dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
utorak, rujan 15, 2009
Moram priznati da ne uvijek i nanovo iznenađuju neki komentari vezani za priče koje sam napisala za vrijeme mog blogiranja. Baš sam u zadnjem postu toliko uzburkala nepoznatog čitaoca, toliko da je dotični odlučio ne dolaziti više na moj blog. Cure mi suze niz leđa od silnog očaja dok gubim joj jednu osobu koja me tu i tamo na blogu prati.
U tri godine blogiranja sam napisala dosta priča, veliki dio priča su erotske prirode ili se dotiču međuljudskih odnosa. Kad sam napisala 'Stelu', mnogi su me očito počeli poistovjećivati s njom i pitati da li su mi se uistinu desile ove ili one scene. Priča 'Nemiri' je isto tako unijela nemire kao i 'Život bez mene'. Slične reakcije sam dobila preko pp i za priču 'Diabolica'. U toj priči sam pisala i o muško ženskim odnosima, preljubi i braku.
Mora li čovjek uistinu proživjeti neke stvari da bi mogao pisati o njima? Mene je osobno razljutilo takvo razmišljanje i tako je nastala priča 'Zločin i kazna'. U toj priči sam na podosta brutalan način opisala ono što nikada nisam proživjela, pa čak ni slučajno sanjala. Da li je to štivo manje vjerodostojno? To ćete mi vi najbolje reći. Istina da sam se već duže spremala da napišem tako nešto, no moje 'blaženo stanje' i potom i nova uloga su me očito toliko zdrmali da nisam imala snage za tako nešto. No napisala sam je kad sam bila spremna na nju.

I što sad? Pravdam li se ja pred vama? Nikako. Mora li netko biti ubojica da bi napisao kriminalistički roman? Mora li netko biti rođeni jebač ili nimfomanka da bi napisao dobru erotsku priču? Ne, nipošto. Mora li netko proći kroz ovisnost da bi opisao život jednog junkija ili pjanca? Ne mora.
No netko tko piše mora imati dovoljno mašte, dar da se do neke mjere pokuša staviti u kožu tako nekog lika, da osjeti kako bi to moglo biti. Zajedljive duše će vjerovatno tvrditi da ono što pišem i nema neku dubinu. Neka tvrde što žele. Ovo je blog, a nije literalni kutak i ne vjerujem da će napisano ikad vidjeti izdavačku kuću. Kao što naslov mog bloga kaže, 'Nebuloze by Nevia'.
Ne očekujem da svi razumiju ono što pišem i da se svi slažu sa istim. Može biti da ću ovu ili onu osobu pogoditi u Ahilovu petu jer se upravo vidi u jednoj od tih priča, no to nije moj problem. Ono što pišem nema uvijek veze s mojim stavovima u stvarnom životu. I opet se postavlja pitanje, što je u mojim pričama stvarnost, a što fikcija?
Život je sapunica, život piše intrigantne priče. I zato nemojte da vam srce bude blizu guzice i razmislite zašto je neki post izazvao određene reakcije u vama.
Toliko od mene. Ako vas priče zanimaju, naći ćete ih u stupcu desno od posta.
neviane @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 15, 2009
U zadnje vrijeme sam se napekla kolača kao što dugo nisam. Počevši od 'običnih' nedjeljnih kolača do torti za rođendan moje kćeri. Dok sam razbijala glavu kakve bi torte mogla napraviti Niki za prvi rođendan, kaže mi šogi da se ne mučim te da jednostavno naručim neki kolač. Ma najbolje! Ne dolazi u obzir!
Istina je da se Nika neće niti sjećati te prve torte, no gledat će slike. Ne bi htjela da jednoga dana skuži kako joj mama servira kolače iz neke trgovine. Osim toga, neka se dijete navikne na domaće, neka osjeti koja je razlika između onog što se kupi u trgovini i što mama (a jednog dana i ona sama) napravi.
Nedavno smo seka i ja pričale razlici između domaćeg i kupovnog. Reče joj jedna prijateljica da njenoj kćerki nije bitno odakle je torta, bitno da je od jagode. Ma baš sam se slatko nasmijala. Pa dijete uistinu neće vidjeti razliku jer nema sa čim uspoređivati. Ta žena u životu nije napravila kolač. No zato ta ista kćer obožava raditi kolače sa svojom tetom, ma samo se pitam zašto?
Desetogodišnji sin moje prijateljice preferira mamine kolače, valjda dijete zna što valja. Kada bi ona ponekad zbog stresa ispekla gotovu pizzu, znao bi je zamoliti da nešto skuha. Dijete zna što znači domaća hrana.
Ja se rado sjećam bakinog variva i nekad kad ga i sama kuham, čini mi se da kroz to živi. Nije bila majstor za kolače, ali sam zato njen kruh i savijače obožavala.

Kolač je kolač, rekli bi neki. Istina je da i slastičari prave fantastične kolače. Nekad bi bilo lakše nedjeljom popodne skočiti do obližnje slastičarne. Ali to nije to. Kroz to što radim za moje najmilije dajem dio sebe. Kroz to što se u kuhinji osjete razni mirisi hrane, dijete se uči na domaću kuhinju koja će, nadam se negdje u podsvjesti naći svoje mjesto. Istina je da u današnje vrijeme svi trčimo i imamo neki luđački tempo, no mišljenja sam da bi svatko trebao investirati barem malkoc vremena za kuhinju. Malkoc. Ne moraju to biti kolači,  no uvjerena sam da djeca trebaju okusiti domaću hranu, a ne onu gotovu iz zamrzivača ili konzerve.
neviane @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 16, 2009

         Ipak sam imala pravo kada sam povukla paralelu između žicaroša i političara. Nevia je pogodila u sridu. Ma kakav nos imam, majke ti.
Ne samo da su se žicaroši ponijeli načinom na koji se političare bore za glasove birača, to očito čine i administratori našeg cijenjenog portala.
Citat iz prošlog posta:
Neki očito takve komentare ne kategoriziraju kao žicanje, na kraju krajeva dotična osoba je uljudno zamolila za glas. Postoji li razlika od žicanja i žicanja? Možda su se žicaroši ponijeli sa političarima koji apeliraju na puk da glasaju upravo za njih?

Dakle ipak. Novi ljudi na Indexu su sa sobom donijeli novu filozofiju u vezi žicanja. Dragi žicari i svi oni koji se boje da sa svojim radom i trudom da neće pobijediti na izboru za blog dana, tjedna ili mjeseca (izuzev truda da obiđu stotine bloga cvileći za glas), sva vrata su vam otvorena. Smijete obilaziti blogove i uljudno cviliti. Ne bojte se da ćete biti izbačeni iz izbora, sve što radite je legitimno. Da li putem komentara ili privatne poruke, svejedno.

Citat administracije:
Nitko koga moli NE MORA glasati za nju. Može je blokirati ili izbrisati i
ako se toj osobi sviđa neki drugi blog, glasat će za taj drugi.

Eh sad se samo pitam kako administracija definira ‚pumpanje‘?
(Sve što trebate znati o izboru za blogera dana)
Isječak:

Svako varanje i "pumpanje" glasova u izboru za blog dana bit će sankcionirano izbacivanjem iz izbora, a ako se uoči naknadno, nagradu će dobiti drugi najbolje plasirani bloger u izboru za blogera dana

Ovaj post je isto tako namjenjen svima koji bi žicali, ali iz straha prema posljedicama to još uvijek nisu učinili.

Osobno se ipak opredjeljujem protiv fektanja iz više razloga. Za mene nije pobjeda ono što nisam zaslužila svojim radom. Za mene nije rad cviljenje po tuđim blogovima. Za mene nije pobjeda ako mi netko iz samilosti udijeli glas (o kako bijedno!). Oh Bože, što sam naivna. Zašto se truditi ako može i jednostavnije?
Mora da blogerica Budimir ima pravo. Mora da je uistinu fenomen žicanja samo odraz ponašanja i u pravom svijetu, reče mi u komentaru na prošli post. Ovo je zaista vrlo istinito.

P.S. Nemojte se čuditi ako me zbog ovo posta izbrišu sa ovog servisa. Nakon svega se zaista pitam što uopće ovdje radim?





neviane @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 15, 2009

Ispušili ste dragi moji blogeri. Svi oni koji su na izboru bloga dana, tjedna ili mjeseca i polaze od toga da će trud (pa makar blog i ne bio po svačijem ukusu) biti nagrađen DVD-om, biciklom ili kakvom drugom nagradom, varaju se. To naravno pod uslovom da administratori nisu skužili da neka osoba žica. A tko će izigravati policajca svaki dan na izboru za blog dana, tjedna ili mjeseca? Naravno da od pet duša koje su nominirane samo jedna može pobijediti. To nije sporno. No da li ste se zapitali što se dešava ako se među njima nađe netko tko kroz žicanje želi doći do pobjede, a kroz sam blog nikad ne bi uspio? Eh da, u tom slučaju možete se zvati Tolstoj, prestanite se zavaravati da ćete uistinu pobijediti. Ako i sami nemate volje za žicanje ili vam je žicanje ispod časti, teško da se tu nešto može napraviti.

No dobro. Razmišljala sam i o žicanju. Promatrajući one koji žicaju, očigledno je da se radi o nekoj dječurliji kojima očito niti doma niti u školi nisu pojasnili da stvarna pobjeda nije ona koja se postigne žicanjem glasova.
Žicanje glasova na Blogeru je sasvim normalna stvar. Koliko puta ste mogli na svom blogu vidjeti komentare tipa

Molio/Molila bih te da glasaš za mene. To bi mi puno značilo. Unaprijed ti se zahvaljujem!
ili
Hey, u izborima sam danas pa ako želiš glasaj

Neki očito takve komentare ne kategoriziraju kao žicanje, na kraju krajeva dotična osoba je uljudno zamolila za glas. Postoji li razlika od žicanja i žicanja? Možda su se žicaroši ponijeli sa političarima koji apeliraju na puk da glasaju upravo za njih?
Vidjeh na blogu dotičnih da su mnogi negativno reagirali na žicanje. Zar je moguće da je administratorima blogera svejedno kakvo se sranje odvija na njihovom servisu? Nadam se da imam kriv dojam.

Evo što stoji na faq.bloger.hr (sve-sto-trebate-znati-o-izboru-za-blogera-dana, tjedna ili mjeseca )
Isječak:
Svako varanje i "pumpanje" glasova u izboru za blog dana bit će sankcionirano izbacivanjem iz izbora, a ako se uoči naknadno, nagradu će dobiti drugi najbolje plasirani bloger u izboru za blogera dana
.

S druge strane, možda je uljudno moljakanje po ostalim blogovima u međuvremenu postalo legitimno. Možda je način kako netko moli za glas (čitaj ‚pumpa‘) presudan da li će se nečije moljakanje klasificirati kao žicanje ili ne. Možda.


neviane @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, veljača 13, 2009
Ovih dana sam zaslužila jezikovu juhu. Nedavno sam se javila jednoj osobi sa kojom samo sporadično izmjenjujem mails ili još rijeđe telefoniram. Odgovara mi dotična ful uvrijeđena kako ona još mora prežvakati što je od treće osobe saznala da smo se dragi i ja vječali prošle godine. Povrijeđena je.
Odgovaram joj da mi je žao ako se osjeća povrijeđena, no nismo pravili neki veliki statement u vezi vjenčanja. Onaj tko sa nama ima redovni kontakt zna o čemu se radi. Osim toga, dva dana prije vjenčanja sam imala spontani, nije mi bilo niti na kraj pameti zivkati okolo, pogotovo ne ljude koji se javljaju svake prestupne.
Osim toga, nismo pravili (after) wedding party ni za najuži krug. Kao što sam već ovdje pisala, dan vjenčanja smo proveli sa najužom obitelji i kumovima. Neka se ljubav slavi sa vremenom, zar je to toliko teško razumjeti? Isto tako sam se jako puno puta izrazila protiv svadbe. Ovo sam mnogima puno puta ponovila. Mnogima je moje mišljenje o vjenčanju i ljubavi konfuzan, no to je moje mišljenje.
Nije mi vrag dao mira pa sam čačkala po mailovima od prošle godine i vidi vraga našla mail koji sam joj napisala pet dana nakon vjenčanjan da smo se vjenčali itd... Proslijedila sam joj taj mail, no ona se pak žalila što joj ja nisam prije rekla za vjenčanje.
Očekivala je da je pozovem barem na kavu nakon vjenčanja. U mail koji sam joj tad napisala sam izrazila želju da se vidimo, na što ona nije reagirala.

Enivej, pitam se samo što ljudi očekuju? Pokušaji sastati se sa dotičnom često padaju u vodu jer ona obično ne zna gdje joj je glava, a gdje guzica. Overloaded, rekla bih ja. Sve je to stvar organizacije, a ako sam joj uistinu vrijedna prijateljstva barem trećinu kao što je njoj vrijedan njen ego, trebala bi biti u stanju da se sastanemo. Ako se ja sa djetetom mogu organizirati, može ona valja isto (single i bez djeteta), ili? Zadnji put sam je srela na vjenčanju zajedničke prijateljice početkom kolovza, a prije toga ne pamtim kada. Moram priznati da nisam znala uopće što da joj kažem, o čemu da pričamo. Na kraju se sve svelo o kukanju u vezi posla, posao je odlična tema u takvim situacijama.

Da me barem toliko puta nazvala koliko sam ja nju, znala bi nešto o mom životu. Znala bi da je mačak Tomislav otišao u vječna lovišta, znala bi da sam bila trudna i imala spontani, znala bi da smo tek krajem ljeta odlučili da se vjenčamo. Puno toga bi znala. No zar je to bitno?
Bitna je parada pijanstva i kiča. Bitno je osjetiti uzbuđenje koje obično mladenci osjećaju pred vjenčanje, no dragi i ja smo daleko od tog uzbuđenja. Imamo zajedničko dijete i suviše dugo živimo zajedno da bi sad odjednom bili posebno uzbuđeni zbog vjenčanja, da bi pravili svadbu. Bitno je slaviti djevojačku večer, ali ne kod mene, draga moja. Nevia još i danas ima ‘noćne smjene’, moja kćer traži svoje mlijeko.
Da se češće čujemo (ili vidimo), sudjelovala bi više u mom životu, znala bi što se događa. Ovako se dotična uvijedila ne razmišljajući da naš kontakt već odavno spava zimski san da bi je ja on time obavještavala o promjenama u mom životu. Ne, nisam ogorčena što nemamo prisniji kontakt. Samo se osjećam nepravedno napadnuta od osobe koja maltene uopće nije dio mog života. Što vi mislite?
neviane @ 11:51 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, veljača 10, 2009
Nedavna diskusija u vezi dojenja me podsjetila da sam već odavno htjela pisati o majkama koje uopće ne žele probati dojiti. Bila sam zabezeknuta pitanjem babice kad sam se porodila. Želite li dojiti, još uvijek mi odzvanja u ušima. Naravno da ne postoji zakon koji će ženu primorati da doji i neće biti kažnjena ako to ne učini. No pitanje je savijesti barem pokušati.
Sjećam se žene mog rođaka koja svoje blizance nije htjela dojiti. Previše posla, glasio je njen površni odgovor. Tada nisam tome toliko pridavala pažnju, odnosno nisam bila svjesna težine te odluke. Sada kada sam i sama majka, pitam se kako je moguće da se žena svjesno odluči da djetetu uskrati ono što mu priroda nudi. Kada je prvi put vidjela Niku, rekla mi je da joj se sada žao što nije pokušala. Prekasno draga moja, no što je, tu je.
Nedavno sam kod sestre srela neku njenu prijateljicu koja je imala problema sa dojenjem sa prvim djetetom. Kaže da sa drugim neće niti pokušati. Majkumu, pa zar nije jedno dijete vrijedno pokušaja? Zar ne zaslužuje ono prvo mlijeko koje je puno prirodnih antibiotika koji su toliko bitni za jačanje imunološkog sistema? Zar ne zaslužuje barem izdojeno mlijeko na bočicu ako majka ne dolazi na kraj sa dojenjem? Danas postoje i izdajalice koje ženama olakšavaju život ako su ispočetka već toliko osjetljive na bol dok dijete vuče.

Pedijatri tvrde da je 90% problema u vezi dojenja rješivo, zašto relativno malo mamica doje duže od tri mjeseca? Čitam baš neku knjigu o bebicama u kojoj kažu da je idealan trenutak za odvikavanje između 6. I 8. Mjeseca. Inače (citat) postoji OPASNOST da dijete inzistira na sisanju i do dvije godine. Za divno čudo, WHO preporučuje dojenje do dvije godine.
Čini mi se i da društvo nije naklonjeno ženama dojiljama. Sa jedne strane je većina za to dojenje, a sa druge strane se mnogi zgražaju kad vide u javnosti majku koja doji svoje dijete u javnosti, kao da su vraga vidjeli.

Ima dosta žena koje zbog neinformiranosti ili ostalih faktora nisu uspjele dojiti. Rekla bih da je šteta što ne doje, ali su barem pokušale. No svjesno djetetu uskratiti ono što mu priroda nudi? Meni je to užasno neprirodno i uz najbolju volju ne mogu razumjeti. Ne želim sada glorificirati dojenje i blatiti one koje ne doje. Govorim o majkama koje se svjesno odlučuju za nedojenje bez da uopće probaju dojiti. Dojenje ispočetka nije jednostavno kao što se nekad čini u filmovima i reklamama. Dojenje je zaista naporan posao. No nakon par tjedana, dojenje je uživancija. Što je par tjedana u odnosu na ono što žena djetetu daje kroz dojenje? Ne govorim samo o vrijednosti mlijeka, već i o prisnosti koja je jedinstvena, koja se ne može sa ničim usporediti.
Ima naravno i onih koje žele poštedjeti svoje sise u nadi da će ostati vječno čvrste i lijepe. Ne smijem zaboraviti i one koji kroz bočicu dobivaju komadić slobode. Bočicu može dati tatica, baka, teta čuvalica, a majka kroz to ima ipak veću slobodu kretanja, može partijati ako želi. Ne mora misliti kad će dijete dobiti sljedeći obrok.
Ne, ne radi se o tome tko je bolja majka, ona koja ne doji ili ona koja daje adaptirano. Samo, ona koja u samom startu djetetu svjesno odbija dati ono što je djetetu najbolje, ta majka bi trebala preispitati svoje kvalitete. Adaptirano je najbolji surogat za majčino mlijeko, no i ptice na grani cvrkuću da ono ipak nije jednako dobro kao majčino. Mnoge koje ne žele dojiti (ili nisu uspjele) relativiraju prednosti majčinog mlijeka, valjda zbog toga da si u korijenju srežu grižnju savjesti.
Samom činjenicom da roditelj svom djetetu svjesno ukida najbolje je po meni velika tuga. Činjenica da je dijete u startu moglo dobiti najbolje a nije, to me žalosti.
neviane @ 08:10 |Komentiraj | Komentari: 46 | Prikaži komentare
subota, siječanj 17, 2009
Danas se bavim opet sa jednom nebuloznom temom. Gledam tako ljude oko sebe koji nisu nimalo spremni se žrtvovati za najbliže ili se potruditi oko nečega. Oni rade samo ono što je njima od koristi. Ne kažem da se čovjek kroz život treba patiti, no mislim da su neke male žrtve ili one veće za sebe ili obitelj vrijedne truda. Da li biste se ustali u tri sata ujutro da odvezete na zračnu luku dobrog prijatelja? Da li ste spremni šljakati čitav dan pomažući bratiću pri preseljenju? Koliko dugo ćemo izdražati besane noći zbog tek novorođene bebice? Da li ćemo imati strpljenja za dijete koje tek treba upoznati svijet i granice?

Koliko neugodnosti možemo uopće podnijeti? Može li u životu baš sve biti povezano sa ugodnošću i veseljem? Ponekad valja proći kroz ne toliko ugodan period te se valja potruditi da bi na kraju uživali u plodovima rada. Često se sjetim M.Scott Pecka koji je pisao o disciplini. Hoćemo li jedući kolač pokupiti sa njega samo najslasnije, tj. ono što nam se sviđa ili ćemo to najslasnije ostaviti za kraj? Ili ćemo ga prihvatiti u cijelosti i jesti ga onakav kakav jest? Prenesem li to na život, pitam se da li kroz život možemo ići okruženi samo ugodnim stvarima. Nije li ljubav prema najbližima i voljenima pokretač koji daje snagu da se uhvatimo u koštac i sa manje ugodnim stvarima? Neke stvari nisu jednostavne i ugodne, pa što? Da li ćemo zbog malog napora završiti na psihijatriji? Ma čisto sumnjam. Koliko volimo sami sebe? Koliko se trudimo oko sebe? Ako ovo reflektiram na blogosferu, pitam se da li kroz pisanje možemo proširivati horizonte i da li pjedinac kroz to radi na sebi pisanja? Naravno pod uslovom da tekstovi nisu ukradeni sa nekog drugog izvora,
a ne kao u ovom slučaju.
Jednom smo imali šansu se preseliti u nešto veći stan, no nismo. Prepustila sam ga prijateljici koja je bila samohrana majka. Znala sam da nikada lakše neće dobiti stan bez puno pitanja nego tada. Volim se potruditi oko mojih najmilijih, oni su vrijedni truda. Makar to za mene temporalno nije uvijek povezano sa ugodom. Neki će zasigurno reći 'dobar i lud, ista je stvar'. No ipak ne odustajem od ove filozofije. Ona život čini puno ljepšim.
neviane @ 08:23 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2009
Ponekad mislim da sam nakon dvije i nešto godine blogiranja rekla sve što sam htjela reći i što mi je na umu. No onda mi opet naviru teme za pisanje bloga, ali i ideje za nove priče koje barem sudeći po anketi mnogima nedostaju na ovom blogu. Nekad mi se pak neke teme vrzmaju u glavi, a ne znam kako da uopće počnem pisati. Kao na primjer reklama za limunadu koju sam vidjela prije par mjeseci. Sve se spremam i kad god sam htjela pisati o njoj, činilo mi se da sam izabrala krive riječi.
Baš nedavno sam napravila pauzu od dobrih mjesec dana jer jedostavno nisam imala vremena za pisanje, no isto tako nisam vam imala ništa za reći.
Nekad je i šutnja bolja nego...negooooo...KOPIPEJSTING. Moram priznati da me taj sindrom  periodično fascinira. Čini mi se da postoji dosta blogera koji rupu u inspiraciji pokušavaju popuniti s tuđim tekstovima bez navoda da su oni kopirani. Neki pak posjeduju toliku drskost da neke sadržaje potkradaju u susjedstvu, tj. na ovom našem servisu. Uvijek i nanovo se pitam kako može biti zadovoljstvo kupiti lovore i aplauz  koji u stvari nekoj osobi ne pripadaju? Tako jedna krađa se dogodila jednoj blogerici koja ogorčeno piše o tome kako je jebeno teško biti pokraden. Pročitajte kod  K O L I.

Za kraj vam ostavljam pjesmu iz arhive koja je davno nastala u ovoj nebuloznoj glavi razmišljajući što ljude navodi krasti tuđe sadržaje bez navoda da su ti isti preuzeti od nekog drugog autora..
*Oda kopipejsterima

Što je lagan život taj
kopi pejstaj to je rad
Žanješ lovor, slavu, sjaj
Pozić, kisić tu i tamo daj
Čemu napor, trud i muke
pa to i ovako ide od ruke

Kopi pejstaj, ljudi su ovce
Gdje je smisao, daj samo
Slavu il novce
Ogledala oko sebe
Već odavno nemaš
Samo tekstove tuđe spremaš

Pozornost ti treba, to je jasna stvar
Al glava je prazna, to je pravi košmar
Ljudi plješću, pravi su  to sljepci
Valja mazat oči, to je pravi rad
Što onda ostaje nego kopi i pejsting
To je spas za opstanak blogerski..
(*Posvećeno svim extreme kopipejsterima)



neviane @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
subota, siječanj 3, 2009
Koja je razlika između uzeti i ukrasti? Sudeći po mojoj kolegici, očito i nema razlike, inače se ne bi naljutila. Prije nekoliko mjeseci sam imala jednu žučnu situaciju. Kolegica je sa svojom dječicom došla u babine. Ima blizance stare pet i nešto sitno godina koji su tom prilikom prevrnuli dječju sobu naopačke. Ma nema veze, no problem je nastao kad sam skužila da je nestao Nikin lančić koji joj je poklonila baka. Već tada sam razmišljala koje riječi upotrijebiti da me kolegica krivo ne razumije.
Nazvala sam je rekavši joj da je nestao taj lančić i da ne bi željela da joj ostane utisak da mislim da su ga djeca ukrala. Nemaju oni pojma o vrijednosti lančića. Djeca su se igrala i vani i mogla su ga iznijeti van, ostaviti ga vani jer nemaju blage o vrijednosti tako nekog predmeta.
Ona je pitala svoju djecu što su napravili sa lančićem i ubrzo sam ga našla. Od toga je prošlo par mjeseci. Nismo se čuli, mi smo bili zaokupljeni sa Nikom, a preko jedne prijateljice sam čula da je ona u stresu, poslovno i privatno. Par puta sam ostavila poruku i mislila sam da je to razlog nejavljnju. Što je vrijeme više odmicalo, to sam bila sigurnija da se naljutila upravo zbog tog lančića.
Ne volim neriješene situacije. Mislim da bi se radije sa nekim pošteno raspravila i ako treba prekinula kontakt nego da samo zašutim. Ne, to nije moj stil. Pred kraj godine sam odlučila toj nerazjašnjenoj situaciji stati na kraj. Nazvala sam. Uistinu se naljutila zbog tog lančića, sva van sebe kako sam i mogla pomisliti da ona svoju djecu odgaja u tom duhu (čitaj duhu kradljivaca), iako sam već na samom početku razgovora naglasila da ne želim da me krivo shvati, da ne mislim na krađu. Ponekad pomislim da ljudi čuju ono što žele čuti. Da li je ona mene uopće saslušala?
Zar nije moguće da djeca uzmu, ponesu nešto doma, nesvjesni gdje uopće neki predmet pripada? Zar su riječi uzeti  i ponijeti toliko neumjesne?
Rekoh joj da je cijenim te da mi je žao zbog krivo izabranih riječi - koje u stvari i nisu bile krive, no svakako krivo shvaćene. No nisam se htjela upuštati u dublje filozofije značenja riječi UZETI, tj. što znači kad tako mala djeca nešto uzmu. Uglavnom, riješili smo tu situaciju i dogovorile se uskoro sresti.
Što više razmišljam o gore opisanoj situaciji, to se više pitam da li uopće imam volje ulaziti u dublji kontakt sa osobom koja se tako brzo uvrijedi? Kako bi se naša djeca jednoga dana igrala zajedno? Što bi se desilo da njena djeca ponesu nešto doma što pripada mom djetetu? Ili da moje dijete strpa igračku u džep koja joj se sviđa?
Čini mi se da su neki roditelji glede nekih stvari užasno tašti. Očito da je prevelik strah o tome što će pomisliti okolina zbog 'neumjesnog' ponašanja djece (čitaj koje i nije neumjesno), prije svega da se sve to odražava na ego te da ga može podobro poljuljati. Nekad uistinu nije jednostavno izabrati riječi, a da nekima srce ne bude blizu guzice. Haleluja!
neviane @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 23, 2008
Ajme što mi u zadnje vrijeme ide na živce Facebook! Svatko ga ima, ma tu se prijateljuje, dopisuje. Tražiš li nekoga iz srednje škole ili davno izgubljenog prijatelja, Facebook će zasigurno pomoći.
Mene je jedan prijatelj davio da se prijavim na Facebook. Ma to je cool, ma to je super, govorio mi je. Ajde dobro, da vidimo i to čudo. Kad sam se prijavila, njemu to očito i nije više bilo zadnimljivo. Šta ćeš kad se čovjek zaljubio do ušio i zaboravio kompić, no tako i treba biti.
Što sam ono štela rejti? U ovih par mjeseci sam se 'skompala' sa prijateljima sa kojima se družim i van neta.
Onda sam dobila par upita za prijateljstvo od meni nepoznatih ljudi. Jedna osoba je imala isto prezime kao ja i očito je tražila ljude sa istim prezimenom, možda zbog toga? Zanimljivo mi je samo da su mnogi napravili upit za prijateljstvo bez da su se poslije toga javili barem sa jednom rečenicom. Sve nešto čekam da li će to jednom učiniti, no čini mi se kao da čekam na Godota. Čemu 'virtualno prijateljstvo' koje u stvari nikada neće biti niti blizu poznanstva? Kad pogledam da neki imaju i po tristotinjak 'prijatelja', pitam se kada bi stigli kontaktirati sa tim osobama? Ma nikako, visili bi samo na Facebooku. Dakle umjesto u dubinu, mnogi očito preferiraju ići u širinu. Time mislim na redanje nickova kao prijatelje, bez stvarnog kontakta.
Ne, ne očekujem da svaki novopečeni, virtualni Facebook 'prijatelj' postane prijatelj kao što definiramo prijatelja u 'opipljivom svijetu' (čitaj real life). No očekujem barem mali znak života.
Sve se spremam napraviti čistku sa obrazloženjam zašto dotične izbacujem iz liste prijatelja. Znam da će biti iznanađeni i pitat će se koji mi je vrag. Neka se naljute, neka mi kažu da sam arogantna guska. No uistnu mi se ne da zafkavati sa takvim pojavama.

neviane @ 07:24 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, studeni 21, 2008
Sve nešto razmišljam da se ošišam, no nekako se ne mogu oprostiti od ove moje grive. Jest da me nekad živcira i da mi dođe da joj sama 'presudim', tj. uzmem škare u ruke, no onda opet ustuknem. Imam poludugu, smeđu kosu koja je dosta valovita i kad je raspuštena i svježe oprana, je obično divlja.
Nemojte misliti da nikada nisam imala frizuru sa kratkom kosom, dapače. Svaki put kad sam bila spremna na neke radikalne promjene sam se radikalno ošišala. Jednom sam se ošišala skoro kao vojnik i svima se svidjelo, samo ja se nisam mogla identificirati sa tako kratkom kosom i pustila sam je da raste. Bila sam kao Samson bez kose. Frizurice na paž isto nisu bile loše, tada su kovrdžice znale još više doći do izražaja.
Mora da sam trenutno zadovoljna sa svime što me okružuje i da stoga ne želim ni na sebi neke promjene, pa čak ni na kosi. U redu, koja kilica manje ne bi bilo od odmeta.
Kosa je oružje. Volim se igrati sa njom. Nekad je nosim otvoreno, nekad mi padne preko lica da samo oči blješte. Želim li se sakriti, samo je razbarušim. Na meni je da li ću izgledati otvorena, tajnovita, zaigrana ili stroga. Sve ovisi o raspoloženju. No ipak najviše volim kad je divlja, to na neki način prestavlja dio mene koji je neobuzdan i divlji.
Nika se isto voli igrati sa mojom kosom, pa nemam srca da joj to uskratim. Obožava me čupati i čini mi se da joj je fascinantno kada joj pramenovi prolaze kroz prste.
A vi, kakv odnos imate prema svojoj kosi? Govori li kosa o osobi?

neviane @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 4, 2008
Da li ste jedna od osoba koja je luda za perfekcionizmom? Oni koji sve rade perfektno već znaju zašto, vesele se pohvalama ali i činjenici da je nešto urađeno upravo onako kako su si zamislili. Činjenica je da je perfekciju teško postići, koliko god se trudili. I tu počinju problemi.
Pitam se zašto ljudi teže tome biti perfektni? Perfekcionizam zna biti prava ovisnost, kao droga ili cigare. On je česta pojava kod onih koji su jako ambiciozni, ali i kod onih koji su nesigurni sami u sebe. Ovi zadnji pak imaju potrebu stalno dokazivati svojoj okolini koliko su u stvari vrijedni.
Nerijetko je težnja za perfekcijom  povezana sa strahom od gubitka kontrole i od toga da se netko ne osramoti. Perfekcionist se boji ogovaranja drugih ukoliko zakaže. Nitko ne može tražiti perfekciju, tek tu se stvaraju blokade i pritisak da neki posao valja uraditi perfektno. No to je nemoguće. Onaj tko se stavi pod pritisak da sve treba biti perfektno će se prije ili kasnije slomiti pod pritiskom uspjeha.
Mene osobno nešto iritira kod perfekcije. Sjećam se jednog starog prijatelja koji je upravo težio tome. Nitko nije mogao očistiti stan dovoljno dobro kao on. Čak se i više puta žalio na čistačicu u zgradi, iako je zgrada bila toliko čista da se sa poda moglo jesti. Sve je bilo u redu dok mu nije palo na pamet da dijeli stan sa dugogodišnjim prijateljem. Pitala sam ga da li je to uistinu dobra ideja, znala sam kakav je ovaj drugi. Tu je nastao pravi kaos jer je ovaj drugi bio čista suprotnost. Sve je rezultiralo ponovnom iseljenju.
Meni je ipak draži kreativni kaos. Nešto me iritira u perfekciji, no ipak želim dati sve od sebe. Mislim da je to više nego dovoljno.
neviane @ 06:36 |Komentiraj | Komentari: 54 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 27, 2008
Neki dan smo otišli na kupanje. Nije što je Nika moja, no puno ljudi nam prilazi, ne skriva oduševljenje zbog kosice i kako je slatka. Pogotovo su mi dražesne bakice. Tako nam je prišla jedna fina damica od kojih šezdeset godina koja je očito po prirodi jako pričljiva. Ma kao vodopad.
Počinje spika. Ma kako je slatka, vidi tu kosicu, koliko je stara. Oni koji imaju dječicu znaju o čemu pričam. Onda nas je pitala odkle smo. Iz Hrvatske, odgovaramo.
'Pa vi mora da ste jako sretni što živite ovdje..' reče nam fina damica.
Dragi i ja se gledamo zbunjeno. Naše oduševljenje se drži u granicama normale. Pa nije ovo obećana zemlja niti nam lova pada sa neba.
'Zbog čega bi mi to trebali biti tako sretni?' nisam se mogla suzdržati da je ne pitam.
'Pa znate, zbog rata u vašoj zemlji koji još traje...' odgovara mi fina dama.
Rat u našoj zemlji? Čekaj, da nisam što propustila? Ratu u našoj zemlji je davno završio. Točnije prije trinaest godina.
'Gospođo, rat je završio ima već trinaest godina, zar niste to znali?' odgovaram joj zbunjeno.

Žena je pocrvenila. Kako joj je moglo izmaći da je rat već odavno završio. Ma znam kako. Očito ništa drugo nije pratila na televiziji osim jeftinih sapunica, očito ništa drugo nije čitala osim novine tipa 'Moja sudbina'. Inače si ne mogu objasniti kako nekome može izmaći tako neka informacija.
Kad bolje razmislim više me ništa ne čudi. Jednom sam pisala o tipu za kog je Hrvatska još uvijek Jugoslavija, iako je poslije rata bio na godišnjem u lijepoj našoj. Pa što me onda čudi da neka babetina nema pojma što se dešava u Europi u zadnjih trinaest godina? Ne očekujem da zna što su Oluja i slične akcije, no da je barem krajičkom uha slušala petominutne vijesti jednom tjedno, skužila bi da je rat odavno završio.
Ovako žena živi u uvjerenju kako se jadni Hrvati pate u ratu i kako smo sretni zbog milostive zemlje Švabije. Rat još nije završio, a kad će ne znamo.

neviane @ 06:31 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 24, 2008
Vrag će znati kako funkcionira ljudski mozak. Imam frendicu koja se spanđala sa mojim frendom. Veza nije dugo potrajala. Ne želim sada objašnjavati zašto joj je dao nogu, uglavnom rekao joj je da osjeća da to nije to. Nije se pravo zaljubio u nju. To je i meni rekao, no htio je pokušati, kaže. Znam da je bila razočarana, žalila se da je to mogao znati i na početku veze.
Uglavnom, prije nekog vremena me zove ta frendica da mi kaže da je u sretnoj vezi. Poznavala je svog novog još kad se spanđala sam mojim frendom, ali kako je već bila u vezi, držala je tog suđenog na distanci. Kaže da i nije baš bila uvjerena da će ta veza (koja se raspala, jel) uspjeti, ali je ipak htjela probati. Razlozi su višestruki. Naš je, kaže. Osim toga živi u istom gradu u kom i ona živi (zadnja veza je bila na 200km distanci). Big deal my darling! Plemeniti su razlozi ući u vezu sa nekim jer živi u istom gradu i što je naš. Unatoč različitim gledištima na život, brak, vjeru i ostale (bitne) stvari. U jednom trenutku sam pomislila da me hoće zavarati kako joj uopće nije bilo posebno stalo do bivšeg. Onda sam skužila da ne pokušava zavarati samo mene, već i sebe.
Nisam se mogla suzdržati da joj ne kažem kog je đavla ulazila u vezu ako nije bila uvjerena u njenu budućnost.
Pitam se zašto ljudi počinju nešto u što nisu uvjereni. Bilo da se radi o prijateljstvu, ljubavi ili poslu. Na neki način razumijem da mnogi imaju posao koji im se ne sviđa iz financijskih razloga. Fatalno je ako ga ne rade dobro i ako zbog toga pate drugi ljudi. To se tiče pogotovo onih koji rade sa bolesnicima, djecom ili općenito sa ljudima. Nema ništa gore od drske medicinske sestre ili činovnika na šalteru koja ima svoje loše dane pet puta u tjednu. Oni pak nerijetko dolaze isfrustrirani kući i zbog toga pate njihovi ukućani.
Uđe li netko vezu koja će se možda jednom okruniti sa brakom, taj brak će vjerovatno završiti sa brakorazvodnom parnicom. Osim ako ne postoje neki drugi razlozi ostati u njemu.
Prijateljstvo u koje netko nije uvjeren i nije prijateljstvo. Ono je samo druženje iz interesa. Kad ne bude više interesa, to druženje će prestati. Jedna strana će se često osjećati povrijeđena jer će se osjećati iskorištenim.

Rekoh frendici da u stvari ta propala veza ima smisla. Ne valja počinjati nešto u što nisi uvjerena. To valja uvijek imati na umu.
neviane @ 07:28 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 22, 2008
Ako nešto ne mogu smisliti onda je to kašnjenje. Naravno da valja diferencirati radi li se o posjeti liječniku, večeri sa prijateljima ili neobaveznom izlaženju. Isto tako je činjenica da ljudi iz različitih podnevlja imaju i različita gledanja na točnost.

Ne volim kasniti, jer i sama znam kako je čekati.
Rijetko mi se desi da kasnim, no jednom mi se to desilo baš kada mi je najmanje to trebalo. Imala sam razgovor za posao u predgrađu kog nisam baš dobro poznavala. Znate već što se desilo. U čitavoj frci sam promašila ulicu i otišla u sasvim drugom smjeru. Sva sam drhtava sam zvala budućeg šefa i opisala situaciju. Hvala Bogu da je razumio situaciju i zanemario činjenicu da sam kasnila. Makar se bilo radilo o kojih desetak minuta. Kad sam počela raditi, dokazala sam mu da nisam tip koji kasni.

Kad se trebam sastati sa mojom prijateljem Talijanom, najbolje je da se sastanemo tamo gdje ga ne treba čekati. Talijanski satovi kucaju drugačije, radi se o plus-minus pola sata.
Ili recimo jedna prijateljica. Nekoliko puta sam se pokušala sa njom sastati. Obično je dolazila sat vremena kasnije pod izlikom da joj je autobus otišao pred nosom. Ma molim te, znala sam joj odbrusiti, drugi autobus dolazi za najkasnije dvadeset minuta. Nakon par puta sam promijenila način kako se naći sa njom.

Paradni primjer notoričnog kašnjenja je moja sestra. Dogovorim li se sa njom da se sastanemo, budite sigurni da će kasniti barem dvadeset minuta ili više. To nema veze što u međuvremenu ima dijete koje pobrka planove. Ne, ona je i prije bila takva.
Nepopravljiva je, a ja još uvijek vjerujem da postoji nada za nju. Tako me u ponedjeljak uvukla u nezavidnu situaciju. Dogovorili smo se da ću doći po nju i malu da idemo na pogreb o kome sam pisala u zadnjem postu. Nećete vjerovati da se i na pogreb zakasnila!!! I ja sa njom, razumije se. Ma ostala sam bez riječi. Naravno da je upalo u oči, obzirom da smo bili uz roditelje jedini u povorci. Mrtvi imaju puno vremena, ali i pogrebna služba ima svoj raspored na tako velikom groblju. Sve sam je nešto požurivala, no ona se barem pet puta vraćala po sitnice u stan. Užas. Nika i ja smo bile već odavno spremne. Volim doći na vrijeme, pogotovo ako se radi o sprovodu.

Pitam se što se dešava u glavi onih koji su nepopravljivi ako se radi o kašnjenju.? Ne mislim ja pri tome sporadična kašnjenja od deset ili petnaest minuta, već duže. U svijetu organizera i mobilnih aparata koji standardno imaju funkciju kalendara. Radi li se o nepoštivanju osobe sa kojom bi se trabala sastati ili jednostavno o pomanjkanju discipline? Ili pak neki kroz svoje kašnjenje žele skrenuti pažnju na sebe? Istina je da ta pažnja ima negativni touch, ali to je u tom trenutku sekundarno.
Što vi mislite, zbog čega ljudi kasne?
neviane @ 05:57 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008

Klikni na sliku da je uvećaš!!!
(uvećaj)

Možete li procijeniti osobu na osnovu rukopisa? Što ako netko ekstremno naginje slova na lijevu ili desnu stranu? Ako piše dosta široko ili usko? Ako  su početna slova vidno veća nego ostala?
Danas je baš to bila tema razgovora u društvu i tako smo došli na ideju analizirati naše rukopise u netu. Evo analize moje malenkosti na osnovu mog škrabopisa. Isto tako moram reći da mi se rukopis malkoc mijenja u različitim raspoloženjima. Neke karakteristike ipak ostaju nepromjenjene, kao na primjer način kako pišem početno slovo, slovo m, n, veliko a i d, slovo g, kako stavljam točku na slovo i.

Nevia je impulsivna, svestrana i nekonvenciolana osoba. Nerijetko joj pada teško da se prilagodi okolini.
Ona je samouvjerena i ima vlastito mišljenje koje i zastupa (što na umu to i na drugu, hehe). Drugi ljudi ne mogu tako lako sa njom manipulirati, isto tako za nju ne važi izreka 'Tako treba biti'.

Ona je komforna i srdačna osoba. Ima bujnu fantaziju i vrlo je senzualna. Sve u svemu, ona daje utisak da je opuštena, ponekad čak i nezainteresirana. Ako je u nešto uvjerena, iznenađuje svoju okolinu sa koliko oduševljenja se bavi sa tim i koliko energije u to ulaže.

Ona je živahna i komunikativna. Ima dosta razumijevanja za probleme drugih ljudi.

Ona pokušava provesti svoje mišljenje. Ako nešto zna bolje nego drugi, ona će im to pokušati i dati na znanje.

Nevia je prema drugim ljudima uvijek otvorena i bez predrasuda. Priređuje joj zadovoljstvo ophoditi se sa ljudima. Njeno idealno radno mjesto je ono gdje se će raditi sa ljudima.

Ona je marljiva i pedantna i odlikuje se kroz racionalni i analitički način razmišljanja.

Ona ima izražen osjećaj za pravdu. Stalno se pokušava zauzeti za druge.

Možete li me kroz blog prepoznati? Na kraju krajeva upada mi u oči da u tom opisu nisu baš spomenuli posebno puno mana, možda ih i nemam...haha


neviane @ 06:31 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 5, 2008
Jadni muškarci u ovoj zemlji Bavarskoj. Po meni su u potpunosti diskriminirani. Promatram jučer parkiralište u jednom shopping centru i moram priznati da me baš ono svaki put iritira. Postoje normalna mjesta za parkiranje, pa onda mjesta za invalide i naposljetku za još jednu grupaciju. Žene! Ta mjesta su obično nešto šira nego ostala, valjda sa ciljem da se omogući što lakše parkiranje. Ili su šira ipak zbog dječice, sjedalica i sličnih razloga? Isto tako su ta mjesta odmah do ulaza u shooping zonu.
Ne bi me čudilo da urede parkirna mjesta gdje bi se parkirale žene koje u automobilu imaju malu djecu. I to sam vidjela. No sa druge strane, što je sa muškarcima sa djecom? Kako njima olakšati  teške trenutke u velikim garažama? Ako je zbog dima koji automobili stvaraju u garažama, onda bi ta mjesta trebala biti uređena za roditelje, a ne samo za majke.
Zaista mi je žao tih muškaraca. Žena koja je prespavala satove vožnje očigledno profitira u garaži time što će se lakše moći parkirati. Osim toga, štedi kalorije time što joj je parkirno mjesto neposredno kraj ulaza.
Da li su ta parkirališta uređena da bi se isključila opasnost od lošeg parkiranja? Ili se radi o čistoj uštedi kalorija koje valja čuvati za iscrpno šopingiranje? Pa dobro, koji je to vrag? Ako slučajno koja ima problema sa upravljanjem vozila, molim lijepo, neka ode još jednom u auto školu. U čemu je problem? Ja sam za jednakost u svakom slučaju. Jednakost za sve, kličem kao slavuj. 
neviane @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 29, 2008
Ovih dana razmišljam o blogerima i blogosferi. Tko smo mi u stvari? Da li smo u svijetu van virtuale slični onome kao što se prikazujemo u virtuali ili smo sasvim nešto drugo? Zašto smo uopće u blogosferi? Zašto je toliko zanimljivo podijeliti misli ili život sa drugima? Da li se radi o egzibicionizmu ili hrabrosti? Nailazim na sljedeće nekoliko mustra ponašanja.

Blogeri koji na blogu dijele svoj život i zbivanja
Iznose svoja razmišljanja o životu i zbivanjima.
Da li se radilo o razmišljanjima i pogledima na život ili o svakodnevnim događanjima. Mnogi iznose na blogu svoje konflikte i dvojbe koje nose u sebi ili pak gorka iskustva iz života. Bilo da se radi o smrti bliske osobe ili razvodu.

Neki pak pišu i prezentiraju se u netu onako kakvi bi željeli da budu. Nerijetko su prgavi i prljavi, što u realnom životu iz bilo kojih razloga ne mogu biti. U reali su vjerovatno manji od makova zrna, stoga ostaje samo istresti se na blogu. Bolje to nego trošiti lovu na psihologa.

Postoje i oni koji su oko sebe sagradili štit i nemaju potrebu napisati nešto o sebi, te ostaju pri objavljivanju svojih radova, bilo da se radi o pjesmama, fotografiji i drugim djelima. Istina je da da mnogi kroz svoje radove govore više nego što misle, no zar je to bitno?

Da li uistinu želite osjetiti onoga koji se skriva iza bloga? Da li je bitno koliko jedan bloger uistinu daje od sebe? Često čitam na blogovima kako je blogosfera obično lažljivo i prljavo gnijezdo. Ako je to uistinu tako a laži se toliko preziru, zašto smo još uvijek tu? Da li smo uistinu toliki ovisnici ili možda naivčine koji vjeruju u iluziju? Ili ipak postoji nada da kroz nečiji blog osjetite čovjeka onakav kakav je (barem približno) u realnom životu?






 


neviane @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 29, 2007
Wow ljudi, prešišali ste sva moja očekivanja danas! Zaboravite filozofiranja o smislu i besmislu života, zaboravite postove o bebaćima, zaboravite fotografije...živjela erotika!!!
Obično imam oko dvjesta i nešto posjeta dnevno (preko ljeta ih je bilo i manje). No danas se desilo blogersko čudo: do sada brojim skoro šesto i šezdeset posjeta!!! Trostruko više nego obično...



Šta se dešava? Vjerujem da ste više očekivali od slike - al šta je tu je..Neki su vjerovatno očekivali kakvu pričicu..a neki su došli na moj blog iz čiste radoznalosti.
Činjenica je koliko god se neki ograničavali  da su im stupidni blogovi erotskog sadržaja, toliko god cifra posjeta govori svoje.
Dovoljno sam pisala o klincima i svakodnevnim stvarima, sad čemo malo "okrenuti ploču" i početi novu seriju priča...
Do tada.. hvala na posjetama i pusa od nas dvoje..

Dodatak: očito je brojač pošandrcao...bemti programerske greške i bugove..
neviane @ 21:42 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007
TVOJA ME SNAGA VRIJEĐA... pjeva nam GIBO...

a čini mi se da čovjek ima i pravo. ljudi se često osjećaju nesigurni kada osjete snagu nekoga na određenom polju.
netko pokušava konkurirati a ne moze, netko pokušava stvoriti blokadu u komunikaciji i u tome uspijeva ili možda i ne. netko pokušava omalovažiti 'konkurenta' na drugi  način. ja se pitam čemu je to potrebno?

nije li nekad nečija slabost vlastita jačina? nije li nekad vlastita slabost nečija jačina?

sta ja slabost, a sta je jačina?
neviane @ 01:30 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007

Pogodite moje omiljeno pitanje....?
A kad ćete vi?
Kad ćemo šta?
Pa kad ćete dobiti bebu...vrijeme vam je..
Otkud ti znaš kad je nama vrijeme...?
Moram priznati da mi se svaki put od takvih i sličnih pitanja redovito dizala kosa na glavi. To je po meni jedno od indiskretnijih pitanja koje mi je ikad netko postavio. Kad ćemo mi? Zašto me smeta to pitanje? Postavljeno naravno od osoba koje mi uopće nisu bliske. Bez obzira da li je postavljeno meni ili bilo kome...
Specijalno osobe koje već imaju djecu naginju tome postaviti to famozno pitanje. Zašto?

Evo da pojasnim moje stajalište zašto se toliko ježim na tu pojavu:

1. Svaki par će već sam znati kad mu je vrijeme
Nekom je vrijeme odmah nakon srednje škole, u dvadesetim, u tridesetim, kad se skuće itd. Kad dođe vrijeme čut će se, to je barem moje mišljenje.

2. Ponekad se ljudi bore sa sterilitetom i najzadnje što bi željeli je diskutiranje sa stranim osobama o turanju toplomjera u guzicu, praćenju ovulacije, masturbiranje za spermiogram i sličnim stvarima.

Takve osobe će već naći put prema razgovoru i osobe od povjerenja, zasigurno ne prvog znatiželjnika koji tura nos u tuđe stvari.

Znate li da su dobivanje djece i seksanje (uključujući naravno i tuđe afere sa strane) najzanimljivije teme ljudima koji su raspoloženi za tračeve?

Koliko ste često čuli
Oni rade na bebi al nikako da uspiju..jadni..ići će na umjetnu, baš mi je žao..
U tom trenutku vjerujem da je nekome žao što oni ne mogu dobiti dijete iz prve, ali je težište u prvom redu u zanimljivosti „vijesti“

ili
Oni su 165 godina zajedno a još nemaju djecu..nešto je tu sumljivo


Ili
Mare se kresnula sa Matijom. Jebo te, kako je mogla kraj onakvog muža...
Ili


Mica voli seks u liftu, a on neće..

Mogla bih vam navesti još tisuću „skandaloznih“ tema ako se radi o (ne)dobivanju djece ili seksanju, no to i nije sada bitno.

Jednom me jedna moja poznanica toliko davila sa tim pitanjem...u stilu..kad ćete vi, šta čekate i bla, bla..Pukao mi je film te sam rekla ako je ona mama to ne znači da sve (plodne) žene na svijetu trebaju biti mame. Svatko ima svoje vrijeme, reći ću joj kad jednog dana ostanem trudna. Kad budem spremna na to.

Žalosno je da su mnogi izgubili takt i decentnost na nekim poljima. Dobivanje djece, seksanje i ostale tako zanimljive stvari je isključivo stvar para, a ne njihove okoline.



neviane @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 20, 2007

Obožavam ljude koji se po milijunti put opraštaju sa blogera. Nemojte uzimati riječ zbogom doslovno. Postovi u oproštajnom stilu nisu rijetkost.

Nije mi jednostavno reći zbogom..
Ne mogu više, opraštam se od vas, bilo je lijepo...bla, bla, bla..
Zbogom, idete mi na živce...


Razlozi su višestrani. Neki se opraštaju jer ne znaju šta više pisati, neki se opraštaju jer bloger nije ispunio njihova očekivanja (premalo obožavatelja dotičnog bloga), a neki su pak našli neku drugu zanimaciju u životu. Sasvim razumljivo.

Mene zanima ona grupa koja se periodično svakih par mjeseci oprašta i opet se kao bumerang vraća. Čemu je potrebno periodično pisati teatralne riječi oproštaja da bi nakon nekoliko tjedana opet aktivirali blog? Naravno da nije jednostavno definitivno napraviti rez tamo gdje čovjek uloži svoju kreativnost, svoju energiju. Pitam se zašto je to uopće potrebno? Svatko od nas je doživio malu krizu u kreativnosti, što je znak da ne bi bilo loše napraviti malu pauzu i nastaviti dalje kad budemo spremni na to.
To mi je u svakom slučaju bolje nego teatralno opraštanje od blogera i ponovno pojavljivanje nakon nekog vremena. Vraćanje na bloger po stoti put je za mene znak. Znak da taj vlastiti kutak ipak ima neko veće značenje nego obična internet stranica...
Toliko od mene..


neviane @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 60 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 18, 2007

Žena tvog karaktera treba postati majka“ rekao mi je jedan moj klijent na jednoj poslovnoj večeri. Bio je to čovjek od svojih četrdeset i pet godina koji svaki put prije nego što pređemo na poslovni dio, obavezno sa oduševljenjem priča o detaljima kad su njegova djeca dolazili na svijet, ali i o (zanimljivom) životu sa njima.
Moram priznati da sam bila zapanjena sa njegovom izrekom te da sam se često u mislima vraćala na nju. Bio je to istovremeno kompliment ali i baza za razmišljanje. Šta me zaista čini toliko posebnom da bih djeci mogla pokazati barem smjer prema pravom putu kroz život? Posredovati im vrijednosti u životu?
Dosta sam se bavila sa tim pitanjem. Da li ću biti dovoljno jaka da nosim breme odgovornosti nad tim malim ptičićima?

Moj strah da ću zakazati kao roditelj je uvijek bio tu negdje. Zašto? Naravno da djeca ne žele ponoviti greške svojih roditelja (a tko je bezgrešan?), što ako ponovim iste? Zašto podsvjesno odbijam porod koji je tako prirodan za ženu? Da li je to strah biti žena i majka? To malo stvorenje će mi okrenuti život naopačke. Da li sam spremna na to? Još puno toga želim proći. Da li je moja veza dovoljno čvrsta da bi preuzeli ulogu roditelja?
Pitanje nad pitanjem su se vrzmali po glavi. Ne, nisam bila sprema.
Čekala sam da budem spremna. Čekala sam trenutak kada ću se riješiti vlastitih strahova. Ne volim strahove. Zašto se moramo bojati?

Najavila sam im bitku. Htjela sam se konfrontirati sa njima i sa samom sobom. Šta želim u životu? Zašto je bojim da ću zakazati? Nemam razloga. Nitko nije bezgrešan, ali to nije razlog. Step by step sam se riješavala mojih dvojbi, odbacivala ih kao staru ljušturu. Ne trebam vas, k vragu!
Odjednom sam bila slobodna i čista. I spremna. Kad sam nedavno rekla jednoj prijateljici da sam trudna, rekla mi je da ništa neće biti kao prije. Ako bolje razmislim, uistinu je tako. No ne žalim za onim što neću moći nego se veselim onom što me čeka. Spremna sam na tebe dijete moje...


neviane @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 5, 2007
Moram se izjadati u kakvom bijednom društvu živim..Sinoć sam srela vlasnika zgrade u kojoj živimo. Lijepo smo se pozdravili, bacili spiku..jel..kako to već ide..a onda je počeo pričati o stanarima koji žive u zgradi.
Zaista, svi smo negdje iste starosti i dobro se razumijemo. Prije godinu dana se u zgradu uselio par u veći dvosobni stan jedan par. Ove godine u veljači su dobili malu curicu. Moram priznati da su simpa i ne vidim nikakvog problema..dijete je zlatno..
"Da sam znao prošle godine da je trudna ne bi ih primio" rekao je vlasnik zgrade.
"Meni su oni draži nego onaj luđak zbog kojeg je policija morala intervenirati" odgovorila sam mu.

Moram priznati da sam bila zgrožena..Kada su se useljavali vjerovatno nisu ni znali da očekuju dijete (čisto računajući kada su se uselili, a kad se porodila). Mislim, oni moraju znati da li mogu živjeti u dvosobnom stanu (i velikim vrtom) sa djetetom ili ne..Da razmislim..bebać od nekoliko tjedana ili mjeseci ne hoda, ne šara po zidovima, nije glasnija nego jadan pas (a imamo dva psa u zgradi koje žive u stanovima)..a kada poraste, to je pitanje odgoja da li će šarati po zidovima ili ne..

Dakle, draže mu je uzeti nekog "samca" koji će tutnjati sa tehno muzikom nego par sa djetetom? Prije godinu dana je u zgradi stanovao tip koji se znao potući sa svojom curom da je policija intervenirala, mora da mu je to bilo draže? Ah da, moram spomenuti i spodobu koja je stanovala u zgradi dvije godine i koji se sa njim tužakao za svaku sitnicu. Još i danas mu duguje lovu..i tako dalje..
Zaista se pitam, kud ide ovo yebeno društvo? Zašto obitelji sa djecom predstavljaju toliki problem, a znaju se žaliti na natalitet i previše penzionera?
neviane @ 09:57 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 4, 2007
Blogerica Vlasnica
me svojom blogerskom himnom ponukala da napokon objavim rezultate mojih nebuloznih anketa...evo rezultata:

Ocjenjujete li blogove?
Stalno
21%
Nikada
32%
Ponekad
48%
(Ukupno glasova: 63)


Komentirate li blog koji pročitate?
Da
38%
Ne
8%
Ponekad
54%
(Ukupno glasova: 90)

Ako ste odbrali NE ili PONEKAD, zašto?
Komentiranje je nepotrebno
11%
Ne znam šta napisati
54%
Neugodno mi je komentirati neke postove
9%
Nemam vremena
26%
(Ukupno glasova: 46)

Ti rezultati samo potvrđuju ono što sam i prije znala..piši za svoju dušu i uživaj o tome. Bez osvrtanja na rejting (koji tako i tako ovisi o nekolicini..), bez obzira na komentare.
Ovdje na blogeru ima dosta "lovaca na komentare" koji ni ne čitaju postove kako spada, ostavljaju isključivo poziće, kisiće ili komentare koji očigledno ukazuju da post nisu pročitali..Bolje je i ne komentirati nego ostaviti površan trag na blogu..ah da..komentare tipa navrati kod mene..sam totalno zaboravila..
Šta vi mislite o tome?
neviane @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 18, 2007
Mogu li se djeca „kupiti“? Može li materijalno nadomjestiti pažnju i ljubav?
Pitam se kako netko može djetetu od osam ili deset godina za svaku dobru ocjenu obećavati novac? Recimo, da za peticu iz hrvatskog dobije pedeset kuna, iz fizike sto kuna, iz matematike stopedeset...
Dotični imućni gospodin je svojoj pokćerci godinama davao na taj način novac. Ne, nemojte misliti da je dijete zbog toga bolje učilo. Djevojčica ima sve što joj padne na pamet, jedna novčanica manje ili više joj ne igra ulogu. U međuvremenu mu više i ne govori kad dobije koju peticu.
Eh sad, djevojčica polako dolazi u pubertet i ne ferma ga ni za suhu šljivu. Ne poštuje ga, kaže. Nema volje razgovarati sa njim..itd. Očajan je, kaže. Boji se razgovora sa njom, tj. bolji se rečenice TI NISI MOJ OTAC.
Na kraju krajeva, draži su joj oni ljudi koji provode vrijeme sa njom, koji se bave sa njom. Oćuhova ljubomora na te ljude je više nego očigledna.
Djeca su potkupljiva, ali ne u materijalnom pogledu. Ne kažem da se djeca ne vesele poklonima, ali je pogrešan način da se dobije njihova ljubav.
neviane @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2007

Ljudi moji, Edu Maajku su uhvatili sa Lexaurinima. Naslov je naravno da padneš na dupe. Edo se drogira, uz to Bosanac.. Nevjerovatno, kako je samo mogao uzimati nešto što mu ublažava psihičku bol, što će mu držati dobro raspoloženje čak i kada se osjeća kao najzadnje govno? Sa ili bez recepta.
U priči Nemiri sam pisala o tragičnoj sudbini žene koja nije našla ravnotežu između realnosti i snova, a tražila spas u opijatima.
Mislim da ljudi nerado pričaju o takvim problemima, ali rado čitaju o tome kako je ova ili ona ovisnost izašla na vidjelo. Nije ni čudo. Tko želi  kraj sebe depresivnog čovjeka, tko je spreman slušati njegove probleme? Danas smo pod pritiskom da moramo biti lijepi, zgodni, dobro obučeni, dobro raspoloženi..spremni za party..cool..Malo je tu mjesta i razumijevanja za unutarnje boljke i psihičku poljuljanost.
Zašto ljudi potiskuju svoje stvarne probleme i traže riješenje u Lexaaurinima, Tramadoloru i ostalim drogama? Ne smijemo zaboraviti niti alkohol koji je previše potcijenjena droga. Nije loše ponekad popiti čašicu vina ili koju pivu, doktori kažu da to čak i nije loše za krvotok. Što ako to konzumiranje prijeđe u naviku? Kad ljudi počnu drhtati jer tijelo traži svoju dnevnu dozu otrova? Ne, ne..ne preostaje ništa drugo nego posegnuti za njim.
Težak je put prema psihologu, težak je put prema samom sebi, uhvatiti se u koštac sa stvarnim problemima. Samo što se o tome ne priča.


Bilo bi sramota. Šta bi ljudi rekli...Zato će se neki opijati, koliko ljudi pije neće ni upasti u oči. Oni drugi će i dalje kljukati Lexaurine. Krijući, naravno..jer o tome se ne priča..

neviane @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
subota, lipanj 9, 2007

Moja frendica se spanđala sa tipom koji ima više u kiti nego u glavi. Iskreno rečeno, pitam se na šta je ona tada mislila? Tako se desilo da je lakomisleno ostala trudna sa čovjekom sa kojim kako god okreneš nema zajedničke budućnosti. Za nju pobačaj nikada nije dolazio u obzir. Ispočetka je bila šokirana, ali sada se veseli bebaću..Dijete nije krivo što ima glupe roditelje, bile su njene riječi, tako da će biti samohrana majka.
Neki dan smo se nekako dohvatili njene situacije kad sam sjedila sa zajedničkim prijateljima.
“Napravila je veliku glupost što će iznijeti to dijete. Dijete nema idealne uvijete za odrastanje“ bio je zaključak našeg fredna koji se i sam otac.
Moram priznati da sam bila zapanjena. Treba li dijete platiti životom zbog gluposti vlastitih roditelja? Šta su uopće optimalni uvjeti? Šta je djetetu potrebno? Koliko djetetu moramo materijalno priuštiti da bi bilo dovoljno?


Moja frendica ima siguran posao, ima obitelj koja će joj pomoći. Ne, nema muškarca na svojoj strani..ali sam ipak mišljenja da se žena može brinuti i sama o djetetu u određenim uvjetima. Samo ako nešto uistinu želi.
Naravno da je idealno odrastati uz oca i majku. Pod uslovom da se slažu i ne svađaju. No pogotovo ako dijete nikada nije upoznalo konstelaciju otac-majka-dijete, mislim da nije toliko traumatično odrastati bez jednog roditelja. Psiholozi su dokazali da je djetetu više bitna bliska osoba od povjerenja. Da li će to biti mama, tata ili strina, to ne igra ulogu.
Šta vi mislite o tome?

neviane @ 09:14 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
subota, svibanj 26, 2007

Jeste li kad osjetili nečiju ljubomoru na ono što jeste? Ne, nemojte misliti da se držim za nešto posebno. Ja sam filozof i seljak u jednom tijelu. Imam oštar jezik, uho za slušanje i znam da moja direktnost neke ljude smeta. Možda zato što teško podnose istinu? Ipak, većinom moji prijatelji cijene to da uvijek kažem svoje mišljenje bez uljepšavanja i epiteta. Možda me baš zato vole? Možda zbog posvećene pažnje prema njima?
No šta učiniti kad osjetim da se neke osobe osjećaju inferiorno upravo zato što imam pažnju onih kojima sam draga? Da li je instiktivni poriv nekih biti ljubomoran na ono što priželjkujemo? Da li je to posesivnost, zavist?
Koliko pažnje treba neka osoba? Zašto mnogima teško pada dijeliti naklonost?


neviane @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007

Obećala sam vam pisati o koncertu Bijelog Dugmeta koji je održan prošlu subotu i koji je bio zaista fantastičan. Glas mi je još pomalo hrapav od silnog pjevanja...Vjerovatno su vam poznate one silne balade kao Selma ili Ružica si bila, no mene je posebno dojmila pjesma „nakon svih ovih godina koja govori o ljubavi koja je već odavno nestala, ishlapila kao kap vode na suncu. Pjevam i promatram ljude oko sebe u laganoj ekstazi. Ispred mene stoji par koji je očito oženjen barem dvadeset godina. Činilo mi se kao da su se trgnuli na riječi pjesme. Žena ga je pomalo grčevito zagrlila i pogledali su jedno durgome duboko u oči. Šta su pomislili? Da li su htjeli potvrdu da nisu samo stara navika, da je između njih još uvijek duboka ljubav i naklonost? Da li su se trgnuli jer su znali da je ljubav odavno nestala, da ih vežu samo djeca?
Što je ljubav i gdje nestaje nakon svih godina? Postavila sam anketu na blogu u kojoj sam pitala da li postoji vječna ljubav.
55% vas vjeruje u nju
25% vas vjeruje da je sve prolazno
20% nisu sigurni da li postoji vječna ljubav

Ipak, većina ljudi prije ili kasnije završi pred altarom ili matičarem u nadi da će ljubav trajati zauvjek, u dobru i zlu. U dobru ili zlu, lako ju je očuvati u dobru, a šta se dešava u zlu? Kako ostati jak u teškim trenutcima, kao smoći snagu i oduprijeti nedaćama i zubu vremena? Pjesnici kažu da je ljubav kao vino, što starija to ljepša, no ja se ipak pitam da li ljubav može odoljeti zubu vremena?
Danas skoro svaki treći brak završi razvodom, iluzije o vječnosti su se odavno rasplinule učestalim novčanim nedaćama, nasiljem, depresijama, monotonijom, manjkom seksa u vezi. Zar vječnost toliko malo vrijedi?
Vjerujem da je u 25% onih koji su mišljenja da je sve prolazno, puno onih koji su prošli razočarenje i znaju da je vječnost idealna predožba, no ipak najčešće samo iluzija.

Izvođač: Bijelo Dugme - nakon svih ovih godina
Tebi je lako jer ti imas mene,
A sta sam zato dobio
Na kraju ces me ostaviti,
E, to bi i blesav vidio

Poneka ljubav mozda i vrijedi bola,
Moja i tvoja vise ne
Jer ti si samo trag u pjesku,
Gorka brazda koja nestane

Danas otvaram oci nakon
Svih ovih godina
Niti ja voljeh tebe nit' si
Ti mene voljela
Samo stara navika je ostala

Poneka ljubav mozda i vrijedi bola,
Moja i tvoja vise ne
Jer ti si samo trag u pjesku,
Gorka brazda koja nestane

Danas otvaram oci nakon
Svih ovih godina
Niti ja voljeh tebe nit' si
Ti mene voljela
Samo stara navika je ostala

Danas otvaram oci nakon
Svih ovih godina
Niti ja voljeh tebe nit' si
Ti mene voljela
Samo stara navika je ostala
Danas otvaram oci nakon
Svih ovih godina


(
samo da znate o kojoj je pjesmi riječ..)

neviane @ 11:59 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 9, 2007

Pratim pomalo statistiku mog bloga i mogu vam reći da sam vrhunac posjećenosti doživjela pišući Stelu i Diabolicu. Ne znate Stelu? E pa Stela vam je priča o ljubavi i seksu, strahu i željama, o međuljudskim odnosima.

Ne želim reći da čitaoce nisu zanimala moja nebulozna razmišljanja, fotografije, pričice iz života, to ne želim tvrditi. Naprotiv.

Gledajući broj posjeta dok sam pisala Stelu i Diabolicu, čini mi se da tema seksualnost budi posebnu znatiželju u čitaocima. Sasvim razumljivo. Tko se uopće usudi tako otvoreno pisati o toj temi? A šta je sa komentiranjem? Broj komentara na ove priče je bio manji u odnosu na broj posjeta u to vrijeme. Sad se pitam zbog čega je to tako.



Evo mojih objašnjenja

Štivo je bullshit i čitaoc je shvatio da se nalazi na blogu koji ga ne zanima.

Štivo je hot i pali, neki će se možda sa njim i poistovjetiti, no teško pada ostaviti trag sa potpisom. Time bi razotkrili svoj virtualni identitet – a nisu svi spremni potpisati se ispod erotskog štiva koje im se sviđa.

Štivo je dobro, ali ne znaju kako komentirati post koji piše o seksualnosti. Da li reći DOBRO, NIJE LOŠE, NIJE VJERODOSTOJNO, ILI  JEL TO IZ KAMA STUTRE..itd.. pa stoga radije pročitaju i odu.


Čitaoc se nalazi u konfliktu između onoga kako živi i onoga što bi htio. Kod kuće možda vodi dosadan život, virtualno vidi ono što kod kuće ne može proživjeti. Šta na to uopće reći to?


Ima i onih koji se u realnom svijetu prave anđelci, no ipak skrivaju zbirku pornića ispod kreveta, vibriće itd. Da ih tko slučajno upita za takve stvari vjerovatno bi ga poslali k vragu ili u crkvu da se dobro izmoli. Komentiranje erotskih štiva ne dolazi u obzir, to bi bilo previše sramotno.


Ako vi imate neka druga objašnjenja, slobodno ih iznesite u svojim komentarima. Razmislit ću o tome.
Da li komentirate ili ne, ostavljam vama na izbor. Drago mi je ako vam se blog sviđa, da razmislite o napisanom, da shvatite poruku. Razloge razumijem.


neviane @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 2, 2007

Moram priznati da me već pomalo živciraju spike u stilu on me iskoristio.. Ne da nisam u to vjerovala kad mi je bilo sedamnaest ili tu negdje, u tim godinama mi je još nedostajalo iskustvo, poznavanje ljudske psihe.

Često je osjećam kao dežurni psiholog i tako mi dopru do uha priče u smislu ON ME ISKORISTIO, seksualno, razumije se.


Ja se pitam kako je to uopće moguće? Kad upoznajemo nekoga, upoznajemo njegov karakter, navike, šta voli ili ne voli, a na kraju krajeva upoznajemo ga i seksualno. I muškarac je znatiželjna duša, upoznaje novu dragu kao ženu, kao ljubavnicu.

Mislim da se relativno brzo može razlučiti šta on u stvari hoće. Da li je spreman na vezu? Da li je još uvijek suviše zaigran te želi uživati u svojoj slobodi? Da li je osvajač koji po broju žena u svom krevetu traži samopotvrdu za svoj libido? Da li je egoista koji ide preko „leševa“? Da li ga možda hvata panika zbog godina pa još jednom želi znati da li može upecati kakvu mlađu? Da li mu nešto nedostaje u njegovoj vezi? Da li je jednostavno gladan seksa?

Ne osuđujem niti jedan od gore navedenih razloga, svatko zna već zašto postupa na određeni način, na ženama je da prepoznaju o čemu se radi, da razmisle na šta su spremne i u koji se „riziko“ upuštaju, ako to uopće mogu nazvati riziko.

Naravno da se u procesu upoznavanja može desiti da on dođe do saznanja da ona nije žena koju on želi. Naravno da se može desiti da ona dođe do saznanja da on nije čovjek za nju. Razočarenje je naravno veliko za onoga tko je ostavljen. No ipak mislim da to nije razlog za osjećaj iskorištenosti.

Ne treba žaliti za onim što je bilo. Svaki trenutak ima svoju vrijednost.

Prije bi valjalo razmisliti koliko je dobro poznavanje muškog roda, ostaviti svoj povrijeđeni ego na stranu i pokušati se postaviti u njegovu kožu. Možda bi onda razumjeli, bez pripisivanja krivnje, bez osjećaja iskorištenosti.

Ili?

neviane @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, travanj 27, 2007
Moj mali Ćipić se udala..tko..? Ćipić, moja sestra, tako smo je zvali kad je bila mala,  zato što je bila jako vragoljasta i taj nadimak joj je odgovarao kao saliven...poljubila je žabu i dobila princa.
Ne moram vam pričati koko je bilo veselo jureći po gradu jer smo naravno kasnili..a tek oblačenje, šminkanje i ostale kerefeke...
Puno se priča o važnosti braka, svi znamo kakve odgovornosti jedan brak nosi - gledavši sa pravnog ili emocionalnog gledišta..U dobru i zlu.
Promatrajući kako se brzo obavi sudbeno vjenčanje, čini mi se da barem ovdje u ovoj zemlji švabskoj ne pridaju neku posebnu važnost samoj ceremoniji. Parovi ulaze u matični ured u taktu od petnaest minuta te ga još brže napuštaju. Kao da se radi o robi na pokretnoj traci. Nema  tu vremena niti za neki mali uvod, nema tu vremena niti za kakvu anegdoticu, nema tu vremena uopće se opustiti i duboko udahnuti prije nego što počnu sa samom ceremonijom.
Tek što su ušli, prozborili su rečenicu i pol o obavezama koje imaju bračni drugovi, a potom su počeli već samo vjenčanje. Rečenica SAD MOŽETE POLJUBITI MLADU je naravno izostala..dobro..poljubili su se oni i bez te rečenice.. Potom je slijedio potpis i nekakvo čitanje paragrafa dok je u pozadini tulila whitney houston, to je to. Toliko o samom vjenčanju.
Sve ostalo je bilo puno ljepše, slikanje, šetnja kroz prekrasni park, ručak i ostale kerefeke..

Pitam se samo kako je moguće da sam matični ured na tako hladan način izvodi vjenčanje koje se zaključi za cijeli život (barem to svi manje više žele) sa svim ugodnim ili nekad i  neugodnim stvarima? Koje na supružnike ostavlja duboki trag, makar i nije zaključen u crkvi?
neviane @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2007
Noćas sam usnila neobičan san. Sanjala sam da se moja seka porodila te da je rodila curicu. Curica je još bila sva u krvi i obljepljena bijelom sluzi, ali sam vidjela da su njene usnice iste kao kod moje sestre, tanke i lagano u obliku razvučenog slova M.. Bila je jako slatka..
Moja seka je zaista u sedmom mjesecu trudnoće i očekuje curicu, pa sam joj poslala poruku i rekla joj šta sam usnila..
Moram priznati da sam danas bila zbunjena kad sam dobila njen odgovor. Naša Ela (tako će se zvati bebać) se htjela malo požuriti na ovaj svijet, pa je njena mama dobila lagane kontrakcije. Hvala bogu da je otišla na vrijeme doktoru, inače tko zna kako bi to završilo i kako će završiti. Za sada joj je ginić naredio strogo ležanje.
Možemo li predosjećati? Da li vam se ikada desilo da predosjećate nešto, bilo da je pozitivno ili negativno? Ponekad mi se čini da smo zaboravili slušati na naš unutarnji glas, a meni se čini da je moj meni u snu govorio da nešto nije u redu…ili?

neviane @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, travanj 14, 2007
Svijet je jedno obično veliko selo. Šta je uopće daljina? Fizički gledano to je samo udaljenost od točke A do točke B koja se mjeri u miljama, kilometrima ili stopama. Obično nam fizički rastanak teško pada. Teško nam pada oproštaj od fizičkog dodira, prevelik je strah od konačnosti. Taj pogled u oči, dodir, toplina kože su jedinstveni..
Međutim, prava daljina i nije fizička nego ona u srcima. Nekad živimo kraj nekih ljudi, viđamo ih često, međutim uvijek će nedostajati jedan element, a to je spiritualna blizina. Koliko često ljudi pričaju o površnim stvarima svjesno izbjegavajući srž, svjesno zatvarajući vrata prema sebi?
Potom postoje oni spiritualno srodni, oni koji su nam bliski, bilo da su negdje u svijetu ili tu negdje, oni koji su neovisno o daljini uvijek sa nama, daju nam svoju naklonost, dajemo im snagu u dobru i zlu.
Snaga njihove prisutnosti je ogromna, bez obzira koliko nas milja, stopa ili kilometara dijeli..
neviane @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, travanj 13, 2007
Ljudi, evo me domaaaaaaaaaaaaaaaaa..
No ovaj put neću o banijskim kobasicama...odlepršala sam u Slavoniju..a draga kumica pravi kolače kao da radi u slastičarni...no toliko o tome..
Danas ću malo pisati o prerasudama. Da li vam se nekada desilo da netko na neku osobu nabaca drvlje i kamenje pa makar zbog priča u stilu "rekla kazala"? Ili zbog prošlosti?
Takva upozorenja su vrlo često dobronamjerna, no pitam se nije li bolje si stvoriti vlastito mišljenje o nekoj osobi? Moramo li mi suditi nekome bez da smo ga stvarno upoznali na osnovu nekih priča ili pričica? Postoje ljudi koji su prolazili kroz teške periode u svom životu, te su se zbog toga neko vrijeme prepustili alkoholu ili ostalim porocima. Prošli su pakao i izašli iz njega, zar takvi ljudi nemaju pravo na jednu šansu, jedno novo prijateljstvo koje neće biti zasjenjeno prošlošću? Zar takvi ljudi ne mogu biti sasvim normalni prijatelji, osobe mekanog ramena za plakanje i smijanje? Da li ih zaista trebamo osuđivati zbog onoga šta je bilo u prošlosti? Nemojte mi sada spominjati neka teška kriminalistička djela...
Osobno ne volim predrasude i pokušavam se pouzdati u intuiciju te se sama uvjeriti u pozitivnost ili nekad negativnost neke osobe. Ne da ne vjerujem drugima, no znam da su kriteriji razlučivanja različiti kao i moć zapažanja, kao i pogledi na svijet..Nakon toga još uvijek mogu odlučiti da li ću odškrinuti moja vrata ili ću ih zaključati i ključ baciti u duboki nedokučivi ponor.
neviane @ 00:55 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, travanj 6, 2007
Mi žene smo za sve krive. Mi, drolje, zavodnice muškog roda. Da, mi smo krive što VI muški varate svoje žene. Kao da vam nije dovljna jedna...Sjetite se samo Adama i Eve u raju. Tko je ponudio Adamu jabuku? Pa naravno, gospođa Eva i to ih je odvelo u propast...
To je barem mišljenje mog novog radnog kolege, muslimana iz Maroka. Da, da..to je onaj isti koji je ponosno rekao da će svaki pravi musliman u raju dobiti sedamdeset djevica (ako ste čitali moj post)
Neki dan se čovjek preselio u naš ured, a ja sam mu valjda plodno tlo da baš sa mnom raspravlja o tim stvarima.
Dakle, moj radni kolega je uvjerenja da su današnji muškarci u zapadnom svijetu (a i uopće) previše izazvani ženskim čarima..obzirom da muški misle sa kitom (tako se nekako izrazio) nije teško doći do prevare.
Stoga bi bilo najbolje da žene hodaju zamotane, reče mi on, onda ne bi dolazilo do prevare i sličnih akcija..
"Dobro, no međutim, šta je sa ženama?" upitah ja, misleći na to koliko puta mi je neki dobar tip zapao za oko (za oko, razumije se).
A ne kaže, žene varaju iz sasvim drugog razloga. Žene varaju ne zbog vanjskih čari muškarca, nego kada su nezadovoljne kod kuće.
Aha, mislim se u sebi..
Onda sam bacila svoju teoriju. Rekoh mu da je taj način gledanja važeči  za njegovu kulturu, tj. da naravno ako su sve žene zamotane i on odjednom vidi ženu u miniću na ulici, da će mu vjerovatno kita poluditi. Drugačije je u ovom zapadnom svijetu..ako ode na mjesto gdje su ženske malo ležernije obućene, prije ili kasnije neće ni zamijetiti te silne miniće, dekoltees i ostale iskušnje.
Predložila sam mu da napravi eksperiment, da ode jednom u noćni život, čisto da vidi ima li tu neke istine. Nije mi rekao da li je izveo eksperiment.
Dakle do daljnjeg..žene su krivci za to ako muškarci prevare svoju curu ili ženu. Proklete uske majice, minice i ostale seksi stvari. Žena očito u njegovim očima nema drugu vrijednost osim seksualnu.
Brine me ljeto. Šta ću sa onim laganim suknjicama, košuljicama i sličnim stvarima? Očito ću se morati uputiti u shopping, jer barem neki odjevni predmeti krše pravila muslimanskog dress coda..
neviane @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, ožujak 30, 2007
Jedno stvarno bogatstvo je bogatstvo duše, ostala su dobra podložna velikim gubitcima.
Trčanje sa boljim rezultatima, materijalnim dobrima, boljim statusom je u današnjem društvu skoro neizbježno.
Još od malih nogu počinje ta bitka, bitka za rezultatima. Imati bolje ocjene od Mate, biti u roditeljskim očima good girl/boy dok slušaju na roditeljskom sastanku o rezltatima ili kada gledaju svjedodžbu..
U odrasloj dobi je vrlo bitno imati veću kuću nego susjed, bolji auto, zgodniju ženu, bolji ugled...
Zaista nije loše postaviti neke ciljeve u životu, no oni moraju biti donekle ostvarivi i dostižni. Neke komponente u životu nebi smjele biti žrtva toga cilja. U velikoj borbi za novac, ugled i slavu ljudi često zaboravljaju sebe. Što više taj san izmiče kao klizava jegulja, to više postaju netrpeljivi, ljubomorni na one koji žive.
A šta je život?
Život je sve. Život je i posao i slobodno vrijeme i druženje, partner. Porodica i prijatelji su isto život. A kakav je to život ako ljudi nemaju vremena za njih, za neku vezu? Da li je to vrijedno nekog velikog bogatstva – u materijalnom smislu? Šta je bogatstvo? Imati kuće i dvore, a biti samotnjak, koji će eventualno privlačiti lešinare ovog društva napaljene sjajom i lovom?
Za mene su to tužne figure društva u vlastitim okovima..
neviane @ 12:33 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 26, 2007
Ništa ne može više boliti nego kada nas osoba koju volimo razočara. Nakon bitke ostavljamo krvava bojišta sa puno mrtvih i ranjenih..Te mrtve nikada nećemo moći povratiti među žive. Neke rane se zacijele, a neke pak ostavljaju duboke tragove. Pogled na njih nas podsjeća na nemilo zbivanje..na bitku bez pobjednika...
(Stelina priča se nastavlja)
neviane @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 12, 2007

Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu slaže i na sve klima glavom, jer to isto može moja sjena uraditi još mnogo bolje.
Pročitah ovu izreku te se pitam koliko istine uopće podnosi jedno prijateljstvo?
Najlakše je klimati glavom. Izneseš li svoje mišljenje bez posebnog uljepšavanja, to je za mnoge kao strijela u srce. Na taj način mnogi zaćute jedni od drugih, jer je previše komplicirano ulaziti u kompleksnije diskusije..
Zašto je ljudima teško objektivno zastupati svoje mišljenje i istodobno respektirati tuđe? Smijemo li reći dobrom prijatelju 'čuj stari, ne slažem se sa tvojim mišljenjem'..? Možemo li mi njegovati prijateljstvo iako nam gledišta nisu uvijek ista?

Ako se neko prijateljstvo sastoji od toga da se ispijaju kavice te da se priča o lijepom vremenu, pitam se zaista ima li uopće smisla njegovati takvo pseudo prijateljstvo??


neviane @ 16:55 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
subota, ožujak 10, 2007
Ono što nas najneposrednije usrećuje je vedrina uma.
Ova je dobra osobina sama sebi nagrada. Stoga bi razvijanje vedrine  u sebi, valjalo staviti ispred svih drugih težnji.
neviane @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 28, 2007

‚Idem kroz zivot gledajuci racionalno na dogadjnja, zivotne odluke, pa i ljubav. Ti si drugacija. Kod tebe emocije igraju veliku ulogu’ rekao mi je.
‚Moj prijatelju, kako bi zivot izgledao ako bi iskljucili srce, kako bi izgledao zivot bez emocija, ljubavi? Racionalnost ce nam u mnogim odlukama puno pomoci u zivotu, ali mislim da je optimum ipak zdrava mjesavina obadvije komponente’ odgovorila sam mu.
Obolio je. Kaze da ima ugrusak u glavi. Doktori su mu savjetovali odstranjivanje operativnim putem, a on se ipak odlucio na konzervativnu terapiju. Neki dan sam ga pitala da li je terapija uspjesna i kada ce se napokon rijesiti ‚uljeza’ u glavi.
‚Ne znam, trebam se raspitati o daljnjoj terapiji, no bojim se da ne zelim znati odgovor.’ odgovorio mi je.
‚Ja sam mislila da ti kroz zivot koristis razum. Zar su emocije u tebi jace nego razum?’ upitah ga podsjecajuci ga na njegovu teoriju o emocijama i razumu.
‚Ovo je nesto drugo, ne radi se o emocijama, trenutno mi je razum na remontu’ odgovorio mi je nesigurno, mudro prekidajuci razgovor o tome.
Koliko god covjek bio racionalan, u nekim trenutcima nas ipak savladaju emocije. Razlog tome je nekad strah, nekad ljubav, a nekad je jednostavno neobjasnjivo zasto osjecamo a ne mislimo.
Razum i emocije? Kada iskljuciti razum a ukljuciti emocije? Kada iskljuciti emocije a ukljuciti razum?
Ili pak u zdravom omjeru koristiti i jedno i drugo?

neviane @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 21, 2007

Čudni su putevi bozji, dragi moji, a jos čudnija su ljudska bića i motivi zašto se vjencati u crkvi.
Zašto se vjenčati u crkvi?
Da li ste si kad postavili to pitanje?
‘Nisam neki vijernik, ali ako bi to moja buduca htjela onda bih se vjencao u crkvi. Znas da zenske padaju na romantiku u crkvi, bijelu haljinu i slicno.’ odgovorio mi je.
Moram priznati da sam bila sokirana. Zar je romantika vjencanja u crkvi dovoljan motiv pred Bogom reci DA?
Opet moram konstatirati da hodam kroz zivot kao corava kokos. Oduvijek sam mislila da ljudi koji se odlucuju na vjencanje u crkvi, cine to iz unutrasnjeg poriva, ljubavi prema Bogu i teznji pred njim ozakoniti vezu sa odabranom osobom.

Oni koji zude za romantikom toga trenutka mogu na tisucu nacina uciniti taj dan posebno lijepim. Necete vjerovati, ali ima ljudi koji od romantike i zive, kao primjer navodim wedding planner..oni su tu da osmisle romantiku tog dana, ne bi li bilo dobro angazirati nekoga?
Tko nam daje pravo intepretirati crkvene zakone kako nam to odgovara da bi se vjencali na romantican nacin? Kako bi bilo da odjednom pocnemo mijenjati znacenje  prometnih znakova kako nama odgovara? Nastao bi opci kaos na cestama i nitko u zivotu ne bi platio kaznu, saobracajnih nesreca.
Taj cin, sveti sakrament braka trebaju napraviti oni koji osjecaju unutarnji poriv i osobno uvjerenje da ozakone svoju vezu pred bogom. Za sve ostale koji su ludi za romantikom, neka zaposle wedding planner, cisto iz respekta prema  religiji.


Osobno ne zelim vjencanje u crkvi, niti bi pristala na njega, ako ne stojim 100% iz toga.

neviane @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 45 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 15, 2007

Nedavno sam srela jednog prijatelja kojeg nisam vidjela skoro dvije godine. Puno toga se desilo u mom i njegovom zivotu, nekoliko sati je bilo vise nego premalo da bi izmijenili sve informacije...
‘Pocela sam pisati. Mislim, ne zelim tvrditi da to ima neku posebnu literarnu vrijednost, ali samu sebe iznenadjujem tom cinjenicom da pisem’ ispricala sam mu moju novost.
Moram priznati da sam oduvijek bila bolji fotograf nego pisac. Gledajuci nebo, drvece, promatrajuci ljude, vidim neku perspektivu i simboliku koju najcesce mogu prenijeti na fotografiju.
Pokusavam vratiti ‘film’ u natrag i sjetiti se sto me zaista toliko otvorilo da to sto osjecam i mislim ili mastam pretocim u rijeci?
Ne mogu presutjeti susret sa ‘spiritualnom’ osobom opisanom u prici ‘Bakin poklon’ (vidi pod izdvojeno)…to je bio samo pocetak puta po kome sada krocim, puta prema unutrasnjosti sebe same. Ne mogu presutjeti niti moju prvu meditaciju, koja mi je podarila novi horizont i moc sagledati nesto na sasvim drugi nacin.. iskreno receno, to je bio samo pocetak. Svaka slijedeca me
nanovo iznenadila..
Od tog trenutka osjecam da mi je jos vise nego prije potrebna blizina ljudi koji ne zivotare samo nego i zive, osjecaju. Previse je tehnike u nasim zivotima, losih vijesti, materijalizma..
Od tog trenutka osjecam da ono sto osjetim zelim i mogu prenijeti na papir, tj. ovaj kompic

Ne zelim reci ja ovo sto pisem ima posebnu umjetnicku vrijednost, naprotiv.
No ipak, ono sto pisem, ono sto citate, ono sto vidite na ovoj strani je dio mog razvoja. Razvoj, jer podijeliti to sa vama znaci, otvoriti vrata i dopustiti vam zaviriti u dusu…

neviane @ 15:58 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 14, 2007
Valentinovo. Kazu da je to dan zaljubljenih..prodaja ruza rapidno raste..neki od vas ce mozda dobiti ovu ili onu (ne)zeljenu plišanu zivotinju. Pri tome se sjetih jedne blogerice koja je popizdila zbog medvjedica i slicnih poklona. Cudno  je kako nekad ljubavnici i ljubavnice ipak krivo procijene svog (seksualnog) sudruga..?
Ja moram reci da nista ne ocekujem od ovog dana, ni cvijece ni medvjedice. Jedan poljubac, zagrljaj i u njemu puno ljubavi.... Ja volim svaki dan i to zelim pokazati, tu ljubav prema njemu i prema onima koje volim.  Zelim da  nam Valentinovo bude preko cijele godine, a ne samo DANAS...neka to bude kao stara navika..
Sretno VAM Valentinovo...
neviane @ 07:05 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 11, 2007
Pogledala se u ogledalo. Tko ga je stvorio uopce? Pogled na njega joj svaki put priredjuje veliku bol koja se salijeva kao ocat na ranu.
'Mrzim samu sebe, zbog cega me bog nanio na ovaj svijet kada me ni rodtelji nisu htjeli?' pitala je samu sebe.
'Prelijepa si. Tvoja kosa, kako se sminkas, kako se oblacis' govorila mi je.
Bilo mi je zaista nezgodno slusati sve te komplimente. Pa nisam ni toliko lijepa, niti se posebno sminkam..ne vidim razloga za pretjerane komplimente.
Bila je lijepa, zgodna i nadasve kreativna osoba. Borila se protiv vjetrenjaca zivot uprkos njenoj bolesti, no ipak je na sebe gledala kao na veliku nisticu.

Bila je to luda noc..Partijale smo do jutra. Pale smo mrtve umorne u krevet, a nekoliko sati kasnije su nas budile tople zrake sunca koje su nam govorile da je odavno proslo podne. Sjedile smo opustene pijuckajuci prvu kavu.
'Fantasticna si. Divim ti se kako uspijes sve stici: raditi, brinuti se o svojim najbilizima, partijati. Nikad nisi umorna, super izgledas' rekla mi je zadivljenim pogledom.
Opet komplimenti u nizu..Ne kazem da nije lijepo cuti da te netko respektira..no meni je to bilo  previse. Morala sam u 'protuofenzivu'.
'Draga moja, hvala ti na silnim komplimentima' rekoh joj.
'Zelim da barem jednom razmotris svoje kvalitete i da se pocnes diviti samoj seb. Za tvoju neustrasivost uprkost bolesti, za tvoju kreativnost, za tvoj stil, ljepotu, orginalnost. Bez obzira sto te zivot nije mazio stojis cvrsto na nogama. Za to sto si ti'  nadodah.
Briznula je u plac.
'Ovo je previse za mene, previse' digla se i placuci izjurila prema WC-u.
Boze, sta sam sad napravila? Pa nisam je sa nicim uvrijedila? Nije mi bilo jasno sta se desava. Nakon nekoliko minuta vratila se natrag.
'Oprosti za ovaj ispad. Moras znati da mi nitko nije udijelio toliko komplimenata kao ti. Uvijek sam se osjecala kao zadnje smece' ispricavala se.
'Draga moja, zelim da se pocnes voljeti. Zelim da sebe prihvatis takvom kakvom jesi. Zelim da znas da nisi zadnje smece nego jedna divna osoba.' odgovorih joj.
Gledala me sa nevjericom.
'To nije jednostavno, to treba tek nauciti, trudim se svaki dan da uspijem' odgovorila mi je.
Stvorila mi se jedna ideja u mojoj glavi.
'Slusaj, imam za tebe jedan veliki projekt. On se zove USLIKAJ SEBE BAREM JEDNOM NA DAN!' objasnih joj.
'Ma daj? Kako? Ja sebe? To ne dolazi u obzir. Ja nisam fotogenicna. Ne zelim se posmatrati. Zasto zelis da se slikam? Znas da se ne volim slikati' kategoricki je odbila moju ideju.
'Molim te, zelim da to ucinis. Ne zelim ti objasnjavati zasto. Ti ces to tek kasnije razumjeti' preklinjala sam je.
'U redu, tebi za ljubav' odgovorila mi je.

Nismo se vidjeli nekoliko tjedana. Nedavno sam je nazvala da se opet nadjemo na kavi. Ponosno mi je rekla da u medjuvremenu ima zbirku slika od sebe koje je ona naslikala.
'Znas sta? Hvala ti sto si inzistirala na fotografiranju. Otkrivam samu sebe. Postajem si zanimljiva. Cak i lijepa. Mozda se i uobrazim' rekla mi je pomalo i kroz salu.
'Napravit cu uskoro jednu malu vecericu da ti pokazem sta sam napravila. Sad znam sta si htjela time postici' rekla mi je.

Sretna sam da ONA pocinje samu sebe prihvacati i voljeti. Voli li covjek sam sebe, spreman je voljeti i druge. Prihvatiti samog sebe znaci i cijeniti ono sto jesi....


neviane @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, veljača 10, 2007

Batina je izasla iz raja. To ocito (ne) vrijedi samo za neke svecenike, nego i za nekolicinu smrtnika koji  misle da se popravnim mjerama, tj. nasiljem moze odgojiti odrasla zenska osoba.
Danas sam usla u razgovor sa jednim gospodinom, i tako smo se dotakli teme onih svecenika koji savjetuju zeni da trpi nasilje sa strane muza..

E taj doticni gospodin je doslovno svojim rijecima podrzao sve one nasilne majmune koji svoju slabost ispoljavaju time sto se izivljavaju na fizicko slabijima..tj. podrzao u opravdanim slucajevima nasilje nad zenom. Tko definira uopce sta je to opravdani slucaj?
Takav kretenizam se ocito prenosi iz generacije na generaciju i nemali broj zlostavljanih postanu i samo nasilnici.
Ja se pitam tko je ovdje bolestan, a tko glup?
Na stranu zena koja je izabrala muza kretena, na stranu ljubav, koja se kod nekih raspline za tili cas. Misli li netko uopce na djecu koja odrastaju u takvim uvijetima?
Misle li takvi ocevi, svecenici i ostali odgovorni sta ce od takve djece uopce postati?
Zaista mi je gadi ovo drustvo i licemjerstvo.
Ima dovoljno ljudi koji ocito imaju fantasticnu fasadu, a iza nje samo rusevine i pepeo.


neviane @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 8, 2007
On..se nalazi na pragu cetrdesetih. Ona..se nalazi na pragu cetrdesetih...
ON
Sta je zivot? Proputujes pola svijeta, preveslas sve zivotne barijere, ostvaris sve sto se poslovno moze ostavariti...No ipak osjecam prazninu u mojoj dusi.
Zelim te. Zelim te nego ista drugo na svijetu. I briga me za moju seksualnu orijentaciju. I briga me sta ce ljudi misliti o meni. Zar trebam bit kaznjen zato sto sa gay?? Ja te zelim. Kome cu ostavit ovo moje imanje nego TEBI?
ONA
Zasto zivim? Zbog cega radim? Moja odvjetnicka kancelarija vise nego cvjeta, uprkost tome nisam sretna. Nemam muza, nemam ni decka..a tko ce me sa pedeset kila viska ovaku cangrizavu i obijesnu?
Oduvijek sam voljela njega i sanjala o tome jednog dana bas sa njim stati pred oltar. No to je samo san. Da bar imam dijete, to je ono sto ostaje u zivotu..a moj bioloski sat otkucava..

ON i ONA
Ja i ti. Mi zelimo jedno. Zar je bitno sto sam ja gay a ti moja prijateljica iz skole? Ne, ne..bitno je ono sto nas veze. Nase prijateljstvo i nasa zajednicka zelja.
ON: Zelis li se upustiti u tu pustolovinu zvano dijete? Ti znas da ja i ti ne mozemo zajedno zivjeti. Previse smo razliciti da bi to funkcioniralo.
ONA: Zelis li se ti upustiti u pustolovinu dijete? Zelis li preuzeti odgovornost za sicusno stvorenje? Biti roditelj ne zanci samo sestati se gradom sa djetetom u kolicima. To je puno vise.
ON: Zelim ga vise nego ista drugo u svom zivotu. Bit cu za njega tu. Rado bi htio da dijete zivi kod mene, ali ja znam da ne smijem inzistirati na tome. Na tebi je da odlucis kako zelis.
ONA: Jos kada smo zajedno isli u skolu sanjala sam da cu sa tobom pred oltar. Zelim da se vjencamo, zelim da dijete zivi kod mene..ja znam da je nas zajednicki zivot nemoguc.

ON + ONA = ONO
Bio je to seks samo sa jednim ciljem. Ubrzo je ostala trudna. Vjencali su se..cisto pro forma..Zar bi tko pomisliio da ce ona, vjecna stara cura postati jednog dana majka? Zar bi tko pomislio da ce on, lovac na dobre decke postati jednog dana otac??
Samo njih dvoje znaju da mazu oci citavoj rodbini, svim tim tetkama, strinama, ujacima... Tek nekolicina ih zna onu pravu istinu.

Rodila se Emilija. Zelio sam te i dosla si na svijet. Zeljela sam te i dosla si na sviijet.

P.S Ovo je istinita prica, ne podrzavam je nego vam samo zelim reci na sta su ljudi spremni. Ocito je ovo barem za neke nacin kako postati otac uprkos homoseksualnosti...
odnosno za nju kako postati majka uprkost neostvarenoj vezi sa jednim muskarcom.
neviane @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 6, 2007
u jednom od rijetkih mirnih trenutaka u mom zivotu si razmisljam..sta cini nekog dobrim krscaninom?
redoviti pohod u crkvu?
ispovijedanje?
respektiranje?
nesebicnost?
post pred uskrs i bozic?
.....
mislim, nije to moja definicija krscanstva, nego samo se pitam.
onda se opet pitam kako netko moze biti dobar krscanin ako je podal i zavistan? mislim da neki 'krscani' citav 'koncept' uzmu zdravo za gotovo, tj. ocito misle da je dovoljno ispovijediti se za pocinjene podlosti i grijehe (tko je vec bezgresan?). no na kraju krajeva ipak nastavljaju po staroj shemi. bez nade za poboljsanje.
sta vi mislite o tome? šta čovjeka čini dobrim krsćaninom?
neviane @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 1, 2007
vracam se u onu vecer kada sam dobila 'sprzene' smogovce. lezim na krevetu..ne mogu docekati da vidim prvu epizodu..pocinje spica..
smogovci koji u skupu hodaju po cesti..dunja i mazalo, nosonja, dado i marina (iako, ona je dosla tek kasnije), direktor koji se ljuti nestaslucima djece..
a da ne pricam o vragecima...
gledajuci tu prvu epizodu sam se vratila u djetinstvo, onda kada smo sestra i ja umotane i uz caj nestrpljivo cekali smogovce..
...
smogovci završavaju i gledam onu špicu..ona poznata muzika i panorama zagreba.. cinilo mi se kao da sam napravila izlet u moje djetinstvo. suze su mi krenule na oci.. osjecala sam se kao prerano ubrana jabuka, ukinuta za djetinstvo i bezbriznost mladosti. a cinilo mi se da je vjecnost prosla od toga.
i dan danas kada pogledam smogovce krenu mi suze na oci i ceznja me uhvati za necim sto je davno proslo..
neviane @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.