi ono što joj ne čini dobro. Naravno da je bitna zdrava mjera opreza, ali nema smisla stavljati se pod stakleno zvono devet mjeseci da bi isključili sve eventualitete.

neviane @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
petak, listopad 5, 2007
Da li ste čuli za onu izreku da se najbolji poslovi sklapaju u krčmi? Nemojte misliti da je Oktoberfest mjesto gdje se samo gušta i partija..Mnoge firme rezerviraju stolove u jednom od šatora i tako pozovu svoje namještenike ali i poslovne partnere. Dakle, tu se uz krigle pive, pečene kokoške i ostale delikatese radi na poboljšanju radne atmosfere ili optimiranju poslovnih odnosa, diskutiranju o novim projektima.
Moj šef ove godine ludi jer skoro svaki dan ima neki poziv, počeo se žaliti da toliko pive više ne može podnijeti! Al posao je posao, jel?

Ako niste te sreće da vas firma ili koji poslovni partner pozove na Oktoberfest, onda bi bilo pametno razraditi taktiku kako uopće ući u jedan od šatora. Nećemo biti izbirljivi. Želi li netko rezervirati stol na Oktoberfestu, trebalo bi se rezervirati osam do dvanaest mjeseci ispred, ovisno od šatora.
Preko tjedna i nije neki problem ući u štaor i naći mjesto. Navečer je naravno uz malo šarma može naći i stol.
Pravi problem nastaje ako se petkom, subotom ili nedjeljom uputite na Wiesn (kako mi to već kažemo). Uzet ću subotu kao primjer. Šatori se subotom napune za otprilike pet minuta nakon što ih otvore. To znači da kad uđe određeni broj ljudi, security zatvori šatore i nitko više ne može ući (osim ako ima pozivnicu).


Ako se zaista uputite za vikend na Oktoberfest i nemate nikakve pozivnice, onda je najbolje iskoristiti sav (ženski) šarm te smutiti security..koristiti svoje najjače oružje, da li se radilo o moći nagovaranja, šarmu, dekolteu ili ostalim načinima.
Osobno mi je nekako najdraže smuvati te dečke, draže nego ući regularno sa pozivnicom ili preko tjedna..Čujte, ipak je muško muško..niti jedan ne može toliko ozbiljno uzeti svoju obavezu ako se radi o ženskom biću..barem je to moje iskustvo. Nije mi se još desilo da sam neželjeno ostala vani..


Jednom sam imala posjetu..subota, kiša lije kao luda..Valjalo je provući tri dečka i dvije cure - oni Francuzi, ne pričaju švapski i ne bi imali šanse ući..prema strancima su obično strogi..hehe
Security je bio opako „strog“ i činilo mi se da već gubim bitku. Pokušavam mu objasniti kako su oni po prvi put na Wiesn, kako ja mogu doći kad hoću opet, ali oni ne mogu..kako bi bilo ružno da ne osjete štimung u šatoru (koji je drugačiji nego vani)..neka ih pusti unutra a ja odoh kući..

Vidim ja da se tip lomi (i da mu se sviđaju tamnokose..haha) i nakon pola sata navlačenja nas je pustio. Ma koje veselje! Kako smo likovali! Na kraju smo mu htjeli platiti pivu, ali čuvari ne smiju piti. On je naravno pokušao dobiti moj telefonski broj, al neda se Nevia..hehe

Oni koji ne uspiju ući u šator još uvijek
mogu naći neko mjestašce oko šatora u tzv. Biergarten-u. Tamo se može sresti ljudi iz čitavog svijeta. Dosta ljudi iz Australije ili Novog Zelanda baš u to vrijeme pravi veliki đir kroz Europu, između ostalog i zbog Oktoberfesta. Da ne govorim o našim susjedima Talijanima, za koje je Bavarska u stvari sjeverna Italija u to vrijeme..hehe

Ako ste jednom ušli u šator nećete sigurno više izlaziti (barem vikendom), jer je to bila jedinstvena prilika da uopće uđete. Nemojte misliti da ćete sjediti za stolom (ili kraj stola) kao drvena Marija. Čim kapela počne svirati, ljudi se dižu na klupe i počinje opći urnebes i plesanje. Naravno da muzičari ne zaboravljaju svako malo nazdraviti sa publikom, tako da Mass pive (jedna litra) se salije za tren oka niz suho grlo od silnog pjevanja. Nemojte misliti da su oni koji baš ne obožavaju piti pivu prisiljeni da je piju. Ima tu i vode, limunade i ostalih kerefeka. Uz pivu naravno odlično ide pečena kokoš te pereca koja je đavolski slana – u cilju da se popije više pive. Prefrigani su ti Bavarci!



Ja osobno ne volim pivu..Nekad i popijem jednu kriglu, da popijem više bila bi mrtva duša..haha. Stoga mi je draže trijezna uživati jer mi za zabavu zaista ne treba alkohol. Osim toga, onda se mogu vozikati na Playball ili nečem sličnom...
Kad smo već toga, slabo vam ja podnosim te vožnje. Moj želudac je osjetljiv čak i da pijem mineralnu vodu, no uvijek gajim nadu da ću neku vožnju podnijeti dobro. Prošle godine sam se skoro onesvijestila na tako jednoj zezalici. Toliko mi se vrtilo (a nisam bila pijana) i jedva sam se skulirala da ostanem pri sebi. Od tada izbjegavam bilo kakve vožnje, već ostajem na zemlji i divim se krasnim svjetlima kad padne noć.

Oktoberfest je u to doba najveći flirt zone u gradu – valjda su ljudi opušteniji nego inače, pa se tako mnogi spanđaju upravo na ovom mjestu. Nažalost nemam statiskike koliko se takve veze uopće drže. No kome je to bitno u tom trenutku?


neviane @ 07:31 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007
Oktoberfest je najveći narodni zbor na svijetu. Ove godine je počeo 22. Rujna i  broji već 174. objetnicu održavanja.
Prije su takva sakupljanja služila tome da se potroše stare zalihe pive prije nego što se završi fermentiranje novog hmelja.
Oktoberfest u Münchenu se po prvi put održao 12.10.1810 u čast vjenčanja budućeg kralja Bavarske, princa Ludwiga i princeze Therese i to na jednoj poljani ispred zidina grada.
Od tada se ta poljana zove Theresienwiese. Tada je Oktoberfest imao još sportski karakter. Po prvi put su tamo održane konjske trke, a kasnije i ostala natjecanja.
Krajem 19. stoljeća je Oktoberfest poprimio oblik koji nam je danas poznat -  sa velikim šatorima gdje se toči piva, raznim vrtuljcima i štandovima gdje se mogu kupiti razne delikatese kao prženi bademi ili velika licitarska srca.
Krajem 19. Stoljeća je Oktoberfest “pomjeren” zbog hladnih listopadskih dana u rujan, sa tim da završava prvu nedjelju u listopadu, no ime je ipak zadržano.

Danas Oktoberfest (ili kako Bavarci kažu Wiesn = od imena gdje se održava Theresienwiese) broji preko šest miliona posjetitelja, a u tih 16 dana se popije preko 60000 hektolitara piva (5,5 miliona krigli piva po litru), pola milijuna kokoški i oko 11 volova!!
Oktoberfest počinje sa ulaskom “Wiesn- krčmara” (Einzug der Wiesnwirte), tj. onih koji prodaju pivu. Na početku povorke se nalazi gradonačelnik i Muenchner Kindl, koja je vrsta zaštitnog znaka grada. (djeva)
„O’zapft is!“ su njegove riječi, što znači da je uspio otvoriti bure i popiti nekoliko gutljaja pive.
Trachtenzug je po prvi put održan 1835. godine u čast 25-godišnje objetnice braka kralja Ludviga i princeze Therese.

Prema propisima koja su napravljena za Oktoberfest, mogu se samo postaviti šatori onih pivovara koje iza sebe imaju dugu tradiciju prerade piva u Münchenu po tzv. Minhenskom Reinheitsgebot iz 1497. Godine i njemačkom Reinheitsgebot iz 1906.
Reinheitsgebot je propis po kome se u pivu ništa više ne smije dodavati (kao arome itd) sa ciljem da ostane čisti prirodni produkt.







Gosti dolaze iz čitavog svijeta, uz “domaće” ljubitelje najvećeg sakupljanja na svijetu dolazi puno Talijana, Amerikanaca, Japanaca i Australijanaca. Pri tome je trend otići na Wiesn u tradicionalnoj nošnji, žene nose tzv. Dirndl, a muškarci Lederhosen.



(djeva koja simbolizira Münchner Kindl)

U dvanaest sati gradonačelnik kao prvi otvara bure pive i daje znak ostalim gostima da najveća party svijeta može početi.





Sljedeći dan se održava tzv. Trachtenzug gdje se predstavljaju nošnje iz raznih područja Bavarske.




Trenutno na Oktoberfestu je postavljeno 14 velikih i 15 manjih šatora od poznatih Minhenskih pivovara.
(nastavlja se)


neviane @ 12:05 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
subota, rujan 29, 2007

Zvijezde su nam naklonjene u pravom smislu riječi, tj. sve je prošlo u najboljem redu. Nekad se valjda čovjek treba naći u pravo vrijeme na pravom mjestu. Sa drugim riječima rečeno, slučajnosti ne postoje, u to sam se uvjerila više puta. Stan je naš..yeahhhh..
Osjećam da na tom mjestu strujaju dobre vibracije. To me pak čini slobodnom i daje mi elan, inspiraciju, nove ideje. Sad se u potpunosti mogu opustiti jer znam gdje će se stanar useliti kad izgubi stanarsko pravo u mojoj utrobi.
Nadam se da mi neće zamjeriti stress koji sam imala u zadnja dva dana i koji se zasigurno prenio na njega..Sorry bejb..takav je život, nekad lijep, a nekad ružan – ali obećavam da tog neće više biti do kraja tvog podstanarstva.

Jučerašnji dan je bio toliko turbulentan da sam sinoć kao kokoš legla u pola deset i probudila se jutros u četri. Valjda nisam mogla više zaspati od silnog uzbuđenja. Sad se naravno osjećam kao da me poplava izbacila..Odoh malo zakunjuti, danas imam nekoliko projekata u vidu – između ostalog ću vjerovatno na Oktoberfest…no vidjet ćemo.
Hvala vam na vašoj brizi, a oni koje boli briga za to što se ovdje trenutno dešava mogu samo reći da bez staložene Nevie (sa slobodnom glavom) nema niti priča i ostalih nebuloznih sadržaja..


Ljubim vas!

neviane @ 07:58 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 27, 2007
Kale me danas pitala zašto ne pišem o bebi..E reći ću zašto..Našli smo gnijezdo za našeg malog stanara, upravo ono koje nam se sviđa.
Uvijek sam imala strah da ću jednog dana stanovati na mjestu gdje ću se osjećati zatvoreno kao ptica u kavezu. Gdje mi dijete neće izlaziti na zelenu površinu nego na beton, gdje naš Tomislav (mačak) neće moći izaći van i loviti poljske miševe. Gdje neću osjetiti miris konja i promatrati u jesen jutarnju maglicu kako se rasplinjava.
Slučajem prilika smo vrlo brzo našli upravo ono što smo htjeli. Svega dvadesetak minuta od samog centra, stan u prizemlju (Tomislavu je izlaz zagarantiran), dobar raspored, nedaleko od jednog krasnog jezera, nedaleko od polja i konja, pedesetak metara od autobusne stanice i gradskog vlaka,  nedaleko od seke (da se klinci mogu često igrati)...sve ono što smo htjeli..
Ne bi ja bila ja da nemam kakvih problema, pa sam zadnjih dana imala lijetanja i zafrkancije. Uz to me moj stari naživcirao do neba, ne mogu vam to opisati..
I puno ostalih peripetija da me stomak i želudac bole od svega..vjerujte mi. Pokušavam se opustiti, sve zbog našeg malog stanara..al ljudskoj gluposti nema kraja.
Sutra ćemo nadam se okončati sve peripetije i nadam se da ću vam moći pisati o pozitivnom ishodu. Zvijezde su na našoj strani, to znam.
neviane @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare

Nije nam na blogeru dugo bilo izazova..zadnji kojeg se sjećam je bio pjesnički, a on je relativno neslavno završio...No dosta o tome, časno se odazivam upitu od blogerice Someoneelse..evo mojih odgovora:

5 stvari koje volim
- Moj stomak i podstanara – i prije trudnoće mi je to bio najdraži dio tijela..a sad naravno isto..iako je malo okrugliji
- Fotografija, voljela bih da mi se to jednog dana pretvori u posao
- Putovanja
- Čokoladu, i to crnu, što gorča to bolja
- Dobar seks, oslobađa svih napona i stresova


5 stvari koje ne znam a voljela bih znati
- Voljela bih znati šivati…mislim imati smisao da nešto i napravim. Imam neke ideje u glavi..ali samo u glavi, bog zna kako bi to ispalo na platnu
- Voljela bih biti bolji majstor u kući nego što jesam..ok, zabiti čavao nije problem
- Kineski bi bio izazov…kad sam došla iz Taipei sam čak i gledala da nađem privatno nekog za podučavanje, ali nakon toga su došli na red neki drugi projekti. Za sada mogu samo reći šišie, hahaha, nihau…(ne pitajte me kako se to piše)
- Slikati, ne mislim na fotografiju nego na slikarstvo


5 stvari koje me fasciniraju
- Inteligencija pojedinaca
- Ljudi sa disciplinom koji dosljedno provode ono što naume
- Kako se razvija ljudsko biće – zaista čudo prirode
- Nove kulture, počevši od arhitekture do načina života, jela ili običaja
- Dosezanje novih granica, zaista je fascinirajuće kad otkriješ da možeš ono što nisi ni slutio (ne mislim na materijalne stvari)


5 stvari koje ne volim
- ljude koji se prave fini i pošteni, a u stvari su najgore gnjide svoje vrste
- nepravdu, za to bi išla na barikade
- kašnjenje, no u međuvremenu se ne dogovaram točno u minutu sa onima koji to ne mogu održati..moj fratello, njegov sat ide na talijanski način..
- ciklu, najbolja je moja mama koja me prije nekog vremena nudila sa ciklom, a ja joj fino velim da ciklu nikad nisam jela…haha
- peglanje, tko ga izmisli..kad jednog dana budem bogata plaćat ću nekoga da pegla..


5 stvari kojih se sramim
- Vlastita lijenost
- Slabost na neke stvari (kao čokoladu)
- Mog ormara, da ga vidite samo, kao da je bomba pala u njega
- Nediscipliniranost
- Svoje smotanosti, zaista sam majstorica u tome da nešto razbijem, da mi ispadne iz ruku..


 

Koga izazivam? Vjerujem da su mnogi već izazvani..Pitanja dajem dalje na sljedeće osobe:

Opiranju - čovjek bez dlake na jeziku
Koli - ona koja bez pardona skida sve maske
Zapisi - najrealističnija žena koju znam..
Contentaviuda - otkaćena Karlovćanka (ć je namjerno ugrađeno..hehe)
Fotografije - nježna duša


neviane @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2007

Život je jedna obična sapunica. Ajde reći ću da Meksikanci malo pretjeruju u tim svojim serijama gdje se odjednom iz vedra neba pojavi vanbračno dijete, prave se spaćke u stilu trovanja omražene osobe i slično. Iako i to nije baš rijetkost.
Jučer sam bila na jednoj party na kojoj je bilo oko dvadeset i pet osoba. Razmišljam o njihovim životnim pričama i ljubavnim zavrzlamama. Promatram tri para i razmišljam na koji način su se njihovi putevi zapetljali.

Tibor i Anđa su prije nekoliko godina bili par, planirali budućnost i dobili dijete. Petar, stariji gospodin se zagledao u Anđu koja je pala na spiku i  lovu, te je odlučila napustiti muža. Slijedila je komplicirana brakorazvodna parnica, borba za skrbništvo te novo vjenčanje sa starijim gospodinom.
Mate i Luce su prije nekoliko godina bili par, borili su se protiv vjetrenjača života i tražili način da riješe neke probleme. Upoznali su Hansa i Gertrud te su se njihovi putevi kroz splet okolnosti počeli račvati.
Mate je bio jedna vrlo nesigurna i ljubomorna osoba što je Lucu uz sve ostale nelagodnosti jako teroriziralo. Gertrud je bila vrlo slična Mati po tom pitanju, tako da su se njihovi partneri (Luca i Hans)  očito tražili vrstu prisnosti i pažnje pak spanđali – što je istovremeno značilo i kraj prijateljstva i druženja (kad se sve otkrilo).

Naravno da su Luca i Hans imali samo aferu koju su brzo okončali. Vratili su se svojim partnerima te je slijedio pokušaj pomirenja, no naravno da nije bilo drugog izlaza nego je svatko krenuo svojim putem.

U međuvremenu se Luca spanđa sa Tiborom i njihova priča završava sa happy endom.
Hans još uvijek pati za Lucom i teško mu pada pomisao da su putevi prema njoj zauvijek presječeni. To joj u jednom trenutku i priznaje, no povratka nema. Ostaju u prijateljskom kontaktu, uzima mrvice koje mu ona može ponuditi. Bolje to nego da je skroz izgubi.


Anđa i Petar su uvidjeli koju su nepravdu nanijeli Tiboru te čine sve da bi im on oprostio. Možete si misliti, to se zaista i desilo. Danas su vrsta kućnih prijatelja.

Gertrud je isto napokon našla smiraj uz Martina, te u međuvremenu potisnula nemile događaje sa Hansom. Promijenila se. Nije više onako posesivna kao prije, postala je zrelija. Prije četri-pet godina se pomirila sa Lucom i oprostila joj aferu sa njenim bivšim dečkom. Oprostila je i Hansu. Ostali su u kontaktu, iako je taj kontakt sa njim više u virtualnoj formi.

Dakle, jučer su se svi „sudionici“ našli za jednim stolom. Osim Mate, njemu se zameo trag. Čini mi se da su u zaborav pale nedaće iz starih dana i sve one ružne scene. Nadam se da ste razumjeli te zamršene trokute. Al to je život koji piše najneobičnije priče...

* imena su  iz diskrecijskih razloga izmišljena


DODATAK (jer su se mnogi izgubili tko je sa kim itd..)
Tibor i Anđa
Petar, the lover od Anđe
Posljedica: Tibor i Anđa se razveli
Anđa i Petar se vjenčali

Mate i Luce
Gertrud i Hans
Problem: ljubomora i ostalo

Luce i Hans se spanđali = afera
Mate i Luce se razišli
Gertrud i Hans se razišli

Luce se spanđala sa Tiborom
Hans je nakon nekoliko veza opet solo
Gertrud je nakon nekoliko veza sa novim dečkom Martinom

Mate je prekinuo sve diplomatske kontakte sa ostalima (sasvim ok), no obzirom da smeće ostaje smeće čujem da se oženio i da i dalje terorizira - sada svoju ženu..

I u međuvremenu se druže...

Jel sve jasno?


neviane @ 11:11 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
utorak, rujan 11, 2007
Točno na šestogodišnjicu terorističkog napada na „blizance“, teroristička organizacija El Kaida je objavila u intenetu novu video poruku svog vođe Osame bin Ladena.
Zar je već toliko prošlo? Moj dragi je jučer gledao neki polu dokumentarni film o tom nemilom događaju. Možda me trenutno pucaju hormoni, ali nisam mogla slušati te očajničke krikove, gledati kako se ljudi guše u dimu ili kako su očajnički pokušavali pobjeći, a izlaza nije bilo.
Neovisno o tome tko je u stvari kriv za tu pogibiju, neovisno o tome da li je US politika kriva za to ili ne.
Otprilike mjesec dana prije nego što su „blizanci“ pali, bili smo na jednoj od zgrada. Valjda nas je sam Bog tamo poslao. Prvobitno smo htjeli pogledati New York sa Empire State Building, ali smo trebali čekati dva sata u redu i to nam se nije dalo. Stoga smo se odlučili otići na World Trade Center.
Nikada neću zaboraviti poziv mog rođaka na današnji dan prije šest godina koji me zamolio da uključim televizor da vidim što se dešava (ne gledam previše TV). U tom trenutku sam vidjela kako se WTC ruši kao kuća od karata. Ne mogu vam opisati koliko je nestvarno izgledalo, pogotovo što smo mjesec prije bili na njoj..
Na današnji dan razmišljam o simpatičnom crncu,  čičici od kojih šezdesetak godina koji je bio zadužen za dizalicu koja nas je vodila na vrh. Na simpatičan način je zbijao šale i pričao o velikim i malim tajnama WTC-a. Pitam se da li se izvukao ili je izgubio život u plamenu?
Danas sam sa tobom...



(pogled sa WTC, mjesec dana prije tragedije)
neviane @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 5, 2007
Baš sam u banani..Zima se ušuljala u naše dojčlanske krajeve. Jutros palim auto koji mi pokazuje da je vani svega šest stupnjeva...brrrrr..
Jučer sam ušla u stan koji je bio čista ledenjara. Pokušavam upaliti grijanje, no neće mene ta sreća. Vlasnik zgrade još nije skužio da u ovoj tunguziji već vladaju sibirske temperature. Ne preostaje mi ništa drugo nego upaliti svijeće, čisto da dobijem osjećaj topline. Spašava me naravno i moj mačak koji skače na mene i grije me čim se negdje sjednem ili legnem. Mora da je i njemu hladno..ili samo traži blizinu..?
A mačak je posebna priča. Dobar je kad spava, jel vam poznata da rečenica? U zadnje vrijeme upravo to mogu i tvrditi za njega. Dobar je kad spava, a kad se probudi u sred noći onda počinje i mene buditi, beštija jedna. Počinje randalirati po stanu, drapati novine. Šta si on misli, da ga ja moram zabavljati??! Neku noć sam ga izbacila van, hej čovječe..ovaj mačak..hoću spavati...!!
Moj mačak mi ne da niti u snu mira..eto noćas sam sanjala da smo nas dvoje krenuli na veliki put. Uputili smo se za Ameriku. Ruksak na leđima i njega ispred sebe, kao što klokan nosi svoje mlade..
Majko mila, koje su to nebuloze. Vrijeme je da mi se dragi vrati sa puta, baš mi nedostaje. Onda ću valjda sanjati o nečem drugom...


Ovako pišem blog..gospodin se ne miče od mene..
neviane @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 3, 2007
Eh da dragi moji, htjela sam vam pisati nastavak odiseje...dakle..zapričala sam se gospođom i skužila da dolazimo iz istog kraja. Da ima jako zanimljivu životnu filozofiju i tešku, tužnu priču djetinstva iza sebe. Majka joj je umrla od srčanog sa trideset i šest, kada je ona imala trinaest godina, a odrasla je kao pepeljuga sa nekom rodbinom, više gladna nego sita. Možda je to baš razlog što aktivno sudjeluje u nekim humanitarnim projektima za djecu, što me strašno zainteresiralo. U svakom slučaju ostat ćemo u kontaktu jer mi se takve ideje jako sviđaju.
Tako se nas dvije manje više nismo gasile čitav put. Jednom smo stali u Sloveniji (piš-puš pauza) te se zafrkavali promatrajući pijane Slovence u gluho doba noći.

Napokon smo stigli u Rijeku i ostali tamo petnaestak minuta. Tu smo mogli promatrati scenu koja je zaista bila zrela za film. O čemu se radi?
Jedan stariji gospodin iz autobusa je očito došao na ideju da preko šibicara brzo zaradi lovu. Znate ono, imate tri čaše, ispod koje se nalazi kockica?
Zasigurno znate da se čovjek ne treba upuštati u takve gluposti, a ja bih pomislila da se u tako nešto zasigurno neće upustiti jedan zrel čovjek. No međutim, lova čini slijepim. Tako je jedan stariji čovjek koji je sjedio blizu nas odlučio obogatiti svoj "džeparac" za godišnji odmor. Izašao je iz autobusa i stavio na jednu čašu veto od tisuću eura. Dobro ste razumjeli, tisuću!
Kako je to sreća već htjela, čovjek je pogodio ispod koje se čaše skriva kocka te je htio tisuću eura od tog šibicara. Ovome pak to ni na kraj pamet nije padalo te je lapio tisuću od tog starog i počeo bježati. Odjednom se oko autobusa vidjela jurnjava. Stari je počeo juriti za tim šibicarom koliko su ga noge nosile te ga je uhvatio. Najprije nismo skužile o čemu se radi, a onda nam je on ispiričao.
Zaista se nisam mogla načuditi ljudskoj gluposti...pogotovo što se radi o tolikoj svoti. I to sve u pola pet ujutro...

Nastavili smo put. Gospođa koja je sjedila kraj mene se oprostila u Novom Vinodolskom. Slijedio je spavanjac...znala sam da mi u Zari nema spavanja...
neviane @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 1, 2007

Evo napokon nađoh malo vremena da vam opišem put via lijepa naša…Vidim da ste nestrpljivi..hehe.
Nakon posla sam na brzinu strpala stvari u auto – dečko me vozio na autobusnu stanicu.
Naravno da sam morala pozdraviti malu Ellu prije nego što sam pošla. Anđelčić mali me toliko raznježio da se nisam mogla oprostiti od nje. Evo vam sličica čisto da me razumijete zašto. Nemojte mi zamjeriti zbog neoštre slike, fotografirala sam sa mobitelom.





Dakle, čekala sam do zadnje minute da krenem, uprkos tome što me moj dragi stalno požurivao..
Nije bilo druge nego se oprostiti od seke i Elle i juriti prema autobusnoj stanici. Imali smo još pola sata...ma ništa strašno tješim ja mog dragog. Međutim, upali smo u gužvu. Tu me uhvatila lagana panika. Autoput je bio pun pa smo odlučili ići drugim putem. Super, yeah...odahnuli smo. Ma sve bi bilo lijepo da nismo zalutali. Bog zna gdje sam bila u mislima tako da nismo skrenuli na vrijeme i produžili u krivom smjeru. Vozimo se mi, no vidim da to nije to...niti mi je posebno poznato kuda se vozimo.
Odmah sam pomislila na horor scenarij da moram ostati još jedan dan u zemlji švapskoj.. Znate da imamo navigacijski? Da, da imamo, kako ne ali šta nam vrijedi kad stoji kod kuće? Poludila sam! Nemamo vremena da se vraćamo na stari put nego vozimo pravo do sljedećeg mjesta. Izlazimo iz mjesta i krećemo na autoput...znate samo kako mi je laknulo. Do polaska je još deset minuta..sve je pod kontrolom..
Nalazim se na velikoj autobusnoj stanici. Vidim pandure koji pretrpavaju stvari putnika iz jednog ohridskog autobusa. Mora da nešto baš tamo traže. Ukrcavam se u bus za Zadar. Kraj mene se sjela žena stara oko pedeset godina. Nagađamo da li će panduri kontrolirati  naš bus ili ne. Žena već psuje na sav glas kad smo skužili da će izvršiti kontrolu i kod nas.
“Da im pas mater, nisu naši dečki takva stoka ko što su oni“ vikala je na sav glas misleći na švapsu bagru..nijekajući bilo kakvu mogućnost da bi se naši ljudi mogli baviti kriminalom, švercanjem droge i slično.
Panduri u civilu koji su sličniji nekim kronerima u bircu nego policajcima ulaze u autobus i uzimaju putovnice te ih odnose na kontrolu.
Jao, još samo fali da pretrpavaju sve torbe, mislim se. Pomnoo su promatrali lica u autobusu i izvukli iz busa tri – četri muškarca te su odlučili pomno pretrpati stvari tih „sretnika“. Prošlo je i pola sata..naravno da nisu ništa našli...
Dok čekamo na polazak razmišljam o seki i Elli, kako me te dvije žene mogu raznježiti..
Vraćaju nam putovnice i daju „zeleno svjetlo“ da možemo poći na put. U autobusu se još uvijek čuju prosvjedovanja putnika zbog bezobrazluka tj. Kontrole..
No sta sad, mora da su tražili nešto konkretno.
Ulazim u razgovor sa gospođom pokraj mene, no o tome drugi put...


neviane @ 12:35 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
petak, srpanj 13, 2007
Dragi moji, pisala sam vam o tome da me prije nekoliko tjedana uhvatilo u leđima i da sam nekoliko dana čak ostala doma.
Liječnik mi je prepisao fizioterapiju koja se sastoji od gimnastike, masaže i fango (nešto kao vruća kit-masa koja se stavi na leđa). Ta terapija mi je zaista dosta pomogla u donjem dijelu leđa, no ipak kroz sjedenje se stvaraju  blokade oko vrata. Nažalost sjedim po cijeli dan i to me zaista ubija.

Moram vam pričati o masaži danas..požalila sam se upravo na te blokade oko vrata. Kada je fizioterapeut vidio te blokade oko vrata i na plećima, napravio je masažu koja se pamti. Ta masaža je bila toliko bolna i oslobađajuća u isto vrijeme. Jeste li ikada imali osjećaj da bol oslobađa? Bila sam na rubu suza, ali sam osjetila da mi svaki pokret tih vrijednih prstiju smanjuje poteškoće. Nakon toga mi je dao fango pakovanje, dan zaista nije mogao bolje početi.

Masaža je fantastična stvar. Do sada sam iskusila one standardne sa uljem, kineske i thai masaže, kao i refleksnu masažu stopala. Thai masaža počinje obavezno sa pranjem nogu (pa makar to bilo na plaži) i rade se bez utrljavanja ulja.


Toliko od mene..samo sam sa vama htjela podijeliti positive minds...
Ah da, kad smo već kod positive minds...kako stvari stoje, uspjet ću pobjeći tjedan dana na Jadran. Dakle.. još dva puta moram ići poslovno u Stuggi, a nakon toga..on the road prema domovini..hehe

P.S.
Dolazim na ideju..završiti kurs za profesionalnu masažu i početi je nuditi po plažama na Jadranu..tako se radi i u Thailandu..na tu ideju jos nitko nije došao..hehe




neviane @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 7, 2007

Možda ste pročitali post (NE) Volim SE. Ako niste preporučujem da ga pročitate, da biste razumjeli o čemu pričam. Dakle, zamolila sam moju prijateljicu da se slika. Ne mora to biti ništa posebno lijepo, ne mora biti našminkana, bitno je da se slika kako se ona vidi. Bila je šokirana mojom molbom, no već kratko vrijeme nakon mog apela mi je rekla da se počela slikati. Večeras, tj sinoć sam imala priliku vidjeti njene radove. Moram priznati da sam bila zapanjena. Nisam očekivala to što sam vidjela.
Moram reći da je moja prijateljica obilježena teškim bolestima sa kojima se i dan danas bori. Ima svega trideset i četri godine, ali zbog njenog zdravstvenog stanja nije u stanju raditi.
Nije klasična ljepota, njeno lice ima karakter sa tragovim života. Njena prva slika je bila pravo mučenje, kaže. Gledajući u sliku osjetila sam bol u njenom licu i lavu nedaća u njenom biću. Teško je to opisati riječima, kaže da joj je za tu sliku trebalo puno hrabrosti, kao i za sljedeće slike koje su pokazivale njene ožiljke od nekoliko operacija, njene ruke i prste koji su se počeli kriviti.
Zaista ima smisla za fotografiju. Našlo se tu i lijepih i smiješnih i tužnih fotografija. No prije svega, svaka fotografija je imala svoju poruku. Kraj nekih smo zastale i pričale o njima, htjela sam od nje čuti šta osjeća dok ih gleda.

Poruka kroz njene fotografije je bila jasna i glasna: ja sam borac, ja sam takva kakva jesam. Počinjem se prihvaćati, šta više, počinjem se voljeti. Da, volim se.
Nisam prisiljena nositi masku sreće i dobrog raspoloženja ako to zaista nisam.

Moja misija je izvršena ili možda tek počinje. Ne znam. Sretna sam ako joj je to pomoglo ka putu prema samoj sebi, na putu da se prihvati.




neviane @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 29, 2007
Nedavno sam gledala dokumentarac od National geographic, a riječ je o zakletim djevicama. Sad ćete se pitati šta su zaklete djevice?
Britanska spisateljica Antonia Yang dolazi od 1980. godine u Albaniju da bi proučavala običaj zakletih djevica. Te žene su žene doslovno postale muškarci, tj. zaklele se živjeti životom muškarca. Razlog tome je obično socialna situacija kada nije bilo dovoljno muškaraca. Kaže da je ta pojava je uočena u Albaniji, ali i u Bosni i južnoj Srbiji. Njeno istraživanje je pokazalo da u društvu gdje se norme ponašanja pripisuju spolu, u kome žene nemaju prava na neka ponašanja obzirom na njihov spol, dolazi do takve transformacije. Nekad su ženama od rođenja dodijeljene takve uloge, a nekad je ta odluka o zaklinjanju na djevičanstvo donešena kasnije. Unatoč modernizaciji društva, u mnogim dijelovima te zemlje se promjene u pravilima ponašanja teže prihvaćaju. Biti muškarac znači imati moć u politici i društvu. Inzimke su zaklete djevice.
Običaj zaklete djevice vuče korjene još iz srednjeg vijeka i kodeksa časti zvan Kanun. Radi se o popisu zakona iz 15. stoljeća. Prema njemu samo muškarci nasljeđuju bogatstvo. Žena udajom postaje vlasništvo muškarca. Žena može dobiti pravo muškarca samo ako prisegne vječno djevičanstvo, tj postane zakleta djevica.
Kada u obitelji netko mora preuzeti ulogu muškarca zbog nasljeđivanja zemlje, tada kćer preuzima ulogu koju bi inače preuzeo sin.
Te žene često promjene izgled i izgledaju više kao muško nego kao žensko. One su izabrale spol, ali ne i seksualnu opredjeljenost, iako navodno u ruralnim dijelovima zemlje ni ne razmišljaju o tome....
neviane @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 13, 2007

Misliš da sam nepokolebljiva, misliš da sam neslomljiva, misliš da sam heroj. Misliš. Ti ne vidiš da je maska neslomljivog heroja pala. Već odavno. Želiš li je vidjeti?

Zatvaram iza sebe vrata istine. Skidam masku, čini mi se stotinu kila tešku, odbacujem je na hrpu nepotrebnih uspomenta, pečata života i patnji. Osjećam se gola, ne mogu odoljeti da ne bacim pogled u ogledalo svoje duše.

Čujem žamor ljudi oko sebe, gledam sve one ruke i lica kojima vaši stihovi nešto znače. Gledam vas, vi umjetnici života i tuge. Pjevam sa vama jer pjesma oslobađa. I sve mi se učini kao neki san. I one suze koje su kvasile lice kotrljajući se kao kamenje, i ti. Da li si stvarnost?




neviane @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 8, 2007


Zagledah se u prolazu u taj prozor i učini mi se kao da tamo stojiš, u očekivanju, nadanju, sa čežnjom na licu. Osjetih te, osjetih tvoju bespomoćnost, tvoju bol. Nož koji para dušu. Zar je moralo tako biti? Gdje je nestalo vrijeme? Tijelo mi se zgrči i suze potekoše. Tvoje suze.

...
„Bol? Zašto?“ glasila je poruka.
“Otkud znaš?“ upitah.
“Ja znam. Ja te osjetim“ glasio je odgovor.


neviane @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 20, 2007
Nikada ne obećavam nešto što ne mogu ispuniti iz jednostavnog razloga što ne volim kršiti obećano. Moji najbliži  znaju da ću izvršiti ono što sam obećala, jedino ako me viša sile spriječi u tome. Tu sam nemoćna, recimo ako se radi o bolesti ili slično.

Ne, nisam danas nikome ništa obećala, ipak se osjećam kao govno. Jer sam tu osobu razočarala. Osjetila sam to po njenom glasu, iako je rekla nema veze...žao mi je..rekoh joj da nisam toliko bitna, da će se sastati sa ostalima, da sam samo dio klape,  samo dio..
Imam sutra neki event u firmi koji na veliku žalost ipak ne mogu preskočiti i stoga ipak ne mogu večeras prevaliti 400km. Reći ćete da sam blesava, nisam ništa obećala..ipak ne volim tužna lica..

Ja sam samo jedna točka u svemiru...nebitna i sitna..
neviane @ 17:14 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, travanj 10, 2007

Evo me domaaaaaaaaaa…suprotno očekivanjima nemam skoro nikakave upale od zadnjeg pohoda na Kamene svatove. Ma nešto me zateže na stražnjici, ali to se zaista ne broji. Danas sam već bila u novom pohodu..Gdje sam bila?
Pa bila sam na selu gdje sam živjela prvih par godina života i za koja me vežu jako lijepa sjećanja. Moram priznati da svaki put kada dođem u lijepu našu odem u to selo barem baki na groblje, a za ostalo i nemam baš vremena. To mi bude svaki put žao, jer svi su oni mrtvi, a hodaju i sad pa sad netko od njih se odluči na put prema šumici, tj da fizički nestane sa ovoga svijeta. Ne znam da li je ovo naš jedini život ili ćemo se možda jednog dana sresti, stoga sam danas odlučila posjetiti sve meni drage ljude, podariti im vrijeme i popričati malo sa njima.
Prva stanica je kao i uvijek posjet mojoj baki koja se već nalazi na groblju pokraj šumice u kojoj se vječito osjeti dašak vjetra. Za mene je to vrlo spritualno mjesto sa pogledom na nizinu, selo i obližnje brežuljke i to me mjesto inspriralo da počnem jednu vrlo neobičnu priču..vidjet ćete..
Koga sam danas vidjela? Sve su to stari ljudi, bakice i djedovi koji se vesele svakom licu koje navrati kod njih. Čujem standardnu spiku..jesil to tiiiiiiiii, ima ista si kao tvoj ćaća, ništa se nisi promijenila. Ma takve komplimente najviše volim, ako me prepoznaju iako sam im u sjećanju kao mala djevojčica..
Šta ću sada sa mojim bakicama? Pije se jedna kava sa drugom, a jedna od njih mi je naravno gledala u šalicu.. Veli da imam nekog starog lisca kog se moram čuvat, al sve ću ja to prebroditi..potom da ću ići na neki kratki put (ma stalno putujem), da ću upoznati jednu mlađu osobu koja će me ugodno iznenaditi, te da ću se pozitivno obradovat novosti na poslu.. baš me zanima šta će biti kad se vratim.. Ah da, na tanjuriću vidjeh dvije ljudske face, no žena mi reče da je to jelka, što znači dobitak. Nisam materijalna, no ja se ipak ne bunim.
Potom odlazim do moje kume (ne pitajte me na kojoj osnovi, znam samo da mi je kuma) koja je nedavno ostala udovica.
Strašno me podjeća na moju baku i po načinu govora, i po građi. Moja kuma je visoka, vitka žena dugih nogu i ruku. Vraćamo se u stara vremena kada je njen muž specijalno meni pravio igle za pletenje jer sam htjela pod svaku cijenu probati plesti.. Kumica mi siječe mi banijsku  kobacicu (Ćevapi me kraj nje uopće ne zanimaju), iznosi friško pečene kekse, te se svako malo žali kako malo jedem -  iako sam smazala skoro tanjur kobasica.
Opraštamo se, iako nisam sigurna da ćemo se još jednom vidjeti. Možda. Grlim je snažno i nježno, čisto da joj vratim onu ljubav koju je ona nekoć dala meni..



A sad da vam ispričam anegdotu u vezi gledanja u šalicu..
Moja sestra je prije godinu i pol pravila roštiljadu na koju je pozvala više ljudi, između ostalog i jednu našu curu..Pričali smo do dogodovštinama iz djetinstva i bakicama na tom selu, pa smo poželjeli popiti „našu“ kavu i pogledati malo u šalicu…
Ispili smo mi naše kavice a ja sam im počela “KAO” gledati u šalicu te oponašati taj njihov način. Eh sad, u šalici te cure sam vidjela dva prstena (ozbiljno, bez zeze) i iz šale joj rekla da je pred njom brak ili ozbiljan veza (a ona je bila solo).. Cura se šokirala..Vidim ja da je vrag odnio šalu pa sam joj rekla da se zezam i to nema veze sa gledanjem u budućnost…
Pola godine kasnije me moja sestra uzbuđeno nazvala i rekla kako se Tanja zaista udala…
….
Ako se ikada vidimo, nemojte slučajno tražiti da vam gledam u šalicu…


neviane @ 21:21 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 9, 2007
Projurilo mnogo ljeta
Preko bijelog Božjeg svijeta,
A zidine Susjedgrada
Prah, pepeo već su sada.
Jošte stoje kamen-svati,
Lako ćeš ih prepoznati,
Mladu, mladog, kuma vitog
I djevera kamenitog.
Pa kad usred burne noći
Munja crni oblak sjeca,
Usred noći o ponoći
Neki mukli glas zajeca -
Zvonce li je, što tu bije?
Nije, brate, zvonce, nije:
Uz rumeni neba plamen
Bijela žena plače, stenje,
Grli kamen, ljubi kamen,
Da sve dršće kruto stijenje;
Ruke joj se k nebu šire,
Burom zdvojni glas prodire
U pol plača, u pol smijeha.
"Kad se ljubi, nema grijeha."
Pitaj narod pri toj gori:
"Šta će ona rosna stijena?"
Pa ti narod odgovori:
"To su svati od kamena."

Ne, nisam vam htjela recitirati pjesmice, nego samo dočarati današnji dan..koji sam provela u velikoj grupi iskusnih planinara..na Medvjednici, a cilj su bili Kameni svatovi.
Naša prva stanica je bila spilja Vaternica u kojoj smo se mogli diviti "morskom" dnu, unutrašnjosti, šišmišima i ćeljusti medvdjeda.u jednom trenutku je zaista bilo sablasno..
Put nas je dalje vodio do Glavice, prvog mjesta za odmaranje.. hehe..neki uz palačinke, neki uz grah, neki uz pivce..
Put nas je dalje vodio do planinarske kuće "Kameni svatovi" gdje smo manje više napravili drugi gablec. Moram priznati da me razveselila grupa veselih ljudi koji su uz tamburicu pustili duši na volju i pjevali kao slavuji. Reći ćete da sam sentimentalna budala, ali sam taj trenutak zaključala u sebi..
Ne smijem zaboraviti niti poljski WC (napravila sam sliku, al ne mogu se boriti sad sa dial up ) kroz koji se, gledajući kroz rupu vidjelo rojevi muha sivo zelenkaste bolje...
Nakon objeda smo se napokon uputili prema kamenim svatovima...grupi kamenja koji su zaista nalikovali okamenjenim ljudima..Pogled sa tih stijena je bio fantastičan a ni tu nismo propustili priliku da se nešto smaže.. hehe
Nakon toga smo se polako vraćali, usput pojeli još jedne palačinke a potom smo otišli doma..
Sad ćete vi reći da nismo ni planinarili nego samo jeli.. ma to UOPĆe nije istina..na kraju krajeva za tako "veliko" planinarenje treba puuunooooo energije..
Sutra vjerovatno slijedi virtualno kukanje, jer će me sve živo boliti...no o tome sutra..  
neviane @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 8, 2007
Evo me doooomaaaa..ne, još nisam pojela ćevape, ali zato smazala još jedan burek , puno kavica sa šlagom i tuckana jaja..
Danas sam napravila foto session na Kupi i to me podsjetilo na jedan nemili događaj kad sam imala sedamnaest godina...
Oni koji me znaju su svjesni toga da kraj mene nikada neće ostati gladni, kao i da sam i "malđahna" pekla kolače i slično...Jednoga dana sam htjela "frapirati" mog starog sa njegovim omiljenim kolačima, tj sa krafnama. Dakle mlada teta Nevia je započela akciju pravljenja krafni i skoro ostala bez kose. Pitat ćete se zasigurno kako? Ovaaaako....
Oduvijek sam bila pobornik novih tehnologija (što mi je danas i postala struka) pa sam za lupanje tijesta sa kvascem umjesto obične kuhače htjela isprobati mikser na spirale. Počela sam ja miksati smjesu koja se sve više namotavala na spirale. Tijesto je izgledalo zaista fantastično i u jednom trenutku ga poželjeh pomirisati (a nos mi je više nego senzibilan). Sve bi to bilo lijepo da sam fino kao svaka poštena kuharica svezala kosu. Na šta sam tada mislila ne mogu vam reći. Prinijela sam glavu posudi bez da sam isključila misker. U tom trenutku mi je mikser pokupio dosta velika pramen kose na površini koja je bila oko 4-5 cm..Ma pravi skalp! Panika me uhvatila i počela sam vrištati i plakati. Tata i baka su me tješili koliko su mogli. Nedugo zatim nam je došao moj kum koji je pogledao ćelu iznad mog desnog uha i ozbiljnim glasom rekao: "Kumo moja, to tebi narasti više neće"...
Tog trenutka me još veća panika uhvatila, uzela sam biciklo i glavom bez obzira pobjegla na kupalište da zaboravim, smišljajući kako će izgledati moj život bez kose...Hodala sam skoro dva mjeseca sa skalpom na glavi, vješto ga prikrivajući povezujući kosu, da bi nakon dva mjeseca počela rasti nova kosa..
I eto me tu danas, imam grivu kao lav i danas se mogu smijati mojim glupostima iz starih dana..
neviane @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Evo me domaaaaa. Provedoh dan sa mojom prijateljicom sa kojom se znam barem pola života. Nekada čovjek kaže da se nije dobro vraćati u prošlost, no mi smo to danas ipak barem djelomično učinile. Pitat ćete se kako? Prošli smo "puteve" naše mladosti (ajde i nismo toliko stare..no dobro). Putevi naše mladosti su mjesta gdje smo provodili naše slobodno vrijeme, probali prvu pljugu, pričali o tinejdžerskim "mukama", slušali muziku, a za vrijeme berbe grožđa i maznuli koji grozd iz nekog vinograda...kupili kestenje, sve to na brežuljcima iznad našeg gradića. Između tih brežuljčića se nalaze dva groblja sa fantastičnim pogledom na grad. Ne moram vam pričati o ljepoti malih voćnjaka, vinograda, drveća, maslačka po livadama..U takvim trenutcima osjetim simbiozu sa majkom zemljom, neku vrstu pripadnosti.
Ne znam zašto nas je groblje posebno privlačilo, možda nas je baš ta tišina privlačila, kažem možda. Ili pogled na grad. Zapalismo po cigaretu, za dobra stara vremena, iako inače ne pušimo..
Sreli smo danas nekog čičicu koji stanuje u blizini groblja, kaže da ta livada kraj groblja sada služi kao fukodrom...mora da je istina, vidjesmo i praznu kutiju Durexa..Vremena se mijenjaju, mi smo se tamo kao djeca sanjkali..hehe
Perfect day...za kraj dana smo otišli u omiljenu pekaru, smazali po burek i tekući jogurt promatrajući vodoskok, park pun života, crkvu i zvijezde..Život je lijep!
neviane @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
subota, travanj 7, 2007
Evo me doma….a to me sjetilo na prošle uskršnje praznike kada smo prošli skoro tri tisuće kilometara za nekoliko dana. Tako smo se nas tri prijateljice i jedan prijatelj uputili u zajedničku pustolovinu obilažena lipe naše, a između ostalog smo navratili i na Korčulu. Da, sad ćete vi reći zašto baš izdvajam Korčulu. Reći ću vam.
Zašto tri djeve staju u sred mrkle noći na neosvjetljenoj cesti? Svaka je imala svoj motiv…ovaaaako…
Vraćajući se iz Vele Luke, svaka je bila u drugom raspoloženju. Moja draga nazovimo je Magda, je po stoti put morala obaviti posao koji car normalno obavlja pješice. Ova druga, nazovimo je Mare nije baš najbolje podnosila vožnju. Nebojte se, nije to zbog toga što ja loše vozim, nego zbog silnih serpentina po Pelješcu i po Korčuli. Ne moram vam pričati koliko puta je dušu ispustila povraćajući..Pa tako i te večeri.
A ja? Moj motiv je bio naravno mjesec, koji je bio ogroman, pun i narandžaste boje. Sad znate da sam opčinjena mjesecom, a moja druga opsesija je fotografija.
Dakle, zaustavile smo se nas tri uz rub ceste bez ikakvog osvjetljenja. Čulo se zavijanje nazovimo pasa, iako mi je zavijanje bilo sličnije onome od vukova. U blizini nije bilo nikakvog naselja i bilo nam je jako neobično čuti to zavijanje.. Vukovi, pun mjesec…ma znate one priče..
Magda je tražila najbolje mjesto za izvršavanje „carevog“ zadatka, Mare je tražila mjesto na rigoleto, a ja sam pokušala sa malom digitalnim fotićem uslikati mjesec najbolje što je moguće.
Dok je moja Mare povraćala čulo se njeno negodovanje i strah zbog zavijanja „vukova“.
“Ma dajte, to su vam obični psi, ništa drugo“ odgovorih joj fotografirajući.
Mare je polako dolazila k sebi od silnog povraćanja i odjednom u sebi osjetila nevjerovatan strah.
“Cure, brisss, meni je to sve jako čudno!!!“ vrištala je na sav glas.
U tom trenutku kao da nas je uhvatila neka vrsta masovne panike. Mare je brzinom munje nestala u automobilu, Magda je žurno skakala prema auta dok su joj gaćice bile još na koljenima, a ja sam spakovala fotić i na brzinu zbrisala u auto. Ma kako sam se samo dala smesti i kako smo dozvolile da nas povede „masa“, tj. strah?
Kada smo skužile koliko smo blesavo reagirale, bacile smo se u smijeh koji nije prestajao do Korčule. Mare je zaboravila na mučninu, Magda je zaboravila da još nije završila carevu misiju, a ja..ja nažalost nisam uspjela posebno dobro naslikati mjesec, ali sam uživala u fantastičnoj vožnji i prekrasnoj narandžastoj lopti koji nas je pratio u stopu..
neviane @ 00:02 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 28, 2007
Hodam kao da lebdim..kraj mene prolaze čudne prikaze, pune lažnog sjaja i licemjerja. pokušavam ih ignorirati, ne zapaziti..
Ne mogu odoliti. dajem im šansu, zaranjam u njihovu dušu, gledam ih ravno u oči, siječem ih pogledom, rujem po ruševinama njihove duše nebi li pronašla nešto lijepo u njima... Moje traženje je uzaludno..spotaknuh se i padoh, jedva se spasih..iz živog blata maski bez lica...shvatih opasnost koja vreba, energiju siše, odlučih se za bijeg* jer tu kraj njih mi mjesto nije..

*ne napuštam bloger
neviane @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 26, 2007
Ništa ne može više boliti nego kada nas osoba koju volimo razočara. Nakon bitke ostavljamo krvava bojišta sa puno mrtvih i ranjenih..Te mrtve nikada nećemo moći povratiti među žive. Neke rane se zacijele, a neke pak ostavljaju duboke tragove. Pogled na njih nas podsjeća na nemilo zbivanje..na bitku bez pobjednika...
(Stelina priča se nastavlja)
neviane @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 14, 2007

Vedrina. Blogerica DEMONICIA me pitala kako se to radi.
Eh sad..nemojte misliti da ja
čitav dan plešem i pjevam sa prstom u uhu i da je moj život med i mlijeko. Moj život je takav kakav jest. Sa svim padovima i usponima..
Koliko često živimo u prošlosti, koliko često smo već u budućnosti? Koliko nas živi sad, za danas, za ovaj trenutak?
Prošlost..lijepo se osvrnuti na sve lijepe trenutke koje smo doživjeli. Sve one lijepe slike slažemo u našoj glavi kao u jednoj galeriji, a ulaz u nju je besplatan i u svako doba dostupan. Ona nas hrani u teškim trenucima i daje nam snagu gledati naprijed.
Teško se osvrnuti na sve ružne stvari koje smo proživjeli. Bilo da se radi o traumama iz rata traumama iz djetinstva, iz jedne veze. Da li je se radi o obiteljskoj, ljubavnoj i li prijateljskoj vezi, nije ni bitno.
Nažalost, češće naginjemo tome osvrtati se na negativne stvari, tražiti razlog za naše postupke u prošlosti. Dopuštamo da nas tuga i negativnost vuku prema dnu, kao što nas kamen svezan oko trupa vuče na dno.
Koliko sam puta čula „opeklo me to prijateljstvo, ljubav“, "to je moj odgoj" ili slično. Moramo li zbog toga na ljude općenito gledati skeptično? Nismo li sposobni nešto naučiti?
Da se vratim na pitanje Demonicie, kako sačuvati vedrinu u sebi. Šta raditi kada nas obuzmu crne misli? Posvađajmo se sami sa sobom. Mi često imamo neku vrstu nazovimo crnog i bijelog anđela. Jedan nam viče kako je sve crno, kako ništa nema smisla, za sve je kriv pijani otac, rat, nevjerni dečko..prijatelj..itd.. Onaj drugi kaže, gledaj naprijed, misli pozitivno, digni se koliko god ti je teško.. Naš zadatak je voditi svađu sa ta dva, nazovimo anđela, sa ciljem da ovaj drugi pobijedi.
Hoću reći, bitno je ne dozvoliti da ono negativno, prošlost utječe previše na nas. Valja gledati naprijed, jer ono što smo proživjeli se NIKADA neće ponoviti. A mi možemo na to utjecati ako hoćemo.
Pozitivnost i negativnost rade na suprotnom principu nego onaj što smo učili u fizici. Uvjerena sam da će pozitivan način gledanja na život doprinijeti tome da nam se u životu dešavaju pozitivne stvari, bilo na privatnom ili poslovnom sektoru.
Negativne će isto tako navući negativne stvari..Da li vam je upalo u oči da ljudi često upadaju u istu šemu kada se radi o novim vezama? Kukanje nad sudbinom je zagarantirano.


Pustimo li se kolotečini, postoji opasnost da se samo vrtimo u krug bez posebnog rezultata..

Nedaj se floki, ostani psina...Šutni nogu u guzicu samoj sebi..to je moja filozofija..

neviane @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 13, 2007

Snivam i budim se...budim se i snivam.. Tvoje biće mi tjera sa očiju san. Zašto, ni sama ne znam, previše je lijepo budna te gledati…
Gledam te, čini mi se da tako nestvarno kraj mene ležiš…ti…kao da si duh i prikaza u isto vrijeme… Slatki su ti snovi, koje budna sanjam..Osjetih sreću toga trenutka, zatvorih oči i utonuh u san…


neviane @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
petak, ožujak 9, 2007

Da li ste kada razmišljali o tome da li nam se stvari u životu dešavaju slučajno?
Neki dan mi kaže prijateljica da je slučajno srela svog bivšeg..pa dobro ako je slučajno. Ja cu vam ispričati svoju priču o kojoj i dan danas razmišljam. Zašto?


Ljeta gospodnjeg, rat je već trajao skoro dvije godine i ja sam već dvije godine bila u izbjeglištvu. Ne moram vam pričati o nevoljama sa kojim sam se tada borila, to za ovu priču nije ni bitno.

Dok sam još živjela u Hrvatskoj, bila sam u vezi sa jednim dečkom..neki bi to nazvali tinejdžerska ljubav. Nakon našeg prekida nismo ostali ni prijatelji, ni neprijatelji, kada smo se slučajno vidjeli, pozdravili smo se bez da smo ulazili u dublje razgovore.

Svatko je pošao svojim putem, a kada je počeo rat obadvoje smo se preselili u isti grad kod roditelja, a moji i njegovi su se poznavali. On se stanovao na jednom, a ja na sasvim drugom dijelu grada. Prijateljice su mi govorile da se raspitivao o meni, te da je pitao zašto ga ja izbjegavam. Nisam ga izbjegavala, iako su mi svaki put koljena klecnula kad ga vidim..

Snašla sam se nekako i počela raditi u pošti u tom velikom gradu. Svako jutro sam se ustajala rano, prije četri, a nekad i puno ranije….i dan danas mrzim rano ustajanje..
Moj posao je bio slaganje pisama u male pretince po početnom slovu ulice…Moj pretinac za taj dan je bio pretinac za slovo B, no obzirom da se jedna kolegica razbolila, premjestili su  me taj dan na slovo W.
Slažem ja tako i sortiram poluspavajuci, kad sam ugledala pismo čija je adresa bila vrlo nečitko napisana.
Naziralo se samo da se radi o slovu W, nešto kao Winter. Ne razmisljajući puno, gurnula sam pismo u pretinac. Prošlo je sat vremena kada mi se to isto pismo opet vratilo. Pogledam pismo napisano skoro hijeroglifskim načinom..užas. Pogledam još jednom adresu, pogledam ime… pročitala sam meni poznato ime NJEGOVOG oca! Ma nemoguće!

Nekoliko tjedana prije sam saznala od mojih roditelja da NJEGOVA porodica skoro dvije godine nema ni traga ni glasa o njihovoj baki i da su svi pokušaji traženja bili uzaludni.

Samo malo, da li sam baš ja osuđena da budem njhova dobra vila? Zašto baš ja? Da je neka druga sjedila na tom mjestu, pismo bi otišlo na razmatranje i porodica bi duže bila puno u nedoumici. Gledajući po pečatu, pismo je putovalo već skoro dva mjeseca.
Moram reći da je moj bivši stanovao na sasvim drugom dijelu grada i da je sasvim druga pošta bila nadležna za dostavu pisama. Znala sam da to pismo nikada neće stići ako ga proslijedim nadležnima za razjašnjavanje adresa.


Odlučila sam to pismo ponijeti kući i proslijediti ga porodici. To pismo je bio prvi znak života te bake, meni nadasve drage osobe.

Eh sad ja pitam tko je mene poslao taj dan baš na to drugo radno mjesto i koja je viša sila poslala to pismo baš u okružje gdje sam tada radila?

Da li je ovo sve slucajnost ili ipak sudbina?

neviane @ 13:41 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
petak, veljača 9, 2007

Da li ste dosli u situaciju da kazete ne, ne, ja to ne mogu uciniti..ne dolazi u obzir..to nije za mene ili nisam u stanju to uciniti? Imamo vise nego dovoljno primjera iz naseg zivota ili okoline.

Hocu reci da li ste kad odbili nesto bez da ste zaista podrobnije razmotrili problematiku i sta se krije za nje?

Meni se nekad cini da je ljudima draze odustati nego se pozabaviti sa stvarnim problemom. Mozda iz straha da ne zakazemo. Mozda zbog vec dozivljenih neuspjeha. Mozda zbog toga sto nemamo podrsku on nasih voljenih.

Nekad je potrebno da sami sebe prevazidjemo da bi presli granicu ‚nemoguceg’. Samo ako se usudimo i ako smo hrabri cemo znati da li smo sposobni za nesto ili ne. Sa tim sami sebi postavljamo nove granice i tako upoznajemo nove jos nevidjene strane na nama, razvijamo se i sirimo horizonte.

neviane @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, siječanj 26, 2007
O N A nas treba, kao riba vodu, kao ptica zrak..zelim joj pomoci...a ne znam kako osim mojim rimama i rijecima podrske...da mogu, doletjela bih do nje i cvrsto je drzala u narucju..da osjeti snagu prijateljstva..da mogu..
sve sto joj mogu ponuditi za sada su moje misli, naklonost, pozitivne vibracije.
pokrecem ovu akciju da ONA osjeti snagu volje...snagu podrske...snagu ljubavi pa tako i da O N A smogne snage poceti opet zivjeti, disati i pozitivno gledati u buducnost.

spajanje

neka ovaj most bude simbol spajanja..dobila sam slicnu sliku ovog mosta od moje drage prijateljice i tako bacajuci pogled svaki dan na nju razmislim o tome sta nas veze.. mi smo tako daleko, a ipak tako blizo...
nemojte mi u komentar stavljati rijeci pohvale ili pogrde...stavite JOJ samo rijeci podrske...mozda koji stih, a ja  znam da ce ih sve procitati... pozdrav
dedicated to  POST
(da opet pocne disati i zivjeti)
neviane @ 06:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, siječanj 20, 2007
Pukao mi je film prije nekoliko godina i od tada zivim ne kako drugi hoce nego kako ja hocu. Putujem, odem na koji ludi party i sa njega odmah na posao, izvodim zafrkancije koje stariji vise pripisuju nezrelosti. Radim (na tom polju bih mogla nesto promjeniti..). Dugova nemam. Nemam ni kaznenih djela u moj dosjeu.
Sta je nezrelost? Sta je neozbiljnost?
Tako me nedavno moj stari ozbiljno pitao: 'Drago dijete, kada ces vec jednom poderati lude opanke?'
Ozbiljno sam razmisljala o tome. Sta su to Ludi Opanci??
Svidja mi se zadrzati u sebi 'zaigrano dijete': raditi, zivjeti, voliti, veseliti se. Sve je to zivot . Odlucila sam: zelim zadrzati svoje lude opanke. Guma jest potrosni materijal, al cuvat cu ih koliko god je moguce.
Jednog dana dosla sam mu na kavu i svecano saopcila: 'Dragi tata, moram te razocarati. Ne zelim mijenjati cipele. Zelim zadrzati svoje lude opanke. To nije faza. To sam jednostavno JA'
neviane @ 12:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 14, 2007
Citam novi post  korisnice POST i pitam se kako prezaliti voljenu osobu? Teska je sudbina izgubiti dijete, sigurno najteza.
Vracam se nekoliko godina unazad i prisjecam se onog trenutka kada je moja baka zauvijek zatvorila svoje oci. Plakala sam neprestano i neutjesno danima... Imala sam strasnu potrebu pricati njoj, o njenim zadnjim trenutcima..Sanjala sam je...Znate li onaj stari obicaj kad netko umre da se jedno vrijeme ne pusta muzika?? Nisam mogla podnijeti biti sama u tisini, muzika je bila moj stalni pratioc, bilo u kuci ili vani. Stotinu puta sam dobila prijekorne rijeci od mog tate da to nije pristojno. Bas me briga! Covjek se ne zali sa radiom ili televizijom nego srcem. Pocela sa eksesivno izlaziti (sto naravno nitko nije ocekivao), no to je bio moj nacin da prezalim gubitak moje druge majke.

Jedne noci sam usnila san. Sanjala sam da sam na jednom kirvaju. Bilo je tamo puno ljudi a ja sam bila sama. Odjedom sam ugledala jedan stand koga je drzala jedna humanitarna organizacija. Imala sam strasnu potrebu da dam novac u dobrotvorne svrhe. Dala sam malu svotu novca u dobrotvorne svrhe i onda se desilo cudo. U tom trenutku sam ugledala nju, moju baku...
Da li je to bila nagrada samoj sebi??
Dugo sam razmisljala o tom snu i cini mi se da je on postao vrsta zivotne filozofije: ucini drugima nesto dobro i dobro ce ti se i vratiti (a to je bio i njen nacin).  I toga se i dan danas drzim

Svaki gubitak je tezak, a gubitak djeteta je zasigurno velika, neizreciva tuga. Svatko treba proci kroz proces tugovanja i plakanja da bi nakon svega bio spreman na novi zivot. Mozda novog andjela.

Dedicated to POST (http://post.bloger.hr)
neviane @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, siječanj 13, 2007
Jezero

Energija je nesto fascinantno. Razmisljala sam o mom prijatelju sa fotke iz posta 'Energija' i imala strasnu potrebu da ga nazovem...Dobro je kaze, trenutno u domovini..
Koji suncan dan, iskoristi svaku suncevu zraku, keep moving i tako sam se biciklom uputila do obliznjeg jezera. Oko jezera je bilo puno setaca, a ja sam htjela do drvenog mola...Smjestila sam se na njega. Ta tisina i nebo koje se oslikavalo na valovitom jezeru, ta voda koja je poprimila sivo plavu boju, ljeskanje sunca na povrsini... Taj trenutak me zaokupio zaboravljajuci sve oko mene.
U usima mi je lagano brujao 'buddha bar'.. Zagledala sam se u vodu koja se ljeskala. Cinilo mi se kao da su se mali valovi igrali jedan sa drugim kao mala djecica. Poluzatvorenih ociju sam promatrala tu povrsinu vode i osjetila ljepotu tog trenutka. Suze mi potekose, onako nekontrolirano..vjerujte mi, nisam htjela..
'I love myself, i love you...i will open the gate...' culo se iz mog ipoda...
Kao da se veliki kamen svalio sa mog srca, mozda samo jedan manje...
Hvala ti boze sto si mi opet i nanovo dopustio osjetiti vezu izmedju covjeka i prirode, vode, sunca, vjetra...
neviane @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Moj grad i okolicu je uhvatio ovulacijski val…mislim, ne kazem da i prije nije bilo djece, pa stoga mogu reci da su mnoge moje prijateljice mamice..
Ja volim humanitarne akcije i zadovoljna lica, pa sam stoga odlucila da ‚spojim’ staru i nadolazecu generaciju mama. Neka ih, neka izmjenjuju iskustva, pocevsi od trudnicke gimnjastike, do poroda, dojenja i slicnih aktivnosti.
Gdje cemo se sastati?? Jedna od njih je zazelila jesti indijski (sto je isto moja omiljena klopa), pa sam stoga odlucila rezervirati u jednom restoranu.
Malo pomalo su se mame (i one koje ce tek biti) pocele skupljati.. napokon smo se skupile…narucile smo jelo I pice..ajmeeee koja dreka u restoranu, bili smo sami tako da barem se nitko nije imao buniti na buku.

Otvorila sam kruzoh sa sljedecim rijecima: ‘drage moje curke, svecano otvaram ovaj kruzoh majki I onih koje ce to tek postati. Znam da sam uljez ovdje jer nisam ni trudna niti sam mama, no obzirom da sam organizator ovog eventa ne mozete me izbaciti. Dopustite mi da o svakoj od vas kazem koju rijec…’
Esmeralda – stupanj trudnoce: 12 tjedana, udata jos nije ali vec cujem crkvena zvona kako zvoge
Matilda – majka osmogodisnjeg sina, najduze majcinsko iskustvo. Vjerovatno ne bi vise bila najbrza u mijenjanju pelena, ali zasigurno mozete potraziti od nje ovaj ili onaj savjet
Filomena – majda petogodisnjeg sina i cetveromjesecne djevojcice, mozete jos postaviti sva pitanja, ukljucujuci i ona kako spojiti familiju i posao
Katica – stupanj trudnoce: 17 tjedana, udata i sretna, mozete joj davati sve moguce savjete jer je jos vrlo neiskusna
Jaga – majka troje tjece, trogodisnje djevojcice i jednogodisnjih djecaka blizanaca, mozete joj postavljati pitanja oko multitaskinga i oko toga kako je ipak uspjela sacuvati svoje zivce
Mara – majka skoro dvogodisnje djevojcice, odgovara na sva pitanja, ukljucujuci i ona treba li otac biti na porodjaju do djete i zanimanje itd..

E dragi moji ljudi, tako je poceo nas mali kruzoh. Nismo se gasile skoro tri sata.
Kada krenuti na trudnicku gimnastiku? Treba li muskarac biti na porodu? Kakav je bio porod? Ima li smisla ispitivanje plodne vode? Kako skinuti suvisne kile u trudnoci? Sta ako popucas? Sta treba paziti pri dojenju? Sta kad se beba rodi? Kao I sva ostala pitanja u vezi trudnoce, poroda I majcinstva.
Bila je to simpaticna runda sest zena (+ja) koje imaju u svakom slucaju jedan zajednicki interes: ULOGA RODITELJSTVA. A sta da kazem JA kao organizator?..hm..koliko sam skuzila, biti roditelj je jedna jako lijepa uloga, povezana sa puno napora I rada koji ti se vrati kada vidis kako tvoje dijete raste: najprije u stomaku I kad se rodi…

Ova humanitarna akcija je bila vise nego uspjela, svaka je zazelila da se opet sastanemo uskoro, istina nekima nije bas lezala indijska hrana, al to i nije esencijalno, mozemo i kod muje na cevape ili gdje god..hehe

P.S
Evo danas sam saznala da imamo novog clana u grupi, Mariju (11 tjedana trudnoce) Dobro dosla u klub!
neviane @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, siječanj 12, 2007
pitam se odakle dolazi inspiracija?? mora li pjesnik biti zaljubljen da bi pisao ljubavne pjesme?  mora li pisac imati spiritualnu vezu sa prirodom, predmetima, ljudima? mora li covjek proci kroz paklena iskustva, potpunu srecu i blazenstvo da bi mogao pisati o odredjenim stvarima? srecu, tugu, zadovoljstvo, ljubav, bol?
pitanje nad pitanjem.
zivot nam donosi dobra i losa iskustva, srecu, nesrecu, bol, radost i zalost.
mozda nam bas ta iskustva donose inspiraciju, otvaraju nam dusu kao cvijet koji se otvara prvim zrakama sunca. nase misli, nasi osjecaji strujaju kroz tijelo, kroz prste i tako nastaju najljepse pjesme, nebulozne price, filozofiranja o zivotu, smrti, ljubavi...
kazem mozda...

neviane @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 11, 2007
Mnogima je poznat taj osjecaj: neizreciva bol koja razara unutrasnjost, unutrasnjost duse. Nista nije bolnije neko kad dusa boli. Tesko je izgubiti partnera, prijatelja, dijete, kucu, domovinu. Nitko ne zna koliko dugo ce boliti, kojim intenzitetom, ali ta bol oduzima dah i snagu hoditi dalje.
Onog trenutka kada se pocne gasiti , uspomena na ruzne stvari blijedi kao komad starog papira i postajemo otvoreniji za nove horizonte, nove izazove u zivotu.
To je valjda zivot, instinkt prezivljavanja nikada ne umire..
neviane @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 10, 2007
Korisnik PANZER me ponukao da razmislim o njegovoj gospodji koja je ocajno plakala zaleci se prijateljicama da ju je dragi prevario.
I naravno da su onda svi krivi, naravno da ljudi cupaju kosu sa glave. No sta je stvarni razlog? Istina, postoje na svijetu notoricni 'prevaranti' koji tim putem zele zadovojiti svoj ego. Postoje i oni kojima u vezi nesto fali i na taj nacin zele nadopuniti 'deficit'.  Ne mora to biti ni seks, moze biti paznja, uho  za slusanje. Zasto nebi svaki covjek bio u stanju da analizira sebe ali i vezu?
Ako nesto zaista ne valja postoje dvije solucije: da svatko krene svojim putem ili da radite na 'optimiranju' (kako se to moze cuti u poslovnom svijetu). sta vas veze? sta vas razdvaja?
A svatko mora znati sta mu je draze.
neviane @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

mogu reci da sto sam starija sve vise zaboravljam...zaboravljam koje namirnice trebam uzeti, zaboravljam termine kod lijecnika, zaborvaljam telefonske brojeve...
vec me pomalo uhvatila panika, ali su mi stariji od mene rekli da je to normalno...dobro, mislim se. pocet cu zapisivati.
neki dan prolazim kroz neke ulice i sjetim se. sjetim se nekih lijepih trenutaka i cini mi se da je u mojim mislima zauvijek ostala fotografija TOG trenutka...
u mislima se vracam na mjesta gdje sam dozivjela i lijepe i ruzne stvari i u tom trenu..
vracam se u opcinu (boze, kako mi je ta zgrada omrzena!!),veliki park, taverna del sud,  nase pekare gdje smo svaki put isli po omiljeno pecivo, taipei, romanticnog japanskog vrta i zvijezde padalice....
razmisljam o tim trenutcima i redam slike u glavi kao malu galeriju..
Misli
neviane @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 9, 2007

Sve mi teze i teze pada motivirati se i koncentrirati na rad. Nemojte misliti da spadam u onu grupu ljencina koje bjeze od posla kao djava od kriza. Ne, nisam ta.

Gledajuci moj rad, mislim da je na neki nacin kreativan.. Svi putevi vode u Rim – vjerovatno vam je ta recenica poznata, a ja moram naci pravi put do Rima.

Cini mi se da sto vise ulazim u spiritualni svijet, gdje ‘radim’ po intuiciji, to mi teze pada koncentrirati se na nesto drugo. Cesto sam od mnogih cula da sam stvorena za posao sa ljudima, a ne sa masinama, a polako mislim da imaju pravo.

neviane @ 11:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 7, 2007
nekad covjek treba slusati svoj unutranji glas i ciniti to sto mu on nalaze.
tako je moj meni jucer rekao 'draga, ostani u nasem gradu i imat cemo the best time koji mozes zamisliti'
a ja sam mu rekla 'cuj stari, obaveze su obaveze i nemoj mi kenjani, ne danas..obiteljske obaveze..'
krenuli smo na put, nas 48 (sala, bilo nas je sestero), naravno sa dva auta...
i tako mi djiramo, nismo prosli ni 70 kilometara, a vec se vadi pita od jabuke i ostali 'otrovi'. zabavljamo se mi tako, kad ja cujem da nesto konstantno zuji..
ma dobro, mozda mi zuji u usima jer nisam bas previse spavala ili mozda pak netko nije prozor zatvorio. no kako moj stari dodaje gas tako je taj zvuk sve glasniji i glasniji.
vrag odnia salu, mislim se ja i kazem mu da on radije pregleda auto. stanemo mi na parkiraliste, stanu i decki sa drugim autom. gledaju oni, cackaju..a djavla... ni jedan nije mehanicar. dragi boze, zasto mi nisi poslao u zivot nekog mehanicara? u tom trenutku se sjetim da sam jednog imala, al ebiga grah mi je pao drugacije (hvala bogu)...
probavamo auto po drugi put...
'ne vuce' vice moj stari.. pa dobro ne vuce..nije kraj svijeta.
moj ujutarnji glas me drmne za ramena
'alo mala, sta sam ti govorio??? koji ti je djava trebao ovaj put?? vrati se u münchen! govori mi.
dobro, gdje ima dima i ma i vatre. ova nezgoda sa autom je najbolji znak da tu ima nesto.
oprezno predlazem da se svi vratimo...nabrajam razloge
misu i krstenje cemo tak i tak fulati
bilo bi rizicno djirati sa pokvarenim autom
jesti mogu i kod kuce

nitko ne obraca posebno paznju na mene i moj unutarnji glas. odluka je pala: decki ce se pozrtvovati i vratiti se natrag a mi, krvno srodstvo nasih rodjaka cemo poci dalje, cak i uz rizik da fulamo  krstenje...
dosli smo mi tamo bas kada je misa zavrsila...
mozda sam postala previse senzibilna, ali nisam osjetila niti bliskost, niti srdacnost, niti da sam zaista tamo trebala biti..
vecerali smo, pocakulali malo i vratili se u münchen, razmisljajuci kako je unutarnji glas imao pravo...
jedini highlight je bio mali slatkis... A N A

oprosti dragi...sljedeci put cu te slusati...
neviane @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.