dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
petak, siječanj 9, 2009
Uvijek sam mislila da bi jedna žena trebala biti u stanju čuvati dvoje djece. Dvoje djece možeš zaigrati i animirati da se igraju jedno sa drugim. Istina je da će tu biti i ljubomore, no i djeca trebaju naučiti da dijele, zar ne? Kaže nam mama da ne može čuvati na isti dan (jednom u tjednu) dvije unučice. Ova starija ima godinu i pol i stalno joj leti. Samim tim ne može posvetiti dovoljno pažnje drugoj unuci. Čuvala sam ih obadvije i uopće nije posebno problematičo, valja ih zaigrati i to je to.
Kaže mi mama da je drugačije čuvati dvoje djece koja su prava braća ili sestre. Ja i moja sestra smo se samo pogledale. Draga mama, među djecom će uvijek postojati rivalstvo i ljubomora, pa makar se radilo o dvije sestre ili dva brata. Pitanje je samo kako doći sa tim na kraj.
Moram priznati da me nekad hvata gorčina i da osjetim u sebi povrijeđeno dijete koje često pokušavam ignorirati. Onda se sjetih zašto ona nema blage kako se ophoditi sa dvoje djece. Pa ona nikad nije ni othranila i živjela sa dvoje djece.
Odrasla sam sa bakom koja je malte ne od prvog dana preuzela brigu o meni i sestri, a mi smo u razlici godinu i sedamnaest dana. Kada se naša baka počela brinuti o nama, nije bila u cvijetu mladosti. Imala je 'na vratu' dvoje male djece, kućanstvo, vrt i sve što pripada uz to. Nije joj bilo lako, ali ona je to radila sa ljubavlju i u svakom tenutku sam osjećala njenu ljubav i pažnju.
Danas moja mama kaže kako je baki bilo lako. Imala je 'samo' kućanstvo i nas dvije. Još se sjetim njenog zvocanja oko bakinih 'propusta' kad bi jednom u mjesecu znali doći doma.  To dakle tvrdi žena koja nije u stanju jedan dan u tjednu paziti na dvije unučice...? Ponese me bijes i ljutnja kako i danas zna relativirati bakin trud i rad. Baš sada kada zna što znači čuvati dvoje djece. Pokušavam ostati cool i pribrana da ne upotrijebim neke ružne riječi, da je ne povrijedim. Pokušavam joj dati na znanje da baki valja skinuti kapu za njeno životno djelo, a ne ga relativirati.
Znam samo jedno, da joj svakako želim dati šansu da svojoj unučici bude bliže nego što sam joj ja ikada bila. Iako se ponekad pitam da li je to uopće zaslužila?
neviane @ 13:07 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 23, 2008

Često se dešava da dvoje ljudi ne mogu jedno sa drugim i rastava postaje neminovna. Oni koji imaju djecu nose posebnu odgovornost prema mladim životima, odgovornost da iz te djece postanu zrele i stabilne osobe.
Gnjev koji nastane kod jednog ili obadva partnera zbog nemilih događaja iz prošlosti i neopraštanje istih ih često spriječava da nađu mir sa bivšim partnerom ali i sa samim sobom.

Možda ste doživjeli slično iskustvo i sa prijateljem ili nekom drugom bliskom osobom.
Nespremnost opraštati je vrsta odbijanja uma da prihvati riziko što će se desiti u budućnosti, što će se desiti ako se čovjek zaista odluči oprostiti.


Oprostiti nekome znači odustati od (samo)sažaljenja i oprostiti se od tuge. To će se desiti kad čovjek bude razumio da (samo)žaljenje nema posebne svrhe osim da ojača ego. Sve to može prouzročiti razne patnje i boli, pa čak i tjelesnu bolest.

Opraštanje ne znači uspostavljanje kontakta sa nekom osobom ili bivšim partnerom kao što je bio prije sukoba ili prije nego što je veza pukla. Opraštanje znači prihvatiti ono što se dogodilo u prošlosti kao činjenicu, bez posebnih emocija, bez potrebe osvećivanja ili blaćenja pred ostalima ili još gore pred djecom. To nije nimalo jednostavno i zahtijeva puno rada na samom sebi. Oprostiti znači naći mir u sebi.


Nemoguće je zaboraviti, ali moguće je oprostiti. Možete li vi opraštati?

neviane @ 07:02 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 21, 2008
Zasigurno su neki od vas dobili utisak da kroz moje kritiziranje majki koje zloupotrebljavaju svoju djecu u svrhu osvete ili postizanja drugih ciljeva blatim ženski rod. Daleko od toga, htjela sam navesti samo par paradnih primjera onih kojima se svejedno koje će sredstvo koristiti do željenog cilja.
Danas ću vam pisati o razvodu koji nije ništa ljepši nego one što sam vam opisala u prethodnim postovima, a žena je ipak ostala fer – prema svom djetetu.

Ako ću biti iskrena, on i ona su oduvijek bili dva različita svijeta. Počevši od intelektualne razine do razlike u mentalitetima i ostalim poljima i čisto sumljam da bi njih dvoje ikad stali pred matičara da ona tad nije trebala napustiti zemlju jer je gubila izbjeglički status.
Vjenčali su se, preselili daleko od grada, a voljela je život u gradu.
Život na tom selu ju je učinio usamljenom. Dobili su dijete. Prestala je raditi, u toj selendri nije imala mogućnost da ga netko čuva da bi radila. Njenom mužu je to više nego odgovaralo. Dovela se u takvu situaciju da je postala ovisna o njemu. Postala je nesigurna.
Nije joj se sviđao mentalitet ljudi u tom selu i kao strankinja je bila neprihvaćena. U očima njegove porodice je ona „upecala“ dobru lovinu..a ja bih rekla da se fino usosila, u negativnom smislu. Samo joj je trebalo vremena da se počne oslobađati.
Kupili su kuću vrlo i tu je počeo raspad sistema. Kad se dvoje ljudi ne slaže posebno dobro i uz to se nađu u financijskim problemima, situacija postaje opasna. Dijete je navršavalo tri godine i ona je htjela opet nešto raditi, ali njenom mužu se više sviđala ovisnost o njemu. Imao je nešto kao obiteljski obrt (o tome ću kasnije) i nije razumio zašto ona to želi (unatoč financijskim nedaćama).
Ipak, ona je organizirala za dijete vrtić te uspjela dobiti preškolovavanje na dvije godine. Smrdilo mu je da će imati diplomu, da je intelektualno daleko od njega. Svađe su postale svakodnevnica, nerijetko pred očima djeteta. Prijetio joj je da će joj u slučaju razvoda oduzeti dijete jer nema financijskih sredstava. Blatio ju je pred djetetom.
Trpila je svađe dok nije završila školu, to će joj biti odskočna daska. Znala je da je neće samo tako pustiti da ode iz kuće i tako je pomno planirala odlazak i uspjela u tome kad je jedan vikend otišao kod svoje sestre u sjevernu Njemačku.
Preselila se kod brata i živjela kod njega pola godine, radila koliko je to bilo moguće u jednoj trgovini, u njenoj struci nije mogla naći posao kao samohrana majka.
Bez love te nitko ne šljivi ni pet posto, pa ni vlastiti advokat. Ne moram vam pričati kao je prošao razvod. Dobila je privremeno riješenje za alimentaciju djeteta u visini od 220€. Nije joj plaćao ništa (kao nema love) te je ona od centra sa dječje skrbništvo dobivala umanjenu svotu od 166€. Ostatak će oni pokušati utužiti od njega (to se nikad nije desilo). Zatražila je socijalnu pomoć.
Sad ću se vratit na obiteljski obrt. Njegovi roditelji su držali tu firmu na svom imenu, a on je bio “samo namještenik”. Barem na papiru. Imao je odličnu plaću i onog trenutka kada je otišla od njega, smanjili su mu plaću za duplo iz “ekonomskih razloga”..Ti “ekonomski razlozi” su naravno farsa, tj. izlika da svom djetetu plaća što manju alimentaciju.
Nije imala love, a time i loše karte na sudu. Nikome na sudu nije palo na pamet ispitati zaista taj ekonomski razlog i zašto gospodin M. ima odjednom duplo manju plaću nego što je imao.
Slično je bilo i sa kućom. Pokušavao je prikazati da kuća puno manje vrijedi da bi dobila što manje ili bolje rečeno ništa. Činilo mi se da to sucima i nije igralo neku ulogu. Da stvar bude bolja, saznala je da je sudac u stvari klijent njegovog muža, tj. da mu je u kući radio instalacije.
Dobila je riješenje za uzdržavanje i alimentaciju za dijete. Alimentacija za dijete je iznosila 220€. Na vlastito uzdržavanje nije ni računala, ali na djetetovu alimentaciju.
Pitam se kako je moguće da čovjek koji ima love za bogato opremiti kuću, za izlaske, dobru odjeću i dobrom plaćom nije u stanju odvojiti 220€ za svoje dijete? (minimalac je samo na papiru, da se razumijemo, no čak i za nekog sa manjom plaćom to nije neka svota)
U međuvremenu su joj prijatelji pomogli da dobije jedan dobar i povoljan stan. Prijateljica je je ugurala u firmu gdje radi, tako je dobila šansu (što je najteže) da opet počne raditi u struci. Puno radno vrijeme, razumije se.
Da skratim priču u vezi razovoda: prepustila mu je kuću da bi dobila pravo o odlučivanju mjesta boravka djeteta. Htjela je tu slobodu, iako nema namjeru se seliti. Dijete je tako i tako viđao svaki drugi vikend, kao što je i od suda potvrđeno.
Kakav je njegov odnos prema djetetu? Njihov odnos je poprilično površan. Znao ga je ostaviti samog u kući jer nije mogao izdržati da ne izađe u diskoteku. Otac ga često laže, obećava mu stvari koje očito ne može ispuniti. Ne, nemojte misliti da se radi o materijalnim stvarima, što se tiče njih, škrt je i prema vlastitom djetetu. Radi se o obećanjima da zajedno provedu vrijeme, da otac dođe u školu na njegovu predstavu i slično.
Majka je češće pokušala pričati sa ocem sa ciljem da se popravi odnos između njega i djeteta, no on očito ne vidi u čemu je problem.
Dijete je skužilo da ga otac laže i mulja i počelo to ponašanje interpretirati kao da ga otac ne voli, da nije vrijedan njegove pažnje. Ne bi me čudilo ako bi jednoga dana kad odraste otkantao svog oca koji će se potom pitati kako je to moguće.
A majka? Majka mu i dan danas pokušava objasniti da ga otac voli, samo što se nekad ponaša na neprimjeran način. Nikada niti u jednom trenutku nije zabranila pristup ocu. Pokušava mu uliti samopouzdanje i ljubav koju bi trebao dobiti od oca. Valjda zato što ima karakter, valjda zato što voli svoje dijete više nego svoj ego.
neviane @ 13:59 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
subota, siječanj 19, 2008

Žene nekad zaista mogu biti osvetoljubive kučke. Naravno da osveta hrani vlastiti ego gledajući kako se dotični bori i pati kako Isus na križu. Osvećuju se na razne načine – pokušavajući financijski ruinirati bivšeg supruga, oduzimajući mu pravo da bude otac
(ne samo na papiru).
Da li si takvo ponašanje smije dopustiti žena koja ima odgovornost za djecu? Pri tome te kučke zaboravljaju da i nedužna djeca pate pod tim debelim plaštom osvete. Djeca trebaju i majku i oca, bez obzira što im roditelji nisu mogli opstati kao par.

On, pomalo otkačen tip, surfer Amerikanac havajske krvi, uspješan, atraktivan. Prezire Ameriku i njihovu politiku, želi živjeti svoj san, daleko od Teksasa, betonskih blokova. Želi da njegova djeca osjete prirodu i valove.
Ona, Amerikanka koja odgovara svim klišejima koje postoje prema tom narodu. Ona je žena koja rado slijedi, njegov san je i njen san.
Postali su par. Nakon nekog vremena je ostala trudna. Vjenčat će se i bit će prava porodica. Dobili su sina, a nedugo zatim je opet ostala trudna. No već tada su se osjetile njihove raznolikosti. Ona je utjehu tražila u hrani, a on negdje drugdje i nalazio je u krevetu drugih žena. Naravno da je sve saznala i poludila na to, no ipak su htjeli pokušati još jednom.

Odluka je pala, preselit će se na Costa Ricu. Bio je to njegov san. Njegovi snovi su i njeni. Ma to je žena za poželjeti.
Bolje rečeno, on će dolaziti koliko god je to moguće, ali će i dalje raditi u Houstonu. Netko je morao zarađivati lovu. Tamo gdje su mislili da će se još više zbližiti je počela njihova borba za opstanak veze.
Često sam čula izreku kad jednom staklo napukne, nikad se više ne može slijepiti da bude kao prije. To je istina, vidjet će se mjesto napukline, ali će ipak biti cjelina.
Njih dvoje su pokušali spasiti nešto što je već na početku bilo osuđeno na propast. Trudio se više nego ikada prije provodeći svaki slobodni trenutak sa obitelji. No predbacivanja su razala harmoniju. Još uvijek su joj navirale slike žene iz New Yorka, osjećala se sama u tuđoj zemlji čiji jezik nije ni pričala.
Sve je palo u vodu. Vratili su se u Ameriku i odlučili se na razvod. Povratka više nije bilo. Preselila se kod mame u Denver sa dvoje djece, frustracijama i dvadeset kila viška. On je ostao raditi u Houstonu.
Njegov posao ga je često vodio po svim krajevima svijeta i na tako jednom putu je upoznao ženu sa kojom je imao puno zajedničkog. Ispočetka je to bila površna veza koja se razvila u nešto puno dublje. Preselila se kod njega i tu su počeli problemi. Zašto?

Kad je bivša žena (razvod se privodio kraju) saznala da je on u sretnoj vezi poludila je. Njoj su ostale frustracije, a njemu život? Zar je to pravda?
On naivko je još uvijek vjerovao da će se razvesti u miru pa tako nije uzeo niti advokata, vjerovao je da će sve ići po onome kako su se dogovorili – počevši od alimentacije, podjele imovine, do skrbnišva nad djecom.
Ono što se desilo na sudu je u potpunosti promijenilo njegov život. U teksaškom sudu ga je optužila za anti amerikanstvo (a i sami znate kakvi su Ameri patrioti), da je nova žena razlog njihovog razvoda, da je loš otac itd..itd..
Ne moram vam pričati kao je prošao – počevši od alimentacije (koja je bila suviše visoka obzirom na njegova primanja) do prava na posjećivanje djece i ostalih stvari.

Ipak se izborio da sa djecom može provesti svaki drugi vikend, sa tim da ne smije sa njima putovati van zemlje. Svaki drugi petak je išao iz Houstona u Denver po djecu (6-7 sati vožnje), vodio ih u Houston, da bi ih u nedjelju opet vraćao.
Djeca su obožavala biti sa tatom i njegovom novom sudružicom, bavili su se sa djecom na drugi način nego što je to činila mama. A mama? Mama je to interpretirala kao opasnost za svoju ulogu. Bojala se. Bojala se da djeca ne zažele jednog dana živjeti sa tatom i novom porodicom. On je često zvao djecu, a ona bi često nalazila izlike zašto djeca ne mogu na telefon. Ako bi i uspio pričati sa djecom, često je znala prisluškivati ili manipulirati djecu da bi došla do nekih informacija. Slično je bilo i kad bi djeca bila kod njega. Zvala bi djecu i zapitkivala stvari koje je željela znati.
Nije propuštala priliku da mu radi zamke. Manipulirala je sa djecom govoreći im kako i tata ne voli, govoreći im kakvu žrtvu ona za njih čini. Djeca su se bojala pričati o tome što su radili vikend sa tatom, djeca su se bojala reći ako su nešto lijepo doživjeli od tatine nove žene.
Nerijetko se dešavalo da on ode u Denver po djecu, a da ih ona ne pusti sa ocem pod izlikom da su bolesna ili da su na nekom rođendanskom slavlju (pa mogla bi i nazvati da javi, zar ne?). Vrhunac je bio kad je nenajavljeno odvezla mlađeg sina u bolnicu na vađenje krajnika sa ciljem da spriječi da dijete bude za Božić kod oca. Što da vam kažem? Koliko god se borio za svoju djecu, toliko god je gubio tlo pod nogama. Pitam se koliko je zaista pravedan američki sud? Čovjek ni ne može zaraditi toliko novca koliko bi trebalo za pravednu borbu za vlastitu djecu.

On i njegova nova žena su saznali da očekuju bebu. Ne, Amerika nije bila zemlja u kojoj su željeli da njihovo dijete odrasta. Odlučili su se preseliti u Costa Ricu, zajedno, razumije se. Gradit će apartmane koje će iznajmljivati turistima, živjet će njihov zajednički san.
Kad je njegova bivša žena saznala da se on sa novom ženom seli tamo gdje se rasplinuo njihov san, poludjela je.
Zabranila je da viđa njihove sinove, u Americi ili bilo gdje drugdje. Tražila je još više novca, iako vrlo dobro zna da su primanja u Costa Rici manja nego u Americi. Srušila je sve mostove između oca i djece.
Što mu je preostalo? Nije se predao. Dobio je slatku kćer sa novom ženom i dalje se bori. U okviru financijskih mogućnosti. Napravio je homepage kao vrstu dnevnika u nadi da će njegova djeca jednog dana
to moći i pročitati. Ne gubi nadu da će se jednog dana sjediniti.  Pobjednika nema.

neviane @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 13, 2008

Upoznali su se u izbjeglištvu. On je izbjeglica koji je prošao pakao novinarskog posla u ratu, gledajući često u smrt, gledajući smrt svoje djevojke dok joj je geler raznosio glavu.
Ona je izbjeglica, ona koju je rat prenuo u njenim snovima. A sanjala je toliko puno, željela studirati, baviti se manekenstvom, živjeti u bogatstvu.
Nesreća ljude očito često zbližava, tako i njih dvoje. Postali su par, a nedugo zatim su i saznali da će postati roditelji. Što da vam pričam, sve ostalo je standardna šema – slijedilo je vjenčanje i rođenje djeteta, kruna njihove veze.
Težak je život bez domovine i obitelji. On i dalje snima, svaki teren donosi više novca koji je njima... ovaj njoj toliko bitan. Nije dovoljno voziti običnog golfa, mora to biti bembara (BMW ili nešto još bolje).
A što je ona? Majka i domaćica koja da povremeno radi kao prodavačica. Što se desilo sa snovima, manekenskom karijerom, dijamantima?
I tako jednog dana dojaha princ na bijelom konju..uuuupppps u debelom mercedesu. Kućni prijatelj, koja ružna riječ. Čovjek koji je upravo prošao kroz razvod nakon dvadeset i nešto godina braka, može joj biti skoro otac. Prepoznao je iskusni gospodin što joj nedostaje i tako su ubrzo postali par. Najprije u tajnosti (uz pomoć zajedničkih "prijatelja"), a onda je ona jednoga dana spakirala kofere i otišla sa djetetom kod svog novog sponzora. Ne, obećanja nisu lažna, odjednom je imala ono što je htjela – silikonske sise, face lifting, modu po zadnjem kriku, putovanja, puno love.

Sve što se nakon toga odigralo je ružnije nego u bilo kojoj sapunici. Ne ulazim u daljnje razloge nezadovoljstva bivših supružnika, no oni niti u jednom trenutku ne opravdavaju ono što se desilo nakon razvoda.
Ljudi kažu da je prirodno pravo majke da živi sa djetetom. Ne poričem. Pitam se samo da li je prirodno pravo majke mučiti muškarca (=oca svog djeteta) na najsvirepiji mogući način?
Uzela je najboljeg advokata u gradu. Naravno, mogla ga je platiti, bolje rečeno njen lover ga je plaćao.
Zabranila je ocu da viđa svoje dijete, obrazloženje je bilo više nego besmisleno. Čovjek koji mrava ne bi zgazio (posvađati se sa njim je velika umjetnost – gotovo nemoguće) je navodno nasilan prema djetetu. Što više, pred sudom izjavljuje da on nije otac tog djeteta (mala je njegova slika i prilika, a kad je došlo do toga da se utvrđuje očinstvo, ipak je porekla svoju izjavu)
Zar je to zaslužio nakon svega? Odlučuje se na borbu. Ne, ne želi uzeti advokata jer zna da je pravo na njegovoj strani, a i novčane zalihe postaju sve tanje i tanje.
Sedam dugih mjeseci ne može vidjeti svoje dijete. Sud očito radi suviše sporo, ali mora imati strpljenja. Nakon sedam mjeseci napokon do njega dopreže tračak nade. Sud mu odobrava viđanje djeteta, no zbog njene tvrdnje da je nasilan prema djetetu najprije pod nadzorom socijalnih radnika. Svejedno mu je, želi samo da je vidi. Otac i kćer (tada je imala oko dvije i pol godine) se odlično razumiju i socijalni radnici uviđaju suvišnost njihove prisutnosti. Napokon se otac i kći smiju viđati bez nadzora. Sud odlučuje da (bivši) supružnici dijele skrbništvo nad djetetom. On smije svoju kćer viđati svaki drugi vikend od petka do nedjelje i smije je dva tjedna u godini voditi sa sobom na godišnji.
Nije joj bilo druge nego se složiti sa onim što je određeno putem suda.
Tražila je da se odrekne očinstva da ne mora plaćati alimentaciju, tj. da novi čovjek na njenog strani adoptira dijete zbog debelog nasljedstva.
Odbio je.

Od tog trenutka je redovito provodio vikende sa svojom djevojčicom. Pokušavao joj je na šaljiv način odgovoriti na njena pitanja koja mu je postavljala, ne pljujući po njenoj majci. U međuvremenu je upoznao novu ženu i ljubav na svojoj strani (meni jako blisku osobu) koja je obožavala to dijete, ali i dijete nju. Naravno da se svakodnevnica i obaveze (vrtić itd.) sa mamom razlikuje od vremena provedeno sa tatom koje se često sastojalo od raznih izleda u prirodi, polaska u kino, ali prije svega je ključno intenzivno bavljenje sa djetetom, igra.
Nerijetko sam bila svjedok teatralnih, oproštajnih scena. Nerijetko je majka dolazila po nju nedjeljom pred večer, a djevojčica je znala očajnički plakati željeći ostati kod tate, ne željeći poći sa majkom. Tada je imala otprilike pet godina.


Vjerujte mi, bila sam često svjedok, nemojte misliti da ju je otac nagovarao ili nešto loše govorio o majci. Djetetu se svidjelo kako joj otac i nova žena pridaju pažnju, mora da je osjetila tu ljubav. Ponekad je znalo potrajati i po pola sada dok je nisu nagovorili da ipak treba poći sa majkom.
Od toga je prošlo nekoliko godina. U međuvremenu se udala za svog lovera i neuspješno pokušavala osnovati sa njim porodicu. Slijedilo je nekoliko spontanih pobačaja, zadnji je uslijedio čak u šestom mjesecu trudnoće. Obolila je, dobila reumu, a silikoni su očito ubrzali razvoj bolesti. Tu bolest i izgubljene trudnoće je očito uzela kao znak i kaznu za ono što mu je učinila. I njen novi muž je pokazao pokajanje. Pokušali su se na neki način otkupiti kroz neka svoja djela. Slučajnost ili ne, preselili su se u kuću koja nije niti kilometar udaljena od mjesta gdje stanuje otac sa novom obitelji. Tako djevojčica svaki dan dolazi ocu, nekad je čak češće kod njega nego kod majke.
Čini mi se kao da su shvatili da su joj ipak bitna obadva roditelja. Danas je to jedna vedra, trinaestogodišnjakinja. Nadam se da su traume iza nje.
No zar je moralo uopće doći do gorkih scena, zabrana i ostalih nebuloza?

neviane @ 16:07 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
subota, siječanj 12, 2008

Divno li je voljeti, stopiti se sa voljenom osobom na papiru i krevetu, stvoriti zajedničko dijete. Za većinu je to vrhunac veze, a dijete kruna ljubavi. No što se dešava kad ljubav nestane, kad brak više ne odgovara viziji koju je postojala prije sklapanja? Krhotine ljubavi završe fino pred sudom gdje nerijetko možemo biti svjedoci skidanja maski, pokazivanja pravog lica.
Trebam li pričati o razlozima zbog kojih se ljudi odlučuju na razvod? Trebamo i ne trebamo. Ne trebamo, jer razlog za razvod ne bi smio imati utjecaj na ono što se odvija na sudu, na to kako će se bivši supružnici ponašati prema djeci. Trebamo, jer su baš oni često bitni da razumijemo zašto se netko tko je prije bio ono što se zove „muškarac iz snova“ ili „žena za poželjeti“ pretvara u gada, stoku ili odvratnog lešinara. Kako je to moguće? Zar je maska bila toliko nepropusna da se to nije moglo i prije uvidjeti?

Odjednom kruna ljubavi (čitaj dijete) postaje toliko nebitna da je neki roditelji nemilosrdno gaze i bacaju u blato, samo da bi zadovoljili svoj ego, da bi kaznili partnera koji nikad nije imao vremena za porodicu, koji je završio u krevetu sa ljubavnikom/ljubavnicom itd.
Nekad egoizam može biti toliko velik kao i strah od gubitka djece. Majke nerijetko pokušavaju očevima zatrpati put prema djeci. Onemogućiti im da svoju djecu viđaju redovito, onemogućiti im prisnost, izmjenu osjećaja i ljubavi. Prevelik je strah da djeci kod oca ne bude previše lijepo te da ne dođu na ideju da žele živjeti kod oca.
Zašto sad spominjem majke? Zato što djeca nakon razvoda najčešće ostaju kod majki. Relativno je rijetka pojava da se majka odriče skrbništva i dobrovoljno prepušta brigu ocu. Obično sud mora imati debelo dobar razlog da oduzme majci skrbništvo nad djetetom i dodijeli je ocu. Osim ako je dijete dovoljno staro (ne znam više dobnu granicu) i može izraziti želju sa kim želi živjeti.
Do tada slijede manipulacije djeteta, kruna postaje kopito, sredstvo do cilja. Nekima je taj cilj zadržavanje krune (tj. Kopita) u cilju zadovoljavanja ega, u cilju punjenja novčanika..da ne nabrajam. Neki žele pobjedu, ne razmišljajući da pobjednika  nema, da su svi gubitnici. Ponajviše dijete.
Mnogi roditelji će se dvadesetak godina kasnije probuditi u čudu i čuditi se zašto im je dijete postalo emocionalni invalid koji nije sposoban za vezu, koji živi u strahovima, koji ne dolazi na kraj sa životom. Pri tome neće uprijeti prst u sebe tražeći krivca, jer su godinama sebi, djetetu i okolini tupili koliku su žrtvu pridonijeli za potomstvo ne izostavljajući priliku blatiti bišeg partnera.
Bloger ZODAX, jedan od pogođenih očeva me u jednom svom postu spomenuo jer sam osuđivala u jednom komentaru takve žene. Osuđivala bih i očeve. Ovom serijom želim objasniti zašto je to tako. Slijedi serija postova u kojoj želim opisati  neke  razvode i ophođenje sa  djecom.
(nastavlja se)


neviane @ 08:17 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.