dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
ponedjeljak, lipanj 28, 2010


 
neviane @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
petak, veljača 26, 2010


Jučer je Niki stigla mala čestitka u kojoj između ostalog piše 'Tvoj prijateljica Kate ti poručuje da sa dvi godine možeš službeno postati NEMOGUĆA...hehehehe.(hvala draga)

Čitam jučer tu poruku i potom uz prvo proljetno sunce razmišljam kako nas je ta faza do sada manje više zaobišla. Toliko sam negativnih stvari čitala i toj takozvanoj 'Terrible two' i pitala sam se je li normalno da se sa Nikom najčešće uz dobro obrazloženje mogu dogovoriti. Sve do jučer. Ulazak u treću godinu je pozdravila tako žestokim ispadom koji je za pamtiti.
Ujutro smo bili u igraonici i tamo zapalile svjećicu na prvom mini rođendanskom kolačiću. Nika je oduševljeno puhala svijeće uz pomoć male sestričine Elle. Bila je jako vesela slušajući zdravice i nestrpljivo čekajući da skinem svjećice s kolača. Veliki je gurman.
Vrijeme u igraonici je prošlo uz igru i pjevanje.
Nakon igraonice je otišla kod tetke na spavanje i potom ih je tetka dopeljala do nas da bi nastavili partijanje uz dječju muziku.
Što se onda desilo, pokušavama skužiti. Odmah mi je uletila u zagrljaj i dugo se mazila. Znala sam da treba taj kontakt nakon višesatne odvojenosti i htjela sam je odvući na sofu da se malo mazimo. No naravno da je djetetu sve drugo bilo zanimljiivo, što je razumljivo.
Kratko nakon toga je nervozno tražila jesti, što je i dobila. Nakon toga je počela plakati za svaku sitnicu, vukla me da se igram sa njom, što sam i učinila. Otišla sam s njom u njenu sobu gdje je bila tišina, čisto da dođe sebi. Onda je skužila da joj je nestao crveni auto koji je vukla u igraonicu i kod tetke..Pokušah joj objasniti što se desilo, ali čini mi se kao da je gospa isključila sve senzore. Vrištala je kao na ražnju i jedino nas je metoda 'ignore' spasila od dalje vriske. Na kratko bi zaboravila auto, no kad bi ga se opet sjetila, vrista je počela ispočetka. Tetka i tata su u panici otišli tražiti auto kod nje, pukla sam od smijeha.
Nika bi se na kratko smirila, a onda se mala iskrica pretvorila u vatru i opet bi počela histerizirati..
Kraj priče: tetka i njena obitelj su se spremali kući, a Nika je pod svaku cijenu htjela ići s njima..spavati kod njih preko noći. No obzirom na 'terrible two' napad i da nije nikada tamo prenoćila, to baš i nije bila ideja za prihvatiti. Bacila se u plač i niti jedno objašnjenje joj nije bilo dobro. Sve je tetki potvrđivala glavom dok joj je objašnjavala, a kad ju je spustila iz ruku, dernjava je počela opet.
Nije mi ništa drugo preostalo osim da napravim cut.Brzinski sam joj obukla pidžamu i stavila je u njen krevet na spavanje. KRAJ!
Ovakvi histerični ispadi su hvala bogu rijetki, u prošloj godini nam se to desilo dva ili tri puta. Nadam se da će tako i ostati....
Jučer mi je bilo muka od svega, danas se opet tome smijem..ma sve je to faza, kažu iskusni.


neviane @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 25, 2010
neviane @ 07:53 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 4, 2010
Postoje stvari u vezi dječice koje među ljudima stvaraju velike diskusije. Koliko dugo dojiti, da li dati djetetu dudu ili ne? Koliko je normalno? Pogotovo burnu reakciju izaziva spavanje u roditeljskom krevetu.
Kad je naša kćer bila pet ili šest mjeseci, počeli smo dobivati upite do kada će ona spavati u našem krevetu. Mnogi su nam i prije toga rekli da bi beba morala spavati u svom krevetu, a mnogi su počeli davati savjete da bi je lagano trebali privikavati. Spavanje u zajedničkom krevetu smeta seksualnost.
Navikla sam se na savjete van pameti i svaki put bi primjenjivala taktiku 'u jedno uho mi uđe, u drugo mi iziđe'. Pustila sam ih da pričaju, tvrdoglavost mi je vrlina.
Kad je Nika bila otprilike osam mjeseci, uspavljivanje u njenom krevetu je postala nemoguća misija. Bili smo joj očito previše zanimljivi da bi zaspala i uspavljivanje je nekad trajalo i po 45 minuta. S druge strane, u tom razdoblju je nisam mogla ostaviti samu na krevetu jer je tad već puzala. Tada smo odlučili da je stavimo na spavanje u njen krevetić. Protestirala je dva tri dana, no onda se navikla. Spavala bi tri ili četri sata u komadu i potom bi se javila za sisanje. Inzistirala bi da spava s nama. Tada bi je prenijeli u naš krevet gdje bi spavala do jutra (uz dva ili tri javljanja zbog sisanja).
Nama je bilo lijepo osjetiti je među nama, a i ona je uživala. Mi dosta mirno spavamo, a i Nika se u dubokoj fazi sna ne pomakne niti mililmetar. Da sam vidjela da nekome od nas troje smeta to zajedničko spavanje, sigurno bi to promijenili. Isto tako se ne mogu žaliti da je zajedničko spavanje utjecalo na seksualni život. Što više, ne znam što se desilo, ali naš love life nikad nije bio bolji nego nakon poroda. Osim toga, zašto se ograničiti na seksanje u krevetu?
Sa sedamnaest mjeseci smo ukinuli noćno sisanje. Rekla sam joj da sisa spava i da će se ujutro probuditi. Valjda je bila zrela da razumije i lijepo je to prihvatila. Od tada je počela spavati čitavu noć. Nama je nedostajao mali crvuljak između nas, no opet smo bili sretni da se ne budi u noći. Kad bi se probudila, ispočetka je znala doći nama u krevet da se mazimo, no onda je došla faza gdje je krevet povezivala samo s spavanjem te bi rekla da Nika više neće spavati.
Kad se probudi, prve riječi su joj 'Mama, daj kavu'. Pa stvarno ne znam na koga je, haha. Vadim je iz kreveta i nosim u kuhinju gdje zajedno pravimo instant divku..
Dakle najčešće spava u svom krevetu. Par puta u mjesecu joj padne na pamet da spava u našem krevetu i to joj i dopuštamo. Neka sleti u gnijezdo kad god to želi, to je naša filozofija. Kad sam ja doma, obično je ja uspavljujem, inzistira na tome. Legnemo se u naš krevet, ona me čvrsto zagrli kako obično grli svoje plišane životinje, poljubi me više puta (a i ja nju, naravno) i tako zaspe.
Vidim da dosta roditelja vode bitku oko (ne)spavanja u zajedničkom krevetu. Moj utisak je da se djeca više opiru što više roditelji inzistiraju na odvojenom spavanju.
Osobno ne žalim da je nismo prije premjestili u njen krevet i da
nismo prije ukinuli noćno sisanje. S vremenom i zrelošću sve dolazi na svoje mjesto.
neviane @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 5, 2009
Danas bi htjela nešto napisati o dojenju kad prođe porodiljni i žena počne raditi. Nerijetko mi dopre do ušiju da žene prestaju dojiti kad počnu raditi jer misle da ne mogu uskladiti odsustvo zbog posla i dojenje. Stoga želim s vama podijeliti svoje iskustvo.
Kad sam počela raditi, Nika je sisala barem tri puta preko dana, nekad i češće (noći ne brojim). Tada je bila deset i pol mjeseci. Kad sam počela raditi, tu i tamo sam znala izbivati čak i po dvanaest sati. Ispočetka su mi grudi znale biti toliko pune da sam nekad morala istisnuti malo mlijeka da bi se riješila pritiska i da ne bi procurilo na bluzu. Vremenom se proizvodnja mlijeka regulirala i ubrzo mi se to više nije dešavalo.
A što je bilo s Nikom? Nika je već došla na svoje. Podojila bi je ujutro kad se probudi. Za vrijeme mog odsustva nije dramila što nema maminog mlijeka, niti je dobivala AD ili kravlje. No kad bi došla kući i kad bi me ugledala, nastala bi prava ‘histerija’. Ne bi mogla dočekati kad ne skinem kaput sa sebe i ne otkopčam bluzu. Ne mogu vam opisati to oduševljenje kad bi skužila da će moći sisati. Kad bi došla s posla, bila bi njena i samo njena. Znala bi visiti na meni i po pola sata, a nekad i duže. Čini mi se kao da je kroz to maženje i sisanje željela nadoknaditi našu odvojenost i to je za meine bilo u redu.
Preko noći se javljala dva do tri puta, u ekstremnim slučajevima i češće. Prije nego sam počela raditi sam razbijala glavu kako uskladiti neispavanost sa poslom, no moram priznati da se i nisam osjećala posebno neispavana. Kad bi se javila u noći, ja bi je ‘prištekala’ da sisa, a ona bi se nakon podoja (koji je obično trajao deset do petnaest minuta) samo okrenula na stomak i nastavila spavati. Spavala je s nama i činjenica da se zbog podoja nism ustajala i posebno razbuđivala mi je isto pomoglo da si olakšam noći i radne dane. Nije nam smetala u krevetu jer ona dosta mirno spava.
Mislim da je usklađivanje dojenja i povratak na posao oko godine posebno jednostavan. Mlijeko više nije primarni izvor hrane is toga mu je sasvim dovoljno jutarnje i večernje dojenje, da ne spominjem ona noćna. Dijete će se vrlo brzo naviknuti na novu situaciju. Ako imate neko normalno radno vrijeme i ne izbivate konstantno više dana, ne vidim razlog za prekidanje dojenja. Što više, mislim da istovremeno prekidanje dojenja i odlazak na posao može biti traumatičan za dijete – to su na neki način dva gubitka. Ako uz sve to dodam da povratak na posao često znači i da je dijete zbrinuto u jaslicama, onda dojenje može biti samo od koristi. Dijete kroz dojenje ipak djelomično dobiva prirodni imunitet preko majčinog mlijeka, a u jaslicama vrebaju viroze i ostale bolesti.
Nastavljanje dojenja nakon povratka na posao vidim samo kao prednost, a povratak na posao ne vidim kao razlog za prestank dojenja.
neviane @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, listopad 30, 2009

Ove jeseni me uhvatila neka tuga. Dio toga pripisujem kemijskim reakcijama koje su usljed 'poslagivanja' hormona normalne nakon prestanka dojenja. A što je sa drugim dijelom? Život je prožet lijepim i ružnim događajima. Prošla jesen je bila prošarana i osmjehom i tugom. Prošle godine u jesensko doba smo izgubili našeg čupavog člana obiteljske bande, mačka Tomislava. Mjesec dana kasnije sam imala spontani pobačaj, srčeko je jednostavno prestalo kucati. No kako ono Balašević pjeva 'I slike su bljedje i bljedje, a lijepe potiskuju ružne’, ubrzo nam se vratio osmjeh na lice. Tri dana nakon spontanog smo se vjenčali, tiho ali sa osmjehom. Na noć vještica, pomalo neobičan datum, no takvi smo i mi.
Prije par dana razmišljam što bi šašavo mogli napraviti je prvu objetnicu mogli bi simbolično organizirati momačko i djevojačko veče u strip klubu i lupanjem tanjura za sreću. No onda se vratih u mislima godinu unatrag i sjetih se zašto nismo imali oproštajkuod vanbračnog života.
Baš u tom trenutku sam prolazila kraj mjesta gdje sam se morala oprostiti s nesuđenom bebicom.
Suze mi krenuše, no onda se prenuh i izgdih samu sebe da se ne utopim u bespotrebnom samosažaljenu. To je život. Ljudi prolaze kroz puno gore stvari, a ne preostaje nam ništa drugo osim uzeti život takav kakav jest.
A dobro mi je. Nikad se bolje nisam slagala s dragim i naša Nika nam je velika radost i ponos. Kroz nju vidim da ništa nije toliko bitno kao ona, niti je vrijedno ljutnje i živciranja.
Velika je brvljavica i vesela je. Jučer sam uzela usnu harmoniku i očito ju je oduševilo moje sviruckanje. Odmah je ona počela čagati i pjevuckati. Voli i životinje, posebno mace. Godinu dana nakon Tomislavove smrti razmišljam da uzmemo jednu macu. To bi za Niku (a i za nas) bila velika radost. Godinu dana nakon njegovog odlaska sam spremna. Godinu dana nakon gubitka bebe priželjkujemo plusić i bebin plač. Vidjet ćemo što će nam se (prije) ostvariti.


neviane @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 15, 2009
Prošlo je dosta vremena od odvikavanja. Pitam se što se promijenilo? Naš odnos je postao još prisniji. Čini mi se da Nika prestanak sisanja pokušava nadoknaditi na neki drugi način i tako se lijepi na mene kao mali čičak. U takvim trenucima pomislim da ne bi bila takva da joj nisam uzela ono što je za nju bila normala punih devetnaest mjeseci. Želim joj taj nedostatak nadoknaditi na najbolji mogući način. Puno se bavim s njom, a problemi nastaju kad zbog posla moram biti odsutna. Kad se vratim s posla, očito se ne zna nositi sa svojim emocijama i počne revoltirati za svaku sitnicu. Bilo je toga kad bi se vratila s posla i prije, no ne baš u toj mjeri. Par puta je tražila da sisa i dala sam joj, no kad je vidjela da nema mlijeka, brzo je odustala.
Mislim da sam joj konačno odvajanje od sisanja priredila na najblaži mogući način. U principu joj nikad nisam nudila da sisa za svaku sitnicu, a vremenom sam korak po korak smanjivala broj podoja i tako smo u zadnjih mjesec ostali na samo jednom jutarnjem podoju. Sjetih se pedijatrice koja mi je kad je Nika bila dvanaest mjeseci predložila da zbrišem negdje za vikend i da je tako odviknem sisanja. Bila sam šokirana.
Tek prošli tjedan sam se počela 'nalijevati' čajevima od kadulje i mente koji pridonose smanjenju proizvodnje mlijeka. Da, čekala sam. Željela sam biti sigurna da više neće inzistirati na sisanju.
Jedna era je gotova i imam je u divnom sjećaju. Ispočetka sam se osjećala prazno, a nekad me prala i grižnja savjesti. U jednom trenutku se osjećam kao grozno, a onda počnem pričati sama sa sobom da ne budalim. Da li sam joj mogla dati bolje i više? Mogla sam..možda. Znam da su ove nebuloze rezultati hormona koji će se tek posložiti i koji do tada igraju ludu igru. Znam da su i tuga i suze normalne.
Znam da sam dala sve od sebe, a znam i da se po tom pitanju nikad ništa neće promijeniti. Znam da je tako.
neviane @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, listopad 9, 2009
Jedno jutro smo se odlučili na konačno odvikavanje. Knedla mi stoji u grlu. Kroz glavu mi prolazi milijun pitanja. Kako će reagirati, da li će prihvatiti činjenicu da je sisa bolesna i da više nikada neće ozdraviti? Jedna era se bliži kraju. Nikad više, nikad više. Rekla sam sama sebi osjetim li da se baca u očaj zbog ukidanja i tog (zadnjeg) jutarnjeg dojenja, da ćemo stati i pričekati dok ne bude spremna.
Neke su žene možda sretne s dobivenom 'slobodom', no ja joj se uopće ne veselim. Imam osjećaj kao da nisam spremna, no koliko bi još trebali čekati? Uskoro će joj vjerovatno početi nicati ostali zubi, to bi svakako bio nepovoljan trenutak za odvikavanje.
Polijepila sam flastere na bradavice tako da joj mogu objasniti da je tita bubana. Probudila se kao u uvijek negdje oko pola šest i počela se bacati u polusnu (ništa neobično, to je radila i prije). 'Ljubavi, sisa je bubana' i pokažem joj flastere na grudima. 'Sisssaaaaa', zaplakala je panično. 'A što kažeš da ti napravim kavu?' (divku, razumije se). 'Kavaaaaaaaaaaaaa', opet se javila. Odahnula sam. Znači da joj sisa nije od tolikog značenja. Popila je kavu, no teško joj je palo da opet nastavi spavati. Nakon sisanja bi se obično još okrenula i nastavila spavati. Preko dana sam joj svako malo nosila flastere tako da nije tražila da sisa. Podragala bi grudi i rekla da su bubane. Knedla mi je bila u grlu. Ne volim je lagati.
Drugo jutro je tražila da sisa na sličan način kao i dan prije, no kad sam rekla da su bubane, više nije tražila ali ni protestirala. Sve je funkcioniralo po planu, sve dok jedan dan nije mogla zaspati čak i nakon osam sati provedenih u budnom stanju. Bila je tako nervozna da je ništa nije moglo smiriti. Znala sam da sad treba to sisanje, mada nije tražila.
'Kad počneš s odvikavanjem nema ti povratka. Nemoj popuštati' odzvanjale su mi u glavi riječi jedne bakice. No opet me lomilo. Kako da je ostavim tako bespomoćnu u ovom stanju? Ostavila sam je u sobi u nadi da će zaspati. Kad sam se vratila u sobu, dobro da mi srce nije puklo. Moje dijete je sisalo palac!!! To nikada nije radila. Palac! Do sada nije htjela niti dudu niti bočicu, a da sad počne sisati palac? Ne, ne! Čak i uz opasnost da se vratimo na isto, nisam mogla dopustiti da kompenzira nedostatak s palcom. Grudi su mi pucale koliko su bile pune. Skinula sam flastere. Uzela sam je i čvrsto privila uz sebe. Kad smo se sjele na sofu, počela sam joj objašnjavati.
'Ljubavi, pogledaj. Mislim da sika nije više bolesna. Hajde probaj', rekoh joj. Oprezno je počela sisati, kao da ne vjeruje svojim ušima i ustima.'Jel ima mlijeka?', upitah je.
'Ima, ima..' mrmljala je sisajući. Nas dvije smo se taj dan opet stopile u jedno. Ona je polako tonula u san, a ja sam ridala od olakšanja da sam joj unatoč svemu mogla dati ono što je trebala. Zaspale smo, ona naslonjena na moje grudi, a ja u suzama. Mislila sam da je to bilo oproštajno sisanje. Koji prekrasan poklon..
(nastavlja se..)
neviane @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 7, 2009
Došao je i taj dan. Nakon dugih i lijepih devetnaest mjeseci očito se moramo oprostiti od dojenja. Znala sam da će tako doći, no kad mi je to doprlo do ušiju, te riječi su mi kao eho odzvanjale do ušiju dok su mi suze kotrljale niz lice. Imala sam osjećaj kad da joj kroz odbijanje uskraćujem ono što joj pripada.
Nakon svih onih početničkih muka koje su trajale dobra tri mjeseca, dojenje je postalo divna izmjena nježnosti, izvor hrane i tješenja. Uvođenjem dohrane smo smanjivali i mliječne obroke, no sisanje je opet ostalo centar svijeta za našu Sunčicu. Ne, nisam jedna od onih koje bi za svaku žučnu situaciju rješavali kroz sisanje, radije sam je nosila ili tješila kroz maženje. No ako bi inzistirala na sisanju, znala sam da to i ozbiljno misli.
Negdje sa šesnaest mjeseci sam je odvikla podnevnog uspavljivanja uz sisanje. Navečer već sigurno pola godine ne treba. 'Sisa spava, bila je čarobna riječ', no tada sam joj obećala da kad se probudi da će se i sisa probuditi. I naravno da sam održala obećanu riječ.
Znala sam tu rečenicu tu i tamo ponoviti i preko dana kad je ne bi ni tražila, čisto da zna da je to stanje kad joj sisanje nije dostupno. Tu čarobnu rečenicu smo potom upotrijebili i nekoliko tjedana kasnije da bi je odvikla noćnog sisanja. Budila se 2-3 noći i tražila da sisa, a ja bi rekla da sisa spava. Bez protesta je nastavila spavati. Nakon noćnog odvikavanja je često znala zaboravit popodnevno sisanje nakon spavanja ili kad bi došla s posla. Jedan dan sam polijepila flastere po grudima i rekla da je sisa bolesna i animirala je da se uistinu uvjeri u to. Bojecna, ponavljala je i vidjela da ne curi mlijeko. Nije protestirala već me podragala i mazila.
I što sad? Razum kaže 'ne benavi', srce opet priča drugu priču. One koje nisu iskusile i osjetile što dojenje znači da dijete (a i mamu), nikada neće razumjeti o čemu pričam. Pri tome mislim na one koje su prebrodile nerijetko mučno privikavanje na sisanje i ušle u divnu fazu obostranog uživanja uz sisanje.
Meni se osobno najviše svidjelo sisanje nakon godinu dana. Nika je svoje oduševljenje zbog sisanja znala pokazati u tolikoj mjeri da je to bila prava uživancija. Realno gledano, devetnaest mjeseci dojenja je više nego dovoljno, no ja sam ta koja se mentalno trebam spremiti na to. Pričala sam s dragim i dogovorili se da ćemo je odvikavati jedino ako odvikavanje bude slično kao što sam u postu opisala. Nisam je dosada htjela odviknuti na silu da joj ne napravim kakvu traumu mu i neću ni sada. Neka djeca u nedostatku sise počnu sisati palac, ne bi htjela da nam se to desi.
Rana ovisnost stvara neovisne ljude, pročitala sam negdje.
(nastavlja se)
neviane @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 6, 2009
Čini mi se da sve dolazi na svoje mjesto. Kad se sjetim prve godine i tubulencija vezane uz početničke korake. Danas se mogu tome smijati. Sisanje nam je bila ispočetka velika boljka, a uz to vezano buđenje svako dva sata. Često sam razmišljala kako ću je odviknuti sisanja za uspavljivanje, kako ću je odviknuti noćnog sisanja? Probala sam to u periodu kad mi je bilo jako teško, no bilo je jednostavno suviše rano za tako nešto. Trebala sam to znati, na kraju krajeva nešto mi je govorilo da to nije sto posto ispravno. No valjda je očaj bio pobijedio intuiciju.

S osamnaest mjeseci uistnu vidim neke stvari u drugom svjetlu. Jedna jednostavna rečenica ‘Sisa spava, Nika ide spavati’ je riješila stvar, umjesto savjeta po šemama raznih psihologa i pedijatara. Moje dijete je jednostavno postalo dovoljno zrelo da razumije. Tako smo se bez problema odvikli uspavljivanja uz sisanje, isto tako sam je odvikla i noćnog sisanja. Bez drame i plakanja i jako sam sretna zbog toga. Slično je i sa spavanjem u vlastitom krevetu. Tupili su mi da će s tim odvikavanjem biti teže što je naša kćer veća, no kod nas je upravo suprotno. Sve je lakše otkad joj mogu nešto objasniti. Jedino se ja još moram naviknuti da mogu spavati čitavu noć. Tako se još uvijek budim po noći, a ako bi se i javila u noći, onda se probudim par minuta prije.
Mora da mi u međuvremenu intuicija radi sto na sat.

Da, s osamnaest mjeseci još uvijek sisa i neka to i dalje čini dok god želi. No znam da neće dugo. Da, divan je osjećaj osjetiti je na svojim grudima. No isto tako ne potenciram da više sisa nego što ona u nekom trenutku hoće. Naravno kad je pitam ‘Hoće li Nika sisati’, poludit će od ushićenja prihvaćajući ponudu, no to nikad nisam činila niti želim. Radije ću istinuti malkoc zbog opasnosti da dobijem zastoj ako mi grudi postaju tvrđe. Trenutno je na dva sisanja, ujutro kad se probudi i popodne kad se probudi. Nekad se zna desiti da ovo drugo zaboravi. Mada mi nekad grudi pucaju jer su pune, ne želim je podsjetiti na sisanje ako se sama ne sjeti. Osjećam da je i to proces odrastanja. Moja kćer od bebe postaje malena djevojčica. Želim dozvoliti da brod isplovi iz luke kada bude vrijeme za to.
Negdje sam pročitala da rana ovisnost stvara neovisne i samostalne ljude. Gledajući je kako raste, čini mi se da neće biti daleko od toga.
neviane @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 2, 2009
Ako me nešto iritira otkad sam postala mama, ona su to ljudi koji bez puno riječi i pokušaja pridobiti dijete kroz priču ili igru, pokušaju dijete uzeti u ruke ili ga poljubiti.
Nisam protiv ljubljenja, ali neka ono ostane u krugu uže obitelji, a ne nekih poznanika ili nekih ljudi koji nemaju veze s djetetom.
U krugu obitelji imamo opet ekstreman slučaj gdje otac dijete pokušava odgojiti da baš nikoga ne ljubi osim mame i tate. Dijete će se prije ili kasnije pretvoriti u čudaka koji se kloni dodira.
Mi Niku puno mazimo i učimo da pokazuje svoje osjećaje ili naklonost kroz geste, dodire ili poljubac. Ljubi nas, kao i najbliže (baka, djeca, teta..itd). Neki se klone poljupca u strahu da dijete ne pokupi kakvu klicu. Znanstvenici pak tvrde da upravo to jača imuni sistem. Naravno da ako je netko bolestan da nema ljubljenja. To je neko nepisano pravilo. Neka Nika bude kao malo, otporno ciganče.
Kada je neki biser pokuša uzeti u ruke ili je poljubiti, a taj isti joj nije blizak, ona se počne buniti i izvlačiti i nema šanse da dopusti kontakt. Po tom je pitanju kao i njena mama. Postoje ljudi koji je oduševljavaju na prvi pogled i prema njima se otvara, ovi ostali je trebaju osvojiti (ili pak ne..haha). Prošli mjesec smo imali posjetu s drugog kontinenta. Rođaka i njen sin su se brzo skompali sa Nikom, a kada je i njen muž trebao doći, njihov sin mu je davao ‘instrukcije’ u vezi Nike: ‘Tata, ti Niku moraš osvojiti, neće ti ona samo tako prići’.
Da, to je moja mala divljakuša i sretna sam zbog toga. Nije ni dobro da dijete ide svakome. Mislim da nije loše da razvije intuiciju što je dobro za nju. Postoje neki ljudi prema kojima osjeća odbojnost i zna zaplakati kad bi krenuli prema njoj. Isto tako zna reagirati kada uđe u neki objekt. Svaki put kad posjećujemo jednu rođaku već na ulazu plače, mada je ona jako draga prema njoj. Ona plače već na ulazu, helouuuu! Da li nešto osjeti? Neka divljakuša ostane 'divlja', volim je baš takvu.
neviane @ 08:05 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 11, 2009



neviane @ 13:03 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 8, 2009
Naravno da Nika ima pravila i ne mogu reći da ih ne slijedi. Naravno da testira svoje granice, no to je normalno. Objašnjavam joj da ne smije otvarati ladice ili da ne smije skakati po vodi u cipelama nego samo kad ima čizmice. Nekad poludim i zagrmim, no uglavnom se trudim da joj na miran način objasnim da nešto ne smije.
Osim toga, sklonili smo po kući sve što bi kod nje moglo izazvati bespotrebne frustracije zbog riječi NE.
Mnogi su kolutali očima zašto Nika spava sa nama. Od njenog osmog mjeseca je stavljamo na spavanje u njen krevet u njenoj sobi bez ikakvih problema. Prije se budila nakon 3-4 sata i nakon podoja bi je stavila da spava kod nas. U međuvremenu su se ti intervali u buđenju povećali i često spava u komadu i po sedam sati, a vjerujem da postati još duži. Ovaj tjedan sam je kako stvari stoje odvikla noćnog sisanja. Jednostavno sam osjetila da je vrijeme za to, tj. da je zrela te da će razumjeti što znači ‚sisa spava‘. Htjela sam da to bude bez dramatiziranja i plača, tako je i ispalo. Kad se javi, ja joj kažem da sisa spava i da Nika isto ide spavati, ona par puta zastenje i kaže ‚pava‘ i nastavi spavati. Noćas je odrapila devet sati u komadu, u svom krevetu. Da me pitate da li sam to odvikavanje prije trebala napraviti, rekla bih da je ovo upravo najbolji trenutak.

Mnogi su uvjerenja da je teže djetetu odviknuti nečega kad je veće, Nika očito funkcionira drugačije. Odvikli smo je i dnevnog uspavljivanja uz sisanje. Kažem joj da sisa spava i da Nika isto ide spavati, a kad se probudi bit će puno mlijeka. Malkoc je čudno gledala i počela se malkoc buniti, no ubrzo je zaspala. Kad se probudila, radost je bila utoliko veća kad je počela sisati. Mogla bih nabrojati još puno stvari koje su kroz obašnjavanje postale lakše, bez provođenja nekih ‚popravnih mjera‘.

Da li discipliniranje uistinu ima neki efekt? Doživjela sam djecu koja su do godine dana bila jako otvorena da bi nakon godine postali bojažljivi i introvertni. Ima li to veze s načinom discipliniranja? Uvjerena sam da ima. Ta djeca slušaju, ali se trgnu na riječ ‚motka‘ ili ‚nemoj da tata/mama bude ljut-a‘ – oni  znalju što to znači. Mora li dijete kao pas slijediti sve ono što roditelji žele? Kako naći granicu između slobode i poslušnosti?

Gledam da Niku odgojim slobodno, da joj ne ulijevam nikakve strahove. ‚Pazi da ne padneš‘, a ne ‚pazi, past ćeš‘. Nekad se i sama bojim da se ne povrijedi, no opet je pustim da ne bude obojena mojim strahovima. ‚Oprezno Nika‘, često joj govorim dok trči ili vozi Boby car.
Malkoc uspori, a onda opet počne jurcati. Stabilna je i jako malo se spotice i pada.
Da li ću kroz takav način napraviti arogantnu i superiornu osobu? Da li će znati u životu prepoznati granice? Da li su ti okviri uopće potrebni? Sve su to pitanja koja me na neki način kopkaju, no opet mi moj nos kaže da je sve u redu.
neviane @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 3, 2009
Neki dan me kolega pitao da li možemo imati telefonsku konferenciju iza jedanaest sati navečer. E ne može dragi moj, pa noć je za spavanje.
Razumijem ja njega da najbolje radi po noći, ali on nikako ne može razumjeti da ja već imam noćne smjene kroz Nikina javljanja i da za dan isto trebam dosta energije. I sad da još radim po noći? Istina je da su Nikina javljanja kratka, no ipak mi je san isprekidan. Neka je, no zbog toga najradije idem spavati u neko pristojno vrijeme..najkasnije u jedanaest.
Štoooo, ona još ne spava po noći, bio je njegov komentar. Ne spava, odgovorih mu razmišljajući da li da mu počnem objašnjavati da se centar za spavanje kod djece razvija do tri godine?
Ajde, i to ću mu objasniti, ipak on nema djece, možda ne zna. Kad nisam imala dijete i ja sam mislila da od nekog perioda djeca spavaju čitavu noć. Objasnit ću mu da ne želim na moju kćer vršiti nikakav pritisak u vezi spavanja. Pokušala sam to sa sedam, osam mjeseci i uistinu mi je žao. Već i sada se razmaci u buđenju povećavaju i uistinu mi ne pada tako teško da se budim zbog sisanja.
Objašnjavam mu i da dnevni aktiviteti oduzimaju energiju, a ja ne želim svoje dijete staviti cijeli dan pred televizor ili kompić kako bi imala svoj mir. Istina da što je veća da se sve više i više može zabaviti sama sa sobom, no onda me nakon najkasnije petnaest minuta, pola sata zove. Puno smo u prirodi, puno pričamo, puno objašnjavam. Kolega se čudi kako ne mogu raditi kraj nje dok je budna, no istovremeno se čudi kako to ona puno priča. Mogla bih raditi nešto gdje ne trebam posebnu koncentraciju, a to svakako nije home office. Kako da ušutkam dijete od godinu i nešto sitno? Kako da joj ubijem volju? Ne želim, ne želim je gušiti s onim pravilima koja još nisu za nju i puniti uši. Nije da ih nema i drži ih se, no vidim da joj ne izazivaju frustraciju. Neka zadrži svoju individualnost i posebnost.
Onda je rekao da ću na taj način odgojiti superiornu i suviše samopouzdanu osobu. Pitam se da li našoj djeci trebamo slomiti svaku volju da bi od njih pravili figure po šemama?
Ne, to nije moja filozofija. Možda njegova jest, vjerujem da to ima veze sa podnevljem iz koga dolazi, on je Marokanac.
(nastavlja se)
neviane @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 1, 2009
neviane @ 08:23 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 28, 2009

Koliko god sam nekad sretna da odahnem i ulovim koji sat za sebe, toliko mi ona nedostaje. Nedavno me odgovorni za projekt pitao da bi zbog projekta mogla izbivati par dana. Lijepo sam mu se zahvalila i rekla da iz ‚tehničkih‘ razloga ne mogu izbivati po noći. Kraj dnevne smjene još uvijek imam i noćne. Bolje rečeno, Nika još uvijek sisa. Mislim da niti jedna nije spremna za odvajanje te vrste.
Projekt se privodi kraju što znači i za mene dosta posla. Ovaj tjedan sam uključujući vikend radila pet dana u komadu. Ne moram opisivati tužni ‚pseći pogled‘ kada sam rano jutros napuštala našu rezidenciju. Obećala sam joj da je ovo zadnji dan u tjednu da sam odsutna i da ću ostale dane provesti s njom i samo s njom. Kad sam se vratila skakala je po meni od sreće, pa sisa, pa se mazimo. I ja sam bila sretna. Nedostajali su mi naši zajednički podvizi, skakanje po lokvama, čapkanje trave u vrtu i puno toga. Bože kako sam sretna što me izabrala za mamu!
Ovaj tjedan ju je jedan dan čuvala moja sestra pa je nju tražila sisu, valjda zbog toga što je njena kćer zove mama, a Nika očito misli da MAMA mora imati mlijeka. Umrla sam od smijeha.

Divno čudo je napunilo sedamnaest mjeseci. Iz dan sve više i više razvija govor. Pretprošli tjedan je složila prvu rečenicu – ‚Nika nete pavati‘, što bi značilo da Nika neće spavati. Pa mogla sam i pretpostaviti da će joj to biti prva rečenica, gospodična će reći da neće spavati da je najumornija i vrlo joj se teško oprostiti od očigledno zanimljivog dana.
Ponavlja apsolutno sve kao mali papagaj. Neki dan mi je izletilo ‚jebo te‘. Valjda sam to rekla na njoj fascinantni način da nije prestala ponavljati, a nama je vrlo teško palo da se ne smijemo. Trebali smo par minuta dok se nismo savladali. Eto, zaista moramo paziti što pričamo, haha.
Neke riječi koristi u odgovarajućem vremenu, kao bacila, kakaja (kakala)..itd. Kad hoće nešto zna reći npr. ‚hoće citati‘ – hoće čitati. Počela je pomalo koristiti i slovo L. Neki dan joj kažem ‚reci baki da pozdravi djeda Nikolu‘, a ona ponovi dida Nikolu. Neke druge riječi koje sadrže L još nije savladala, valjda djeda Nikolu posebno voli. Zna brojati do tri, a nekad i do pet. Zna opisati neke događaje ili npr. crtić. Kad vidi avion kaže 'eti aion' i mlatara rukama kako visoko leti.
Kad obuče nešto što joj se sviđa, kaže 'Nika epa' (lijepa). Kad napravi nešto što ne treba, kažem joj 'to nije lijepo', a ona ponavlja za mnom. Često joj znam ponoviti da pazimo na aute i da su opasni. Ponavlja onda 'opani', no nažalost još nekuži ozbiljnost te riječi.
Obožava vodu. Naučila sam je da u cipelama ne smije skakati po lokvama i za divno čudo me sluša. Nedavno sam joj uzela gumene čizme jer od ljeta baš i nismo puno vidjele – rekoh neka se dijete barem zabavi igrajući se po lokvama. Njenoj sreći nije bilo kraja kad sam joj objasnila da u čizmama smije skakati po vodi. Od tada vrišti od sreće kad joj spomenem čizme.
Sporadično se desi da nekoliko dana bude vruće i onda obično iskoristimo priliku da se bućnemo u bazenu koji svi stanari smiju besplatno koristiti. Ne voli one pomoćne jastučiće za plivanje već se pripije uz mene.
Plivamo i bućkamo se, bacam je u vis, a ona vrišti od zadovoljstva. ‘Jos! Jos..piva’ (još pliva) i velika mi je patnja istjerati je van. Jedva čekam da se bućnemo u Jadranu.
Toliko od mene..zbrda zdola…


neviane @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 5, 2009
Naše divno čudo me iz dana u dan sve više iznenađuje. Koliko je puno pričala prošli mjesec, toliko je ovaj tjedan još više ubrzala tempo. Mora da joj jako prija banijski zrak, okolica i dinamika veće porodice. Evo nas u domovini, osjeti ona to.
Sad već povezuje riječi u stilu
tica eti (leti)
ampa goje (lampa je gore)
zove tatu po imenu
iba piva (riba pliva)
itd.
Pjevamo ringe, ringe, raja i ona pjeva. Zna točno kada treba reći 'paja', a kad pjesma završi ona se baci na dupe – očito joj je kristalno jasno da se još ne zna čučnuti. Sunce moje malo! Ponavlja sve što joj padne pod jezik, čak je ponovila na neki svoj način bojler, prozor i još puno ostalih riječi. Motor već odavno nije di-di, već jednostavno - motoj. Zna da avion leti i kad ga netko spomene onda gleda prema gore, makar se našli u zatvorenom prostoru. Začudili smo se kad je čuvši na televizoru riječ 'Ruhe' ponovila 'uje'! Sigurna sam da jednog dana ni s njemačkim nećemo imati problema.
Ah da, neki dan je napravila i salto bez pomoći. Ne, nisam je uopće animirala da napravi salto. Jednostavno je skakala i sama došla na ideju da se okrene. Nisam mogla doći sebi. Potom sam joj i ja pomogla, prava je akrobatkinja.
Danas smo zaviril i u zagrebački zoološki vrt. Kreštala je sa kakaduom i najviše bila fascinirana s pticama i patkama. Ispuštala je glasove i mahala ručicama od oduševljenja.
Zna vrlo dobro da nas zabavlja ali i da se zabavlja. Cijeli dan se smije i cijeli dan je u pokretu. Ona je kao jedna ogroma lavina – kad hoda i trči, osjeti se njena silna energija. Znam da ću sve učiniti da vremenom usmjerim tu energiju u dobrom smjeru. Iako to nekad i nije u roditeljskim rukama.
Posebno mi je drago kako sam ove godine 'proslavila' rođendan. Ne, nemojte misliti da sam pekla kolač i partijala. Svekar je napravio predivan prijedlog da me počasti s janjetinom sa druge strane Une. Napravili smo mali izlet. Bila je to prava gozba. Nika se nije pokazala kao ljubiteljica janjetine, no nema veze. U povratku svatismo po krempitu u jednoj dobroj slastičarni. Moj najdraži poklon je bio uz mene i vikao stalno 'mama, vidi', bez puno gužve i galame. Sretna sam.

P.S. Ovdje u domovini se borim s dial up-om i stoga vas ne mogu obilaziti...
neviane @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 29, 2009



neviane @ 07:16 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 26, 2009
Naše divno čudo napreduje iz dana u dan. Jučer je navršila četrnaest mjeseci. Prohodala je prije skoro mjesec dana i od tada se ne zaustavlja. Stabilna je, pravi mali speedy Gonzales. Kad izađe van, čini mi se dao da je Alisa u zemlji čudesa. Rekli smo otići u općinu da joj damo drugo ime – Alisa! Sve je zanima, trči, čudi se stvarima koje do sada nije vidjela. Kad hoće mirisati cvijet, ubere ga, prinese nosu i miriše ga. Kad vjetar puše ona pravi zvukove kao vjetar i mlatara rukama, tako sam joj pokazala. Obožava ljuljačku. Kad je vidi, već izdaleka maše rukicama od sreće i ispušta glasove oduševljenja. Nema šanse da slučajno prođem kraj nje, tj. da se ona ne ljulja.
Puno priča, uistinu je prava brbljavica. Ponovila je puno riječi, najmanje šezdeset, aktivno koristi oko dvadeset i nešto riječi. Počela sam pisati što je sve rekla, no nekad preko dana toliko toga ponovi da uistinu ni ne stignem zapisati, a kamoli sve zapamtiti. Ponavlja kao mali papagaj. 
Već je rekla:
četka
to je to – što je to
gaće
baka
kamen
vidi
cvijet - cet
ovo
ist -list
tava – trava...itd

Puno je toga već rekla, mislim da bi vas udavila kad bih počela nabrajati. Danas joj tatica pokazuje motor i kaže joj 'di diiii', istovremeno mi kaže da joj pokazuje motor. Gospodična je kao iz topa rekla 'motoj'. Kad padne, kaže 'Nika pade'. Isto tako kad netko odlazi kaže 'ode', a kad ja odlazim kaže 'mama ode'. Trenutno voli riječ 'ovo'. Ako ne zna riječ za neki predmet, obično kaže 'ovo'. Onda joj objašnjavam da 'ovo' ima ime. Puno razumije, recimo kad joj kažem da baci kamen, baci ga. Dijeli puse i rukom i usnama – muahhh!
Nekad hoda po stanu i ponavalja 'Nikamama, nikamama', nisam je učila da to kaže. Tatica poželi da Nika nekad kaže i 'Nikatata', no od te sreće nema ništa – iako sam je pokušala naučiti.
Zna oponašati svinju – kao rokće kroz nos, koku, kravu, ovcu. Morat ćemo uskoro otići u zoološki vrt, ja mislim da njenoj sreći neće biti kraja.
Obožava slikovnice i čitanje. Nakon što obuče pidžamu, pitam je hoćemo li čitati slikovnicu. 'Cita, cita', kaže mi sva sretna što ćemo joj čitati. Doduše, ona više lista i nema strpljenja da joj do kraja pročitam. Kada naiđe na bajku 'Vuk i tri praščića' onda posebno mlatara rukama i ljuti se na vuka. Ma koma je.

Ima užasno puno energije. Ja sam se očito već navikla. Tatica preko vikenda svisne s nogu, iako brigu oko nje preko vikenda dijelimo. Crkavam od smijeha kad ga vidim kako kunja na kauču predvečer ili kad ona zaspe, dok ja pucam od energije.
Još uvijek ne spava čitavu noć. Jednu noć me tako iscrpila kratkim ali čestim buđenjem da sam sljedeću noć zaspala kao klada. U neko doba me budi dragi i kaže 'probudi se, Nika se budi' – što znači da je treba podojiti. A ja zbunjena sam ga upitala 'KOJA NIKA?'. 'Pa Nika', opet će on zbunjeno. 'KOJA NIKA', opet je glasilo moje pitanje. Ljudi moji, kad mi je to pričao nisam mogla doći sebi. Zar je moguće da od tolikog umora u snu zaboravim da imam kćer? Ufffff, sramim se do bola! Valjda će jedne lijepe noći odlučiti prospavati čitavu noć. Za sada imam strpljenja. Valjda zato što je volim.


neviane @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 31, 2009
neviane @ 07:48 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
subota, ožujak 28, 2009

Stislo me, pravo me stislo. Ulazak u poslovni svijet je donio sa sobom puno obaveza. Sjednice zaista znaju biti zamorne, pogotovo ako tematika nema ništa sa onim što radim. Odem u ured dva dana, a kad se vratim doma, onda gledam da što više vremena provedem sa mojom curkom. Kad zaspi, odradim koji sat u home office ili od umora zaćorim na sofi. Ili odem kako kokoš na spavanjac u devet i pol – to je jedini način da preživim obično tri noćna buđenja moje kćeri.
Voditelja projekta ne zanima da li radim pola radnog vremena ili više. Posao mora biti napravljen i to je to. Tu i tamo znam odbiti neku telefonsku konferenciju jer jednostavno ne mogu organizirati baby sitting, a tko uistinu želi čuti u pozadini dijete koje me navlači za nogavicu?
Nedavno sam prihvatila još jedan mali poslić koji je više u socijalnom sektoru. Nekako mi od silnih brojeva i kompića nedostaje upravo socijalni angažman, iako ne mogu reći da ga nema na privatnom polju. Pitanje je kada se posvetiti pisanju bloga? Ostaje mi sporadično javljanje.
Nika napreduje iz dana u dan. Divna je. Obožavam je, to joj govorim svaki dan. Sve više i više hoda. Prošli tjedan je stidljivo hodala između sofe i stola, ovaj tjedan se ohrabrila i zna proći čak i čitav hodnik koji je jako dugačak. Ma bravo curić! Mislim da će definitivno prohodati najkasnije sljedeći tjedan, a već se veselimo da odemo u lijepu našu i da trčkara po dvorištu kod djede i bake.
Puno brblja na nekom svom jeziku, a svoje ime kaže skroz čisto – NIKA! Nekad se zabavlja hodajući po stanu između namještaja vičući na sva glas Nika! Nika! Nika!...Kada nešto želi, ne govori više 'na, na', već kaže Nika. Uistinu zaslužuje epitet 'grlato čudo', jer je zaista glasna i grlata. Njen glas je sve, ali nije piskav.
Naučila sam je da kaže 'kaka'. Otvorim pelenu i kažem joj 'Nika je kakala. Kaka!' Ponavlja za mnom, 'ka-ka'. Sada najčeće kaže 'ka-ka' kada to uistinu i učini. Odmah je presvučem, to mi je od velike pomoći jer joj je guza jako osjetljiva, a 'sadržaj' zbog sisanja nema mirisa.
Riješili smo se navečer sisanja za uspavljivanje. Jedne večeri sam jednostavno htjela probati i vidjeti kako će reagirati, no ona je to odlično i bez protesta prihvatila. Teže mi je uspavljivanje preko dana. Tada je dovoljno budna da inzistira na sisanju. Par puta sam ja inzistirala da zaspi bez sisanja, što i nije tako slavno završilo. Spavala bi kratko i obično se probudila puno ranije nego inače. Počela bi u polusnu plakati i bacati se. U takvim je situacijama sisanje jedina stvarna pomoć. Znala bi se opet umiriti i spavati na meni i po dva sata. Uistinu nemam ideju kako riješiti tu problematiku bez suza. Možda bi uistinu trebala pričekati dok ne bude zrela za to.
Da li sam zadovoljna? Jesam, unatoč umoru i obavezama. Baš smo nedavno diskutirali o tome. Stvari koje su mi prije bile bitne sada gube na važnost. Tako je to kad to malo grlato čudo uđe u moj život i okrene ga naopačke...


neviane @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 11, 2009
Njen prvi rođendan je donio mnoge promjene. Počela sam raditi. Istina, samo pola radnog vremena, no opet se ne mogu žaliti da nemam obaveza. Nekad uspijevam uraditi neke poslove dok je moja kćer budna, a nekad sve moram odgoditi za vrijeme kada spava jer doslovno me ne pušta. To se obično dešava kad je bubana ili zbog zubića. Da ne zaboravim da navečer obično odradim koji sat u home officu. Kad radim u uredu, navečer obično valja skuhati ručak za sljedeći dan, da baka ne bi imala nikakve druge obaveze osim čuvanja .

Osim toga, muče me te 'noćne smjene', tj. noćno dojenje. U zadnje vrijeme zna prvu rundu odspavati po četiri ili pet sati u komadu i potom se počne javljati svako dva do tri sata. Zadnjih par noći se javljala čak skoro svaki sat. Kud baš tako, bolje bi bilo da je obrnuto. Nekad me ta noćna javljanja toliko iscrpe, no ipak ne mogu spavati preko dana. Zato navečer znam zaspati kao klada na sofi.
Imaju te noćne smjene i prednosti. Istina je da te noći nekad iscrpljuju da sam ujutro gladna kao vuk. No sa druge strane, stesala sam kilograme nakupljene tijekom trudnoće. Na moje veliko zadovoljstvo mi vaga pokazuje da sam se vratila u formu kao prije trudnoće, da ne kažem i da sam još mršavija. Osim toga, svatko tko me nije duže vidio, obično da primjedbu da sam smršala.
No opet se pitam kako se riješiti tih 'noćnih smjena'? Ne bih htjela ništa na silu mijenjati i toplo se nadam da će ti intervali spavanja biti vremenom duži.
Ah da, proslavili smo prvi rođendan. Moram priznati da sam bila jaaaako uzbuđena. Kako prirediti rođendansko slavlje, koji kolač ću joj napraviti? Sigurno je bilo da će tortu krasiti mali psići, Nika je luda za njima. Odluka je pala na dvije torte. Jedna je torta koja se radi od rolade, tj. rolada se puni sa filom te potom mota u krug. Druga je šah torta. Ovaj prvi je je bio ukusan i baš je lijepo izgledao. A drugi? Rekla sam našim gostima da vanjština nije sve, da su unutarnje kvalitete bitnije :-D. Uspjela sam napraviti savršeno nesavršeni kolač. Tu tortu sam ukrasila sa psom od biskvita za kog do kraja nismo znali da li izgleda više kao ovda ili kao pas.
Pitam Niku, što je to pokazujući joj na figuru. Ne može se odlučiti. Je li to AV, AV? Oduševljeno više AV, AVVVV! Onda pitam je li to MEEE ovca? MEEEEEE, odgovara mi sa istim oduševljenjem. Ok, dakle Nika ne može razaznati (inače naravno zna što je ovca, a što pas). Upitala sam moju malu nećakinju Ellu (20mjeseci) i još jednog starijeg dječaka što oni vide u...u..kako da nazovem..u figuri. Obadvoje su jako brzo odgovorili da je to pas. Yeahhh! Odluka je pala, radi se o psu.
Niki su se svidjele obadvije torte. Pustili smo je da ona otpočne trackati sa svojim rukicama, potom su se njoj priključili i drugi gosti.

Ah da. Prvi rođendan je donio i prvi zub. Točno na njen rođendan sam po prvi put opipala da tu nešto raste. Čitav dan sam je ljubila od dragosti. Zubići su istovremeno i razlog zašto ovih dana i nije najbolje raspoložena. A što sad? Proći će i uskoro ću se smijati zbog svega.
neviane @ 06:46 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 25, 2009


Sretan ti prvi rođendan ljubavi moja...prva godina je tako brzo prošla







neviane @ 01:04 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
petak, veljača 20, 2009
Jučer baš razmišljam kako je ova godina dana sa njom brzo prošla. Sve turbulencije su skoro zaboravljene, a pred sobom gledamo našu malu damicu joj je sve manje beba. Pitam se da li sam joj u ovoj godini dovoljno dala? Istina je da sam joj dala sve od sebe, no da li je to dovoljno? Da li sam mogla bolje?
Vrijeme je da počnem nešto raduckati. Dugo sam razmišljala koliko bi trebala raditi, a da joj suviše ne nedostajem. Puno radno vrijeme ne dolazi u obzir, mislim da bi joj puno ukinula. Čak i da sam dobila jaslice cijeli dan (ovdje je to od 8-17.00), mislim da ih ne bi uzela. Previše je to za tako malo dijete. Sa druge strane, mislim da je vrijeme da se pomalo navikava i na druge ljude, trenutno je jako fiksirana na mene. Za sada fino prihvaća baku, tetku i malu nećakinu Ellu. Već ćemo se nekako organizirati.
Raditi doma uz tako malo dijete je nemoguće, stoga sam odlučila ići u ured dva dana, a ostalih par sati odraditi preko vikenda ili navečer. Ispočetka sam mislila da ću puno više moći raditi kad ona zaspi, no nerijetko sam toliko umorna da samo utonem u san.
Divno je gledati kako napreduje, kako fizički, tako i mentalno. Pomisao da ću propustiti neke bitne trenutke me čini tužnom. Da li će me tražiti u tim trenucima?  Puno promjena se obično dešava ponedjeljkom. Taj dan ne želim biti odsutna.
Mi odrasli znamo relativirati koliko u stvari nedostajemo našim mališanima. Ja sam počela pomalo raduckati ovaj mjesec. Bila sam nekoliko dana u uredu i ne mogu vam opisati to oduševljenje kad se vratim. Nakon što se izljubimo i pomazimo, obično inzistira na sisanju. Vidim da joj to jako nedostaje kad sam cijeli dan odsutna. Tako obično kada se vratim kući, ne ne pušta me. Otkad sam počela raditi, uvela je novu tehniku sisanja. Leži na meni opirući se rukama i potom sisa sad na jednoj, sad na drugoj strani. Pa onda nasloni glavu, pa se opet podigne. Vidim da uživa, a i ja sa njom, razumije se. Nekad tako i zaspi. Nekad i ja utonem u san. Ne radi se o tome da se ona najede, ona uživa u izmjeni nježnosti i sisanju. Ne znam kako bi joj mogla ukinuti taj užitak? Ne, ne bi joj to mogla učiniti.
U zadnjih mjesec i pol se puno toga desilo. Još uvijek puže i ne vjerujem da će prohodati do prvog rođendana. Može stajati sama na nogama bez da se negdje drži, no još se ne usudi napraviti prvi, samostalni korak. No draže mi je da što duže puže. Negdje sam čitala da djeca obično ne razvijaju istovremeno motoriku i govor. Dakle kad uče hodati, vjerovatno će temporalno stati sa razvojem govora. Razvijaju ili jedno ili drugo. Naša curka nas je zabezeknula sa govorom. Neku večer večeramo, a ona će kao iz topa 'bode'. Dragi i ja se gledamo, ovo je prvi put da ona kroz riječi izražava ono što hoće. Damo joj vode, kad ono zaista. Ženska hoće vode, hehe. Ispočetka nismo bili sigurni da li se radi o vodi, no onda je sljedećih dana češće tražila 'bode'. Ma možete misliti kako smo bili ponosni. Prije par dana sjedi u našem krevetu i traži nešto oko sebe. Okrene se meni pa kaže 'Av, av, di je?'. O sunce moje, odmah sam je izljubila. Obično do ponoći spava u svom krevetu, a potom se nakon prvog buđenja seli kod nas, kao i njen avav (čitaj pas). Tu noć sam ga zaboravila ponijeti i odmah ga je tražila.
Govori još dosta toga. Eja (Ella), ode (ovdje), ko je (tko je)...itd. Još malo i nećemo moći doći do riječi. Od danas može čak napuniti žlicu sa jelom i staviti je u usta.

U srijedu joj je prvi rođendan i naravno da mama razmišlja koji će joj kolač ispeći, kako će ga ukrasiti, kako uopće proslaviti njen rođendan. Moram priznati da sam nekako uzbuđena i sretna. Zaista mi je okrenula život naopačke. Moj 'stari' život ipak ne bi htjela dobiti natrag.
neviane @ 10:44 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, veljača 10, 2009
Nedavna diskusija u vezi dojenja me podsjetila da sam već odavno htjela pisati o majkama koje uopće ne žele probati dojiti. Bila sam zabezeknuta pitanjem babice kad sam se porodila. Želite li dojiti, još uvijek mi odzvanja u ušima. Naravno da ne postoji zakon koji će ženu primorati da doji i neće biti kažnjena ako to ne učini. No pitanje je savijesti barem pokušati.
Sjećam se žene mog rođaka koja svoje blizance nije htjela dojiti. Previše posla, glasio je njen površni odgovor. Tada nisam tome toliko pridavala pažnju, odnosno nisam bila svjesna težine te odluke. Sada kada sam i sama majka, pitam se kako je moguće da se žena svjesno odluči da djetetu uskrati ono što mu priroda nudi. Kada je prvi put vidjela Niku, rekla mi je da joj se sada žao što nije pokušala. Prekasno draga moja, no što je, tu je.
Nedavno sam kod sestre srela neku njenu prijateljicu koja je imala problema sa dojenjem sa prvim djetetom. Kaže da sa drugim neće niti pokušati. Majkumu, pa zar nije jedno dijete vrijedno pokušaja? Zar ne zaslužuje ono prvo mlijeko koje je puno prirodnih antibiotika koji su toliko bitni za jačanje imunološkog sistema? Zar ne zaslužuje barem izdojeno mlijeko na bočicu ako majka ne dolazi na kraj sa dojenjem? Danas postoje i izdajalice koje ženama olakšavaju život ako su ispočetka već toliko osjetljive na bol dok dijete vuče.

Pedijatri tvrde da je 90% problema u vezi dojenja rješivo, zašto relativno malo mamica doje duže od tri mjeseca? Čitam baš neku knjigu o bebicama u kojoj kažu da je idealan trenutak za odvikavanje između 6. I 8. Mjeseca. Inače (citat) postoji OPASNOST da dijete inzistira na sisanju i do dvije godine. Za divno čudo, WHO preporučuje dojenje do dvije godine.
Čini mi se i da društvo nije naklonjeno ženama dojiljama. Sa jedne strane je većina za to dojenje, a sa druge strane se mnogi zgražaju kad vide u javnosti majku koja doji svoje dijete u javnosti, kao da su vraga vidjeli.

Ima dosta žena koje zbog neinformiranosti ili ostalih faktora nisu uspjele dojiti. Rekla bih da je šteta što ne doje, ali su barem pokušale. No svjesno djetetu uskratiti ono što mu priroda nudi? Meni je to užasno neprirodno i uz najbolju volju ne mogu razumjeti. Ne želim sada glorificirati dojenje i blatiti one koje ne doje. Govorim o majkama koje se svjesno odlučuju za nedojenje bez da uopće probaju dojiti. Dojenje ispočetka nije jednostavno kao što se nekad čini u filmovima i reklamama. Dojenje je zaista naporan posao. No nakon par tjedana, dojenje je uživancija. Što je par tjedana u odnosu na ono što žena djetetu daje kroz dojenje? Ne govorim samo o vrijednosti mlijeka, već i o prisnosti koja je jedinstvena, koja se ne može sa ničim usporediti.
Ima naravno i onih koje žele poštedjeti svoje sise u nadi da će ostati vječno čvrste i lijepe. Ne smijem zaboraviti i one koji kroz bočicu dobivaju komadić slobode. Bočicu može dati tatica, baka, teta čuvalica, a majka kroz to ima ipak veću slobodu kretanja, može partijati ako želi. Ne mora misliti kad će dijete dobiti sljedeći obrok.
Ne, ne radi se o tome tko je bolja majka, ona koja ne doji ili ona koja daje adaptirano. Samo, ona koja u samom startu djetetu svjesno odbija dati ono što je djetetu najbolje, ta majka bi trebala preispitati svoje kvalitete. Adaptirano je najbolji surogat za majčino mlijeko, no i ptice na grani cvrkuću da ono ipak nije jednako dobro kao majčino. Mnoge koje ne žele dojiti (ili nisu uspjele) relativiraju prednosti majčinog mlijeka, valjda zbog toga da si u korijenju srežu grižnju savjesti.
Samom činjenicom da roditelj svom djetetu svjesno ukida najbolje je po meni velika tuga. Činjenica da je dijete u startu moglo dobiti najbolje a nije, to me žalosti.
neviane @ 08:10 |Komentiraj | Komentari: 46 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 9, 2009
Vrijeme prolazi kao šašavo i naše druženje uz sisanje će uskoro navršiti godinu dana. Iskreno rečeno, ne vidim mu kraja. Što je ona starija, to češće mi dopre do ušiju pitanje kada namjeravam prestati dojiti. Kada? Kada? Idealno bi bilo kada ona to zaželi, kao što je  mala Kate od moje omiljene blogerice.
U ovih godinu dana smo puno prošle. Ispočetka nije htjela vući, bila je nedonošče. Mučili smo se sa šeširićima, izdajali i na navikivali na dojku. Ona se odlučila za naturu (čitaj samo sisanje) baš u trenutku kada sam imala treći i najgori zastoj mlijeka. Sjećam se da je boljelo kao ludo, čak sam dobila temperaturu koja me slamala. Dok mi je babica gnječila dojke da se riješi zastoj, meni je samo jedno bilo na pameti -  molila sam se da joj i dalje mogu dati ono što joj po prirodi pripada. Bila je užasna pomisao da joj ukinem moje mlijeko zbog mastitisa i zastoja. Kada smo riješili zastoj, osjećala sam se kao oslobođena. Uspjeli smo. Sljedeći dan sam htjela izdajati da mi se bradavice odmore, no ona se baš taj dan odlučila na isključivo sisanje. Preskočila je dva obroka inzistirajući na onome što joj pripada. Okej darling, za tebe ću pretrpiti sve bolove. Ako sam izdržala bolove zbog zastoja, izdržati ću i sisanje na bolnim bradavicama. Žena se valjda vremenom očeliči.
Danas je naše druženje uz dojenje ljepše nego ikad. Dok sisa, igra se sa mojom kosom i gleda me duboko u oči. Razumijemo se bez priče. To sjedinjenje dok dijete sisa se ne može usporediti sa ničim drugim. Niti sa zagrljajima i ostalim izljevima nježnosti. One koje su iskusile čari dojenja znaju o čemu pričam.
Postoje naravno i trenuci koji me iscrpljuju, kao na primjer noćno dojenje. Ponekad pred jutro (uz ostala noćna javljanja)  hoće duže sisati ili bolje rečeno cuclati, a meni duša spava. Onda se naljutim i poludim. Dajem joj usmeni otkaz koji naravno povlačim sljedeću noć.
Da opet ostanem trudna i da znam da moram prolaziti kroz zastoje i ostale turbulencije, opet bi učinila isto. U meni postoji težnja da kao majka već u startu svom djetetu dam samo najbolje. To je valjda jače od mene.
neviane @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 8, 2009
Pita me nedavno frendica kako sam. Pa dobro. Mala je dobro i fino raste, pokušavam joj dati odgovor na pitanje. Ne, nisam htjela znati kako je mala nego kako si ti, prekida me prijateljica. Pitam se samo što sam ja bez moje kćeri, tj. da li nas uistinu mogu podijeliti? Dobro sam kad je ona dobro.
Nika je u zadnjih mjesec i nešto puno napredovala. Sada puže na sve četri i brza je kao zvrk. Hoda uz namještaj, puno priča. Naravno da njene riječi razumiju samo mama i tata. Kada priča, puna je emocija i sa velikim, radoznalim očima gleda sve oko sebe. Puno toga ponavlja kao mali papagaj. Kažem joj 'Gle Nika,  ptica!', a one će potom 'Pt'. Medo je me, Nika je Ni, dođi je do...itd. Mama, tata i avav govori bez problema. Kada je samnom, zove me po cijeli dan, a ja joj kažem 'Molim Nika', kes joj je onda od uha do uha.
Obožava pse i nekad se u sred noći probudi i zove 'avav'.
Jučer sam zažalila što nisam prava mama lavica koja hoće kontrolu i vjeruje koja samo sebi. Jučer smo doživjeli šok života. Bili smo u posjeti kod prijatelja koji imaju psa. Pravi mali čupavac, umiljat, nema što. U tom trenutku je tatica pazio na Niku i dopustio da mu se Nika unese u facu. Očito ga je htjela čupati. Pas ju je ugrizao! Premrla sam! Zahvatio ju je po čelu i ispod oka, sreća u nesreći. Vidjela sam 'samo' dva uboda od zuba. Počela je plakati no brzo se smirila uz sisanje. Potom se počela opet smijati i zafrkavati, što je bio znak da je dobro. Pas je cijepljen, a i Nika je dobila cjepivo protiv tetanusa. Ostaje pitanje da li ipak trebamo pogledati je li sve u redu sa okom, iako mi je ostavljalo utisak da je sve u redu. Nazovem dječju bolnicu i oni nam preporučuju da ipak dođemo u njihovu ambulantu, ipak je to oko oka. Nakon dva sata čekanja, spao nam je kamen sa srca. Sve je u redu, ostaje samo da ta dva uboda redovito dezinficiramo. Ožiljci vjerovatno neće ostati.
Prije mjesec dana sam isto bila u posjeti kod prijatelja koji imaju dva psa koji non stop skaču. Stalno sam gledala što radi Nika i držala je na sigurnoj distanci, tj gledala da ih ne čupa. Tada sam bila zbog toga pod tolikim stresom i puna straha da se ne desi upravo što se jučer desilo da me zabolio želudac od nervoze. Sad si predbacujem što ja nisam preuzela brigu, što sam vjerovala dragom. On je pak mislio da se ništa neće desiti...što da kažem da ne poludim? No što sad? Ne mogu film vratiti natrag. Gledam je danas kako se ponaša prema svojim plišanim psima i kako gleda one koji hodaju vani. Čini mi se da se ne boji, da nema traumu od jučerašnjeg 'bliskog susreta'. Nadam se.
neviane @ 14:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 19, 2009
Napokon sam se odvažila jedan dan otići u ured i ostaviti Niku na par sati kod bake. Dođem kod bake, a ona joj neće niti primirisati. Znate onaj fenomen, kada se mami žuri ili ima kakav termin, dijete upravo tad bojkotira. Vidim ja, nema šanse da ostane sa njom. Što ću? Dogovorila sam termin i moram ga držati. Nika će sa mnom u ured, nema druge. Čim sam je strpala u auto, zaspala je kao top i odrapila rundu od sat i nešto. Probudila se u uredu i počela plakati. Naravno, sve joj je strano i drugačije. Usto moj kolega Marokanac se uporno pokušava dopasti tako snenom djetetu. Što joj se više približava, to je ona nervoznija. Mislim da se uplašila jer ima dugu, gustu bradu..onu pravu islamističku. Ne znam samo kako ljudima pada na pamet da svako dijete treba biti toliko smjelo da ide nepoznatim ljudima u ruke. Uporno mu pokušavam reći da Niku neće moći tako lako dobiti, nju može predobiti jedino igrom, onda će mu možda jednog dana završiti u naručju.
Što sam ono htjela reći? Ah da, kraj nje nismo mogli puno napraviti osim što smo prebacili bazu podataka koja mi je potrebna za rad na moj računar.
Čim smo napustili ured, zaspala je kao Trnoružia. Neobično, mislim se. Obično bude budna između spavanja barem tri sata. Kad se probudila nakon popodnevnog spavanja, imala sam što i vidjeti. Gorila je. Temeratura je bila preko trideset i devet. Naravno da sam joj odmah dala Paracetamol, što obično pomaže neko vrijeme i potom temperatura opet skoči. Sad mi je jasno zašto je bila tako kenjkava.
Inače je dobro raspoložena, osim u nekim iznimnim situaijama. Jedino što stalno visi na meni. Sisanje joj je zakon i to čini po čitave dane ali i noći. Dan me ne smeta posebno, ali noći! Obično se legnem na stranu i tako provedem pola noći, pa me ujutro više boli kuk od ležanja sa strane. Nekad izgubim više živce i počnem galamiti da je više dosta tog sisanja. Tu se uključi dragi koji mi pokušava objasniti da je ona 'samo' bolesna. Kaže da je i on budan kad plače. Da, no ti ne ležiš budan kraj nje dok sisa. Tješi me da bi on preuzelo moju ulogu samo da ima mlijeka. Nasmijao me od srca. Što ću sa vama dvoma..!? Naše malo čudovište se budi sa najljepšim osmjehom na svijetu. Najkasnije tada zaboravljam na neprospavane noći..
neviane @ 11:03 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 14, 2009
Slučajnost ili ne, no čini mi se da se mnoge promjene i razvoji u motorici dešavaju upravo ponedjeljkom. Pa rođena je ponedjeljkom, možda ima veze sa tim? Ovaj ponedjeljak je počela pravo puzati, dakle ne vojnički, već mali zvrk puže na sve četri. Ispočetka je puzala polako, no onda je ubrzavala tempo i tako je stari, vojnički način skoro i odbacila. Izgleda kao beba iz reklame.
Napredovala je i intulektualno. Sad zna da na svojoj omiljenoj igračkici treba stisnuti medu da bi igračkica svirala. Pitam je gdje je medo, a ona suvereno leti prema tom gumbu. Kad muzika počne svirati, njena guzičica ne može ostati mirna. Ma zaista ne znam otkud voli toliko plesati..ahhhh, pa dok je bila u maminom trbuhu dosta se naplesala, hehe. Često se poprilično dugo zabavlja na taj način i pri tome ne skriva zadovoljstvo.
Kad smo već kod zadovoljstva, čini mi se da na isti način izražavamo emocije. Dobro, ja ne kreštim niti vičem, da se razumijemo..hehe. Ako nema ništa na mene, onda je to da je jako emotivna. Kad se veseli nečemu, onda će to pokazati. Glasno će se smijati i vrištati ne skidajući osmjeh sa lica. Nedavno nam je u posjetu došla Nikina mala sestričina. Njenoj sreći nije bilo kraja. Vrištala je i ispuštala krikove zadovoljstva te bila van sebe od uzbuđenja.
Kad plače, onda plače toliko srceparajuće da čovjek uistinu pomisli kako je njoj učinjena velika nepravda. Sve razmišljam kako li će sa njom biti kad bude godinu i nešto, tj. kad uđe u fazu kada svemu što netko predloži bude odbijala sa NE. Ne želim već unaprijed razmišljati o tome, no svjesna sam da se trebamo naoružati strpljenjem i dosljednosti.
Još uvijek nisam sigurna da li 'mama' svjesno izgovara. Ma zasigurno, barem se nadam. Viče mamamama i vuče mi se uz nogu kad hoće da je uzmem. No zasigurno ćuku zove 'avav'. Kad vidi živog ćuku ili njenog plišanog, naprosto poludi i onda počne vikadi na sav glas 'avavav'. Nedavno smo bili kod jedne prijateljice koja ima kraljevsku pudlicu i još jednu običnu. Psi se nisu mogli spasiti od nje, a meni se prevrtao želudac razmišljajući hoće li je u igri gricnuti. Da ne živimo u stanu, sigurno bi joj jednog nabavila kad malkoc poraste.
Večeras je čak i zaspala sa plišanom ćukom. Nije ga puštala iz ruku i tako je zaćorila. Po prvi put u njenom životu. Inače sam joj znala ponuditi mekani igračku rubac ili nešto slično, no ona obično nije mogla tako zaspati i igrala se sa njima.
Puno je promjena kod naše kćerke, no od zuba niti Z. Svaki put kad bi znala biti nervozna i kenjkava, mi smo znali reći da su to vjerovatno zubi. Sad se više bojimo davati zakve procjene pa radije šutim. Večeras sam našla lagani trag sukrvice na krevetu gdje joj je glava. Pretrnula sam. Podignem je, vidim da joj ništa ne fali, no opet. Odakle sad krv? Sjetih se opet tih zuba. Zar nije moguće da upravo probijaju zubno meso i da zbog toga malkoc krvari? Ajde Nevia, čačkaj po netu. Uistinu, izgleda da su zubi na poooomolluuuuuu...
neviane @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 8, 2009
Naša curka će uskoro napuniti godinu, što znači i prestanak dobivanja porodiljnog doplatka. I što sad? Ne bi bilo zgorega početi opet pomalo raditi, no kako uskladiti dijete i poslovne obaveze?
Nika mi je užasno privržena i drugi ljudi u mom prisustvu će teško dobiti šansu da je uzmu u naručje. Ona će se svakako htjeti igrati sa svima, no u naručje ipak neće nikome. Nikad nisam niti pomislila da ću imati dijete koje je toliko fiksirao na mene.
Na stranu što rabijam glavu kako ću se opet ufurati u posao. Ne mislim na ustajanje i ostalo, nego više na to kako se koncentrirati na rad. Pogotovo što kad budem radila od kuće.
Do njenog  prvog rođendana nas dijeli mjesec i nešto. Do tada bi trebali pokušavati da ostaje sa svojom bakom koja bi je trebala i čuvati. Prošli viked smo je ostavili po prvi put samu sa djedom i bakom na nekoliko sati. Dogovorili smo se da ću ja biti u blizini (tj. doma) u slučaju da se počne buniti. Znala sam da spava popodnevni spavanjac i sa nervozom u želucu sam čekala njenu reakciju kada se probudi bez nas. Nisam uopće imala strpljenja bilo što raditi u kući, jednostavno nisam živaca za to.
Zovem mamu već kad ona neće mene, no međutim mama mi sva oduševljena kaže da je bila vesela kad se probudila i da je sve u redu. Ostala je pet do šest sati kod njih bez pobune i sličnih reakcija.
Slično se odvijalo i sljedeći dan. Dođemo dragi i ja doma, odjednom vremena na pretek. Samo sam se pitala da li uopće želim to slobodno vrijeme? Odmah nam je nedostajala.
Neki dan su baka i djeda bili kod nas, no uopće im nije htjela u ruke. Pokušali smo da je baka uspava, ma ne moram vam opisivati ishod. Histerično je plakala tražeći me. Ok, ostajemo pri tome da kad je bude čuvala baka, da će spavati vani u kolicima.
Dakle skužili smo njenu mustru ponašanja. Kad sam tu, ja sam joj najvažnija osoba i nitko osim tatice (a nekad niti on) nema šanse da je preuzme. Hoće se ona igrati, ali ja moram biti u njenoj blizini. Kada me nema, onda se i zaboravi te fino zabavlja sa taticom ili bakom i djedom. I dalje ćemo gledati da ih što više viđa na duže vrijeme da se ne nađem u velikoj frci kad počenm raditi. Neki dan me mama pitala kada ću prestati dojiti, zašto ne bi prestala sa godinu, ona je mišljenja da je zbog toga meni toliko privržena. Može biti, no neka ona odluči kada će prestati sisati, pod uvijetom da ne traje do osamnaeste, hehe.
Sutra imam razgovor sa šefom pa ćemo vidjeti kako i koliko bi mogla početi raditi. Vjerovatno će to biti u home officu i povremeno u birou ili kod mušterija. Ostat ću pozitivna.
neviane @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 30, 2008
Nisam dugo pisala o našoj gospodični, najmlađem članu obitelji. Prošli mjesec je napravila puno pomaka. Dva-tri tjedna nakon što je počela puzati na vojnički način, počela se dizati na koljena i ljuljati se. Pa se počela vući uz moje bedro ljuljajući se, a potom se jednog dana i sama posjela. Yeahhhhh! Evo napokom se riješih svih poprijekih pogleda nakon što sam bojkotirala podbačanje sa jastučićima jer je djetetu KAO na podu dosadno. Ma vraga joj je bilo dosadno! Nika se fantastično zabavljala. Najslađa mi je kad se okrene na bok i počne balansirati sa nogom u zraku. Većina ljudi je instinktivno želi pridržati jer se boje da ne padne. No naša gospa je mali akrobat.
Već više od dva tjedna se diže na noge uz namještaj. Ispočetka su to bili nesigurni podvizi, no sada je za tili čas na nogama. Pogotovo ako je nešto jako zanima, kao recimo igračka, ili pak mamin telefon.

Uporna je, jako je uporna i bori se do zadnjeg za ono što je jako zanima. Ako takva bude u životu, neće biti nikakvih problema, šalimo se dragi i ja.
Naša curka je jako komunikativna i otvorena. Samo što neće svakom u ruke, a ljudi čeznu upravo za tim. Kad više ljudi priča, ona je zasigurno  ta koja je najglasnija u sobi. Vesela je i njen osmjeh plijeni, ona samo zna kako.

Prije tri tjedna smo bili na pregledu. Kaže nam pedijatrica da bi mogla i manje vagati. Ma najbolje! Na svojih sedamdeset ak centimetara ima 9400g. Nije to sitna beba, bez daljnjeg, no daleko od toga da je debela. Valja izbaciti noćne podoje, kaže mi. Kako bi to trebala izvesti? Osjećam da kod naše curke ništa ne ide na silu, tako niti izbacivanje noćnih podoja. Skratila sam ih na tri minute, to bi trebalo biti dovoljno za žeđ po noći. Osim toga, izbacili smo žitarice iz jednog obroka.
Inače, ima jako dobar apetit i obožava namirnice koje neki bebicama nikada nisu niti dali. Rekla sam sama sebi da neću zaobilaziti namirnice koje ja ne volim, pa sam joj dala ciklu. Naišla sam na neke recepte za bebice i mogu reći da je obožava, kao i sok od cikle. Slično je i sa dunjom kuhoj na pari. Uostalom, prava je kupusarka, nisam ja bez veze jela kupus u svim varijantama na kile..

Jako mi je privržena. Pred Božić je dobila prvu prehladu u njenom mladom životu, od tada je još više fiksirana na mamu. U zadnje vrijeme je čak niti tatica ne može spremiti na spavanje, već mene panično traži. Neki su nam rekli da se ne bi trebali obazirati na njen plač, no ja to ipak ne mogu. Razlikuje se plač i plač, a kad mene traži osjetim paniku u glasu. Tada ne mogu biti ravnodušna i ne vjerujem da moje odsustvo u tom trenutku nije traumatično za nju. Već nekoliko večeri gledam da nestanem iz njenog vidnog polja da me neko vrijeme zaboravi. Onda je tata glavni, razumije se. Onda i uspavljivanje funkcionira kao podmazano.
neviane @ 09:31 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, studeni 11, 2008
Znate da su mi ful smiješni roditelji koji teško prihvaćaju činjenicu da njihova djeca nisu uranila sa okretanjem, puzanjem, pričanjem i ostalim koracima u razvoju.
Neki dan smo bili kod šogora da se naša dječica zajedno igraju. Njihova mala je šesnaest mjeseci i Nika je luda za njom. Kao mali gerilac puže za njom u brzom tempu i vrišti od veselja. Nika je počela puzati sa osam mjeseci.

'Tako je i naša počela sa osam mjeseci puzati' napomenu nam šogor (muž od sestre) kao da hoće napomenuti da i njihova kćer nije bila nazadnija. Gledamo se dragi i ja i pitamo se što mu to treba. Pa Ella se sa osam mjeseci nije okretala, a kamoli puzala. Pa jel nama treba mazati oči? Znam da su je sa jastucima znali podbočiti da sjedi (što ja uporno odbijam učiniti sa Nikom), znam da su vježbali sa njom i na silu je stavljali na stomak u nadi da jača leđne mišice, u nadi da se okrene. Znam da se počela vući kao gerilac tek negdje sa devet mjeseci.
Taj isti dan odemo sa njim i Ellom u park i sretnemo neku neku mamicu koja je upravo 'vježbala' prve korake sa svojom jedanaestomjesečnom kćerkom.
'Naša je počela hodati sa devet mjeseci' opet će moj šogor.
Opet se ja i dragi gledamo zbunjeni. Da li da ga podsjetimo da pretjeruje, dijete je počelo puzati iza devet mjeseci? Ajde, nećemo ga sad ispravljati, no obadvoje smo se pitali što mu je to potrebno?
Moja sestra je po tom pitanju drugačija, kaže da joj je dijete bilo 'polijeno', pa što sad? I sama se kaje što ju je forsirala sa dohranom od četvrtog mjeseca, mala na kraju nije htjela nikakvu dohranu do osmog ili devetog mjeseca. Stalno je ratovala sa njom spravljajući joj za svaki obrok put mlijeko, kašicu i juhu.
Ne moraju sva djeca propuzati u rekordnom vremenu, ne moraju ni prohodati ili početi pričati. Svako dijete ima svoje vrijeme. Trebaju li se roditelji sramiti toga što je dijete malkoc sačekalo sa puzanjem, hodanjem ili nečim drugim? Gledajući malu Ellu, ne vidim da u bilo čemu zastaje, unatoč tome što je bila mala 'ljenčina' po pitanju okretanja ili puzanja. Unatoč svemu je sa godinu dana prohodala.

Moram priznati da su mi mnogi isprali mozak u vezi sjedenja. Čak je i dragi nekad zna posjesti na što poludim. Niku stavljam da sjedi jedino kad jede ili kad se kupa, dakle samo nekoliko minuta. Inače provodi vrijeme na podu puzajući, valjajući se i ne vidim baš da joj je dosadno. Dovoljno je ona stara, govore mi. Nije ona spremna na sjedenje sa navršenih šest, sedam ili ne znam ni ja koliko mjeseci, već onda kada se sama može sjesti i kad sama može sjediti bez ikakvih jastučića. Ima vremena za sjedenje, nasjedit će se čitav život. Moram li se bacati u bed ako se to desi sa deset ili ne znam ni ja koliko mjeseci? Do sada se sama počela okretati, sama počela puzati, doći će vrijeme i za to. Prerano sjedenje samo šteti kičmi koja još nije spremna na to.

Roditelji nesvjesno svoje mališane uspoređuju sa drugom djecom, nisam ni ja drugačija. No ipak, ne vidim razloga zašto bi trebali muljati u vezi toga kada se stvarno desio neki motorički razvoj? Zašto bi se trebali sramiti ako to nije tako rano kao što je kod nekog drugog djeteta? Ne stavljaju li roditelji na taj način svoju djecu pod pritisak?
neviane @ 10:35 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
subota, studeni 8, 2008
Kad imaš dijete koje je ojačalo i sve više se bliži prvoj godini, ljudi postavljaju različita pitanja. Dojiš li je? Spava li čitavu noć? Da li spava u vlastitom krevetu? Kada ćete ići na drugo dijete? Ima tu još pitanja, no ja ću odvojiti dva meni posebno zanimljiva.

Dojiš li je?
Da, ujutro i navečer i (nažalost) po noći. Paaaa, ona je već velika, ne misliš li lagano prestati sa dojenjem? Ma ne pada mi na pamet, neka Nika odluči kada ćemo prestati sa sisanjem, pod uslovom da joj ne padne na pamet sisati do srednje škole, odgovaram kroz šalu. Svjestska zdravstvena organizacija preporučuje dojenje do dvije godine. U čemu je problem? Nastaje muk. Obožavam gledati njeno lice dok ujutro uživa sisajući i pričajući na nekom svom jeziku. Zašto bi pila kravlje ili adaptirano mlijeko ako može majčino? Osim toga, nema to grudnjaka koji ima bolj push up efekt nego grudi pune mlijeka ;-).

Jel spava u svom krevetu?
Ne, spava sa nama. Ona ne bi trebala spavati među vama, govori mi jedna poznanica koja očito nije imala snage da izgovori da to nije dobro za seksualni život. Pa vi trebate dijete privikavati na dječju sobu, čuli smo češće panične izjave naših prijatelja. Hebeš seks koji se odvija samo u krevetu, otkad smo zbrisali iz spavaće, sve je postalo još uzbudljivije.
Razmišljala sam o tome da kako bi bilo da je premjestimo u njenu sobu. Možda griješim, no ja za to nemam srca. Moj osjećaj mi govori da bi je tim činom odbacila na neki način. Nika je dijete koje spava kao top u jednoj poziciji. Ne vrti se maltene nikako, da je drugačije već bi odavno spavala u svom krevetu, ali u našoj sobi. Kad se ujutro probudi, obično se sama igra po pola sata ili sat, barem mi se tako čini. Suviše sam ujutro 'smušena' da bih uopće realizirala kad se ona probudi.
Razgovarala sam sa dragim o toj tematici i kako on gleda na dječju sobu. Kaže mi da si ne može zamisliti da je 'šišnemo' u dječju sobu, kaže da mu je lijepo kad se probudi između nas i kad se mazimo sa njom. Ok, po tom pitanju smo istog mišljenja, već sam mislila da mi fali neka daska u glavi.

Ne, ona je suviše mala za svoju sobu. U međuvremenu je sve veća i veća i ovaj mjesec je počela puzati. Navečer sigurno neće doći na ideju da zbriše iz kreveta, mirno spava. Preko dana je stvar već drugačija. Treba joj malkoc duže da zaspi, da li će jednom doći na ideju da pođe zamnom kada napusti sobu? Da, preko dana bi trebala svoj krevetić. Kako stvari stoje, vjerovatno ćemo staviti njen krevetac u spavaću. Ili će preko dana spavati u dječjoj jer nas tako i tako nema, a preko noći će sa nama. Ili tako nekako. Vidjet ćemo.
Čini mi se da dosta roditelja sili svoju djecu da spavaju u svojim sobama po noći, no djeca se uporno vraćaju po noći u roditeljski krevet. Pa nije ni to bez razloga, djeca baš tamo osjećaju zaštitu i toplinu. Što je pogrešno u tome priuštiti djetetu ono što treba? Naravno da stvar postaje komplicirana ako dijete ili jedno od roditelja nemirno spava ili ima lagan san, u tom slučaju razmijem težnju za mirnim snom. U tom slučaju je krevet idealno rješenje i za roditelje i za djecu.
Nika će zbrisati u svoj raj zvani dječja soba kad bude vrijeme za to. Do tada ćemo uživati u zajedničkim trenutcima u našem krevetu.


neviane @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 26, 2008
Okrećem ploču i želim pisati o ljepšim stvarima. Brinem se još uvijek, no moram priznati da mi Nika ne dozvoljava da se uvučem u kakvu depru ili tome slično. Moram misliti pozitivno i moram sačuvati vedrinu zbog nje. Kako naši stari vele, kaj bu, taj bu! Hvala vam svima na potpori i toplim riječima, to mi puno znači.
Naša curka je jučer napunila osam mjeseci. Osam mjeseci! Ma čovječe, kako vrijeme brzo teče. Izrasla je u veliku curicu koja se ovaj tjedan pretvorila u gerilca. Ma samo da je vidite kako se vuče, sve diže guzu i nogice i kao mali tuljan jurca do svog cilja. Pitam se samo tko li će je stići kad počne pravo puzati?
Ima negdje oko devet kila, i tatica razmišlja kako da je stavi na dijetu. Voli papati sve što mama skuha, pa čak i ciklu. Luda je za juhicama, kao i za povrćem i za jogurtom. Ljuti se kad joj slučajno ne ponudimo ono što mi jedemo i u tom slučaju samo počne protestirati.
Puno priča na nekom svom jeziku i voli se nadvikivati sa mamom koja sa njom priča u dvije oktave (ajme malo sam pretjerala).
Voli se družiti sa svima, ali na pristojnoj distanci. To znači da se voli igrati sa ostalim ljudima, no ako bi netko pokušao da je uzme u naručje, jao si ga njemu! Odmah se okreće gdje sam ja i urla kao šašava. Čak ni baka, djeda ili tetka je ne mogu uzeti. Odmah se baca u paniku. Velim ja njima, ne vrijedi vam doći na nekoliko sati. Valja se sa djetetom duže baviti da bi vas prihvatilo. Za divno čudo, roditelje od mog dragog je lakše prihvatila. Mora da osjeti njihovu opuštenost. Ok, postoje djeca koja bi odmah svakom u naručje. Ja sam bila zabezeknuta kada je moja frendica za svog devetomjesečnog sina tražila babysittera za jednu noć. Uistinu sam joj preporučila jednu frendicu i sve je odlično funkcioniralo. Neka djeca su otvorenija. Moja voli društvo, ali je naposlijetku ipak fiksirana na mene ili taticu.
Jako je vezana za mene i kad me pogleda sa onim okicama, njen pogled mi govori kao da gleda kakvu boginju. Helouuu Nika, ja sam samo tvoja mama....
J. Da li je to zbog dojenja? Sve mi se tako čini.
Otkad smo se riješili uspavljivanja, spava obično duže u komadu i bude odmornija. Sve u svemu naša kćer prerasta iz male bebice u djevojčicu. Neću ni trepnuti okom i već će prohodati. Vrijeme toliko brzo prolazi da treba iskoristiti svaki dan što intenzivnije. Sretna ti osmomjesečna objetnica!

neviane @ 06:32 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 29, 2008
Djeca moraju odmah ispočetka spavati u vlastitom krevetu ili sobi, inače postoji mogućnost da ih roditelji razmaze. To je mišljenje vrlo rašireno, čak i pedijatri, psiholozi i babice znaju zbuniti mlade roditelje sa tim absurdnom tvrdnjom. Činjenica je da bebica ne bi bila sposobna da sama preživi bez brige roditelja (ili neke druge osobe). U divljini bi beba bez pomoći bila izgubljena. Taj instinkt još uvijek postoji, unatoč očekivanjima sredine. Blizina roditelja i kontakt sa tijelom daje bebici osjećaj zaštićenosti i sigurnosti, osjećaj da je sve u redu. To je posebno bitno u noći. Većina roditelja na svijetu spava zajedno sa svojom djecom, kao što su radili i naši preci. Zasebne sobe za djecu i roditelje su izum bogatih industrijskih zemalja, 'luksuz' na račun djece. Dječje sobe postoje svega sto godina.
Brazilijanske Aymara Indijanke nose svoje bebice stalno u sebe i spavaju prve dvije godine zajedno sa djecom.
Neki pak tvrde da spavanje u porodičnom krevetu pridonosi nezdravom vezanju djeteta i roditelja. Niz znanstvenih studija potvrđuje da spavanje u zajedničkom krevetu ima puno prednosti. Ono se pozitivno odražava na dojenje, te odgovara potrebi djeteta za roditeljskom blizinom i sigurnosti.

Pitam se da li je luksuz industrijskih zemalja zaista pridonio psihičkom zdravlju djece? Ne potencira li (nasilno) odvajanje različite smetnje u razvoju ili pak čudne mustre ponašanja u odrasloj dobi? Tema je kompleksna i ne želim generalizirati.

Isto tako nije istinita tvrdnja da spavanje u zajedničkom krevetu povećava riziko smrti dojenčeta (poznatije kao SIDS). Što više, spavanje u zajedničkom krevetu štiti od tzv. SIDS-a, pod uslovom da se roditelji drže pravila (kao pokrivanje sa vlastitom dekom ili korištenje vreće za spavanje itd.)

Isto tako otpada izlika da se seksualni život promijeni kada dijete 'okupira' roditeljski krevet. Kada parovi puste mašti na volju, seks se ne mora odvijati u krevetu, ima toliko mjesta za to i u drugim dijelovima stana.

Već duže vrijeme nas dave sa tim kada će Nika početi spavati u svom krevetu, u svojoj sobi. Ne znam, odgovaram. Možda kada počemo sa dohranom i kada bude spavala čitavu noć. Trenutno se najčešće javlja svako dva sata da sisa. U snu, razumije se. Pa čak i da nije tako, jednostavno je divno kad je osjetimo između nas dvoje. I ona uživa u tome, pogotovo kad nas gurka svojim nogicama čim se probudi oko pola šest. Počinje se igrati, dok nas dvoje pokušavamo odspavati jednu rundu. Ok, mama najčešće završi na kompiću uz jutarnju kavicu. Tu smo kad zaplače u noći, kad se probudi. Stavi svoje nogice na mene i onda ponovo usnije.
Pričala sam sa dragim o tome kada bi je pokušali 'preseliti' u dječju sobu, no i on je mišljenja da još nije vrijeme za to. Ne, nije vrijeme za to. Jednostavno osjetim ja to. Neka je još u toplom gnijezdu. Čak i ako se odluči duže ostati u našem krevetu. Čitajući ovaj gore članak, još sam uvjerenija da sam na pravom putu. Daleko od toga da dijete ne treba odgajati, no djeca nisu vojnici. Posljedice naših (ne)djela će se tek kasnije ispoljiti.
neviane @ 07:50 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Vrijeme prolazi kao šašavo. Naša curka je danas napunila šest mjeseci. Kad je bila skroz malecka, ramišljala sam kad će narasti. Danas se pitam kud je brže toliko narasla.
Nika se lagano pretvara iz bebice u djevojčicu. Valjda je ta njena kosica čini starijom nego što jest. Kad je navršila četri mjeseca počela se okretati sa leđa na stomak. Prošli mjesec je usavršila i okretanje sa stomaka na leđa. Počinje se polako i vući po podu kao mali tuljan, tako da brzo zbriše sa deke za puzanje. Neka, tako i treba.

Ovih dana sam razmišljala o odvajanjima majke i djeteta. Prvo odvajanje je sam porođaj. Sjećam se kako sam se osjećala na putu za bolnicu i kad su mi rekli da ću se taj dan poroditi (pet tjedana ranije). Čudan je bio osjećaj to da će uskoro izaći iz moje utrobe. Bilo je divno osjećati njeno lupkanje i uživala sam u trudnoći. Naravno da sam bila presretna kad sam je uzala u naručje.




Potom su slijedili tjedni navikavanja. Trebalo joj je skoro dva mjeseca da se navikne na sisanje bez pomagala. Kad je gospodična skužila sistem, odbacila je bočice, dudice i ostala pomagala. Od tada uživamo u zajedničim trenutcima kroz sisanje. Nekad joj to pričinjava toliko zadovoljstvo da sisa i pušta glasove kao da pjeva. Na njenom licu vidim da je sretna, a time sam i ja sretna.
Sa navršenih šest mjeseci je spremna za dohranu. U napadima gladi zna sisati i svakih sat i pol, što je znak da joj treba više. Tu smo kod drugog odvajanja. Ne, neću je prestati dojiti. No ipak, dohranjivanje znači i postepeno odvajanje. Ne želim misliti na to kad će naše 'druženje' kroz sisanje prestati, no pomisao na mi ipak stane knedla u grlu. Znam da je i to odvajanje jednog dana neminovno i potrebno. Zbog nje i njenog psihičkog razvoja.

U zadnje vrijeme je počela kmeziti ako se nađe u naručju nekoga sa kim nije tako često kao sa mnom. Samo složi facu i počne plakati. Neki dan sam je ostavila na pola sata sa bakom da obavim kupovinu. Ma nije ni prošlo pola sata i već mi je mobilni zvonio. Baka je zdvojno apelirala da se što prije vratim jer je podigla u zrak svojim plačem čitavo susjedstvo. Čim sam došla, istog trena je prestala plakati. Nadam se da je to samo faza, inače ne znam kako ću jednog dana ići na posao.
Kaže djeda da se trebamo češće viđati. Pa dođite i bavite se sa njom pa se neće buniti kad je uzmete u ruke, rekoh mu. Vidim da me shvatio ozbiljno i odmah su se sljedeći dan pojavili. Ništa, moja mama se fino igrala sa njom, dok je tata piljio u telkać i solio mi pamet o češćem viđanju. Nisam se mogla suzdržati da mu ne kažem da djetetu fizička naznočnost ništa ne znači ako se dotična osoba ne bavi sa djetetom. Vidi on da njegove izlike tipa da ga kičma boli kod mene ne pale. Spušta se na pod i počinje se igrati sa njom.
Danas na njen poluokrugli rođendan razmišljam kako će vrijeme za čas proći i da će odrasti brže nego što mislim. Želim joj pružiti sve da izraste u sretnu i uravnoteženu ženu. Sretan ti poluokrugli, djevojčice!








neviane @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 14, 2008
Postala sam dobrovoljna zarobljenica i mogu reći da mi je lijepo. Neki će sigurno reći da tješim samu sebe, no ja ipak tvrdim suprotno. Baš jučer sam pričala sa prijateljicom i ona me pita da li mi nedostaju izlasci i ostale aktivnosti koje su za sada nezamislive.

Ne znam kako me moja kćer 'nagovorila' da je uspavljujem uz sisanje. Da, sjetila sam se. Prije dva mjeseca kada je imala opaki proljev je uporno odbijala dudu za uspavljivanje, a i bez nje nije htjela zaspati. Rekoh probat ću da li će prihvatiti sisanje. Ma ne moram vam pričati da joj se to svidjelo. Od tada je ne ispušta. Sisanje za jelo, sisanje za žeđ, sisanje za uspavljivanje. Sve nekako razmišljam kako je odviknuti ovog zadnjeg. Neki mi savjetuju da joj tu želju da zaspe sisajući radikalno odbijem. Derat će se par dana i onda će već sve doći na svoje. Odlična metoda.
Sa druge strane, psiholozi tvrde da je sisa djetetu sve. Toplina, hana, tješenje, maženje, ma sve. Ako je to zaista tako, a ja djetetu odjednom ukinem ono što joj znači SVE, kakve posljedice može tako grub način ostaviti na njoj? Ma neće se ona toga ni sjećati, rekli bi neki, no što ostaje u podsvjesti?
Ja se recimo sjećam kada mi je mama od danas do sutra oduzela omiljenu deku. Pa to je bila drama, a nisam bila niti dvije godine.

Pitam se samo da li odrasli neke stvari čine iz vlasite komfornosti? Nedavno sam srela jednu mamu koja unatoč tome što ima dovoljno mlijeka svom dvomjesečnom sinu daje dva puta dnevno adaptirano mlijeko, čisto da se ne odvikne bočice. Helouuu! Jedna prijateljica je nakon pet i pol mjeseci dojenja tražila od ginekologa tablete da joj nestane mlijeko jer se osjećala kao krava muzara (njene riječi). Nisam mogla doći sebi. Nije li lakše djetetu uvaliti bočicu i tako imati za sebe nešto slobodnog vremena?
Dojenje je lagano i naporno u isto vrijeme. Trebalo nam je dva mjeseca da se Nika u potpunosti navikne na sisanje jer sam ispočetka morala izdajati, no uspjele smo. Hvala Bogu da ima tvrdoglavu mamu. Sada sam sretna da sisa, nema onih glupih bočica, nije mi potrebna logistika u vezi hrane kad krenemo negdje na put. Sa druge strane, ona sisa po noći svako dva do tri sata. Na brzinu ona popije svoju porciju, to mi je spas. Naravno da mi duša spava dok je dojim, pa što onda? Opet, ne mogu tvrditi da su mi podočnjaci do koljena i da sam neispavana.

Naravno da bi mi bilo lakše da hoće zaspati bez sisanja, ali do đavla, ne mogu napraviti radikalni rez i oduzeti joj nešto što joj toliko znači. Probala sam par puta je uspavati na neki drugi način davajući joj dudu i uspjelo je. Jednom je čak zaspala bez ičega, zbog toga sam bila posebno sretna. Doći će vrijeme kada ću je odvikavati od tog načina uspavljivanja, možda kad pođemo sa dohranom, no do tada ću ostati njena zarobljenica. Dobrovoljno. Odlučila sam se za majčinstvo i nije mi teško, unatoč tome što je nekad naporno.

Da se vratim na pitanje da li mi nedostaju izlasci i moving. Sve u svoje vrijeme. Partijala sam do iznemoglosti, putovala sam puno. Nemojte misliti da sada samo čamim kod kuće, no ipak se valja orijentirati prema njenim potrebama. To ne znači da više neću partijati, ne možda tako često, ali trenutno mi je Nika najveći prioritet.
neviane @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008
neviane @ 07:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 1, 2008

Dugo vremena sam si razbijala glavu kako ga ostaviti samog na par dana i razmišljala kako će reagirati kada mu to jednom predložim. Prošli mjesec mi se ukazala prilika. Godišnji je bio suviše kratak i već me tuga hvatala kada bi pomislila na povratak u ovu vukojebinu. Dolazi prijedlog od frendice da Nika i ja provedemo sa njom tjedan dva na moru, u Zadru. Ne znam ni sama zašto, no taj grad me privlači kao magnet, ima u sebi nešto posebno. Ma Zadar je centar svita ako ćete mene pitati. Barem po tome što se neki dragi ljudi za vrijeme ljeta ali i van sezone upravo u tom gradu.
Već sam nas vidjela tamo i Niku kako moči svoju malu guzu u nekom toplom plićaku. Svečano sam objavila dragom prijateljičin prijedlog da produžimo godišnji za tjedan ili dva.
'Pa što ona ne bi došla kod nas?' bilo je prvo pitanje.
'To nije sporno, doći će. Što kažeš na to da naša kćer i ja smočimo malo guzu u moru?' govorim mu.
Skeptično me gleda kao da sam pala sa Marsa. Pa kakve mi se ideje vrzmaju po glavi. Nije jednostavno sa djetetom na moru, bez pomoći. Uvjeravam ga u to koliko je meditaranski zrak dobar za dijete, no odgovara mi da za to ima vremena.
Šutke idemo na spavanjac. Kad smo se ujutro probudili, reče mi da možemo ići ako hoćemo.
'Znaš, ja ću biti tužan. No ne smijem biti egoističan, samo se vi cure odmorite.' rekao mi je gledajući me onim tužnim 'psećim' pogledom.
Odahnula sam. Počela sam tražiti avionsku kartu za povratak i razmišljala kako ću Niku transportirati do plaže i po Zari. Ma ne trebaju mi kolica, ufurale smo se u maramu.
Napokon sam našla povoljnu kartu i samo sam je trebala kupiti preko neta. Bila je to večer prije nego što smo trebali otići.
Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi.
'Znaš, ja ću biti tužan. No ne smijem biti egoističan, samo se vi cure odmorite.'... 'Znaš, ja ću biti tužan. No ne smijem biti egoističan, samo se vi cure odmorite.'....
Zapitala sam se koliko je egoistično od mene odvojiti ga od djeteta nakon nepunih pet mjeseci? Isitna da bi joj more dobro došlo, no možda je ipak prerano za odvajanje. Kako bi bilo da on meni predloži tako nešto da ne dojim? Steglo me u grlu.
Tu večer ga je Nika gledala kao malog Boga. Smijala se i zaista uživala igrajući se sa njim. On ju je pak gledao kao da je više nikad neće vidjeti. Mislim se, mora li on patiti? Kažu ljudi ipak je mama mama, a tata je tata. Pa zar zbog toga manje osjeća za naše dijete nego ja? Nipošto!
Prijateljica mi šalje poruku u kojoj piše da ne budem luda i da još ostanem. Preživjet će tata, jak je on. Dvojim se. Majku mu, baš sam loša ako treba donositi odluke.
Ubijte me, no ne mogu gaziti preko leševa. Da, bilo bi lijepo uživati u suncu i moru, no ja ipak ne mogu uživati ako tatica pati. To ne znači da se nikad nećemo odvajati (jesen dolazi..hehe), ali osjećam da je još prerano. Pričajući sa mojom sekom ronim suze objašnjavajući joj moje stajalište. Baš sam blesava. Odluka je donešena. Vraćamo se zajedno natrag, makar bi voljela ostati. Ipak smo mi trio, ah da, Tomislava sam zaboravila. Vidim da mu je drago, mazimo se kao zaljubljeni, mazimo našu kćerkicu. Bit će mora, bit će odmora. Za sada je bitno da je što intenzivnije doživi, da nas što intenzivnije doživi. Sve ostalo je sekundarno.


neviane @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 29, 2008
Dojenje mog malog sisavca ne znači samo utaživanje gladi, ono je puno više. Dojenje je izmjena nježnosti i pažnje, utjeha i igranje. Na putu za lijepu našu smo po prvi put osjetile što za nas, a pogotovo za nju znači fizička odvojenost.
Vozila sam cijelim putem iz Njemačke do Hrvatske i stajala samo da je podojim. Nakon toga je čitavo vrijeme je bila u tetkinom naručju. Sve je bilo u redu dok je bila budna, igrala se i bila vesela. Frka je obično nastajala kad bi trebala zaspati. Ne samo jer ne voli njenu sjedalicu u automobilu, nego i zbog toga što je navikla na moju blizinu kad treba zaspati. Navikla je sisati, a tetka bogme nije imala mlijeka. Plakala je dok nije skužila da u automobilu ne može sikiti kao kod kuće. Ma srce mi se cijepalo, ali što ću? Morala sam ostati za volanom kao jedina koja je mogla upravljati vozilom. Kao za vraga budila se svako dva sata čak i navečer, što kod kuće nije bilo uobičajeno.
Nakon dugih osam i pol sati smo došli doma. Počela se buditi. Brzo sam je izvadila iz sjedalice i obukla joj pidžamu. Ne mogu vam opisati veselje u njenim očima kad je vidjela da sam pored nje. Nedostajala si mi dušo, govorim joj. Njene slatke okice su bile ozarene srećom i oduševljenjem. Kao da su govorile da, ona je tu. Znala sam da me neće ostaviti. Posula sam njeno lice poljupcima. Nije ni tražila da sisa, nego je samo sa osmjehom na licu utonula u san.
Ovo je bilo naše prvo odvanje. Uskraćene punih osam sati da se mazimo, gledamo, ljubimo. Nisam niti slutila da ću joj toliko nedostajati, iako sam je hranila svako dva sata. Nisam ni slutila da će mi toliko nedostajati. Ovo je bilo samo malo odvajanje. Razmišljam kako ću se po prvi put odvojiti od nje na duže vrijeme kad počnem raditi? Kako će se ona nositi sa tim? Steže me u grlu, a znam da je neminovno i potrebno.

neviane @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008

Svaki put, kad odlaziš,
komadić mene, ko` da odnosiš,
ko` odnosiš.
(Prljavci)

Ja bih se malo drugačije izrazila. Svaki put kada odlazim, komadić mene kao da ostaje. Da, komadić mene ostaje u lijepoj našoj i treba mi vremena da se naviknem. Na veliku žalost vratila se Nevia, vratila se Nika. Barem fizički gledano, u mislima sam još uvijek tamo. Pitat ćete kako nam je bilo? A kako će nam biti? Znate li onu izreku 'svoj među svojima'? Onda mora da nam je bilo lijepo. Princeza je zaista uživala. Zbog vrućina i nismo preveć đirale, tako da smo većinu vremena provodili u krugu obitelji. Otišli smo na groblje kod moje bake, na čuđenje mnogih. 'Predstavili' smo je onoj koja je obilježila moj čitav život. Na groblju me pita dragi zašto Niki nismo dali dodatno prabakino ime. On ju je strašno volio. Na trenutke sam razmišljala o tome, no pomislih da ne pretjerujem. Ma ne brini se dragi, bit će djece, odgovaram mu, možda kod sljedećeg? 

Nikini djeda i baka su se rascvjetali u unučicu. Da je po njima stalno bi je nosili, pa je stoga Nevia igrala baba rogu te govorila da svoju naklonost i ljubav mogu ispoljiti i tako da se sa djetetom igraju. Prihvatili su, nisu imali izbora. Daleko od toga da je nikada nisu nosili, no znam ja moje dijete. Nakon nekog vremena na rukama se uzvrpolji, ipak ona voli moving.
Našoj curki je očito godio domaći zrak (koji je u centru grada mirisao na dizel zbog automobila bez filtera, haha). Što sam ono htjela reći? Ah da. Curka se sa nešto više od četiri mjeseca počela okretati sa leđa na stomak. Najprije na desnu stranu, a potom i na lijevu. Isto tako tu i tamo se okrene i sa stomaka na leđa. Sa tim još ima problema pa nakon kukanja i stenjaja obično napravi uzbunu. Stalno je sisala. Inače jede svako dva sata, no u zadnje vrijeme smo se nekako navikli i da zaspi uz sisanje. Nemojte me pitati kako sam se u to ufurala. Osim toga, zbog vrućina je očito i bila žedna tako da se manje više nije odvajala od mene. Zaista se zaokružila.
Na putu za Hrvatsku je doživjela prvo odvajanje od mene, iako sam bila u automobilu i vozila. Zamalo da nismo produžili godišnji bez dragoga, no o tome i nekim drugim stvarima u nekom drugom postu.


neviane @ 06:59 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, lipanj 27, 2008
Naša frajla se mijenja iz dana u dan. Taman se uhodamo u jedan ritam, već dolazi nešto novo. Kako stvari stoje, uskoro neće biti krezuba, barem ako je suditi po oteklom mjestu u gornjoj vilici i činjenici da slini kao šašava. Grčevito stavlja šačicu u usta, ponekad zaista pomislim da će je samo progutati.
Prošli tjedan smo se borili i sa trčkalicom, što je očito popratna pojava kad djeca dobivaju zubiće.
Rituali uspavljivanja se isto mijenjaju. Prije je znala zaspati sa dudom koju je kasnije obično izbacila, a sada sve više i više traži moju blizinu. Traži grudi. Strogi pedagozi bi rekli da je ne treba na to navikavati, ali sa druge strane zašto joj oduzimati ono što joj je sada najvažnije? Zar je potrebno da joj pola sata guram dudu u usta dok je ona izbacuje tražeći grudi? Osluškivat ću ono što mi kaže intuicija.
Inače, kosica joj je narasla da bi je mogli uskoro šišati. Gdje god krenem, prava je atrakcija. Svi se čude njenoj kosi, šiške joj skoro idu u oči. Ma nema na koga biti tako čupava, neka samo pogledaju mamu. Nedavno sam srela jednu mamicu koja je na najavu da bi je trebali šišati reagirala šokirano. Ni pod koju cijenu, kaže mi, kosica joj neće više rasti. To joj je rekao i neki frizer. Ma kakve su to babske priče.
Ako je uskoro ne ošišam, morat ćemo u potragu za vrpcama i gumicama za kosu. Ništa drugo nam ne preostaje.



neviane @ 08:57 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 12, 2008




Večeras je taj famozni susret. Njemce još uvijek boli onaj poraz iz 1998. kada su nas potcijenili izgubivši 3:0. Naravno da su tada svi Hrvati izašli na ulice slaveći pobjedu nad (tada) arogantnim Njemcima. Sjećam se da mi je jedan njemački  frend rekao kako bi trebala navijati za Njemce, na kraju krajeva živim u njihovj zemlji, bilo je njegovo obrazloženje. MA NIKADA, jel ti jasno?? Makar naši i gubili!
Od tada su Njemci oprezniji što se tiče arogantnih izjava o pobjedi. Nadam se da će naši bolje igrati nego što su igrali protiv Austrijanaca. Mi smo uz vaaaaaaaaaaaaaaaasssss!!
neviane @ 08:42 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 10, 2008
Nema me tjedan dana na Blogeru i vidim da se neki od vas pitaju gdje sam zbrisala. Zaista je neobično ovo moje izbivanje od kojih desatak dana, ali vjerujte mi da nisam imala vremena. Mislim, nisam imala vremena da napišem post i da vas sve obilazim. Mišljenja sam da je onda bolje da me uopće ne vidite na Blogeru nego da vam 'drobim' nešto radi reda.
Gdje sam bila? Imali smo posjetu iz Lijepe naše. Dolepršao nam je Nikin djeda (svekar in spe), pa smo se bavili sa Nikom, đirali okolo i slične stvari.
Zasigurno se pitate kako je Nika. Moja kćerce je postala prava mala curica koja voli igru i kada joj mama pravi grimase. Uvelike priča sa nama, puno se smije i zaista je pravi užitak baviti se sa tim čarobnim stvorenjem. Voli kad je nosim u velikom rupcu i buni se kad je spustim u kolijevku. Ipak gledam već sad da je zabavim dok leži, ali i da se sama igra. Zavezali smo joj iznad glave mobile sa ribicama. Naprosto ih obožava i nekad mi se čini kao da sa njima priča. Ma smiješna je kao kino. Danas sam telefonirala sa sekom i smijale smo se zbog nečega. Naše curke su valjda mislile da se njima smijemo i počele se kesiti, svaka na jednoj strani žice. Pukle smo od smjeha. Jedva čekam da se zajedno igraju, Nika je od sestričine mlađa svega osam mjeseci.
Po noći najčešće spava po pet sati u komadu i nakon toga se budi ujutro. Spava obično do pola četri, probudi se da sisa i onda se budi u pola sedam, spremna na igru i brbljanje. Zaista se ne mogu žaliti, pogotovo što joj treba svega petnaestak minuta za sisanje. Ah da, nakon što smo imali posjetu iz domovine, dragi nam se isto preselio u spavaću. Kaže da mu ne smeta kad se probudi po noći i da nas jedva čuje. Valjda želi bio dio zajednice i po noći. Tomislav (naš mačak) je istog mišljenja i tako se i on smjesti podno nogu.
Nabavila sam Niki i navijačku majicu. Uz svu pozitivnu energiju se nadamo da će naši u budućnosti bolje igrati nego što su igrali protiv Austrijanaca. Dok smo gledali drugo poluvrijeme, raspekmezila se kao velika. Valjda joj nije odgovarala igra, hm..?



Jesam li vam rekla da sam postala zemljoradnica? To mi isto oduzme vremena, no o tome ću pisati u nekom drugom postu. Do tada ostajte mi čili i veseli.
neviane @ 08:45 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
petak, svibanj 30, 2008

Ovih dana me hvata nekakva tuga. Neki dan idem voditi Niku na cijepljenje i takozvani U4, sistematski koji se radi u bebinom četvrtom mjesecu. Slušam neku pjesmu i sjetih se nekih meni dragih ljudi koji su svašta prošli zbog kretenski roditelja. Kao na primjer moja rođaka Kristina koja se udala za čovjeka druge nacionalnosti i kojoj je otac pravio pakao sve te godine, blokirao kontakt. A mati, slabićka kakva jest nije imala snage da se suprostavi muževoj volji, iako ju je ta situacija jako slomila. Tek kad je Kristina rodila dijete (ma još bolje, sina!!), ponosni djeda se sjetio da ima kćer i unuka. Od tada se ponaša kao da se ništa nije desilo. Na njoj je to ostavilo traga. Prije nekoliko godina ju je uhvatila debela depresija i jedva se izvukla.
Eto kako mi je počeo dan. Nakon pregleda je došlo na red i cijepljenje. Kad sam vidjela onu debelu intramuskularnu špricu, zavrtilo mi se u glavi. Dok je bila u bolnici zbog žutice, pikali su je u prst i to mi nije bilo toliko strašno. Ovaj put me uhvatila neka panika. Doktorica je ponudila da je sestra drži dok joj ubrizgava injekciju, no ipak sam pomislila da je bolje da je mama tješi kad je bude bolilo. Vrisnula je mala mrvica, pa to je da ti se srce pocijepa. Okrenula sam glavu u gledala kroz prozor, dok su mi ronile krokodilske suze. Osjećala sam se kao izdajnica. Ja je držim dok joj drugi nanose bol. Nadam se da neće zapamtiti te traume.
Navečer je dobila temepraturu sa kojom smo se borili sljedeća dva dan. Uz sve to, ovdje je vruće kao u Sahari pa je nervozna. Jučer sam je skroz skinula, ostala je samo u peleni. Ja sam isto bila nešto loše raspoložena, bez elana da bilo što uradim. Imam osjećaj kao da se vrtim u krug. Da li mi nedostaje disciplina ili je to samo jedan od onih dana kad se čovjek osjeća down? Najgore mi je kad osjetim da me nešto vuče na dolje, a ne mogu se boriti. Guši.
Noćas je Nika spavala u komadu šest sati, yeahhh! Jučer smo je čitavu večer držali budnu, spavala je samo kratko, po pola sata ili sat. Možda je zbog toga 'odrapila' čitavu noć.
Danas je novi dan, ostavimo prošle dane iza sebe. Nemam više mjesta za nebuloze i loše raspoloženje. Basta!






neviane @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 26, 2008
Nakon turbulencija zbog zastoja mlijeka koja je bila popraćena groznicom i bolovima, suočavamo se sa novim  problemom. Bradavice me bole kao šašave. Toliko ih je sažvakala da svaki put kada počne sisati vidim sve zvijezde na nebu.
Smislila sam plan kako će se oporaviti. Izdajat ću i hraniti je jedan dan preko bočice. Hvala Bogu da imam električnu izdajalicu. Priredila Nevia mlijeko, no moja kćer mi je pobrkala račune. Neće niti pomirisati bočicu. Vrišti kao na ražnju dok je pokušavam nagovoriti da iz bočice isto teče mlijeko. Ajme Nike draga, dopusti mami da joj bradavice zacijele. Ma kakvi, neće ni da čuje. Ma ni sve sile svijeta je ne bi natjerale da vuče iz bočice.
Pokušala sam staviti ‚šeširiće‘ na bradavice da ih donekle zaštite, no i to je odbijala. Otplakala je dobru rundu, te od umora zaspala. Kad se probudila pomislila sam da ću u njoj probuditi ‚surviver instinkt‘ te da će prihvatiti bočicu. Počela je vući i nakon dvije-tri minute se opet sjetila da postoji mamina sisa. Opet udri u plač. Neće pa neće.
Najprije sam se borila da je naviknem na sisu i očito u tome uspjela u tolikoj mjeri da neće više ništa drugo.  Ne preostaje mi ništa drugo nego je staviti na grudi.
Moram poštovati njeno pravo na sisu, iako me luđački boli dok vuče. Uz to trenutno ima očito skokove u razvoju i tako učestalo traži da jede. Majko mila! Na neki način mi je drago da ima svoju volju i da želi ustrajati pri težnji da je sprovede, ma to je pravi mali karakter. Znam, moram joj postaviti granice, ali ne mogu joj ukinuti pravo na sisu, ne mogu.
Da se vratim još malo na majčinski instinkt. Veli mi dragi  Opiranje u komentaru na zadnji post.

Citat: majčinski instinkt čovjeka raskrinkava kao životinju. u njemu nema ljubavi: ženka čuva ono što smatra svojim posjedom.

Da li ženka koja ima majčinski instinkt zaista čuva ono što je njen posjed? Posjed ima veze sa posesivnošću, da li majčinski instinkt ima veze sa posesivnošću? Naravno da postoje i mame lavice koje ni pod koju cijenu ne bi prepustile svoju mladunčad nekom drugom, pa ni ocu.
Po meni je to malkoc bolesno, o tome sam pisala prije par mjeseci.
Majčinski instinkt postoji kako kod žena tako i u životinjskom svijetu. Sa tim da on kod životinjskih vrsta završava trenutkom kada mladunčad postanu dovoljno zreli da se brinu o sebi i napuste majku. Majčinski instinkt kod žena prelazi u emociju koja se sve više i više razvija. Barem tako kažu stručnjaci. Taj urođeni instinkt grantira produžetak vrste, garantira da je dijete optimalno zbrinuto.
Da se vratim na samu sebe. Hvala Bogu da me taj majčinski instinkt ćapio kao i većinu žena koje su postale majke pa tako želim da Nika dobije sve što joj dobro čini i što je u mojoj moći. Pa i ovo mlijeko i sve muke zbog popratnih problema, buđenje u noći su vrijedni toga da ona lijepo napreduje. Što ne znači da je moj posjed. Ne volim ljude koji vole posjedovati nekoga. Tko sam ja da posjedujem ljudsko biće? Volim kad se moj dragi brine o njoj. Na njegovo veliko razočarenje, neće je moći više hraniti preko bočice kao prije. No ima toga toliko puno. Igra se sa njom, pjeva joj, kupa je, presvači je. Osjeti ona i njegovu ljubav i naklonost. Kesi mu se i šarmira ga na svoj način. Vrijeme koje provode zajedno ih sve više i više sjedinjuje i drago mi je da je tako. Nika nas treba obadvoje.
neviane @ 10:18 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
petak, svibanj 23, 2008
Kad se rodila, pitala sam se što znači u stvari majčinski instinkt i tada još uvijek nisam znala da li me zaista pukao. Sad znam da jest. Majčinski instinkt očito znači i pretrpiti sve boli samo da joj dam ono što je za nju najbolje.
Jučer sam imala dan za pamćenje. Po treći put u nekoliko tjedana sam dobila zastoj mlijeka. Na bradavici se stvori mali, bijeli mjehurić koji spriječava prohod mlijeka. Prvi put je taj mjehurić bio vidljiv i nije mi bilo problematično probiti ga.
Drugi put je bio jedva vidljiv, no ipak sam ga uspjela ‚srediti‘. Jučer pak taj mjehurić nije bio uopće vidljiv te zaista nisam znala gdje da bodem. Svi pokušaji da ga nađem su bili bezuspješni, kao i masaže, obloge, ispumpavanje mlijeka i dojenje. Mislila sam da će se u međuvremenu taj mjehurić sam probiti kroz sisanje, ali moje nade se nisu ostvarile. Nije mi bilo druge nego kasno popodne zvati babicu koja se upravo vraćala sa godišnjeg, inače bi morala u bolnicu.
Kad je došla, babica je pokušala lokalizirati mjehurić, no bez uspjeha. Piknula je tamo gdje ga je naslućivala. Što ćemo ako ne uspijemo riješiti zastoj, pitam je. Ma riješit ćemo, tješi me ona. Za svaku sigurnost pitam koje metode koriste liječnici u bolnici. Kaže da ubrzigavaju hormon za redukciju mlijeka i pokušavaju mehanički probiti čep. Hormon za redukciju mlijeka? Uh, steglo me u grlu. Ne, ni pod koju cijenu, taj zastoj moram riješiti sa babicom. Pomisao na to da kroz redukciju mlijeka joj neću moći dati najbolje me bacala u očaj. Ne mogu ja tu ništa, to su hormone koji me pucaju. Plače mi se od pomisli na to, no moram ostati jaka.
Babica počinje masirati dojku sa uljem sa ciljem da otvori kanale.
Ako kažem masaža, onda nemojte misliti da je to bilo ugodno. Bolilo je vražlje, u tom trenutku mi se činilo da je porod mački kašalj naspram ovog. Stišćem zube jer želim da se riješim tog zla.
U međuvremenu me počinje drmati groznica.
Opet govorim sama sebi da se moram skulirati. Hladno mi je, sve me boli. Babica me stalno pita da li me boli. Što je uopće bol? Gdje je granica izdržljivosti i tolerancije? Sjetih se moje bake koja je jednom prilikom dok je cijepala ljuske za vatru zarezala pola dlana. Žena je samo prelila preko toga pola litre rakije i vratila to meso koje je visilo natrag. Bez kukanja. Zašto da se ja bunim što mi babica stišće dojku?
U međuvremenu se i Nika probudila i sad je bio red na njoj. Babica ju je stavila na tu bolnu dojku da siše. Ne moram vam pričati da sam vidjela sve zvijezde na nebu. Potom sam Niku stavila na drugu stranu, a babica je masirala (čitaj gnječila) tu bolesnu dojku. Zu to sve me hvatala groznica. Ma super! Da sam barem mazohistički nastrojena, bilo bi mi lakše! U glavi sliku da je i dalje želim dojiti. Svaka bol i patnja je vrijedna toga. Volim te ljubavi, govorim joj.
Nakon satak vremena smo se riješili zastoja. Koji paradoks, kad bol prođe osjećam se nekako svježe. Bol oslobađa, zar ne? Gleda me babica u čudu. Vjerovatno je pomislila da me drma groznica i da zbog toga bulaznim. Drma me temperatura. Govori mi je moram stavljati na dojku, da ne bi smjela izdajati sa izdajalicom. U redu, pretrpit ćemo i tu bol.
Sve je vrijedno tebe, draga moja kćeri!

neviane @ 08:52 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 15, 2008

Kad me pitaju kako sam, odgovaram kratko ‚dobro‘ i nadovezujem to da je i Nika dobro te pričam o njoj. Nekolicina njih postavlja dodatno pitanje ‚a kako si ti‘. Opet odgovaram da sam dobro, jer kad je ona dobro onda se i ja osjećam zadovoljno. Nije ni bitno kakve male nedaće nosi jedan dan, nije ni bitno. Jučer sam opet ratovala sa začepljenjem mliječnih žlijezda. Noć prije sam je pokušala dojiti ležeći i tako mi je ‘sažvakala’ bradavicu i stvorila se ranica. Ona je pak začepila kanal. Sve sam nešto čekala da se otčepi, no kako se dan primicao kraju, bojala sam se da ne završim na hitnoj zbog toga. Stoga mi nije preostajalo nego steriliziranom iglom bockati po bradavici, po mjestu gdje se stvorio taj mjehur. Znate kako sa luda za boli, haha! No uspjelo mi je i zaista mi je laknulo.
Nika sve češće zna prospavati i po šest sati u komadu, tako da se nazire period kada ću moći napokon duže spavati. Prošli vikend dam dobila CD Elvis for babies i mogu reći da ga obožava slušati. Umiri se i tako se zabavlja skoro 45 minuta, što i nije malo za tako malu bebicu.




Da, dobro sam kad mi je dijete dobro. Prva tri mjeseca i grčiće smo dobro savladali. Moram priznati da mi je dragi velika potpora. Možda je čak nepravedno reći da mi je potpora, jer zaista aktivno sudjeluje u brizi za Nikom. Prije bih rekla da smo dobar team.
Kad on dođe sa posla onda se više brine o njoj, a ja u to vrijeme mogu uraditi nešto drugo. Nekoliko puta je ostao sa dečkima nakon posla i imao je grižnju savijesti što nije odmah došao doma. Govorim mu neka si da oduška, da zbog toga nije lošiji otac. Što više.
On je taj koji joj daje zadnju bočicu (sa izdojenim mlijekom) pred spavanje, tako da ja mogu ranije ići spavati da budem odmornija. On je taj koji se preko vikenda diže po noći da je hrani.
Probala sam je dojiti po noći. Pije ona brzo, no nakon toga ostane budna tako da sam za sada odustala od toga.
Ne nemojte misliti da inzistiram na tome da on noći ustaje. Čak što više, apelirala sam više puta da se preko vikenda naspava, ipak i on radi čitav tjeda i treba mu odmor. Neće, kaže da želi da se što više brine o njoj. Kaže da se i ja trebam naspavati. Zaista, svaka mu čast. Ne treba mi donositi nikakvo cvijeće i slične kerefeke, dovoljno je to što radi. Djela pokazuju više nego bilo kakve latice.

neviane @ 07:28 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 14, 2008
Moja curka je opasna igračica. Navršila je jedanaest tjedana i počinje promatrati oko sebe. Grčevi su prestali biti dio svakodnevnice, tako da se možemo opustiti i uživati. Otkrila je svoje rukice i voli strpati svoju šačicu u usta. Smješka se i ispušta zvukove. Ma tko kaže da male bebe ne pričaju? Voli muziku, naravno da najviše voli kad ja pjevam. Ma počet ću još pjevati dvije oktave, haha. Inače voli salsu, tako da nas dvije plešemo, a Nika se fino umiri i uživa. Prava je šarmerka, a kako stvari stoje naučila je i flertovati. Pogledajte samo priloženu sliku.






Naravno da ima i dana kad obadvije ustanemo na lijevu nogu, ili bolje rečeno mama ustane na lijevu nogu. Danas sam se uputila sa njom u kupovinu namirnica, što i nije bila neka ideja. Nakupovala sam skoro tri pune vrećice, a ona je nervozno kenjkala u Maxi Cosi-ju (sjedalici). Možda joj je bilo vruće, ovdje su zaista ljetne temperature. Rekla sam da ću takve podvige ipak ostaviti za vikend kada smo u troje ili ću ići bez nje u kupovinu. Na stranu kupovanje sitnica koje stanu u kolica.
Ok, jučer smo se pred večer ipak odlučili otići u Ikeu po sitnice. Nahranila sam je na brzaka u autu i nakon toga spavala skoro četri sata, a mi smo u miru pogledali što nas zanima.
Hvala onima koji su mi čestitali prvi majčin dan. Opet počinjem filozofirati i pitam se da li treba obilježavati taj dan? Neki će reći treba, neki neće vidjeti potrebu za obilježavanjem. Ja ću se vjerovatno tom danu veseliti kad mi Nika po prvi put ubere kiticu cvijeća ili nacrta nešto. Istina da je veliki napor ono što žena prolazi, počevši od trudnoće pa do porođaja i brige za djete. Ovo zadnje je ipak najteža komponenta, kad su mi pričali o tome nisam vjerovala. Mislila sam da je porođaj najteži dio. Ma jeste đavla! Unatoč svemu, skoro svaka od nas je svjesno birala taj put, računajući na neprospavane noći, suze radosnice, suze tuge.


neviane @ 09:17 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
petak, svibanj 9, 2008
Kada sam pisala o dojenju u javnosti, rekla sam da još moram uvježbati tehnike, tj. kako držati Niku dok je dojim. Ipak u kući imamo ona veliki jastuk koji je u obliku slova U, što naravno u kolicima nemamo. Mogu reći da smo se u međuvremenu ufurali i da mi se sviđa. Pođemo u đir, ne moram razmišljati o bočicama, vodi za grijanje i sličnim stvarima. Hrana je jednostavno tu. Do sada nismo imali neugodnih primjedbi, niti sam srela ljude koji protestiraju.
Jučer sam međutim imala jedno neobično iskustvo. Bilo je vrijeme njenom ručku i tražila sam prigodno mjesto za dojenje. Naravno da mi se više sviđa naći neki miran kutak, ali gdje ga u gradu naći?
Otišli smo u obližnji parkić iza vijećnice, no međutim i tamo je bilo dosta puno. Napokon nađem dvije klupicu sa dva sjedala u nadi da je nitko neće zauzeti. Pripremam Niku za dojenje, pripremam sebe za dojenje, kad se na klupu sjedne neki starčić, mogao je imati sedamdeset i kusur godina.
Što da mu sad kažem, nemojte se sjesti kraj nas jer hoću dojiti malu? Ako je dojenje najprirodnija stvar na svijetu, mislim da bi mi bilo glupo tjerati čovjeka sa klupe. Dakle, nisam mu ništa rekla, već sam počela dojiti malu. No međutim, djedica pilji li pilji u moju bradavicu i malu. Što sad? Opet si mislim, ako je dojenje teko prirodno neka pilji. Možda i dugo nije vidjeo sisu, pogotovo ne još mladu. Nisam baš toliko sramežljiva. Ne skida stari pogled sa nas i počinje sa pitanjima. Zar me ne boli kad Nika vuče? Ne, ne boli me, odgovaram mu kratko. Koliko često je moram dojiti? Svaka dva do tri sata. Toliko znatiželje za jednog starčića. Neka ga, možda i nema djecu ili ako ih ima je već zaboravio kako je to bilo. Pohvaljuje moj ‘podvig’ što dijete dojim.
Na neki način se mislim da moram biti spremna i na te situacije. Ja bih osobno bila diskretnija da se sjednem kraj majke koja doji dijete, ali moram biti svjesna toga da nisu svi takvi.



P.S Nastavak priče 'Samo igra' slijedi za vikend. Vjerujte mi da nije jednostavno naći toliko vremena u komadu da bih napisala nastavak, a ne želim vam bilo što ‚servirati‘. Toliko od mene, uživajte u vikendu.

neviane @ 15:17 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.