dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
utorak, lipanj 12, 2007

Odmah nakon pogreba se bacila na posao. Očistila je majčinu kuću i spremila njene stvari, onako kako je mislila da bi joj se svidjelo. Njena kuća u kojoj je i odrasla odjednom je odisala nekom hladnoćom. Mario joj je često dolazio i znao ponekad i prenoćiti tamo sa njom, no Marina se sve više i više povlačila u svoj svijet, zapetljavala se u pitanja koja su bila suviše teška u tom trenutku. Šta je uopće smisao njenog postojanja? Šta uopće želi od života i šta je život? U čitavoj zavrzlami shvatila je da ga koči. Mario je bio muškarac koga čekaju neke druge stvari u životu. Ona je bila samo jedna priča, jedna stanica, mislila je. Htjela je bježati i trebala je saveznika, imala ga je. Nije počeo dan bez da nije nakapala nekoliko kapi u čašu vode. Tako je bilo ukusnije. Živjela je na cigarama i kavi i za tih nekoliko tjedana postala kost i koža. Mario ju je pokušao namamiti da odu na večeru ili barem na piće, a ona je najčešće privolila da bi onda u zadnji čas zakazala.
Odlučila se opet početi raditi. Prvi dan ju je doslovno ubio. Imali su nekoliko starijih, nepokretnih pacijenata i svježe operirane. Dva starija čovjeka su ležali na samrti, bilo je samo pitanje vremena. Bilo je to previše za Marinu, još uvijek ranjivu i osjetljivu. Napustila je radno mjesto prije radnog vremena, bilo je još bilo prerano za bolnicu.
Vratila se kući i poslala poruku Mariu da se vratila sa posla. Odmah ju je nazvao.
“Pa rekao sam ti da je prerano za posao, al ti mene nećeš slušati“ rekao joj je na telefonu pomalo prijekorno.
“Izvini..“ odgovorila mu je kroz suze.
“Slušaj, doći ću ti večeras, jel može? Dobio sam jedno krasno vino. Šta kažeš, ti i ja ušuškani u deke uz crveno vino?“ pokušao ju je razvedriti.
“U redu..zvuči dobro“ rekla mu je on pomalo oklijevajući.
“Onda se vidimo kasnije, iza osam, u redu?“ rekao joj je i potom spustio slušalicu.
“U redu“ rekla je onako za sebe.
Otišla se istuširati, a potom je iz ladice izvadila kutiju sa travom. Motala je joint, po prvi puta nakon prekida sa Frankom.
Duboko je udahnula prvi dim i htjela ga što duže zadržati u sebi, kao da je htjela da što prije djeluje. Potom je izdahnula i zatvorila oči. U sobi se osjetio sladunjavi miris i odjednom joj je bila muka. Uprkos tome, halapljivo je uvlačila dim u sebe osjećajući djelovanje te cigare. Počela je motati i drugi joint, kao da nije htjela da taj osjećaj opuštenosti prestane. No međutim, druga cigara je izazavala sasvim neočekivanu reakciju. Osjetila je neku agresivnost, mržnju prema samoj sebi, netrpeljivost prema svlastitoj slabosti. Osjetila je nepravdu koju čini prema Mariu. Zar je on to zaslužio, zar je zaslužio imati kraj sebe jednu ovisnicu i tako labilnu osobu kao što je ona? Vrištala je na sav glas. Čula je da joj netko zvoni na vrata, ali se nije obazirala, nije mogla.
“Stoko jedna, zar si tako slaba? Ako uništavaš svoj život, zašto trebaš i tuđi uništavati? Nećeš Marina, nećeš! Kad ti ja kažem, nećeš uništavati tuđi život, tako mi pokojne majke!“ vrištala je na sav glas. Sramila se same sebe, sramila se činjenice da je prekršila njemu dato obećanje da neće više posezati za Tramadolorom kad joj je loše, kao ni to da će otići psihologu.
Kao u transu se ustala sa sofe i teturala do frižidera. Posegnula je za inzulinom te injekcijom iz ladice koji su još ostali od njene majke. Odlučno je otvorila bočicu inzulina i punila injekciju sa inzulinom. Da, to bi trebalo biti dovoljno da okonča svoj bijedni život, da okonča njemu muke. Kada je bila gotova, podigla je majicu i tražila pogodno mjesto za ubod na stomaku. Legla se na sofu i svom jačinom zabila injekciju u stomak. Nedugo nakon toga osjećala je da tone. Ispočetka polako, a onda sve više i više.
Osjećala je da gubi svijest, kao da pada kroz slojeve različitih boja. Htjela je nešto reći, ali nije više mogla. Kao kroz malgu je čula zvono na vratima. Nakon male stanke, nije mogla reći koliko je vremena prošlo, čula je opet zvono i Maria koji je zvao njen glas.
“Marina, otvori! Znam da si tu!“ vikao je.
Htjela je nešto reći, ali je shvatila da nije mogla izustiti niti riječi. Njen puls je bio sve slabiji i slabiji. Vidjela je pred sobom njen čitav život. Iako ne toliko dug, ali pun šarenila i događanja. Odjednom se prenula. Da li je zaista željela otići? Bože, šta je napravila? Njeno biće je htjelo vikati i zvati u pomoć, ali joj je tijelo zakazalo. Još uvijek je čula vikanje na vratima i lupanje. Gubila se sve više i više. Odjednom je čula u stanu neke glasove, znala je da je Mario bio tu. Osjetila je da je nešto vuče na drugu stranu..gotovo je..htjela se podići, al činilo joj se da je sve bilo kasno..Vidjela je da se Mario kroz suze bori za njen život dok su u stan ulazili bolničari i liječnik hitne pomoći.
“Još jednom ću probati, još jednom. Čekajte...Ja ću masirati prsni koš a ti joj daj zrak na usta...ponovit ćemo..Marina..drži se..Marinaaaa“ očajno ju je dozivao masirajući joj prsni koš.
Bolničar ju je isto dozivao pljeskajući joj lice i vlazeći je sa hladnom vodom. Na trenutak im se učinilo da pomiče lice.
“Puls je totalno bradikardan, ali sasvim su redu dok je ne prenesemo u bolnicu.
Stavili su je na nosila, no to je bilo samo tijelo, mrtvo i beživotno.
(kraj)

bradikardija - usporeno kucanje srca (ispod 60/min)


neviane @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
subota, lipanj 9, 2007
Bila je sretna jer je uprkos stresu na poslu uspjela ostati dosljedna samoj sebi. Htjela se izvući iz tog košmara ovisnosti i već nekoliko mjeseci joj je to uspijevalo. Koliko god ju je taj otrov smirivao, znala je da će sljedeće jutro biti horor. Da će biti mrzovoljna, da će se probuditi sa bolovim u glavi, da će drhtući paliti cigaru jednu za drugom.
Mario je je bio velika pomoć. Prije svega mu je bila zahvalna zbog toga što je bio čovjek bez predrasuda, uzimao ju je takvu kakva jest. Znao je prepoznati njene krizne trenutke i reagirati na to. Na poslu su osjetili promjenu na njoj, prije svega što je često nervozno djelovala. Jednom ju je glavna sestra čak pozvala na razgovor želeći saznati razlog njenom cupkanju i uznemirenosti, no ona je spremno odgovorila da to ima veze sa privatnim problemima, sa bolesnom mamom.
Nedugo nakon toga se mama i razbolila. Dijagnoza je bila više nego uništavajuća, karcinom dojke sa metastazama na plućima i kostima. Počeli su liječenje sa jakom kemoterapijom, no činilo se da joj je ona više odmogla nego pomogla. Stanje se pogoršavalo brže nego što su liječnici pretpostavili. Odustali su od terapije jer bi je sa tim tek dokrajčili, njeno tijelo je težilo svega tridesetak kila te su je otpustili kući. Mario je često bio uz nju i pomagao joj, mama je nerado išla u bolnicu. Nekad je znala gubiti svijest i krvariti, onda bi je ipak sa vozilom hitne pomoći odvezli u bolnicu.
Marina je svim bićem radila za pacijente, no ovaj put je njen pacijent bila najvažnija žena u životu -  njena majka. Uzela je godišnji jer je znala da je nitko tako ne može njegovati kao ona. Teško je gledati kada se krv tvoje krvi raspada i vene, teško je bilo gledati kako ona slabi iz dana u dan, kako se grči od bolova. Da, sad joj je trebao Tramadolor da joj ublaži bolove. Kad se vratila iz bolnice dali su joj recept baš za taj analgetik.
Koliko god je bila sretna da nje njena majka dobila idealan lijek za smirivanje bolova, toliko god ju je činilo nervoznom da ga ima uopće u kući. Majčini bolovi su se polako smirili, no obadvije su osjetile da joj se bliži kraj. Koliko je puta Marina gledala očima u smrt, ovaj put joj se činilo najteže. Osjećala je da gubi osobu koja joj je život podarila i koja je nju i njenu braću vukla kao mačka mačiće.
Njena braća su bili svega dva ili tri puta od dana kada joj je konstatirana smrtonosna dijagnoza. Marina se često ljutila zbog toga, no činilo joj se kao da nemaju snage gledati kako propada. Njena majka je imala razumijevanja za sve.
“Nemoj se srditi zbog toga kćeri, imaju me u srcu i ja njih volim, to je bitno.“ često joj je govorila.
Jednoga dana ju je mama pozvala da dođe do njene postelje.
Ušla je u sobu sa smješkom na licu, opet je navukla svoju masku.
“Marina, dođi da ti nešto kažem“ reče joj majka držeći je za ruku.
Marina je već osjećala sa sada dolazi nešto jako važno. Njena vilica je zadrhtala, a oči su joj se napunile suzama.
“Reci mama, što mi želiš reći“ upitala je stišćući njene ruke kao da je želi što više osjetiti.
“Dušo, ja ću danas umrijeti, osjećam to. Slušaj..“ reče joj majka.
Marina je briznula u plač.
“Ma šta govoriš, kakvo umiranje?“ odgovorila joj je očajnički kroz suze.
“Slušaj dušo, nije to ništa strašno. Ja sam spremna za taj put. Osjetim da mi tijelo klone, osjetim da mi je vrijeme. Ljubavi, u ormaru dolje ispod džempera ti je novac za pogreb. Želim da me pokopate kraj djede i bake. U koverti ti sve stoji. Napravila sam testament da se vi braća ne svađate zbog novca nakon moje smrti, svakom prema zasluzi.
Volim te i zauvijek ću te voljeti, moju ljubav prema tebi nosim u grob, znaš sunce?“ zagrlila ju je sa onim slabašnim rukama i poljubila je.
“I ja tebe volim mama, ali danas nije dan za umiranje“ rekla joj je kroz suze držeći je čvrsto, iako je osjećala da joj se bliži kraj.
Činilo joj se da je taj trenutak potrajao vječnost, potom je čula jedan snažni izdisaj i znala je da njene majke više nema.
Nije više imala ni suza, ostala je na rubu kreveta gledajući njene zatvorene vijeđe. Posegla je prema Tramadoloru nakon toliko vremena, trebala ga je, trebala ga je jako. Nije još nikoga nazvala, htjela je provesti zadnji sat u miru sa ženom koja joj je toliko značila. Uzela je lavor i utočila vodu te stavila u nju njenu omiljenu mirišljavu kupku te je počela prati. Još jednom je prošla svojim rukama po njenom tijelu, po zadnji puta osjetila toplinu njenog tijela. Prelazila je rukavicom za pranje po mlohavom, mrtvom tijelu, posljednji pozdrav.
Kad je bila gotova, nazvala je Maria i kroz suze mu rekla da je mama zauvijek zatvorila oči. Odmah je požurio do nje. Potom je nazvala braću i ostalu rodbinu. Vrijeme do pogreba kao i sam pogreb je prošlo kao u magli. Vraćali su se sa groblja dok ju je Mario držao ispod ruke. Riječi su bile suvišne.
neviane @ 16:06 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 6, 2007
Na odjelu je bila ludnica. Samo što je došla u popodnevnu smjenu, na odjel su počeli dolaziti pacijenti ih ambulante kao na pokretnoj traci. Divertikulitis, akutni napad žuči, dva dijatebičara sa kolitis ulcera. Bilo je tu i nekoliko starih pacijenata, baka Mara je već skoro dva mjeseca bija na odjelu. Nakon amputacije druge potkoljenice je bila sve slabija i slabija, često je odbijala hranu. Pričala je samo kad ju je netko nešto pitao, i to vrlo nerazumljivo. Rana je nakon operacije jako sporo zacijeljivala zbog njenog diabetesa koju doktori očigledno nisu mogli imati pod kontrolom.
Marina se uprkos stresu osjećala kao preporođena. Napokon se oslobodila tajne, napokon je mogla biti slobodna. Sve manje i manje je imala potrebu za Tramadolorom. Istina da je bilo kriznih trenutaka gdje se tresla jer je tijelo tražilo svoju količinu, ali ostala je jaka. Kraj Maria se osjećala jaka.
Upravo u ovakvim danima punim stresa kao danas, kad je svatko netko nešto trebao, vukao je za rukav je dokazala svoju izdržljivost i hrabrost. Bila je ponosna na sebe.
Posao sa radnim kolegama joj je predstavljao opet zadovoljstvo. Opet je otkrila lijepu stranu svog posla i vidjela smisao njenog truda.
Došlo je vrijeme da se pacijentima dijeli večera. Kao i uvijek, raspodijelili su se ravnopravno na odjelu, imali su nekoliko teško bolesnih osoba koje je trebalo hraniti. Baka Mara, Klasnić Mijo, Petar Barić i još nekoliko njih. Povela je sa sobom sestru koja je tek nedavno počela raditi. Gledajući je kako radi, Marina je razumjela da ona nije za ovaj posao. Zamolila ju je da se pozabavi sa bakom Marom, dok je Marina preuzela Klasnića i Barića. Bili su to pacijetni koji su nakon Ileusa dobili anus praeter i stomačnu sondu za hranjenje. Teško su podnosili tu tečnu, umjetnu hranu te su nakon obroka često imali proljev. Stoga je htjela promatrati pod kojim uvjetima nastaju te komplikacije. Htjela je još jednom dati upute novoj sestri i pošla u sobu gdje ona hranila baku Maru. Ostala je stajati na vratima i gledala stravičan prizor. Sestra Anita je na sav glas vikala na baku da otvori usta dok je ona apatično nepomično gledala pred sebe. Potom ju je uzela za potiljak i zabacila glavu prema nazad. Onda je šutke je otvorila baki Mari usta i potom joj gurnula pred usta čašu vode. Baka se zagrcnula.
“Ajd u pičku materinu, kobilo stara! Koji Bog te još živu drži? Jedi i pij kad ti ja dajem. Nisi ti jedina na odjelu, zapamti to!“ vikala je Anita koja je bila napola okrenuta leđima prema vratima i nije mogla znati da je Marina promatra.
Marini se zacrnilo pred očima, bio joj je pun nos takvih osoba koje su vlastitu frustraciju istresali na nejakima. Zar tako, stoko isfrustrirana, pomislila je. Odlučno je pošla prema Aniti i uhvatila nju za vrat držeći je čvrsto.
“Stoko, samo da ti pokažem kako je to. Čekaj, čekaj, dobit ćeš kašu natrpanu u facu. Krmačo jedna, srami se!“ vikala je histerično trpajući joj kašu bake Mare u usta.
“Hoćeš vidjeti kako je to kad se čovjek guši u tom smeću od hrane? Hoćeš, hoćeš..ja ću ti pokazati, evo sada.“ govorila joj je Marina.
Sestra Anita se pokušavala obraniti od divlje kolegice, no Marina je bila jača. Čvrsto je zatvorila usta i osjetila kako žlica probija kroz njene usne.
Baka Mara je apatično gledala ispred sebe, samo nemir u očima je odavao da je uznemirena. Činilo se da je shvatila šta se dešava.
“Evo ti još malo vode. Sad znaš kako je to, stoko jedna. A sad komotno odi kod glavne i žali se šta sam ti ja napravila. Napokon trebaju saznati istinu o smradovima koji blate ovo zanimanje. Marš van!“ reče joj Marina. Napokon ju je pustila i Anita je pobjegla iz sobe. Pogledala je baku Maru pomalo sažaljivo.
“Žao mi je za ovo..“ reče joj milujući joj obraz.
Baka je i dalje šutke gledala ispred sebe. Marina je na brzinu oprala ruke i počela joj davala jelo, žlicu po žlicu, ono što je ostalo ostalo. Kad je završila sa tim, izašla je iz sobe i pošla u sobu gdje su bile ostale kolege. Anita ju je još uvijek gledala ispod oka. Marina je pratila ponašanje glavne sestre, činilo se da je njena mlađa kolegica ipak odlučila šutiti.
Predale su smjenu noćnoj sestri i potom su krenule prema kabinama za presvlačenje. Šutke se presvukla želeći što prije napustiti ovo otrovno gnijezdo.
Još uvijek puna srdžbe, pogledala je još jednom sestru Anitu. U međuvremenu su bile same u sobi.
“To ti je bila lekcija za budućnost. Ili radi svoj posao kako treba ili ostavi. Nitko te ne tjera da radiš sa ljudima. Ljudi su od krvi i mesa, imaju osjećaje i potrebe. Zapamti to.“ rekla joj je Marina te bez pozdrava zalupila vrata i pošla prema izlazu. Bila je sretna da je ovaj dan iza nje.
neviane @ 06:50 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 5, 2007
Već danima nije izlazila iz kreveta. Pogledala je van dok su se niz prozor slijevale kapi kiše. Nakon produženog slobodnog vikenda nije imala snage se opet uhvatiti u koštac sa pacijentima, sestrama, doktorima.
Javila je samo kratko na odjel da je muči stomačna gripa, dobar izgovor da bi glavna sestra inzistirala da ostane kod kuće. Bacila se opet na krevet i ustajala samo da skuha kavu ili ode na zahod.
Mario joj je slao nekoliko poruka na dan, ali nije na njih odgovarala, nedostajalo joj je snage. Telefon joj je neprestano zvonio, čula je kako Mario i Anita, Marinina prijateljica ostavljaju poruku po stoti put.
Javi se, gdje si? Brinem se -  podigla je glavu dok ih je slušala i potom utonula u jastuk ovlažen suzama. Zašto je bilo tako teško izvući se iz te depresije? Šta ju je spriječavalo biti sretna sa Marion, šta ju je spriječavalo biti sretna sa onim šta radi? Šta ju je spriječavalo pobijediti Tramadolor? Zar život i smrt ne pripadaju zajedno, zar joj bilo toliko teško pomiriti se sa činjenicom da je bol dio čovjeka, dio bolesti?
Pitanje nad pitanjem na koja je znala odgovor, no ipak se vraćala na njih. U takvim trenutcima je palila jednu cigaretu za drugom. Koliko je često svoje pacijente prijekorno gledala kada bi prekršili kakve dijete, zapalili zabranjenu cigaretu? Kakav je ona primjer uopće bila? Sramila se sama sebe.
Prošao je već četvrti dan proveden u krevetu, bez Tramadolora. Osjećala se skršena kao da ju je traktor pregazio. Trebala je izdržati, još malo. Znala je da ga može pobijediti. Prošla je ona i gore bitke, tješila se. Nije već dva dana ništa okusila osim kave, cigara i prepečenca. Osjećala se kao malo dijete.
Peti dan je čula da joj netko zvoni. Razmišljala je da li da se javi ili ne, no kako je čula da netko uporno zvoni, ipak je ustala da vidi tko je.
Kada je otvorila, ima je šta i vidjeti. Vidjela je Maria pred vratima sa buketom cvijeća. Pojurila mu je u zagrljaj, čvrsto ga stiskajući koliko joj je nedostajao. Tek sad kad je kraj nje znala je koju prazninu iza sebe ostavlja.
“Šašavice mala, pa zašto se ne javljaš?“ upitao ju je prijekorno.
“Ja, ja.. bolesna sam..nisam imala snage..“ reče mu ona.
“Marina, ja sumnjam da je nešto drugo posrijedi..ti znaš i sama. I ja i ti znamo. Ne moraš mi reći, ja vidim da te to muči  i da ti je teško priznati. Ali svi simptomi ukazuju na to..“ počeo je oprezno zapitkivati.
“Ma šta ti znaš?!!“ počela je nervozno vikati.
“Smiri se. Gledaj, ne osuđujem te. Čak sam te jednom vidio da uzimaš Tramadolor iz ormara, krišom sam te promatrao, još davno prije nego što smo se upoznali. Ja te razumijem i znam da ti nije jednostavo raditi to što radiš. Ali nisi sama. I mi liječnici svašta vidimo. Ljudi nam nekad umiru na operacijskom stolu. To je život. Ti divno radiš svoj posao, drugačija si od mnogih. Možda ti baš zato smrt i patnja teže padaju nego drugima.“ rekao joj je mazeći joj obraz.
Pogledala ga je i razumila da nema smisla bilo šta nijekati. Čitao ju je kao otvorenu knjigu unatoč pokušajima sakrivanja. Nije očekivala toliko razumijevanje i potporu.
“Dođi meni, dođi da te osjetim. Oprosti da ti to nisam prije rekla. Sramim se sebe same, sramim se tebe. Ja, ja sam naspram tebe ništica. Ti si liječnik sa budućnosti, a ja propala sestra. Nisam ti ravna. Šta misliš zašto sam ostala kod kuće? Nemam snage za ništa. Kosti me bole, tresem se. Ne mogu takva na posao. Trebam vremena.“ reče mu dok su joj suza lile niz lice.
“Plači, samo plači..saperi to sa duše Marina, hajde..“ govorio joj je milujući joj kosu.
Plakala je neutješno. Napkon mu je otkrivena i zadnja tajna koju je krila pred njim. Ako je napusti, ako se ne bude mogao nositi sa njom, razumjet će ga. Napravila je dogovor sama sa sobom. Pogledala ga je sa neizmjernom nježnošću i ljubavi. Vidjeo je kako su se njeni oči odjednom zasjajile. Dodirnuo je njene usne koje su imale okus kave. U njemu se budila vatra koju je samo ona znala probuditi. Ispalo joj je cvijeće iz ruku, niti ona niti on nisu primjetili. Uzeo ju je u naručje i ljubeći je nosio prema krevetu...
neviane @ 07:54 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 3, 2007
Ostala je bez daha vidjevši prizor pred sobom. Na podu između kreveta i ormara je nepomično ležala baka Zora. Bila je okrenuta licem prema podu. Njene gaće su bile na koljenima, glava je neprirodno bila naslonjena na željeznu ogradu kreveta. Čim ju je ugledala znala je da je mrtva. Ipak je instiktivno zazavala njeno ime.
“Bako Zoro, bako Zoro!“ vikala je drmajući. No međutim njeno tijelo je ostalo nepomično. Dodir njenog ramena je odavao da tako leži već barem sat vremena. Nije imalo smisla joj davati prvu pomoć, sve je bilo već gotovo.
Marina je bila šokirana i ljutita u isto vrijeme.
U pičku materinu, kako samo meni umiru, bacaju se sa prozora, spotiču se na gaće, pomislila je. Za sat vremena je trebala doći sljedeća smjena, a posla je bilo na pretek. Pozvala je dežurnog Franića i kolegicu sa drugog odjela, a on je prema propisu pozvao policiju.
“Brzo Franiću, Vrcićka mrtva leži na podu, nema pulsa, no ipak dođi što prije. Ovo još nikad nisam doživjela.“ završila je Marina razgovor sa dežurnim.
Sabina, kolegica sa 3B se stvorila na odjelu za dvije minute.
“Ne, nema njoj spasa. Prenijet ćemo je na krevet“ reče Marina.
“Normalno bi doktor trebao napraviti uviđaj...“ reče Sabina značajno.
“Pričekat ćemo..“ reče Marina.
U tom trenutku je doktor Franić ušao u sobu. Pogledao je pacijenticu kotrolirajući još jednom vitalne funkcije. Nisu odavale znakove života.
Okrenuli su je na leđa a potom na njen krevet, glava joj je lagano visila pri okretanju. Izvezli su krevet pacijentice Hrgo da ne mora gledati šta se dešava.
“Kako se to desilo?“ upitao je doktor.
“Bila je cijelu noć nemirna. Bila sam više puta kod nje u sobi zbog toga, znate da sam vas zvala da vas pitam za sedative. Htjedoh još jednom kao i uvijek obići pacijente prije nego što dođe prva smjena i onda  sam je našla na podu, tako kao što ste je vidjeli. Ja ne mogu spavati sa njom u krevetu. Nisam čula nikakav zvuk, to mora da se desilo kad sam bila na drugoj strani odjela.“ reče mu uzbuđeno Marina.
K vragu, radim kao kreten, još mi samo fali da mi nabodu na nos da nisam pazila na nju, pomislila je Marina.
“Sestro, ne možete vi tu ništa. Ona je vjerovatno kolapirala pri ustajanju usljed koagulacije tromba. Neka bude na odjelu još  tri sata, a potom se mora odvesti u mrtvačnicu. Nećemo raditi obdukciju jer nema znakova nasilne smrti. Fraktura kralješnice je uslijedila padom. Policija će uskoro nazvati, ja i vi ćemo izvijestiti o slijedu događaja. Ne bi smjelo biti problema..“ rekao je Franić tapšajući je po ramenu.
Nekoliko minuta kasnije je nazvao službenik iz policije.
“Tko je našao mrtvo tijelo?“ upitao je policajac.
“Ja..“ reče Marina.
“Kada ste je zadnji put vidjeli živu?“ upita policajac.
“Prije otprilike sat i pol.“ reče Marina. Znala je ta pitanja iz krimi serija, kao da je htio provjeriti da li je nemarno radila svoj posao.
“Dajte mi sad doktora Franića“ reče joj policajac.
“Trenutak, pozvat ću ga.“ reče mu Marina.
Doktor Franić je još popunjavao smrtni list.
“Večer, gospođa Vrcić je bolovala od tromboze u lijevoj potkoljenici te staračke dementnosti. Pacijentica je bila heparinizirana, imala je strogo mirovanje, no kroz njenu starčku demenciju je nismo mogli zadržati u krevetu, a nismo dobili nalog za vezanje. Nesreća se vjerovatno desila kad se ustala te zapela za vlastite gaće. Pretpostavljam da je ugrušak pošao prema mozgu i tako začepio venu kompletno. To je vjerovatno dovelo do smrti, nakon čega se nesretnica srušila. Obdukcija je po mom mišljenju nepotrebna.“ rekao je Franić.
“Razumijem. Mislim da je obdukcija nepotrebna. Faksajte mi izvještaj o smrti. Time ću staviti ovaj slučaj ad acta. Laku noć doktore Franić“ reče policajac. Nije mu se dalo dolaziti praviti uviđaj. Bilo je već previše kasno.
“Laku noć“ odgovori doktor Franić i spusti slušalicu.
Okrenuo se prema Marini i kimnuo glavom da joj potvrdi da je sve u redu.
“Ne možete vi tu ništa. Nesretno je pala, al i da nije. Ne bi joj bilo spasa, vjerovatno bi u krevetu umrla. Znate šta vam je činiti, ostavio sam vam smrtni list.“ rekao joj je i u žurbi nestao.
Čim je otišao, posegla je za Tramadolorom. Trebalo joj je nešto što će brzo djelovati, trebala je nešto št će je smiriti. Osjetila je kao joj ta gorka tekućina teče niz ždrijelo. Potom se vratila u sobu gdje je ležala mrtva pacijentica. Pripremila je lavor sa vodom i ručnike. Trebalo ju je oprati prije nego što je odvezu u mrtvačnicu. Kao u transu je prelazila vlažnom rukavicom po njenom beživotnom tijelu. Bilo je to zadnje što je učinila prije nego što je tog jutra napustila bolnicu.
neviane @ 09:43 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2007

Trebala bi biti sretna, no ipak nije bila u potpunosti. Mario je na nju djelovao kao preporod. Bio je i ljubavnik i prijatelj, imao je uho za slušanje, stpljenje kada je bila nervozna zbog posla. Kraj njega se osjećala kao žena koju je vrijedno voljeti. Bio je dosjetan i pun iznenađenja. Bio je sve što si jedna žena može poželjeti.
No ipak, imala je jednu tajnu sa kojom se teško mogla nositi. Koliko iskrenosti podnosi jedna veza? Ne,nije mu mogla objasniti zašto je često boli glava, odala bi svoju tajnu. Šta bi pomislio o njoj? Pomisao da bi je mogao otkriti i da bi ga kroz to mogla izgubiti ju je užasavala, kako bi izgledao život bez njega?
Koliko god ju je on podizao iz njenog dna, toliko god joj se činilo kao da je neka sila vuče prema dolje. Tisuću puta se zaklela da će se ostaviti tog Tramadolora. No onda opet, osjetila je kako joj se raspoloženje mijenja, kako nema snage za onaj osmijeh, i da skine masku. Nekako je lakše bilo opet je navući.
Znala je izdržati bez tog otrova dva do tri tjedna, obično kad je bila na godišnjem. Tada je znala provesti nekoliko dana u krevetu previjajući se od bolova. Ispočetka je mislila da je to zbog posla, a onda je znala. Njeno tijelo je tražilo dozu.
Voljela je svoje pacijente, voljela je svoj posao, no u životu joj je nešto nedostajalo. Ljubav? Napokon je mogla reći da ju je jedan muškarac u potpunosti usrećio. No što je bio smisao njenog života? Voljeti, pomagati drugima, no tko osim Maria se brinuo o njoj? Njen otac, njena braća, kada su je zadnji put nazvali? Nazovu kada im treba novac za kauciju da najmlađeg izvuku iz zatvora. Bila je za njih kao otirač za noge. Otac ih je napustio kada je pošla u prvi razred. Dobro se sjećala lica njene majke kad im je saopćila da otac više neće živjeti sa njima. Zgrčeno je saopćila da je otišao zbog jedne mlađe koja je imala manje bora na licu nego, koja je bila zdravija. Baš je tada iz sebe imala zadnju kemoterapiju. U trenutcima kada se njena majka borila sa bolešću, Marina je odlučila postati medicinska sestra, možda baš da joj pomogne.
Otac se nije javljao godinama, a jedne večeri je zazvonio njen telefon i čula je poznat glas. Trebao je novac.
Marina, zar si ti spala na to da tražiš objašnjenja za Tramadolor? Zar si toliko jadna, pitala je sebe. Da Marina, ti si gadna. Ti si jedno obično smeće, ni ne zaslužuješ ništa drugo nego da te nađu u stanu ili bolnici predoziranu! Onda počni objašnjavati. Da glupačo, to ti treba.
Bili su to trenuci kada je vodila sama sa sobom razgovore koji na kraju nisu urodili nikakvim plodom. Najkasnije nekoliko sati nakon početka smjene je opet posegnula za tim otrovom, drugačije nije mogla. Ta gorka tekućina se slijevala niz njeno ždrijelo, a suza niz lice.
Ovo je zadnji put, sutra neću više, govorila je po tko zna koji put.
Te večeri je došla opet u noćnu smjenu. Rekli su joj da je baka Anđa sinoć mirno usnila i više se nije probudila. Bolje za nju, pomislila je Marina. Da li je baka Anđa slutila svoj kraj?
Na njeno mjesto je došla opet jedna starija gospođa sa trombozom u lijevoj nozi, u veni tibialis. Osim toga, imala je staračku demenciju. Njeno stanje se mijenjalo iz dana u dan, no međutim čak i na zahtjev staračkog doma gdje je živjela, nisu dobili sudski dopust o mjerama sigurnosti. Te noći je baka Zora Vrcić bila jako nemirna. Ustajala je svakih sat vremena, izgubljeno šetajući po odjelu, kopajući po svom ormaru. Sav Marinin trud animirati je da ide spavati je bio bezuspješan. Tek iza ponoći se primirila i zaspala. Te noći je na odjelu bila ludnica. Došla su joj dva hitna slučaja uz osam svježe operiranih, dva muškarca. Jedan je imao akutni apendix a drugi divertikulitis. Ludila je i nije više znala gdje prije otići. Cijelu noć nije ni minute sjela. Noć je prošla kao da nije ni okom trepnula kada je već počela raditi zadnji obilazak pacijenata prije nego što dođe jutarnja smjena. Išla  je iz sobe u sobu, mjereći svježe operiranima tlak i temperaturu, a ostale je kontrolirala osluškivajući da li normalno dišu. Ušla je i u predzanju sobu gdje je ležala gospođa Zora. Kada je ušla u sobu imala je šta vidjeti..
(nastavak slijedi)


Divertikulitis – upala patološki nastalih izbočina na debelom crijevu
Vena tibialis – vena koja se nalazi u području lista.

neviane @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, lipanj 1, 2007
Kada su bili sigurni da ih nitko ne promatra počeli su se žestoko ljubiti, njihove usne su se magnetki privlačile.
“Nedostajao si mi..jutros sam ugledala prazan jastuk, koje razočarenje..“ reče mu ona ljubeći ga.
“Sve ćemo mi do nadoknaditi..ne boj se..“ reče joj on grickajući joj uho. Čuo se njegov pager.
“Čekaj, samo malo, moram nazvati“ reče joj Mario.
“Doktor Santini, izvolite? Da...gospođa Murić? Tlak je osamdeset sa šezdeset, kolapirala?“ govorio je isprekidano. „Poduzmite mjere prve pomoći, dolazim odmah. Priredite kofer hitne pomoći, pripremite laryngoskop za svaki slučaj.“ reče i spusti slušalicu.
“Marina, slušaj..moram ići hitno je..vraćam se čim završim na tom odjelu..onda si moja honey..moja“ šapnuo joj je u uho i nestao prema stepeništu.
Marina je ostala na odjelu gledajući za njim. Dodirnula je usne kao da je htjela da ga još osjeti. Pogledala se u obližnje ogledalo i vidjela lice sretne žene. Zar je toliko dugo morala čekati na taj osmjeh? Na trenutak je osjetila da joj se sreća osmjehnula upoznavajući tako dobru dušu. Nešto neobjašnjivo je tjeralo iz nje strah od toga biti povrijeđena, strah da se otvori u potpunosti, da se može opustiti.
Zvono iz 2A ju je prenulo i podsjetilo na njene obaveze u noćnoj smjeni. Trebala je još prirediti antibiotike i lijekove za sutrašnji dan. Krenula je najprije u sobu 2A. Pacijent Grgić je po peti put večeras povraćao. Opet se ljutila na anesteziologe zbog narkoze. K vragu, zašto su pacijenti povraćali baš kad Mikšićka radi anesteziju? Dala mu je čepić Vomexa i nestala iz sobe. Na odjelu je bilo mirno. Baka Anđa se smirila i više nije ustajala, ipak je zavirila nekoliko puta u sobu da se uvjeri da je sve u redu a potom se posvetila infuziji i lijekovima. Čula je da netko dolazi na odjel. Znala je da je to on i pravila se kao da ne čuje.
Zagrlio ju je sa leđa i počeo lagano masirati njene prepone dok je ona miješala otopinu natrijum klorida sa prahom antibiotika. Ljubio ju je vrat i grickao uho.
“Ma prestani, dekoncentriraš me“ reče mu kao ljutito uživajući u svakom njegovom poljubcu.
Razumio je njen „protest“, njegovi prstu su još nestašnije šetali po njenom trbuhu i grudima.
“Samo ti radi svoj posao, a ja ću svoj“ rekao je pomalo vraški je gledajući u oči. Kada je natrijum klorid procurio u antibiotik, stavila infuzijski priboj kraj njega, te pospremila lijekove. Napokon se mogla posvetiti njemu. Dirala je njegovu kosu i vrat, otkopčavala mu la costa majicu ispod koje se nazirala njegova široka ramena i grudi. Podigao ju je na elemente u glavnoj sobi i vatreno je nastavio ljubiti. Njena sestrinjska kuta se podigla i pogled na njene noge ga je još više palio. Njegove ruke su same klizile preko najlonki po bedrima.
“Kako si nestrpljiv, vidjet će nas netko..“ šaptala mu je na uho, ali nije imala snage da prestane.
“Ajmo tamo gdje vi pijete kavu, tamo nas nitko neće smetati, šta kažeš? Valjda nas nitko neće trebati, noćas je mirno..želim te! Sad i odmah! Želim te!“ govorio joj je ljubeći joj vrat.
“Izluđuješ me! Podivljat ću kraj tebe! Dođi, slijedi me..“ reče mu obuhvaćajući njegov struk i stražnjicu.
Krenuli su u sestrinjsku sobu. Bila je to mala sobica od kojih desetak kvadrata. U njoj je bila ležaljka za pacijente stol i jedan rešo za kavu. Upalila je zvono za pacijente, u čošku je gorjela noćna lampica.
Zatvorili su vrata iza sebe i gladno navalili jedno na drugo. Skidala je njegovu kutu, majicu i ljubila njegovo obnaženo tijelo. Želja za njim je bila veća nego strah da ih netko ne vidi. Ne, nije se brinula za pacijente, znala je da će čuti zvono ako je trebaju. Skidao joj je najlonke milujući joj međunožje, gnječeći joj grudi i bokove. Otkopčavala mu je hlače, spustila se niže i posvetila se njegovoj muškosti, postao je još krući.
Gorjeli su od želje, a znali su da ih svaki čas nešto moće prekinuti. Odjednom joj je trgnuo čarape i gaćice i brzo kliznuo u nju odozada. Osjetila ga je cijelim bićem, vrisnula je od slatke boli kada je kliznuo u nju.
“Jesil u redu dušo?“ upitao ju je gnječeći joj bradavice ispod otvorene kute.
“Ja sam savršeno zadovoljna, tucaj me samo...to želim..želim te..što više, što dublje, želim te potpuno“ piskala je kroz zube.
“Da bejbe, dobit ćeš što želiš..“ rekao joj je zabijajući se još jače.
Ta njihova igra se sve više razbuktavala. Zajecaja je na glas od strasti, a on joj je stavio ruku na usta da bude tiša.
“Otkrit će nas“ reče joj šaljivo.
“Svejedno mi je..ne mogu više..“ jecala je.
U sobi su se čuli samo njihovi uzdisaji. Odjednom se čuo Mariov pager.
“E nećeš sad, ovo je naša večer...poljubi me draga..poljubi me“ stenjao je.
Poljubila ga je još zešće što ih je još više raspalilo. Njihova tijela su se našla u grču. Pao je preko nje. Osjetila je lagano pulsiranje u sebi, njegovo zadovoljstvo..
“Koja noć..ljubim te..moram ići..znaš..služba zove, tko zna šta hoće od mene“ govorio joj je zakopčavajući hlače.
Još jednom joj je utisnuo poljubac na usne i nestao.
(nastavlja se)

neviane @ 07:10 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 30, 2007

Dugo je spavala, činilo joj se vječnost. Kad se probudila, bacila je pogled na druge strane postelje i vidjela da je prazna. Ostala je ležati jedno vrijeme rekapitulirajući sinoćnju većer. Znala je da je malo popila, dovoljno da se opusti, dovoljno da zna šta se desilo. Smješkala se na pomisao kako je ljubeći se srušila čašu, kako ju je sa žarom naslonio uz zid, kako...ah, baš je sladak, mislila je.
Pogledala je na sad i vidjela da je skoro podne. Nije se nikud žurila, imala je noćnu smjenu. Te noćne su joj najteže padale, bilo je više nego naporno ostati budan čitavu noć. Najviše joj je odgovaralo kada su imali puno posla, tada i nije mislila na umor.
Ustala je i zapalila cigaru te nastavila kavu. Imala je još nekoliko obaveza prije nego što ode u noćnu, kupovinu i banku, pa se stoga požurila da stoga i požurila.
Na dojel je došla petnaestak minuta prije predaje smjene.
“Doktor Santini te tražio, nije rekao šta hoće.“ reče joj glavna sestra značajno je pogledavajući.
“U redu, probat ću ga negdje dobiti, znate li gdje je danas dodijeljen?“ upita Marina praveći se da nije primijetila zajedljiv ton glavne sestre.
“Koliko znam da je danas dežurni. No sad nešto drugo. Sjećaš li se bake koju su otpustili prije tjedan dana, imala je upalu pluća? Sad je opet kod nas, vjerovatno da se nije radilo o upali pluća nego o bronhijalnom karcinomu. Njeno mentalno stanje usljed alzheimerove bolesti se jako pogoršalo, inkontinentna je i gubi se na trenutke. Njezini kažu da se znala i izgubiti.. Pazi posebno večeras šta se dešava sa njom.“ reče joj glavna i ode.
Prije nego što je krenula u predaju smjene, pogledala je da li je soba gdje su stajali lijekovi prazna. Okrenula se oko sebe, na brzinu otvorila bočicu sa Tramadolorom i ukapala nekoliko kapi, te ih pomiješala sa vodom. Iskapila ih je za čas i pošla u sestrinjsku sobu. Sestre iz druge smjene su je već nestrpljivo čekale. Lagano im se osmjehnula.
“Ovaj..pacijent iz sobe tri je trebao moju pomoć pri ustajanju“ nezgrapno im je pokušala slagati.
Večeras nije bilo nikakvih posebnosti osim bake Anđe sa bronhijalnim karcinomom. Nakon predaje smjene, sestre su užurbano napustile odjel i ona je ostala sama. Išla je od sobe do sobe da bi zbrinula pacijente prije spavanja, dala im potrebnu medikaciju i infuziju. Svježe operirani su pri ustajanju još jednom obavili svoju večernju toaletu. Činilo joj se da večeras sve ide po najboljem redu. Prošla je čitavi odjel i došla do sobe bake Anđe. Gledala ju je lagano se smiješeći. Bila je to ženica od skoro devedeset godina. Bila je mala i mršava, i vidjelo se da je čitav život teško radila. Još kad je zadnji put bila kod njih na odjelu, pričala joj je kako je u drugom svjetkom ratu ostala udovica sa šestero djece. Život me nije mazio, govorila je. Znala je zapovijedati, imala je svoju glavu. A sada? Sada je pokošena bolešću i činilo joj se da je ovo početak kraja.
“Bako Anđo, kasno je više, pođite u krevet“ rekla joj je blago Marina.
Baka Anđa ju je mrko pogledala.
“Šta ti meni imaš zapovijedati? Meni do sada nitko nije zapovijedao, pa nećeš ni ti“ odgovorila joj je ljutito baka Anđa.
Marina se pomalo smijuljila, znala je da je to njeno ponašanje rezultat godina koje nosi na svom ramenu.
“Ah bako Anđo, dođite..ne želim vam komandirati..već je jedanaest sati, imam jako puno posla. Ne bih htjela da me tražite kad ne mogu doći, ili kad dobije neki hitan slučaj. Razumijete li me bako?“ reče joj Marina lagano joj dodirujući ruku.
“Pusti me!“ reče joj baka srdito. Baka Anđa ju je prodorno pogledala. Marina je odjednom vidjela onaj pogled. Učila je o tome kada je još bila u školi, a sada je znala o čemu se radi. Učinilo joj se kao da je munja prošla kroz njeno tijelo. Uplašila se i ustuknula. Trebalo joj je nekoliko sekundi da se pribere.
“Bako Anđo, dušo moja. Priđite bliže, ne bojte se. Priđite. Dođite“ reče joj Marina.
Baka Anđa ju je pogledala pomalo uplašeno, nije znala šta se dešava, nije se više imala pod kontrolom. Prilazila je Marini pomalo bojažljivo.
“Dođite, dođite..“ reče Marina.
Kada je baka bila dovoljno blizu nje, dodirnula joj je lice i podragala ga.
“Ne bojte se, ne želim vam ništa nažao učiniti, želim vam samo pomoći, znate?“ reče joj Marina i uze je u zagrljaj čvrsto je držeći. Baka Anđa kao da se izgubila u njenim rukama. Osjetila je toplinu jedne njoj strane osobe. Kada su je njena djeca i unučad tako zagrlila? Rano moja dolaze samo kad im je trebalo novca, pomislila je.
Zaplakala je gorko ne prestajući.
“Ma bako, zašto plačete? Nemojte, hajde dođite, nemojte da ja moram cijediti maramice!“ reče Marina sa namjerom da je malo razveseli.
“Hvala ti dijete moje, neka te Bog blagoslovi gdje god kreneš“ ponavljala je kroz suze.
Nakon toga baka je bila kao posve druga žena. Marina ju je dopratila do njenog kreveta, dala joj čaj prije spavanja i poželjela laku noć.
Kada je izlazila iz zadnje sobe, vidjela ga je u hodniku. Mario je zavirivao okolo ne bi li vidio njeno lice.
“Doktore Santini, koga ste trebali?“ upita ga vragoljasto Marina.
Nasmijao se njenoj šali, znala je ona jako dobro koga je on tražio.
“Da li ste vidjeli jednu sestru duge kose i predivnih zelenih očiju? Znate, sinoć sam proveo sa njom jednu fantastičnu noć i nikako mi ne ide iz glave...“ vragoljasto ju je zadirkivao.
“Čekajte, odoh pogledati da li se šulja negdje po odjelu...“ reče mu vodeći ga za ruku prema glavnoj sobi.


(nastavlja se)



neviane @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2007
Njegove usne su gladno dodirivale njen vrat i klizile prema dekolteu. Uživala je osjetivši na sebi njegov dah, njegovu strast. Uzvraćala mu je istom mjerom, zaboravivši prostor, vrijeme, sve. U jednom trenutku je nehotice srušila čašu koja se razbila na podu u tisuće komada. To ih je prenulo. Gazda Šime ih je pomalo prijekorno gledao, no njegove rupice na obrazima su odavale da je to samo gluma.
“Hoćeš li da idemo, šta misliš?“ upitao ju je.
“Da, nije loša ideja prije nego što demoliram Šimi njegov kafić“ reče mu ona kroz smijeh.
Izvinjavali su se gazdi Šimi za nastalu štetu, a Mario mu je ostavio debelu napojnicu. Izašli su iz kafića. Čim su izašli, snažno ju je prislonio niz obližnji zid i počeo strasno ljubiti.
“Koliko sam te gledao i poželjeo tisuću puta prislonit moje usne na tvoje. Topla si, meka i nježna. Ti si posebna. Kao mjesečar sam lutao, a san mi na oči nije išao, u njima si bila ti. Ljubim te Marina, ljubim te!“ šaptao joj je ljubeći je.
Pogledala ga je pomalo skeptično, no alkohol rušio barijere i sumnje.
Ona mu je odvraćala istom mjerom. Tko bi rekao, on tako miran i skoro na oko hladan, da toliko vatre ima u sebi. Osjetila je njegove usne na sebi, ruke koje su se nemirno igrale po njenim grudima. Da, to je priželjivala i branila se tih osjećaja. Znala je da će izgubiti. No tu  je bitku rado gubila. Zatvorila je oči i upijala svaki njegov dodir. Osjetila je da joj otkopčava hlače. Nije se branila. Prislonio se skroz na nju, skoro da je dah izgubila. Osjetila je kroz hlače njegovu nabreklu muškost, činjenica da ga je uzbuđivala  je još više povećavala želju za njim. Osjetila je njegove ruke koje su se sve dublje i dublje spuštale prema međunožju. Prenula se.
“Ne tu, ne tu..pođimo negdje  drugdje“ šaptala mu je.
“Gdje, gdje? Želiš li kod mene? Šta kažeš, ti i ja? Imam bocu vina, ušuškat ćemo se, mazit ćemo se.. tu sam odmah kraj bolnice“ rekao joj je ne prestajući je ljubiti.
Razmislila je na čas, a znala je da ne treba. Odgovor je već odavno znala:
“U redu“ reče mu ljubeći mu čelo.
Njegov stan je bio udaljen svega nekoliko stotina metara, bile su to sobe koje se dijele pripravnicima ili drugom medicinskom osoblju.
Lagano su teturali po cesti zastajkivajući ljubeći se nezasitno. Napokon su došli. Bila je to skromno uređena sobica puna stručnih knjiga i leksikona. Odložila je svoju torbu, a potom su se bacili na sofu. Njihova želja jedno za drugim se sve više rasplamsavala. Skidao joj je uski dekoltirani top, dodirujući joj grudi. Poljubci su prekrivali njeno tijelo. Osjetio je njen znoj i tu slatku sol na njenim nabreklim bradavicama.
Prolazila je rukama kroz njegovu kosu duboko mu gledajući u oči. Zaustavila ga je na tren.
“Zašto ja? Zašto?“ upitala ga je prekrivajući njegovo lice poljubcima.
“Zašto? Na neka pitanje nama odgovora. Teško je objasniti za što kemija tako radi između dvije osobe kao tebe i mene. Ona je jednostavno tu. Možemo je negirati, možemo je odbijati, no ništa se neće promijeniti. Potiskujemo ono št se ne može spriječiti, Marina. Ti znaš da se naš susret nije mogao spriječiti. Ti, ti si morala doći u moj život, i ja u tvoj. Ne pitaj me takve stvari sad. Ne sad..ne mogu pričati“ rekao joj je skoro mrljajući.
Previše je bio uzbuđen da bi objašnjavao. Osjetio je da mu otkopčava hlače. Nije ni čekala odgovor. Odgovor je bio pred njom. Počeo je skidati njenu suknju. Osjetilo je ispod nje glatke svilenkaste čarape. Prolazio je rukom po njenim bedrima, kao da je želio da ih što intenzivnije osjeti. Lagano je spustila hlače niz njegovu stražnjicu i vidjela njegovu muškost. Spuštao se sve niže do njenog međunožja i preko svilenkastih čarapa osjetio njenu mekoću, spremnost. Gledao ju je požudno i gladno.
“Želiš li to što i ja?“ upitao ju je.
“Reci mi šta ti to želiš, reci mi šta..“ provocirala ga je.
“Šta želim? Marina, ti to dobro znaš. Želim te osjetiti cijelim bićem, želim te osjetiti na sebi, u sebi, svaki dio tvoj tijela. Želim da se ujutro probudim kraj tebe, da te gledam dok spavaš, puno toga...“ protisnuo je kroz zube teško pričajući.
Slušala ga je i postajala sve slabija na njegove riječi. Prekinula ga je u sred rečenice i počela skidati njegovu košulju. Napokon je bio gol. Imala je šta vidjeti. Njegovo tijelo je u njoj još više palilo vatru.
Tražio je njene oči kao da je čekao odobrenje.
“Želiš li?“ upitao ju je.
“Da, da, želim. Jako te želim“ izustila je skoro kroz plač. Taj plač je bio plač olakšanja, plač patnje, plač duše. Suze su joj tekle niz obraze dok ga je ljubila. Skidao joj je najlonke, lagano i zavodnički, cjelivajući joj svaki dio novo otkrivenog tijela, vraćajući se opet i opet na međunožje. Bili su dva tijela i dvije duše sa jednom željom.
(nastavak slijedi)
neviane @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 27, 2007

Drhtavim rukama je prinosila čašu ustima. Iskapila je tu gorku tekućinu i duboko udahnula. Još samo ovaj put, pomislila je zaklinjući se po tko zna koji put samoj sebi da će biti i zadnji.
Zašto se takve stvari uvijek njoj dešavaju? Danas se bacio Šarić, prošli tjedan joj je baka Milka umrla na rukama.
Čekala je cupkajući nervozno da kapi počnu djelovati, znala je da će je Tramadolor podići. Da, tada će biti spremna pokazati nasmiješeno lice, pogledati smrti u oči, pomoći kad je najteže. Da, pretrpjet će i pljuvanja nervoznih doktora i pacijenta. Sadašnjost bez Franka će postati podnošljivija. Osjetila je kako joj se mišići opuštaju i da se opet ima pod kontrolom. Kako si je mogla dozvoliti trenutak slabosti i poletjeti Mariu tražeći njegovo rame? Odagnala je želju za analiziranjem, pogledala se još jednom u ogledalu, zategla svoju uniformu i pošla opet u sobu unesrećenog.
U međuvremenu je došao ravnatelj bolnice, doktor Lakonić i policija.
“Tko ga je zadnji vidio živog?“ upitao je policajac. Marina ga je pogledala, bio je to malo popunjeniji stariji muškarac koji ih je sumnjičavo gledao.
“Ja i sestra Marina“ odgovori doktor Drnić.
“Da li je davao kakve znakove da bi mogao počiniti samoubojstvo?“ pitao je policajac.
“Radi se o pacijentu koji je imao karcinom u poodmakom stadiju. Objasnio sam mu da bez operacije može umrijeti ako ne napravimo operaciju, imao je zapetljaj crijeva.“ reče mu doktor Drnić.
“Gospodin ima pedeset i pet godina, bio je pri zdravoj svijesti. Otišla sam samo po OP košulju, a kad sam se vratila, vidjela sam otvoren prozor.“ reče Marina.
Policajac je postavio još nekoliko pitanja i potom se udaljio sa odjela.
Glavna sestra je primijetila da je Marina vrlo šokirana zbog smrti pacijenta. Predložila joj je da ode kući i da se odmori, zaboravi. Marina je prihvatila njenu ponudu i napustila odjel prije završetka radnog vremena. Dok je užurbano hodala prema glavnom ulazu, vidjela ga je da ide prema njoj.
“Bok Marina. Žao mi je što ti se to desilo, da si se ti baš brinula o njemu. Zar nije mogao izabrati neki drugi dan za skakanje sa prozora?“ pokušao se malo našaliti sa njom.
Gledala je pomalo zamišljeno. Šta bi ona napravila u tako bezizglednoj situaciji u kojoj je bio pacijent Šarić?
“To je tako moralo biti. Spasio se, bolest je uznapredovala, inače ne bi dobio Ileus. On je to znao“ reče ona onako više za sebe.
“Da, imaš pravo. Slušaj, šta misliš da se večeras nađemo u De Niru? Ni tebi ne bi štetilo malo društva nakon svega, šta misliš?“ upita je Mario.
“Dobra ideja. Ne znam kako bi danas podnijela večer u ona četri zida. Čekat ću te za tri sata pred ulazom, u redu?“ upitala ga je.
“Može“ reče joj.
Iz Mariovog džepa se čuo peep njegovog pagera.
“Moram ići, vidimo se kasnije“ reče joj i nestane užurbano niz hodnik.


Marina je pošla kući. Skinula je sa sebe odjeću i otišla pod tuš, a potom se legla na krevet i utonula u san. Probudio ju je zvuk SMS poruke. Jedva je otvorila oči, Tramadolor ju je još više uspavao i vidjela da je poruka od Franka.
“Nedostaješ mi, mislim na tebe, zaželio sam se NJE, TEBE“ glasila je poruka.
“Bastard, prekini sa tim“ odgovorila je na poruku.
“Ljubavi, znaš da ne možeš bez mene“ glasila je njegova poruka.
“I te kako mogu“  mislila je u sebi dok je brisala jednu poruku za drugom. Vidjela je da ima još sat vremena do sastanka sa Mariom.
Večeras je odlučila zaboraviti na ovaj katastrofalni dan i zabaviti se sa njim. Uočila je da se boji nečega čemu se u stvari treba radovati. Mario je bio tako drag muškarac sa karakterom, a i izgledao je jako dobro. Bacila je zadnji pogled u ogledalo. Imala je na sebi elegantne hlaće i top koji ne naglašavao nje dekolte.
Čekala je pred bolnicom. Kasnio je, mora da se nešto desilo, znala je da to nije neuobičajeno. Zapalila je nestrpljivo cigaretu cupkajući, postalo joj je već pomalo hladno. Napokon se pojavio.
“Hej..“ pozdravio je lagano je dodirnuvši obraz. Pogledala ga je sa smješkom. Otišli su u De Niro. Naručila je Mohito, a on whiskey colu. Popili su piće za nepunih petnaestak minuta. Osjetila je kao da joj krv jače kola u venama. Pogledala ga je sjajnim očima i vidjela onaj pogled. Da, da. To je bio pogled muškarca koji je želi. To joj je godilo, kao da joj je nedostajalo nakon sve ga sa Frankom osjećati se kao žena. Nije micala pogled sa njega, dok se on fiksirao na njene oči. Osjetila je kako njegova ruka dodiruje njenu, nije ustuknula. Što više, osjetila je njegovu toplinu, nježnost. Da, to joj je trebalo.
Približavao joj se sve više i više, toliko blizu da je osjetila njego dah, miris alkohola. Vidjela je njegove punašne usne koje su je zvale. Čekao je da ona napravi sljedeći korak, čekao je da osjeti njene usne. Činilo joj se kao da je vječnost prošla. To je igra, igra ljubavnika. Nije mogla odoliti. Tek nekoliko milimetara ih je dijelilo od poljubca, još časak, još časak, mislila je, a potom dodirnula njegove mekane usne. Zaboravili su sve oko sebe, i činjenicu da ih možda gleda koji kolega. Njegove ruke su prolazile kroz njenu kosu ljubeći je sve strasnije. Povratka nije bilo..

(nastavak slijedi)


neviane @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, svibanj 25, 2007

Od toga dana Marko je tražio svaku priliku da mu Marina asistira pri tretmanima. Koliko god ga je pokušala izbjegavati, toliko god su se još češće viđali. Glavna sestra je već vidjela da njemu nerado asistira, a jednom ju je čak i pitala imal li razloga za njeno ponašanje, što je ona zanijekala.
Ne, nije inzistirao da sazna šta se krije iza njenog povlačenja. Čekao je na pravi trenutak.

Na odjelu je tog dana bilo puno posla, što svježe operiranih pacijenata, osim toga imali su i pet nepokretnih, što im je dodatno uzimalo jako puno vremena. Te noći su im je na odjel dovežen Martin Šarić, pedeset i pet godina, karcinom rektuma koji je metastazirao na kosti i jestru. Prvi pregled je ukazivao na Ileus, pacijent je imao anus praeter. Njegov stomak je bio velik i tvrd kao kamen, a čovjek nije imao više od pedeset kila. Drmala ga je vrućica.
Doktor Drnić je odlučio pokušati sa klistiranjem, bio bi previše slab za operaciju nakon nedavno preboljelog myokarditisa. Pokušaj klisme preko anus praetera je bio skoro nemoguć, još su čekali da li će djelovati lijekovi i otopina koju je morao popiti. Na njegovom licu se vidjelo kako ga je bolest pokosila te kako ga sve više i više ubija. Marina se brinula oko njega i činila ono što je bilo u moći da se bolje osjeća uvjeravajući kako bi terapija trebala uskoro djelovati. Smrad se širio po čitavoj sobi, iako je izmet još uvijek bio u crijevima. Kako je vrijeme prolazilo, činilo se da terapija ne djeluje. Doktor Drnić je češto navraćao u sobu zabrinuto ga gledajući.
“Sestro, bojim se da ovo neće proći bez operacije. Pripremite ga za operaciju“ reče Drnić Marini.
Ušao je kod pacijenta Šarića i pogledao ga kako sa grčem na licu leži.
“Slušajte, moramo vas operirati“ reče mu doktor Šarić.
“Doktore, ja ne mogu više. Znate li vi koliko su me puta operirali, znate li? Zar nije dovoljna ova patnja sa umjetnim crijevom, pa upala srčanog mišića, pa kemoterapije, metastaze? Zar nije više dovoljno patne? Dosta sam se naživio“ reče mu pacijent očajno kroz suze:
“Moramo riješiti ovaj problem gospodine, ne možemo vas tako ostaviti, podlegnut ćete, dobili ste začepljenje crijeva“ reče mu doktor ukazavši na ozbiljnost situacije.
“Dobro, ako mora biti. Dajte mi još deset minuta da nazovem ženu.“ reče mu pacijent.
“U redu. Sestra će vas pripremiti za operaciju“ reče mu doktor i izađe iz sobe.
“Zar je to moj život? Na šta sam ja spao? Ja sam samo vlastita sjena, ovo je mučenje, ovo nema smisla“ govorio je gospodin Šarić kao za sebe. Izvadio je iz ladice mobilni telefon i okrenuo broj svoje žene.
“Alo? Ljerka, ti si? Ljubavi, ja moram na operaciju, ne mogu mi riješiti slučaj konzervativnim putem. Slušaj ljubavi, htjedoh ti još jednom reći da te volim. Pazi se.“
Čuo je na drugoj strani žice nju kako je briznula u plač i brzo prekinuo.
Na stoliću kraj kreveta je stajao ubrus koji je ostao još od nekog drugog pacijenta. Uzeo je olovku i počeo pisati drhtavim rukama. Potom se digao, isčupao sve infuzije, pošao prema prozoru i otvorio ga. Još jednom je pogledao prema dolje. Bio je na sedmom katu. Da, to će biti njegov kraj. Sad je spreman, tako je najbolje za sve. Popeo se na rub prozora, zatvorio oči i skočio. U bolnici se čuo vrisak. Marina se upravo vraćala u njegovu sobu sa brijaćim aparatom i svježom košuljom za operaciju kada je čula taj vrisak. Brzo je potrčala u sobu i vidjela da je soba prazna a prozor otvoren. Povirila je kroz prozor i vidjela njegovo nepomično tijelo na travi. Vratila se do kreveta i tu vidjela nečitko napisanu poruku
“Oprostite mi, ja više nisam mogao“
Izjurila je iz sobe i obavijestila drhtavim glasom sestre i doktora Drnića. Ubrzo se skupilo puno ljudi, i Mario je dotrčao da čuje šta se desilo. Više nije mogla. Bacila mu se instinktivno na rame, kao da je trebala zaštitu.
“Ne mogu više, ne mogu“ jecala je na njegovom ramenu i onda se otrgnula od njega. Krenula je prema ormaru gdje su stajali lijekovi. Tražila je Tramadolor, samo to ju je danas moglo spasiti. Nakapala je na čašu dvadeset kapi. Da, to će biti dovoljno za danas.
(nastavak slijedi)


Myokarditis – oboljenje srčanog mišića
Ileus -  začepljenje tankog crijeva
Anus praeter – umjetni crijevni izlaz, ima funkciju (krajnjeg) debelog crijeva (rectuma)
Tramadolor - lijek  protiv težih bolova. Dugotrajno korištenje izaziva ovisnost




neviane @ 07:08 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 23, 2007
Vrijeme je prolazilo suviše sporo. Bio je to jedan od rijetkih dana kada na odjelu nije bilo toliko posla. Istina da su imali desetak svježe operiranih pacijenata, no oni su bili relativno jednostavni pacijenti. Jedna apendektomija, hallux valgus, septum i nekoliko struma. Jedino što je većina njih čak i nekoliko puta povraćala. Točno je znala. Kada je Mišićka davala anesteziju, pacijenti su više povraćali nego kod ostalih anesteziologa. No to je manje zlo nego kad dođe do drugih kompolikacija.
U mislima joj je bio on dok je pripremala večernji heparin. Zašto ju je pozvao na piće? Šta uopće očekuje od nje? Šta ona očekuje od njega? U glavi joj se vrzmalo tisuću kombinacija, u svakoj od njih se našla u njegovom zagrljaju. Ne, ne smije si to dozvoliti. Ipak su oni kolege.
Napokon je predala smjenu noćnoj sestri i izjurila prema sestrinjskoj sobi da se presvuče.
Uhvatila se sa mišlju kako uopće izgleda. Skoro je zaboravila. To ni nije bilo bitno. Oni su samo kolege.
Lagano se teturala prema glavnom ulazu okrećući se okolo ne bi li ga ugledala. Nije ga bilo. Već je pomislila da se predomislio kada ga je vidjela kako užurbanim korakom žuri prema njoj zakopčavajući dugme svoje košulje. Pogledao ju je smješeći se blago.
“Lijepo je da si našla vremena večeras“ rekao joj je pokušavajući otopiti led.
“I meni je drago da te vidim“ pogledala ga je promatrajući njegovu reakciju.
Pogledao ju je kimajući glavom.
“Da, da..“ izustio je.
De Niro je bio kafić odmah do bolnice i stalno okupljalište bolničkog osoblja. Gazda Šime, gospodin od šezdesetak godina je nijemi svjedok čitave ere. Koliko god je mnoge smetalo nedostatak anonimnosti, toliko god su manje više svi navraćali baš tamo. Kome se još dalo ići negdje drugdje nakon napornog radnog dana?
Došli su u kafić.
“Šta želiš popiti?“ upitao ju je.
“Može ožujsko“ odgovori mu.
“Šefe, dva ožujska“ dobacio je gazdi Šimi sjedeći za šankom.
Sjedili su naslonjeni na šank, na njim se vidio umor dana, ali i zadovoljstvo zbog njihovog susreta. Zapalila je cigaru i duboko udahnula.
Ubrzo je došao konobar sa naručenim pićem. Nazdravili su se gledajući jedno drugom u oči
“Za nas!“ rekao je.
Kimnula je glavom. Obadvoje su potegli iz boce veliki gutljaj i zadovoljno izdahnuli. Činilo im se kao da ih hladna piva opušta, osvježava.
Promatrao ju je dok je bila naslonja na šank i gledao njene zelene oči koje su nekako odavale tugu.
“Zašto ti je tuga u očima?“ upitao ju je blago lagano joj dodirujući ruku.
“Ne želim nam pokvariti večer, uživajmo..“ odgovorila je pomalo nesigurno. Htjela je ostaviti iza sebe Franka i ostalo. Bacila je pogled na njegovu ruku sa ožiljkom.
“Hoćeš li mi odati tajnu tog velikog ožiljka na lijevoj ruci?“ upitala je dodirujući njegov ožiljak.
“Kao dječak sam bio jako nestašan. Jednom sam se igrao u dvorištu moje bake. Htio sam preskočiti preko visokog plota, zapeo sam i razderao skoro pola ruke. Ma nastala je čitava vriska, odvezli su me u hitnu i šivali. Eto to je priča o ožiljku.“ odgovorio je.
Smijali su se zajedno dječjim ludorijama i zadovoljno pijuckali pivu.
Osjetila je kako joj je piva udarila u glavu. Njene oči su se sjajile u polumraku sobe i odavale opuštenost.
Njihov razgovor se pretvorio u zanimljivo čavrljanje o starim danima, djetinstvu i mladenačkim ludorijama. Smijali su se kada je pričala kako je zapalila prvu cigaru i kako je mami pomjerala sat da ne skuži da se kasnije vraća nego što je trebala:
Lagano ju prošao rukom kroz kosu i uhvatio je za potiljak. Masirao joj je vrat, a ona je uživala u njenim rukama. Voljela ih je, voljela je taj ožiljak koji je odavao njegov nestašluk. Zatvorila je oči uživajući. Odjednom je osjetila njegov dah. Htjela je da je poljubi. Kao da je ovlaš osjetio njegove usne, no onda se trgnula. Ne, to se ne smije desiti! Trgnula se.
“Ne, nemoj..“ rekla mu je..
Njegove oči su odavale uzbuđenost i zbunjenost. Nije očekivao takvu reakciju i ustuknuo je.
“Zašto?“ pitao ju je.
Suze su joj navrle na oči.
“Nisi ti kriv, ti si fantastičan. Ja sam kriva, još uvijek sam jako ranjiva. Duga priča, pričat ću ti kad budeš spreman na to. Oprosti.“
Ispili su svoje piće i užurbano izašli iz kafića. Oprostili su se sa laganim poljubcem u obraz.
“Laku noć, hvala ti“ rekla mu je milujući mu obraz.
“Laku noć.“ odgovorio je. Gledao je kako pali svoj auto i uz škripanje guma nestaje niz cestu.

apendektomija – operativno odstranjivanje slijepog crijeva
struma – (patološki) povećana štitnjača  (u ovom gore slučaju se radi o resekciji štitnjače)
hallux valgus – deformacija kosti stopala, obično završava operativnim zahvatom
septum op – operacija nosa
neviane @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 22, 2007

Sljedeći dan je došla u popodnevnu smjenu. Na odjelu je već čekao Mario, liječnik pripravnik i tražio nekoga tko će mu asistirati pri tretmanu nekrotične noge pacijentice Lučić. Mario je bio liječnik od kojih tridesetak godina, sa još puno entuzijazma u sebi. Promatrala ga je kako se nestrpljivo igra sa kolicima za previjanje dok je čekao da se razjasni tko će mu asistirati.
“Marina, odi molim te pomozi doktoru Lekniću kod bake Mare, danas je dobila opet drugi tretman, rana se mora previjati dva puta dnevno. Danas će on to uraditi, a za kasnije će već sam odlučiti. Budi ljubazna“ zamoli je glavna sestra Zora.
“U redu, odmah.“ odgovorila joj perući ruke prije nego što počne službu.
Pogledala ga je smiješeći mu se. Voljela je raditi sa njim, bio je nekompliciran, uvijek ljubazan, kako prema osoblju tako i prema pacijentima.
“Eh danas ćeš morati sa mnom raditi, koja karma“ šalila se sa njim.
“Eh da mi je ta karma barem svaki dan, odmah bi lakše radio“ odgovorio joj je pomalo vragoljasto.
“Kolika joj je temperatura, znaš li?“ upitala ga je.
“Sestre su mi rekle trideset osam sa devet“ odgovorio joj je.
“Šta je Murtić rekao na stopalo kad je bila u ambulanti?“ upita ga.
“Najprije su joj dijagnosticirali suhu gangrenu a sada se to pretvorilo u vlažnu. Radili su joj i angiografiju te ustanovili diabetičku mikroangiopatiju. Ako se stvar ne poboljša ne gine joj amputacija potkoljenice. Ne izgleda dobro.“ rekao joj je na hodniku.
Bilo joj je žao pri pomisli da će baka ostati i bez druge noge, al šta ćeš, valjda joj je tako suđeno.
Ušli su u sobu gdje je ležala. Bila je jako slaba, ali rumenih obraza, temperatura očito nije spadala.
“Dobar dan bako Maro, sad ćemo opet pogledat vašu ranu.“ pozdravili su je veselo.
“Ma samo vi radite svoj posao“ odgovorila je baka pomalo apatično.
Gledala ga je dok je držala nogu, a on odmotavao zavoj brzim pokretima. Odmotao je zavoj i u sobi se još više počeo širiti miris trulog mesa. Obadvoje su pogledali u ranu i potom digli pogled. Njihova kosa se skoro dodirivala. Njen pogled se zaustavio na njegovim očima, kao da je željela vidjeti u njima njegovo mišljenje, a njegov na njenom dekolteu. Podigao je pogled, njihove oči su se spojile. Taj kratki trenutak, činilo im se kao da traje vječnost. Osjetila je neki nemir, promatrala je njegove usne, kao da se igrao sa njima. Vidio je već pred sobom njeno zgodno tijelo, iako sakriveno u vrećastoj uniformi, znao je da ga želi dirati. Da, da, pogotovo grudi.
Stala joj je knedla u grlu osjećajući njegov pogled na njoj. Osjetio je njen nemir. No nije izgubila kontrolu.
Dok je čistio ranu, objašnjavao joj je kakvu vrstu terapije namjeravaju primijeniti. Ona mu je pomagala, dodavala komprese i lijek, bili su uigrani team. Pri tom ju je stalno pogledavao dok je ona pokušavala gledati u pacijenticu.
Izašli su napokon iz sobe.
“Do kada danas radiš?“ upitao ju je.
“Do osam“ odgovori na kratko.
“Šta kažeš na to da se nađemo u De Niru na jednom piću“ upitao ju je gledajući je ravno u oči.
Pogledala ga je značajno. Znala je da prema njemu nije ravnodušna, kao što ni on nije prema njoj. Osjeti to ona već nekoliko tjedana. No ipak, kolege su, nije ni pametno da miješa poslovno i privatno.
Uzeo ju je čvrsto za ruku.
“Molim te!“ reče joj.
“Dobro, čekat ću te na glavnoj porti u sam i deset.“ odgovori mu.
“Vidimo se kasnije“ reče joj udaljavajući se sa odjela. Gledala je za njim kako užurbano hoda kroz hodnik kod je njegov otovreni bijeli mantil lepršao u zraku.



Angiografija –  pretraga arterija
Dijabetička mikroangiopatija – patološka promjena arterija u stopalima

neviane @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2007

Taj dan je nastao opći kaos na odjelu. Imali su čak dvije reanimacije u sat vremena, deset svježe operiranih i osam pridošlih pacijenata. Bila je sretna kada je nakon napornog radnog dana skidala svoju uniformu i odlagala je u korpu za prljavi veš. Činilo joj se kao da skida prljavštinu i stres sa svog tijela. Napuštala je bolnicu, a u glavi joj je još uvijek odzvanjao zvuk defibrilatora. Slika okupljanja oko kreveta umirućeg joj je još uvijek kružila u mislima.
“Brzo, čekaj, najprije stavi ispod njega tvrdu dasku od kreveta, da tako..Stani..da, da..sad masažu srca..Ponovimo još jednom..sad se svi odmaknite“ čula je još kao kroz san.
Užurbanim korakom je napustila bolnicu. Upalila je mobilni telefon da odsluša poruke. Da, čekala je na jednu poruku. Njegovu poruku. Buljila je u telefon i čekala da se napokon pojavi. No telefon je prevarantski nijemo šutio, kao što šuti već tri tjedna. Zagrizla je usnu kao da je htjela otjerati onu suzu na krajičku oka.
“Ma goni se ti i tvoje igre!“pomislila je u sebi. Izabrala je njegov broj i u bijesu ga izbrisala, a potom je izbrisala i sve njegove poruke. Čak i one koje je poslao na samom početku njihove, kako da to nazove, veze. Da li je veza bila prava riječ za to? Kada točno analizira njihov odnos, on se bazirao na seksu. Provodili su večeri puno strasti, sirove strasti. Koliko god joj je razum govorio da on nije dobar za nju, toliko god ju je nešto vuklo njemu. Bar tada, u njihovom sjedinjenu ga je imala. Bila je zadovoljna sa mrvicama. Drugo ništa više nije ni zaslužila.
Znala je da je oženjen, znala je da se nikada neće rastaviti od svoje žene, navodno je razlog financijeske prirode. Znala je da nikada neće biti potpuno njen, trebala je znati da će zavijek pripadati njoj. No Marina ga je trebala i nadala se da će se nešto promijeniti, potajno se nadala. Trebala je znati da njeno nadanje nema nikakve osnove. No razum nas napušta dok emocije obuhvaćaju glavu. Tako je to. Zvao ju je obično nakon svojih nastupa sa bendom ili kad je njegova žena bila na poslovnom putu. Nekad ju je znao pozvati na koncert, a njegova žena ga je pratila. Tada je trebala igrati samo poznanicu, tajnu obožavateljicu. Kako ponizno!
Otključavala je vrata svog samačkog stana. Osjetila je neobičnu tišinu. Krenula je prema radijatoru da ga upali, opet ga je zaboravila upaliti. Uputila se u kuhinju. Sudoper je bio još pun suđa od jučer, nije imala snage da ga opere.
Bacila je stvari u ćošak i lagano utonula u sofu paleći cigaru. Razmišljala je opet o svom životu. Od čega se sastojao? Tko ju je čekao kad dolazi u stan? Nitko! Ugasila je cigaru i otišla pod tuš. Vratila se opet u kuhinju i zavirila u frižider. Ne, nije imala volje kuhati samo za sebe. Pojela je jednu jabuku na čijoj se kori vidjelo da već pomalo vene, sjela se na sofu i počela motati joint. Uvukla je duboko u sebe prvi dim i čekala reakciju. Duboko je udahnula zaustavivši dah i opet izdahnula. Nakon nekog vremena je osjetila kako se opušta. U njenu glavu su navirali Frank, bolnica, njena bolesna mama, a ona ih je spremno odbijala.
“Ne, večeras nemate šanse, ovo je moja večer..“ čulo se u sobi dok je bespomično buljila u jednu točku i udisala dim.

Defibrilator: uređaj koji se koristi za davanje elektro impulsa u slučaju da pacijent ima jake aritmije srca opasne po život

neviane @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 20, 2007
Sjedila je uz jutarnju kavu uvlačeći u sebe plavi dim i pripremajući mentalno se na dan. Ponedjeljak je bio jedan od napornijih dana u tjednu, pogotovo za nju nakon što je imala četri slobodna dana.
Voljela je svoj posao više nego išta na svijetu. Još kao djevojčica znala je da jednog dana želi biti medicinska sestra. Njeni vršnjaci su se igrali da su mame, kuharice, a ona je dijelila injekcije, previjala lutkice i nosila ranjenike. Sad kad je ostvarila svoj san, shvatila je težinu poziva, no znala je da je to jedini ispravni put.
Bacila je pogled listu operacija i novih pacijenata i znala je šta je danas čeka. Na brzinu je ispila kavu i povukla još jedan dim i izjurila iz sobe.
“Danas će nam biti vraški zabavno. Da li si vidjela program operacijskih sala?“ upitala je sestru Teodoru koja je koncentriano pripremala jutarnje injekcije heparina.
“Da, zaista nisu normalni koliko imamo posla. Ma tko od njih razmišlja o pacijentima? Bitna im je lova i samo lova. Pa naši pacijenti su nekad kao roba na pokretnoj traci.“ odgovori joj sestra Teodora nezadovoljnim glasom.
Kao i svako jutro, podijelile su se u grupe da bi obavili jutarnje obaveze. Sređivanje kreveta, pranje i davanje jutarnje medikacije im je uzimalo puno vremena, pogotovo što u zadnje vrijeme imaju puno nepokretnih pacijenata.
“Dobro jutro bako Maro, jeste li se naspavali?“ veselo je upitala Marina paleći svjetlo. Smrad trulog tkiva se širio po sobi.
“Ma dijete moje, nisam ni oka sklopila čitavu noć. Rana me jako bolila, al trpila sa da ne probudim susjedu Ivku.“ odgovori joj baka Mara.
Promatrala ju je kako leži u krevetu. Po crtama lica vidjela je da je nekad bila stasata, lijepa žena, no bolest ju je pojela i dalje je jede. Prije godinu dana je već izgubila jednu nogu, a činilo joj se da će i drugu. Šećerna bolest je sve više i više uzimala maha i uprkos povećavanju inzulinske doze nisu ga imali pod kontrolom. Rana na peti nikako nije zacijeljivala, šta više, sve više se širila. Marina je znala da šta joj slijedi.
“Bako Maro, ma što ste trpili, trebali ste pozvati noćnu sestru, dobili biste nešto protiv bolova.“ prijekorno joj je odgovorila Marina.
“Ah dijete moje, ma više sam dosadna i Bogu i vragu.“ odgovori joj baka gorkim tonom.
“Ma nemojte tako. Sredit ćemo mi tu ranu. A sada ću vam pomoći da ustanete i  da se operete.“ reče joj Marina. Pripremila je stolicu za pranje i privukla bakicu lagano na rub kreveta.
“Eh sad mi morate pomoći bako. Čvrsto se držite za mene da vas prebacim na stolicu“ zamoli je.
Bakica se cijelom snagom uhvatila za Marinin vrat, te se uz njenu pomoć sjela na stolicu.
“Šta sam ja doživjela pod stare dane, da me Bog hoće uzeti. Al neće, moram čekati na moj red“ reče bakica, vodeći više razgovor sama sa sobom nego sa Marinom.
“Ma bako, ajmo mi najprije na pranje i previjanje, dočekat ćete vi, svatko će doći na red“ reče joj Marina dok joj je prala leđa i noge. Koliko god se osjetio vonj rane i vonj noći provedene u krevetu, toliko god je voljela daj dodir. Znala je da joj kroz dodir daje dio svoje naklonosti i čovječnosti u ovim hladnim zidinama bolnice. A to je bilo potrebno u trenutcima kada je čovjek okovan bolešću. To zna najbolje onaj koji je kroz to prošao.
Završila je sa pranjem i izašla van. Voljela je kad pacijenti osjete čistoću čekajući na doručak i prvu vizitu.
Doktori su obično dolazili kao u oluji da obave vizitu prije nego što odu u operacijsku salu. Vidjela ih je na početku hodnika kako se užurbano hodaju da obave vizitu.
Bilo ih je troje. Glavni doktor, šef kirurgije je bio namrgođen muškarac od pedesetak godina. Obično je bio nabrušen i tražio dlaku u jaju ako je bio loše volje, to jest kada je imao privatnih problema. Mario, pripravnik koji je počeo raditi u bolnici prije nekoliko tjedana ju je gledao davajući joj znakove da je doktor Murtić danas loše volje.
“Sestro, da li se desilo nešto posebno na odjelu prošle noći?“ upitao je Marko.
“Pacijent u sobi 12, gospodin Marić kod kog ste jučer napravili laringografiju je pao u komu i prebačen je na intenzivni odjel. Inače se ništa posebno nije desilo“ odgovorila je Marina.
“Pođimo, za petnaest minuta moramo u OP“ reče im glavni doktor.
“Marija Lučić, diabetes mellitus tip dva, leži već osam dana sa gangrenom stopala. Substitucija Cefalexina osmi dan, bez uspjeha. Pacijentica ima temperaturu trideset osam sa tri, glukoza izmjerena jutros je....“ nije ni završila rečenicu.
“Napravite termin sa kirurškom ambulantom za danas popodne.“ Prekinu je glavni doktor. Da li ga je zaista sve to zanimalo, upitala se po tko zna koji put.
(nastavak slijedi)
neviane @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.