dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
četvrtak, studeni 5, 2009
Danas bi htjela nešto napisati o dojenju kad prođe porodiljni i žena počne raditi. Nerijetko mi dopre do ušiju da žene prestaju dojiti kad počnu raditi jer misle da ne mogu uskladiti odsustvo zbog posla i dojenje. Stoga želim s vama podijeliti svoje iskustvo.
Kad sam počela raditi, Nika je sisala barem tri puta preko dana, nekad i češće (noći ne brojim). Tada je bila deset i pol mjeseci. Kad sam počela raditi, tu i tamo sam znala izbivati čak i po dvanaest sati. Ispočetka su mi grudi znale biti toliko pune da sam nekad morala istisnuti malo mlijeka da bi se riješila pritiska i da ne bi procurilo na bluzu. Vremenom se proizvodnja mlijeka regulirala i ubrzo mi se to više nije dešavalo.
A što je bilo s Nikom? Nika je već došla na svoje. Podojila bi je ujutro kad se probudi. Za vrijeme mog odsustva nije dramila što nema maminog mlijeka, niti je dobivala AD ili kravlje. No kad bi došla kući i kad bi me ugledala, nastala bi prava ‘histerija’. Ne bi mogla dočekati kad ne skinem kaput sa sebe i ne otkopčam bluzu. Ne mogu vam opisati to oduševljenje kad bi skužila da će moći sisati. Kad bi došla s posla, bila bi njena i samo njena. Znala bi visiti na meni i po pola sata, a nekad i duže. Čini mi se kao da je kroz to maženje i sisanje željela nadoknaditi našu odvojenost i to je za meine bilo u redu.
Preko noći se javljala dva do tri puta, u ekstremnim slučajevima i češće. Prije nego sam počela raditi sam razbijala glavu kako uskladiti neispavanost sa poslom, no moram priznati da se i nisam osjećala posebno neispavana. Kad bi se javila u noći, ja bi je ‘prištekala’ da sisa, a ona bi se nakon podoja (koji je obično trajao deset do petnaest minuta) samo okrenula na stomak i nastavila spavati. Spavala je s nama i činjenica da se zbog podoja nism ustajala i posebno razbuđivala mi je isto pomoglo da si olakšam noći i radne dane. Nije nam smetala u krevetu jer ona dosta mirno spava.
Mislim da je usklađivanje dojenja i povratak na posao oko godine posebno jednostavan. Mlijeko više nije primarni izvor hrane is toga mu je sasvim dovoljno jutarnje i večernje dojenje, da ne spominjem ona noćna. Dijete će se vrlo brzo naviknuti na novu situaciju. Ako imate neko normalno radno vrijeme i ne izbivate konstantno više dana, ne vidim razlog za prekidanje dojenja. Što više, mislim da istovremeno prekidanje dojenja i odlazak na posao može biti traumatičan za dijete – to su na neki način dva gubitka. Ako uz sve to dodam da povratak na posao često znači i da je dijete zbrinuto u jaslicama, onda dojenje može biti samo od koristi. Dijete kroz dojenje ipak djelomično dobiva prirodni imunitet preko majčinog mlijeka, a u jaslicama vrebaju viroze i ostale bolesti.
Nastavljanje dojenja nakon povratka na posao vidim samo kao prednost, a povratak na posao ne vidim kao razlog za prestank dojenja.
neviane @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, listopad 30, 2009

Ove jeseni me uhvatila neka tuga. Dio toga pripisujem kemijskim reakcijama koje su usljed 'poslagivanja' hormona normalne nakon prestanka dojenja. A što je sa drugim dijelom? Život je prožet lijepim i ružnim događajima. Prošla jesen je bila prošarana i osmjehom i tugom. Prošle godine u jesensko doba smo izgubili našeg čupavog člana obiteljske bande, mačka Tomislava. Mjesec dana kasnije sam imala spontani pobačaj, srčeko je jednostavno prestalo kucati. No kako ono Balašević pjeva 'I slike su bljedje i bljedje, a lijepe potiskuju ružne’, ubrzo nam se vratio osmjeh na lice. Tri dana nakon spontanog smo se vjenčali, tiho ali sa osmjehom. Na noć vještica, pomalo neobičan datum, no takvi smo i mi.
Prije par dana razmišljam što bi šašavo mogli napraviti je prvu objetnicu mogli bi simbolično organizirati momačko i djevojačko veče u strip klubu i lupanjem tanjura za sreću. No onda se vratih u mislima godinu unatrag i sjetih se zašto nismo imali oproštajkuod vanbračnog života.
Baš u tom trenutku sam prolazila kraj mjesta gdje sam se morala oprostiti s nesuđenom bebicom.
Suze mi krenuše, no onda se prenuh i izgdih samu sebe da se ne utopim u bespotrebnom samosažaljenu. To je život. Ljudi prolaze kroz puno gore stvari, a ne preostaje nam ništa drugo osim uzeti život takav kakav jest.
A dobro mi je. Nikad se bolje nisam slagala s dragim i naša Nika nam je velika radost i ponos. Kroz nju vidim da ništa nije toliko bitno kao ona, niti je vrijedno ljutnje i živciranja.
Velika je brvljavica i vesela je. Jučer sam uzela usnu harmoniku i očito ju je oduševilo moje sviruckanje. Odmah je ona počela čagati i pjevuckati. Voli i životinje, posebno mace. Godinu dana nakon Tomislavove smrti razmišljam da uzmemo jednu macu. To bi za Niku (a i za nas) bila velika radost. Godinu dana nakon njegovog odlaska sam spremna. Godinu dana nakon gubitka bebe priželjkujemo plusić i bebin plač. Vidjet ćemo što će nam se (prije) ostvariti.


neviane @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 6, 2009

S vremana na vijeme me tužne vijesti o smrti potaknu na razmišljanje o našoj konačnosti, barem na ovoj zemaljskoj kugli, u ovom obliku života.
Još uvijek ne mogu razumjeti. Prije godinu dana se učinilo da je vodio najtežu bitku u njegovom životu i izašao iz nje kao ponosni ratnik.
Činilo se da je pobijedio karcinom pluća. Danas, danas mi se čini da je smrt jedini pobjednik. Danas je zauvijek prestalo raditi njegovo srce pokošeno višestrukim srčanim udarima.
‚Odoh ja, čuvaj mi se Vesno..‘ rekao je svojoj ženi dok se opraštao u namjeri da ide na posao. Kaže da se nikada nije opraštao na taj način. Da li ljudi predosjećaju ono što dolazi?

Sjetih se onog filma (jao, kako se zove) u kome jedan ludi znanstvenik može vidjeti budućnost i vidi da će njegova djevojka stradati u jednoj nesreći.
On se pokušava boriti protiv toga, no ona umire. Vraća film unatrag i ‚pravi‘ drugi scenarij, no ona ne može pobjeći od sudbine.
Nedavno se srušio avion u Brazilu. Jedna žena se pukim slučajem nije ukrcala u avion, no poginula je tri dana kasnije u Austriji. Da li je to slučajnost ili sudbina?

Opraštam se od tebe u mislima i još ne želim prihvatiti ružnu istinu. Ti, ljudina s toliko volje da odeš tako brzo? Znam da si se borio, no bolest ne bira.
Već sam te gledala kako ćeš se već nekako izvući. Poželjeh da pričaš kako si doživio komu dok su liječnici i ostalo osoblje lijetali oko tebe, kako li je osjetiti ruke najmilijih koji mole Boga da preživiš.
Opet se nadam da ti je na nekom drugom mjestu bolje nego ovdje. Mada znam da ti se nije išlo, da si volio život i svoje najbliže. Svaki put kada bi vidio moju kćer bio bi sretan kako lijepo napreduje i tvrdio da je to zbog mog mlijeka.

Nedostajat će taj tvoj optimizam i volja kojima si svima demonstrirao da su i najteže stvari u životu mačji kašalj. Ništa nije nepremostivo.

Neka ti je laka crna zemljica.


neviane @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 29, 2009

‚Zašto ne vidim? Možete li mi reći kad ću opet vidjeti?‘ upitala me puna nade da ću joj dati pozitivan odgovor.
Kako da joj lažem kad ne postoji niti trunčica nade da će ikada vidjeti ptice, sebe u ogledalu ili dječicu kako se igraju?
‚Vaše oči su bolesne..‘ rekoh joj u dahu. Da, to je dobar odgovor. Rekla sam joj istinu. Njene oči su bolesne.
Gledam oko sebe. Njen dom je već odavno postao kuća koja se ruši i propada. Jedan mali, barokni stolić je već odavno izgubio funkciju, a noga mu je potrgana. Na njemu kičaste figurice kupe prašinu. Porculan bez značenja. Na komodi je nekoliko slika, to su njeni najbliži. Osmjeh im je na licu, mora da su to slike iz nekih ljepših dana. Svi su poumrli, što li Bog s njom smišlja?
‚Gdje sam, recite mi gdje sam?‘ upitala me.
‚Vi ste u vašem domu, zar ne vidite da sjedite na vašoj sofi?‘ odgovorih joj.
‚Da li vidim? Ne! Ne vidim, što je s mojim očima?’ reče mi.
Ugrizla sam se za jezik. Kako li je glupa navika govoriti ljudima ‚gledajte‘. Ovo je uistinu više nego neumjesno. Ispričavam joj se.
‚Oprostite na mojoj brzopletosti, jasno mi je da ne vidite. Kako glupo od mene. No da vam još jednom ponovim, vi ste doma‘ rekoh joj.
‚No ja se ne osjećam kao da sam doma‘ reče mi.
Kako će se i osjećati? Stan je već odavno izgubio svoj miris koji je obično specifičan porodicama. Po cijeli dan sjedi na propalom kauču i čeka. Na što čeka? Da je Gospod uzme? Da dočeka svjetlost dana?
‚Ne mogu više, nemam snage. Kad će me više ON uzeti sebi? Kada?‘ izgovorila je kao kroz vapaj. Da li očekuje odgovor? Ne znam.
‚Svi mi moramo čekati na svoj red. Uistinu ne znam što ON planira s vama.
No znam da morate imati strpljenja.
‚Gdje sam? Kada ću opet moći vidjeti?’ upitala me izgubljeno.
Nastao je muk u sobi. Previše je teško izgovoriti riječ ‘nikada’.


neviane @ 13:18 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, lipanj 5, 2009

Citat:

Djevojčica stara 2 godina. Zbog kašlja i povišene temperature ordiniran Augumentin. Nakon 3 dana zbog osipa ukinut antibiotik. Nakon dva dana od ukidanja antibiotika učinjena KKS. Nađeno WBC 29,68;NEUTO 42,6;LYMPH 40,7;MONO15,9;EO 0,6;BASO 0,2. Anicotitozis,anemija i hipokromija.
Djevojčica upućena u Zaraznu bolnicu. Postala febrilna leukociti 26 nezrele forme SE 18, jetra 1pp.Primila i/v ceftiakson 3 dana terapija nastavljena p/o još 3 dana. Brisevi grla negativni.
Nakon terapije upučena na hematologiju gdje je učinjena punkcija koštane srži nalazi se obilno hematopoetsko tkivo, gdje je odnos bijele i crvene loze oko 1:4 u korist bijele. Granulocitopoeza pokazuje skretanje u lijevo.Eritropoeza pretežno zrela i normoblastična, tromboeza zastupljena sa zrelim megakariocitima.
Nalazi:SE 9/26: E3,76 hb 98 Htc 0,30 MCV 79 Tr 112 rtc 21 L 23,3 seg 31 neseg 4 ly 42 mo 42 Fe 10, mijelociti,promiojelociti 2 at.st 5% TIBC 36 UIBC 26 feritin 69,2 PV 0,83 APTV 29,0 fibrinogen 1,7.
Djevojčica nije febrilna ali izražen je neproduktivni kašalj, vrlo slabog apetita. Roditelji primjećuju povećani trbuh osobito u gornjem dijelu.
Kako roditeljima nije data nikakva daljnja uputa, rečeno im je samo da dijete vjerojatno nema leukemiju s obzirom na nalaz punkcije, molimo Vas Vaše mišljenje i preporuku.


_______________________________________________________________________________
Kad sam čitala ovaj post, pomislila sam da se radi o boležljivom djetetu kao što su i mnoga druga djeca u toj dobi. To pogotovo nije ništa neobično ako dijete die u vrtić i pokupi milijun virusa i bakterija od druge djece. Prateći postove čitala sam da su doktori kasnije ipak postavili tužnu dijagnozu – djevojčica boluje od juvilnog tipa mijelotične leukemije. Tu vrstu leukemije liječi jedino klinika u Freiburgu i liječenje košta 200.000 eura. Dosad je skupljeno 300.000 kn. Dio sredstava (pola prihoda) daruje i maestro Vjekoslav Šutej organizator koncerta "Opera pod zvijezdama".
Još uvijek je neriješeno pitanje da li će HZZO pomoći ili ne…a vrijeme leti kao ludo.


Ovdje možete pratiti što se događa s malenom 
Poteškoće s HZZO
Stoga, ako ste u mogućnosti pomognite da se mala Leone izliječi.


Računi za uplatu:
Ziro racun Zg banke
2360000-3114646557
(poziv na broj 3114646557)

Za inozemstvo:
IBANHR 6823600003224716810
SWIFT CODE ZABAHR2X


UPDATE:


Postoji i  telefon na koji možete zvati i tako pomoći maloj curici.

Tel: 060/888-300


Cijena poziva iz fiksne mreže 3,66 kn (PDV uključen), iz mobilne mreže 4,93 kn (PDV uključen)

neviane @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 13, 2009
Malo je pjesama koje me uistinu mogu ganuti do suza. Puno toga mi se čini suviše površno ili se svodi na oplakivanje vlastitog ega. Po tome se nerijetko može vidjeti koliko su jedinke u stvari najbitnije sami sebi. Pa nije ni to loše za preživljavanje. Nedavno sam naišla na stihove Dragutina Tadijanovića koji su još iz škole svima nama poznati:


Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
 
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O majko žalosna! kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?


Ti stihovi puni težine su me toliko ganuli i nagnali suze na oči. Ne, nisam pomislila na moju majku već sam pred sobom imala sliku moje bake. Kao da sam na trenutak proživljavala teret života koji je ona nosila na svojim pogrbljenim leđima. Sjetih se njenih suza kada bi ispraćali moje roditelje, tada ih nisam razumjela. Ili sam barem mislila da ih ne razumijem. Bit će da je ovo drugo. Osjetih snagu njenih riječi kada bi mi rekla da bi za nas dala i svoj vid. Sjetih se moje druge majke. Voljela je bezuvjetno i davala sve od sebe na isti način. Kada bi me zagrlila i poljubila, to bi bilo s toliko predanosti, osjetila sam je cijelim njenim bićem. Čak i njen zadnji zagrljaj je bio toliko čvrst, unatoč tome što nije više imala snage.
Nema dana kad je se ne sjetim, uistinu je bila neponovljiva. Puno toga sam od nje naučila, a danas to prenosim našoj Niki i čini mi se da i ona jako puno uči od mene. Divno.

Kao dijete me uvijek bilo strah da ne umre jer mi je mogući gubitak predstavljao užasnu katastrofu. Naći ćete vi mene kod šumice, govorila nam je tada. A šumica je uistinu posebna, dosta misteriozna. Groblje se nalazi u brdašcu pokraj te šumice u kojoj se stalno osjeti lagani povjetarac, jednom sam čak meditirala na taj vjetar i šumicu. S brijega se vidi čitavo selo i dolina, pogled je uistinu divan. Tišina i vjetar na groblju uistinu smiruju.

Čovjek se nosi u srcu, a ja ipak volim otići na njeno zadnje počivalište. Danas smo je posjetili s našom curkom. Pričala sam joj da tu leži moja baka, baka Milka. 'Mijka', ponovila je vrlo brzo igrajući se s kamenjem. E moja Glišo, kako smo je od milja zvali, bila bi ponosna kad bi vidjela kako naša Nika izgovara tvoje ime tako mala, govorili smo dragi i ja. Ma čak sam sigurna da nas krajičkom oka od nekud posmatra i zadovoljno se smješka. Glišo, sve je u redu.
Voljela bih da i našoj kćeri njene bake ostanu u takvom sjećaju kao što je meni moja. Bake su nešto posebno. Barem one koje se brinu za svoju unučad, a ona je upravo bila jedna od njih.

PS. Znam da je blog bakica Lomic jedna od njih (ovo je obećani poklon)
neviane @ 21:53 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 5, 2009
Naše divno čudo me iz dana u dan sve više iznenađuje. Koliko je puno pričala prošli mjesec, toliko je ovaj tjedan još više ubrzala tempo. Mora da joj jako prija banijski zrak, okolica i dinamika veće porodice. Evo nas u domovini, osjeti ona to.
Sad već povezuje riječi u stilu
tica eti (leti)
ampa goje (lampa je gore)
zove tatu po imenu
iba piva (riba pliva)
itd.
Pjevamo ringe, ringe, raja i ona pjeva. Zna točno kada treba reći 'paja', a kad pjesma završi ona se baci na dupe – očito joj je kristalno jasno da se još ne zna čučnuti. Sunce moje malo! Ponavlja sve što joj padne pod jezik, čak je ponovila na neki svoj način bojler, prozor i još puno ostalih riječi. Motor već odavno nije di-di, već jednostavno - motoj. Zna da avion leti i kad ga netko spomene onda gleda prema gore, makar se našli u zatvorenom prostoru. Začudili smo se kad je čuvši na televizoru riječ 'Ruhe' ponovila 'uje'! Sigurna sam da jednog dana ni s njemačkim nećemo imati problema.
Ah da, neki dan je napravila i salto bez pomoći. Ne, nisam je uopće animirala da napravi salto. Jednostavno je skakala i sama došla na ideju da se okrene. Nisam mogla doći sebi. Potom sam joj i ja pomogla, prava je akrobatkinja.
Danas smo zaviril i u zagrebački zoološki vrt. Kreštala je sa kakaduom i najviše bila fascinirana s pticama i patkama. Ispuštala je glasove i mahala ručicama od oduševljenja.
Zna vrlo dobro da nas zabavlja ali i da se zabavlja. Cijeli dan se smije i cijeli dan je u pokretu. Ona je kao jedna ogroma lavina – kad hoda i trči, osjeti se njena silna energija. Znam da ću sve učiniti da vremenom usmjerim tu energiju u dobrom smjeru. Iako to nekad i nije u roditeljskim rukama.
Posebno mi je drago kako sam ove godine 'proslavila' rođendan. Ne, nemojte misliti da sam pekla kolač i partijala. Svekar je napravio predivan prijedlog da me počasti s janjetinom sa druge strane Une. Napravili smo mali izlet. Bila je to prava gozba. Nika se nije pokazala kao ljubiteljica janjetine, no nema veze. U povratku svatismo po krempitu u jednoj dobroj slastičarni. Moj najdraži poklon je bio uz mene i vikao stalno 'mama, vidi', bez puno gužve i galame. Sretna sam.

P.S. Ovdje u domovini se borim s dial up-om i stoga vas ne mogu obilaziti...
neviane @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, ožujak 28, 2009

Stislo me, pravo me stislo. Ulazak u poslovni svijet je donio sa sobom puno obaveza. Sjednice zaista znaju biti zamorne, pogotovo ako tematika nema ništa sa onim što radim. Odem u ured dva dana, a kad se vratim doma, onda gledam da što više vremena provedem sa mojom curkom. Kad zaspi, odradim koji sat u home office ili od umora zaćorim na sofi. Ili odem kako kokoš na spavanjac u devet i pol – to je jedini način da preživim obično tri noćna buđenja moje kćeri.
Voditelja projekta ne zanima da li radim pola radnog vremena ili više. Posao mora biti napravljen i to je to. Tu i tamo znam odbiti neku telefonsku konferenciju jer jednostavno ne mogu organizirati baby sitting, a tko uistinu želi čuti u pozadini dijete koje me navlači za nogavicu?
Nedavno sam prihvatila još jedan mali poslić koji je više u socijalnom sektoru. Nekako mi od silnih brojeva i kompića nedostaje upravo socijalni angažman, iako ne mogu reći da ga nema na privatnom polju. Pitanje je kada se posvetiti pisanju bloga? Ostaje mi sporadično javljanje.
Nika napreduje iz dana u dan. Divna je. Obožavam je, to joj govorim svaki dan. Sve više i više hoda. Prošli tjedan je stidljivo hodala između sofe i stola, ovaj tjedan se ohrabrila i zna proći čak i čitav hodnik koji je jako dugačak. Ma bravo curić! Mislim da će definitivno prohodati najkasnije sljedeći tjedan, a već se veselimo da odemo u lijepu našu i da trčkara po dvorištu kod djede i bake.
Puno brblja na nekom svom jeziku, a svoje ime kaže skroz čisto – NIKA! Nekad se zabavlja hodajući po stanu između namještaja vičući na sva glas Nika! Nika! Nika!...Kada nešto želi, ne govori više 'na, na', već kaže Nika. Uistinu zaslužuje epitet 'grlato čudo', jer je zaista glasna i grlata. Njen glas je sve, ali nije piskav.
Naučila sam je da kaže 'kaka'. Otvorim pelenu i kažem joj 'Nika je kakala. Kaka!' Ponavlja za mnom, 'ka-ka'. Sada najčeće kaže 'ka-ka' kada to uistinu i učini. Odmah je presvučem, to mi je od velike pomoći jer joj je guza jako osjetljiva, a 'sadržaj' zbog sisanja nema mirisa.
Riješili smo se navečer sisanja za uspavljivanje. Jedne večeri sam jednostavno htjela probati i vidjeti kako će reagirati, no ona je to odlično i bez protesta prihvatila. Teže mi je uspavljivanje preko dana. Tada je dovoljno budna da inzistira na sisanju. Par puta sam ja inzistirala da zaspi bez sisanja, što i nije tako slavno završilo. Spavala bi kratko i obično se probudila puno ranije nego inače. Počela bi u polusnu plakati i bacati se. U takvim je situacijama sisanje jedina stvarna pomoć. Znala bi se opet umiriti i spavati na meni i po dva sata. Uistinu nemam ideju kako riješiti tu problematiku bez suza. Možda bi uistinu trebala pričekati dok ne bude zrela za to.
Da li sam zadovoljna? Jesam, unatoč umoru i obavezama. Baš smo nedavno diskutirali o tome. Stvari koje su mi prije bile bitne sada gube na važnost. Tako je to kad to malo grlato čudo uđe u moj život i okrene ga naopačke...


neviane @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 16, 2009

Njegovo srce je zauvijek prestalo kucati. Suviše je težak bio teret života i bolesti. Ne znam što uopće osjećam. Nismo bili posebno bliski da bi se grčevito bacila u plač, nismo. No ipak razmišljam. Otišao je i znam da će nakon temporalnog tugovanja neke osobe procvasti. Znam da to jako ružno zvuči, no vrlo je blizu istine. Sjećam se jednog prijatelja koji je rekao da mu je baka procvala nakon što mu je djed umro. Ma samo se pitam zašto?

Nije on kriv, čula sam dosta puta. Kriva je bolest. Taj prokleti alkohol oduzima razum, oduzima pravo na racionalni način ophođenja sa svojim najmilijima. Patili su godinama. Kad su  mu djeca još bila mala, strahovali su da li će početi randalirati po kući pijan tražeći još alkohola. Žena je stalno bila u grču jer su kad je bio pijan padale ružne riječi. Znao je biti i fizički nasilan. I ja kao dijete se sjećam ružnih scena izazvane njegovom bolešću.

Bio je dobar čovjek kad nije pio, ma duša od čovjeka, šaljivčija. Igrao bi se sa svojom djecom i mazio ih, a oni su mu opraštali sve ružne scene koje im je radio dok je bio pijan. U ratu je prošao puno toga. Sa puškom na sljepočnici je odbio ubiti čovjeka druge nacionalnosti, radije bi birao vlastitu smrt.

Kad je bio trijezan, kleo se da će se riješiti tog otrova, no brzo bi posutajao. Istina da niti ljudi oko njega (osim njegove prodice) mu  nisu olakšavali da ostane clean. Muškarac koji u potpunosti odbija alkohol je često žigosan kao slabić. Ne, ne nije si mogao dopustiti za druge biti slabić. Sa druge strane kako objasniti ljudima da i mala količina tog otrova znači povratak u alkoholizam. Suviše je bio slab da se odupre.
 Kao pravi kršćanin znao je izdržati da ne pije za vrijeme korizme, a čim bi ona prošla opet bi krenuo po istom. Ljubav prema Bogu je očito bila jača od ljubavi prema najbližima. Pomisao na njihovu situaciju me bacao u očaj.

Kad padne zadnji grumen zemlje na njegov lijes, znam da će mnogi biti tužni. Voljeli su ga bez obzira na sve patnje koje su prošli zbog njega. Kad padne zadnji grumen zemlje na njegov lijes, znam da će mnogi pomisliti da je spasio sebe ali i svoje najmilije. Možda je tako najbolje.
Neka mu je laka crna zemljica.


neviane @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009



Po prvi put sam vidjela ovaj spot i nekako me dirnuo. Život piše najljepše i najtužnije priče. Život je borba i igra. Neki je gube, a neki ostanu pobjednici. No ljubav ostaje.

neviane @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 4, 2009
Na današnji dan prije deset godina je zavijek zatvorila svoje oči. Obećala sam joj da ću doći i znala je da moja obećanja uvijek ispunjavam. Čekala je da me po zadnji put vidi i nakon tri sata tiho otišla. Njen gubitak me dugo bolio, a i danas se zna desiti da pustim suzu misleći na njenu bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav. Nekad me znala tako čvrsto zagrliti i poljubiti izražavajući time koliko me voli. Sada ja svoju kćer tako ljubim i želim joj dati isto toliko ljubavi koliko sam i sama dobila od moje bake.
Vrijeme liječi rane, no uspomene ne blijede. Nema dana kada je nije u mojim mislima ili je ne spomenem. Ona uistinu živi kroz njena djela, a toliko puno nam je dala , dala nam je sebe.

Bila je borac puna temperamenta. Voljela je veselje i pjesmu. Sjećam se kako me jednom gurala da plešem, a vidjela sam da joj duša pleše, a noge ne mogu. I ja bi, samo da me moja noga ne boli, govorila mi je vidno pogođena. Prošla je puno u životu, ali nije izgubila optimizam. Prestala je živjeti onda kada je njen život izgubio smisao. Ona je odlučila kad će joj biti kraj.

Njene stvari čuvam onako kako ih je ostavila. Torba puna sitnica i slika njenih najmilijih koje su sve bile pune tragova njenih usana. Labello koji je davno istrošen. U drugoj (staroj) vrećici je njena roba. Potkošulje koje su već odavno trošne odišu njome, iako su već davno izgubile njen miris. No ja ga ipak osjetim, neponovljiv je. Vraćam se u vrijeme kad sam je nakon kupanja nagovarala da obuče nešto drugo, no ona je imala svoje omiljene stvari. Bila  je tvrdoglava i svaki pokušaj je bio bezizgledan. Toliko sam voljela to kupanje. Bila je sve nemoćnija, pa je smo se moja seka i ja dogovorile da joj naizmjeničo pomognemo pri kupanju. Njoj je uvijek kao bilo nezgodno što je mi gledamo golu i što joj pomažemo. Žena je čitav život stajala čvrsto na vlastitim nogama. No sa druge strane, ta pomoć je za nju bila i znak ljubavi i pažnje i znam da joj je bilo drago što su se njene unuke brinule oko nje.

Ovaj vikend me nešto steglo. Osjećam se tjeskobno, kao da me nešto guši. Pitam se što li je to? Preslagujem stare stvari i tako nailazim na vrećicu sa njenim pletivom. Svašta se tu moglo naći, čarape koje je ona plela, nedovršene čarape, igle i puno vune. Gledam te nedovršene čarape, no uistinu nemam ideju kako ih završiti. Sa druge strane, bojim se da ne uništim to što je ona već isplela. Neka stoje tako kako ih je ona ostavila. Već duže vrijeme se igram sa idejom štrikati nešto za moju curku i mislim da sam u pravo vrijeme otkrila tu vrećicu. Uzimam bakine igle i preostalu vunu u nadi da ću za moju kćer isplesti nešto simpatično. Sa iglama njene prabake.
Pogled na kalendar mi govori da nas je moja druga majka napustila prije deset godina. Palim svijeću u mislima sa njom. Štrikanje Nikinog novog šala me smiruje. Sve je u redu, osjećam da se opuštam. Dušo moja, ti si tu uz nas. Neka ti je laka crna zemljica!
neviane @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2008
U nedjelju sam napokon otišla bolesnoj poznanici o kojoj sam neki dan pisala. Što da vam kažem? Žena je u užasnoj situaciji. Ne znam kako da uopće počnem, kako objasniti? Kako uopće vratiti takvoj osobi volju?

Žena bez zadaće
Sama je odgojila svoju djecu nakon prljavog razvoda. Sada su djeca odrasla i svaki ide svojim putem. Mnogo žena upravo u tom periodu padnu u krizu, jer odjednom nemaju zadaću, nemaju zašto živjeti. Koliko puta možemo čuti od roditelja pretrpanih obavezama 'Joj samo da odrastu, da mogu odahnuti'? No ipak, kada taj trenutak jednom i dođe, mnogi se teško nose situacijom i osjećaju prazninu. Što sad? Što započeti sa životom?

U ljubav vjere nema
Prije nekoliko mjeseci je pukla veza u koju je ona ulila mnogo nade. Trebao je to biti čovjek sa kojim će provesti život. On je pak paralelno uz nju, imao godinu dana vezu sa još jednom. Uglavnom, vukao u je za nos, a ona je užasno teško podnijela to razočarenje. Valjda se očajnici hvataju za slamku, jer i slijepac bi vidio da se radi o muškarcu koji nema iskrene namjere.

Karcinom
Tri dana nakon što joj je dijagnosticiran karcinom, pala je u depresiju u kojoj se i danas nalazi. Ispočetka je bila doma. Obzirom da je trebala početi uzimati lijekove protiv depresije za koje je potreban stalni nadzor liječnika, otišla je u bolnicu. Od toga je prošlo dva tjedna i vjerujem da će još potrajati. Tumor je dijagnosticiran u početnom stadiju (2cm) i ima jako dobre šanse da se izliječi. Ona to ne gleda kao šansu za život, već traži razloge za smrt. Nema se zašto boriti, kaže. Kako dočarati lijepe strane života kada netko vidi samo crno?
Strah od kemoterapije i zračenja
Vezano uz bolest, onkolozi su joj prepisali šest kemoterapija i ne znam više koliko zračenja. Ima užasan strah od nuspojava kemoterapije i zračenja. U stvari, čini mi se da joj je to najveća prepreka u svemu. Uvjeravam je da je to samo temporalno zlo, bilo bi lažljivo negirati da ih neće osjetiti. Današnje kemoterapije nisu toliko agresivne kao prije 20-30 godina. Medicina pravi velike napretke na tom polju. Nudim joj potporu dok bi primala terapije, tako i tako sam doma sa Nikom. Nika može ostati i sa bakom dok je pratim u bolnicu ili uopće dok sam sa njom. Opisujem ljude koje poznam i koji su imali kemoterapiju i zračenje. U jednom trenutku odbija, a onda opet zapitkuje kako im je bilo. Znam da je kopka, znam da joj nedostaje snage.

Imali smo dugi razgovor i dala sam sve od sebe da joj ulijem nadu. Ne znam da li sam što postigla. Ako ništa, možda će razmišljati o onome što sam rekla. Dobro je da sam je bez najave posjetila i vidim da joj je razgovor dobro činio. Sljedeći put ću otići sa Nikom, ne mogu si zamisliti da ne može nekog razveseliti.
Bojim se samo da mojoj poznanici vrijeme odlazi kao u pješčanom satu. Što duže čeka, to je veća vjerovatnost da su se stvorile kakve metastaze i da se one šire po tijelu. Zaustavimo vrijeme, no to je nemoguće..

neviane @ 07:31 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 17, 2008
Već danima razmišljam o depresivnim ljudima. Pri tome ne mislim temporalne bedove od dva ili tri dana, mislim na stvarnu depresiju koja traje tjednima, mjesecima ili pak duže. Često sam se susretala sa depresivnim ljudima, ali i onima koji imaju neke psihičke probleme. Iz nekog razloga su se 'lijepili' za mene i nerijetko tražili razgovor. Oni mora da su bili spremni i dovoljno otvoreni za tako nešto. Da li sam im uistinu bila od pomoći? Ne znam. Da, možda na neki način.

No što je sa onima koji trebaju pomoć, a blokiraju je? Da pojasnim. Postoji osoba u mom okružju koja je oboljela od karcinoma dojke, u dva limfna čvora su pronađene metastaze. Daljnja terapija nije moguća jer je ona sebe otpisala, te iz toga razloga odbija zračenje i kemoterapiju koje bi ubile eventualne metastaze u njenom tijelu. Ne, depresija nije izazvana njenom bolešću, ona je i prije dijagnosticirana. Nisam sigurna što je pravi razlog depresiji, znam samo da je izazvana (glupim) ljubavnim problemima. Ta priča je vrlo slična lošoj sapunici, no nije bitno. Da ne duljim.
Trenutno se nalazi u bolnici gdje joj liječnici terapiraju depresiju. No vrijeme ide protiv nje. Što duže čeka sa kemoterapijom i zračenjem, to je veća vjerovatnost da će se karcinom uistinu proširiti po njenom tijelu. Pitam se da li se podsvjesno radi o težnji okončati život?
Kako da joj dam riječi podrške? Da je posjetim nenajavljena u bolnicu, ne znam kako bi reagirala. Da joj napišem pismo, ne znam da li bi izabrala prave riječi. Rado bi joj rekla da je i moja mama imala istu bolest i da ju je pobijedila. No kako da joj objasnim da je imala volju za životom i snagu koja je bila toliko nadnaravna?
Žao mi je da promatram kako se sistematski uništava. No opet, svatko je krojač svoje sreće ili nesreće. Što sad?
neviane @ 08:32 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 5, 2008
Ma zaista se ništa nije promjenilo, osim što imamo prsten na ruci. Na moj sam se i nekako navikla, ali mi pogled na ruku moj dragog (ufff, sada dragog muža) mami smijeh na lice. Naime, on u životu nije nosio prstenje i stoga mi je vrlo neobično vidjeti ga sa prstenom. Pitala sam ga pet puta želi li uistinu prsten. Odgovorio mi je potvrdno. Rekoh mu nekoliko puta da se neću ljutiti ako ga ne bude nosio, ukoliko mu se ne bude sviđalo imati ga na prstu, no samo me prijekorno pogledao..Okeeeejjjj darling..

Prstenje
Eh sad da se vratim na to kako smo uopće našli prstenje. Naša prvobitna ideja o prstenju je bila da nam jedna poznanica koja izrađuje nakit od zlata, napravi prstenje po našoj zamisli. Međutim, tu poznanicu nismo mogli uhvatit niti za glavu niti za rep i svaki mjesec sam se spremala da se napokon sretnemo, no to se nikada nije desilo.
Prije dva mjeseca smo bili u Zadru i šetkali se po gradu. Prolazimo kraj zlatarne i meni 'sine' ideja. A što ne bi pogledali prstenje u Zadru? Ne znam zašto, no u ovaj grad se uvijek rado vraćamo i veže me za mnoge dogodovštine i drage ljude. Pa čak je i kum od dragog iz Zadra, hehe.
Uđemo mi tako u tu zlatarnu zatraživši da nam pokažu prstenje. Vadi nam čovjek tri kofera, ma od silnog izbora mi se odmah zavrtilo u glavi. Jedan je bio kičast, drugi tanak, treći..itd. Svakom je nešto nedostajalo, dok nismo ugledali ono što se obadvoma svidjelo.
Prstenje je od bijelog i žutog zlata i nije sjajno. Ugradili smo i po mali safir i smijali smo se da je zlatar bio zbunjen i kada je dragi htio jedan. Čitava 'akcija' je trajala 20-tak minuta, što je dobar znak. Uzeli smo ono što smo htjeli bez veće filozofije i sretni smo zbog toga.

Probno vrijeme
Zaista smo jako dugo zajedno. Ne bi htjela ulaziti u našu životnu priču po kojoj bi komotno mogli snimiti kakav film (ma nismo ni jedini, hehe), no reći ću vam nešto o 'probnom vremenu'. Preselili smo se zajedno nakon godinu dana veze, a bilo je to vrijeme rata i ostalih katastrofa. Moj stari me uporno i periodično pitao kada ćemo se vjenčati. Rodbina nije ništa pitala, iako im je bilo na vrh jezika. Što čekamo? Pa ne možemo mi živjeti u NEMORALU. Jao, koliko smo se često smijali toj riječi. Koji nemoral, kakvi bakrači? Na kraju krajeva, živimo u metropoli u kojoj je taj način zajedničkog života sasvim normalan i definitivno ne odstupamo od većine.
Pa kako će on pogledati ljudima u oči, govorio mi je često. Ma možete misliti sa kakvim 'moralistima' ima posla. Ne zna se koji je bolji. Ispočetka mi se nije dalo raspravljati se sa njim, pa sam mu govorila da dragi zbog ratne situacije ne može nabaviti neke papire. Kad je skužio muljažu, fino sam mu rekla da mi ne pada na pamet ići pred matičara samo zato što misli da bi trebala ili zbog njegovih moralnih predodžbi. Neka se pomiri sa činjenicom da mi imamo vlastiti stav, te da ćemo mi odrediti kad ćemo se vjenčati.
Od tog perioda je šutio. Tu i tamo su neki rođaci koji su upravo prošli vjenčanje znali pitati kad ćemo pred matičara, no mi smo uvijek kroz šalu odgovarali da nam nije još prošlo probno vrijeme. Jedno od indiskretnijih pitanje je 'kada ćete se vjenčati' ili još gore 'kad ćete imati djecu'. Iz principa nikada na njih nisam odgovarala.
Kao što vidite, vjenčali smo se kada smo mi to htjeli. Tiho i bez posebne gužve. Neka se naša ljubav slavi godinama, kao što je to i do sada bilo.


neviane @ 08:17 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 3, 2008
neviane @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
subota, studeni 1, 2008
Život je lijep i pun dinamike, da nema mjesta za tugu zbog događanja koja su se desila početkom tjedna. Termin je uistinu jako rano, a nekako nam je tek kasnije postalo jasno da vjenčanje nije samo vjenčanje. Valja tu napraviti i nekakve pripreme, bez obzira na to što nismo pravili party. K tome dolazi frizura, cvijeće i ostale sitnice. Uz to, Nika traži svoje i baš nju briga što mi imamo 'neke' termine. Ona ne smije osjetiti nikakav stres jer se to odmah manifestira na njenom ponašanju.
Valjalo je naći neku osobu u frizerskom salonu koja je bila spremna da mi napravi frizuru u pola sedam ujutro. Ne moram vam pričati kako je bilo 'ugodno' spavati sa viklerima na glavi. Bilo je toliko ugodno da sam dva puta mijenjala krevet i završila na sofi. Valjda sam i zbog njih imala tako ružne snove? Ok, jedan je bio erotski, ali nećemo sad o tome.
Nije mi bilo teško se ustati oko šest, sa jedne strane zbog viklera, sa druge strane to je bilo Nikino vrijeme za ustajanje.
Moj zaručnik (tako smo se zvali par dana umirući od smijeha) i ja smo se lijepo organizirali. On će paziti na malu dok u frizerskom, potom sam ja na redu, a on će po cvijeće. Obzirom da nije uvijek htjela baki i djedi, nismo se na njih ni mogli osloniti. Samo se pitam kada će više ta faza proći?

Ne volim kasniti, pogotovo ne na vlastito vjenčanje i stoga krećemo ranije no što je potrebno. Sigurno je sigurno. Ulazimo u matični ured koji se nalazi na lijepom mjestu uz rijeku Isar i takozvani Engleski vrt. Očito smo zadnji, naši gosti su na nas već nestrpljivo čekali.
Slijedi obavezno slikanje u svim pozama i zafrkancija. Da li smo uzbuđeni i nervozni? Ne, nimalo. Toliko smo dugo zajedno da je ovaj čin na neki način formalnost da naša veza bude i negdje registrirana. Prozivaju nas. Ulazimo u salu sok svira svadbeni marš. Pogled na matičarku mi mami osmjeh na lice. Pa i ona je danas obukla crvenu haljinu i baš je nekako u tonu sa Nikom, dragim i samnom.
Počinje sa ceremonijom i njen govor je u potpunosti nekonvencionalan. Bila sam na dosta vjenčanja i mnogi matičari su zvučali kao činovnički roboti. No ova žena je drugačija.
Poziva nas da se ustanemo.
'I sad ću pitati vas, gospodine ..., želite li uzeti gospođu ... za suprugu?
'Reci ma ako baš moram' šapćem mu šaleći se, no moj dragi ipak odgovara sa DA. Naši uzvanici se smiju.
'Želite li vi gospođo ...uzeti gospodina ... za supruga?' obraća se meni.
'Da, da, da!' odgovaram kad da sam htjela biti sigurna da me čula.
'Nakon što je gospodin ... potvrdno odgovorio i gospođa ... sa svojim 'da, da, da' isto potvrdno odgovorila na moje pitanje, proglašavam vas pravomoćno sa današnjim danom mužom i ženom.
U pozadini svira Parni Valjak i pjesma 'Gledam je dok spavam'. Možda nas upravo ona najbolje opisuje.
Slijedi potpisivanje, izmjena prstenova i poljubac. Izlazimo iz sale. Nazdravljamo sa šampanjcem obraćajući se mojim i njegovim roditeljima kroz šalu. Eto ljudi moji. Svi oni koji su nestrpljivo čekali godinama da se vjenčamo su doživjeli i taj trenutak. Kako se ono kaže, strpljen spašen. Smiju se mojim gluparijama.
Izlazimo iz matičnog ureda i posipaju nas laticama i rižom. Jest da je to zabranjeno (zamislite, zbog opasnosti da se netko poklizna na latice ili rižu, haha), no sve što je zabranjeno ima svoju čar.

Slijedi slikanje na romantičnom mostu u Engleskom vrtu, a potom doručak i rezanje torte. Rano popodne smo naše druženje nastavili kod nas doma uz domaće specijalitete. Nje nedostajala niti pečenica, salate, domaći kruh i kolači. Na kraju smo se zafrkavali igrajući mini stolni nogomet. Moja sestra je od smijeha nezgodno čučnula i tako na nesretnom mjestu podrapala svoje hlače. Oj ženo božja, vrijeme mi bilo da uzmeš broj veće, šalim se bacajući ih u smeće.
Razišli smo se kada su cure (Nika i mala od moje sestre) trebale na spavanjac. Pitat ćete me što je sa prvom bračnom noći? E dragi moji, zbog spontanog imam zabranu dva tjedna..tako da ćemo prvu bračnu noć reprizirati čim budemo smjeli.
Zadovoljni smo kako smo proveli dan kada smo napokon i pred zakonom postali par. Za nas je bilo vrlo opuštajuće uz puno zafrkancije i smijeha.
Opet vam nisam pisala ništa o probnom vremenu koji je kod nas bio duži. Morat ću nešto napisati i o kumovima, ali i kako smo našli prstenje. O tome ćemo sljedeći put.
Do tada uživajte!
neviane @ 06:39 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 30, 2008
Kao što je rekla meni draga blogerica, u svakom zlu ima nešto dobro. Dobro je da je doktorica uočila da je srčeko prestalo kucati baš na ultrazvuku. Da timing nije bio takav, sve bi moglo završiti sa pravim bolovim i krvarenjem. To bi bilo više traumatično nego ovo što sam prošla.
Jučer sam se probudila ranije nego inače spremna da se oprostim od bebice. Tako je moralo biti, to je prirodna selekcija, govorim sama sebi bez neke patetike. Valjda sam dovoljno suza prolila prošli tjedan.
Idem po moju sestru koja me kroz crni humor pokušava razonoditi. Vještico (tako me nekad zove od milja), pa ti si zaboravila da ćeš jednom imati blizance. Vjerovatno zato i nije funkcioniralo sa ovom trudnoćom. Istina je da u našoj obitelji imamo toliko blizanaca, to i ne bi bilo neko čudo, no pusti ti sada blizance, govorim joj. Vjerovatno ću opet ostati trudna kad i ti opet zatrudniš. To bi bilo super, šalim se sa njom.
Dolazimo u bolnicu-ambulantu. Sterilna atmosfera, što da kažem. Nakon milijun ispunjenih formulara prima me doktorica koja je sličnija robotu nego ženi. Čini mi se kao da u životu nikad nije radila sa ljudima sa kojima mora komunicirati, već je 'samo' operirala. Nemojte misliti da sam očekivala sažaljevanje, ali toplinu u glasu ili barem osjećaj da priča sa čovjekom, a ne sa mašinom. Nakon pregleda ultrazvukom, potvrđuje ono što već odavno znam. Napominjem joj da nakon svega želim i dalje dojiti, da mi ne ubrizgavaju lijekove koji smanjuju ili zaustavljaju produkciju mlijeka. U redu, odgovara mi.
Nakon toga slijedi razgovor sa anesteziologom. Ponavljam mu istu stvar u vezi dojenja i pitam ga kad opet smijem dojiti moju curicu. Par sati kasnije, nema problema.
Priroda nekad nije fer i oduzme ono što toliko želimo. Ja pak mislim da trebamo biti sretni da je to tako, odgovaram mu pomalo kroz šalu. Uistinu, što bi bilo da ne postoji ta selekcija? Svako biće treba dobiti šansu da se rodi zdravo, da kasnije ima život bez muka, barem što se tiče zdravlja.
Daju mi tabletu za bolove i za spavanje, potom i iglu za venozni pristup. Potom sam zakunjala prvu rundu. Sjećam se da sam se tako ošamućena morala ustati i otići na stol na kome je zahvat i napravljen. Pogled na iglu na mojoj ruci i kako mi doktorica ubrizgava bijelu tekućinu je bilo zadnje čega se sjećam.
Probudila sam se dva sata kasnije. Nema bolova, nema krvarenja. Ja naspavana i čila kao što dugo nisa bila, za ne povjerovati. Sestra mi nakon nekog vremena nudi čaj i prepečenac, potom slijedi prvo ustajanje. Sve za pet. Nedugo nakon toga sam se 'preselila' na ležaljke, nakon čega je slijedio završni razgovor sa doktoricom. Govori mi da ću nekoliko dana uzimati neke kapi da se povuče maternica. Pitam je da li su one kontraindikativne za dojenje. Odmah je poparala recept. Maternica će se povući i kroz dojenje. Kod kuće čitam otpusno pismu u kome stoji da mi je intravenozno špricala upravo taj lijek. Pa do vraga, da nisam pet puta spomenula dojenje, ne bi ništa rekla! Ufff, kako sam bila ljuta. Sva sreća da se ta jedna šprica nije posebno puno odrazila na mlijeko i Nika je noćas dobila kao i uvijek svoje porcije.
Bemu miša, ili sam stvarno jako trezvena, ili uistinu imam jako dobar obrambeni sistem, govorim mojoj sestri dok se vraćamo kući. Sve ima svoje razloge, a ovaj pobačaj je zasigurno bio sa razlogom.
Na pamet mi pada jedna poznanica od moje svekrve kojoj su liječnici rekli da je bolje da dijete pobaci. Dijete je retardirano i ne samo to. Imalo je i otvrena leđa i brdo ostalih problema. Ona nije htjela. Bog ga je dao. Nakon poroda je dijete imalo 'milijun' operacija. Dijete ne može živjeti bez kisika i još nekakvih aparata. Pitam se da li je zaista milost to što je napravila? Da medicina nije tako napredna kao danas, to dijete bi umrlo za nekoliko dana. To bi bila božja volja. Ovako se održava umjetno na životu i pitam se gdje je tu kvaliteta života. Ok, jadniče ni ne zna za ništa drugo.
A mi? Doći će vrijeme da Nika dobije sestru ili brata, u to smo sigurni. Ovo očito nije bilo pravo vrijeme. Stanarku očito zvijezde nisu bilu naklonjene. Ostanimo pozitivni i gledajmo naprijed. Sutra ćemo se napokon vjenčati, nakon dugog 'probnog' staža. O njemu ću pisati sljedeći tjedan, to je ipak specijalna priča.
Ostajte mi veseli i čili. Život je lijep, samo valja prepoznati lijepe stvari u životu. A ima ih puno.


neviane @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, listopad 28, 2008
Nika je ipak najbolji lijek. Na putu prema doktorici ronim suze pri pomisli da bi se morala oprostiti od stanarka. Čekanje u čekaonici mi se čini dugo, predugo. Hvataju me grčevi zbog nervoze, no ipak odgonim crne misli igrajući se na podu sa Nikom.
Napokon me proziva. Spuštam Niku na pod (nikome neće u ruke), no gospodična protestira. Doktorica me pregledava dok mi ona leži na grudima. Mimika doktorice mi ne govori ništa dobro. Bebica se nije dalje razvijala, a ni srčeko ne kuca. Ok, srčeko ne kuca. To je to. Kraj. Dakle ipak. Tješi me čvrsto me stišćući uza se, a ja pokušam ostati trezvena i racionalna. Prirodna selekcija, tako je moralo biti. Iako grubo zvuči, bolje da se desilo sada nego kasnije. Znam da je potrebno obaviti kiretažu što prije jer bi tako i tako došlo do pobačaja. Gledam u moju kćer i ljubim je. Sretna sam što je tu, što me čini jakom.

Valja razmisliti gdje napraviti kiretažu. U bolnici? Ambulantno? U bolnici to obično rade doktori u praksi, ajmo u ambulantu ili tamo gdje bi najprije dobila termin.
Zovem dragog u ured i osjetim po glasu da su mu sve lađe potonule. Naš stanarko me napušta, ali znam da će Nika dobiti seku ili bracu jednog dana, tješim ga.
Zove me frendica sva uplakana. Pita da li da dođe, da bude uz mene. Ne, sve je u redu. Nika me drži budnom, zbog nje nema mjesta za depre i tuge. Trebam li ja njoj doći da je tješim, pitam je kroz šalu. Moja seka će me otpeljati do ambulante u kojoj sam za sutra dobila termina, a popodne će me pokupiti. Muči me samo Nika koja neće nikom osim meni i tatici. Ne preostaje nam ništa drugo nego da dragi sutra uzme slobodno, barem dok ja ne dođem.

Show must go on. U petak je naše vjenčanje, do tada ću se sigurno oporaviti. Trebat ću pomoć od mojih najbližih da umjesto mene naprave kakav kolač, salatu i još pokoju sitnicu. Nećemo praviti party, bit će nas dvanaest. Dakle osim nas bit će kumovi, moja sestra i njena obitelj, moji i njegovi roditelji i to je to. Nakon vjenčanja (koje je u devet ujutro!) ćemo otići na doručak u obližnji restoran. Popodne ćemo se smjestiti kod nas i družiti se uz klopu. Unatoč tome što smo izgubili našeg malog stanara, imamo razloga da na neki način obilježimo naš dan. Ipak smo sve ove godine prolazili kroz dobro i zlo. Opstali smo, preživjeli smo i postali jači.
Ljubim vas!



neviane @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
Danas je taj pregled i onda ću nakon toga  znati više. Sve ove dane mislim pozitivno, nadam se da će sa bebicom biti sve u redu. No pripremam se i na ono najgore. Govorim sama sebi da sam samo jedna od mnogih, da se zastoj u razvoju često dešava. Toliko žena gubi trudnoću u prvom tromjesečju.
Danas uz jutarnju kavu razmišljam da li sam spremna na ružne vijesti? Mogu li se uopće prirpemiti gubitak bebice? Mislim da za tako nešto nema pripreme. Mogu obmanjivati sebe da je tako najbolje, mogu se tješiti da ću opet ostati trudna, mogu. Da.
Neki dan me pita sestra da li želim da ide sa mnom na pregled. Ne znam ni sama, odgovorih joj. Što ako se raspekmezim? Možda bi i najbolje bilo da povedem moju Niku, ona mi ne dopušta da budem slaba, zbog nje se valja smijati, zbog nje valja ostati vedar. Ona mi mami osmjeh na lice. Ona je moja najdraža podrška.




neviane @ 06:42 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 26, 2008
Okrećem ploču i želim pisati o ljepšim stvarima. Brinem se još uvijek, no moram priznati da mi Nika ne dozvoljava da se uvučem u kakvu depru ili tome slično. Moram misliti pozitivno i moram sačuvati vedrinu zbog nje. Kako naši stari vele, kaj bu, taj bu! Hvala vam svima na potpori i toplim riječima, to mi puno znači.
Naša curka je jučer napunila osam mjeseci. Osam mjeseci! Ma čovječe, kako vrijeme brzo teče. Izrasla je u veliku curicu koja se ovaj tjedan pretvorila u gerilca. Ma samo da je vidite kako se vuče, sve diže guzu i nogice i kao mali tuljan jurca do svog cilja. Pitam se samo tko li će je stići kad počne pravo puzati?
Ima negdje oko devet kila, i tatica razmišlja kako da je stavi na dijetu. Voli papati sve što mama skuha, pa čak i ciklu. Luda je za juhicama, kao i za povrćem i za jogurtom. Ljuti se kad joj slučajno ne ponudimo ono što mi jedemo i u tom slučaju samo počne protestirati.
Puno priča na nekom svom jeziku i voli se nadvikivati sa mamom koja sa njom priča u dvije oktave (ajme malo sam pretjerala).
Voli se družiti sa svima, ali na pristojnoj distanci. To znači da se voli igrati sa ostalim ljudima, no ako bi netko pokušao da je uzme u naručje, jao si ga njemu! Odmah se okreće gdje sam ja i urla kao šašava. Čak ni baka, djeda ili tetka je ne mogu uzeti. Odmah se baca u paniku. Velim ja njima, ne vrijedi vam doći na nekoliko sati. Valja se sa djetetom duže baviti da bi vas prihvatilo. Za divno čudo, roditelje od mog dragog je lakše prihvatila. Mora da osjeti njihovu opuštenost. Ok, postoje djeca koja bi odmah svakom u naručje. Ja sam bila zabezeknuta kada je moja frendica za svog devetomjesečnog sina tražila babysittera za jednu noć. Uistinu sam joj preporučila jednu frendicu i sve je odlično funkcioniralo. Neka djeca su otvorenija. Moja voli društvo, ali je naposlijetku ipak fiksirana na mene ili taticu.
Jako je vezana za mene i kad me pogleda sa onim okicama, njen pogled mi govori kao da gleda kakvu boginju. Helouuu Nika, ja sam samo tvoja mama....
J. Da li je to zbog dojenja? Sve mi se tako čini.
Otkad smo se riješili uspavljivanja, spava obično duže u komadu i bude odmornija. Sve u svemu naša kćer prerasta iz male bebice u djevojčicu. Neću ni trepnuti okom i već će prohodati. Vrijeme toliko brzo prolazi da treba iskoristiti svaki dan što intenzivnije. Sretna ti osmomjesečna objetnica!

neviane @ 06:32 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 23, 2008
Život je put iznenađenja i turbulencija. Život je lijep i tužan, život je nekad jebeno okrutan. Svatko od nas je sigurno imao priliku da se uvjeri u to. Život je lijep dok te ne pogodi kakvo zlo. Ja ne znam što je mene pogodilo. Pogodila me strijela sreće, ali ne samo sreće.
Nika raste kao gljiva poslje kiše, ovaj mjesec će i propuzati. Trenutno se vuče kao gerilac. Sljedeći tjedan imamo vjenčanje. Odlično se slažemo, bolje nego kad nismo imali ovo naše slatko čudo.
Jučer sam bila kod ginićke i njene riječi su mi oduzele dah. Trenutno sam u jedanaestom tjednu, a plod je toliki kao da sam u devetom. Ma nemoguće! Osjećam se fantastično, nemam nikakvih smetnji. Pokušavam ostati mirna, iako vrlo dobro znam što će se desiti ako se dijete ne bude razvijalo. Poslat će me na kiretažu. Pokušavam se sjetiti ovulacije. Na 25. dan ciklusa me probolo u području jajnika. Da li je to bila zakašnjela ovulacija ili samo ugnježenje ploda? Hvatam se za slamku, svjesna svoje nemoći.
Kad sam ostala trudna sa Nikom, nisam skakala u zrak već sam se tiho veselila u nadi da će sve biti u redu. Svjesna da se pogotovo u ranom stadiju svašta može desiti. Tako je bilo i sa ovom trudnoćom. Slow down Nevia! Reče mi jedna frendica 'ne sluti'. Ostanimo realni, odgovorih joj.
Drugačije je kad se tako nešto drugima dešava, opet me pogodilo više nego što sam mislila da bi. Osjećam se kao da mi je netko oduzeo sav elan. Teško mi pada uz Niku biti raspoložena kad me tišti što će se desiti. U glavi mi je tisuću pitanja. Ako budem morala na kiretažu, što će biti sa dojenjem? Ne želim prekinuti sa dojenjem, a morat ću zasigurno na barem dva dana zbog narkoze. Znam da može zaspati bez mene, ali tražit će u noći svoje mlijeko. Ma srce mi se para pri pomisli na to.
Sljedeći tjedan imam termin pa ćemo vidjeti. Ako postoji tendencija za razvoj, trudnoća će se nastaviti, u suprotnom...ma što da vam kažem?
Sretna sam da imamo zdravu kćerkicu koja je za nas pravi dar. Znam da trebam misliti na to. Svjesna sam toga da ne bi bila jedina kojoj bi se trudnoća završila na taj način. Ako nešto nije u redu, bolje da završi tako, tako je to priroda napravila.
Ostaje mi samo nada da se ipak radi o greški u računici.
neviane @ 07:17 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 20, 2008



Nedostaje mi kad pogledam naše slike
Nedostaje mi kad se vraćam kući i nitko ne čeka na nas
Nedosostaje mi grebanje po vratima kad bi htio van
Nedostaje mi puno toga
No ostaju sjećanja i zajednički trenuci
To nam nitko ne može uzeti


neviane @ 07:50 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008
Evo mene sa još jednom novosti. Nakon niza godina 'probnog staža', dragi i ja smo odlučili zaploviti u bračne vode. Ma htjeli smo to već učiniti, no malkoc smo imali zafrkancije dok nismo nabavili sve dokumente (u kratkim crtama). Uglavnom, nabavili smo sve što nam treba i uputili se u matični ured da napravimo termin. Došli smo na red i ulazimo u sobu. Tamo nas čeka jedna plavuša bez mimike na licu. Imam osjećaj kao da pravim termin za strijeljanje, a ne za vjenčanje.
Vaše ime...
Prezime...
Datum rođenja...
Da li ste bili vjenčani...
Itd...

Ja i dragi se samo pogledavamo i ne preostaje nam ništa drugo doli zbijati šale i zafrkavati se sa Nikom.

Kako da vam dočaram sa kojim nas je tonom ispitivala? Odmah sam zamislila kako bi toj ženi lijepo bilo da promijeni ton, da se nasmije ili barem koristi blaži način izražavanja.
Moram probiti led dok gledam slike na zidu iznad njenog radnog stola. Imala je četiri, pet slika na kojoj su bile očito njene mačke.
'Da li su to vaše mačke?' upitah je.
'Da, to su moje mačke' odgovara kratko.
'Jesu li sve žive, ili..?' opet ću ja.
'Oh ne, one su sve mrtve. Sad imam malu mačkicu nakon što je moj mačak zbog starosti umro.' odgovara mi.
'Ma i mi smo prije tri tjedna izgubili našeg mačka. Jako bolno. Užasno.' govorimo joj.

E tu se smekšala. Počeli smo priču o gubitku životinje i kada nabaviti novu mačku. Sve to dok je usput sortirala dokumente. Na kraju nam je postavila još par pitanja u vezi vjenčanja i termina, no sa sasvim drugim tonom u glasu. Dakle ide i drugačije. Što bi joj falilo da se ophodi sa ljudima tako čitav dan? Zaboravimo konverzaciju u vezi mačaka, neovisno o tome. Oprašta se od nas zaželjevši nam sve najbolje.

Dobili smo termin 31. Listopada u devet sati. Malkoc rano, no ništa posebno jer nas naša kćer budi puno ranije. Svidio nam se taj datum jer je sljedeći dan praznik. Dakle vjenčanje je u znaku škorpiona, mora da je to dobar znak. Dakle ako želimo, možemo se proslaviti i sljedeći dan fino odspavati ili odmoriti se (ako nam djeca dopuste, hehe).
Tek mi kasnije padne na pamet, pa to je na Halloween ilititi noć vještica. Baš šašavo.
A zašto tako brzo, pitat ćete se. Ne mislimo praviti svadbu samo roditelji, sestra i kumovi, stoga pripreme u vezi vjenčanja nisu posebno velike. Lakše mi je sad naći haljinu dok mi je stomak još (skoro) ravan.
Iako ne mislimo praviti svadbu, razmišljamo organizirati navečer kakav party u znaku noći vještica. Bilo bi to neobično slavlje, na neobičan datum.
Eh sad, valja naši kakvu haljinu i odijelo. Razmišljala sam od sariju, no dragi nije baš oduševljen, pa stoga sam se ipak odlučila da tražim haljinu. Moja zamisao je da bude crvene boje, to je moja boja.
Toliko od mene. Vijesti iz besvjesti.
neviane @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 6, 2008
Da me pitate da li još uvijek me boli njegov odlazak, odgovorila bih potvrdno. Još uvijek nemam elan i nisam najbolje raspoložena. No trudim se zbog Nike. U subotu smo donijeli doma njegov pepeo. Urna je sive boje, baš kao što je i njegova dlaka djelomično bila. Sljedeći vikend ćemo napraviti malu zakuskicu, svakako će jedno jelo biti sa šunkom. Toliko ju je volio.
Voljela sam ga do boli. On me inspirirao, izazivao smijeh na licu, priređivao mi radost svaki dan. Znate li da je jedna od mojih pjesama posvećena upravo njemu? Napisala sam je nakon jedne prekrasne noći dok je ležao između mene i mog dragog. Sjećam se da sam se probudila, pogledala ga i pomazila ga dok je on zadovoljno spavao. Potom sam usnila sa tolikom srećom u sebi da je to teško za opisati. Divno! Gubitak onoga koga voliš uvijek boli, inače sumnjam da se radi u ljubavi. Uprkos boli, sretna sam da je upravo nas izabrao. Sretna sam da je zadnje godine svog života proveo sa nama.

Postavlja se pitanje da li ćemo jednog dana nabaviti drugu mačku? Neki savjetuju da ubrzo nabavimo mače da ublažimo bol zbog gubitka Tomislava. Neki se zbog te boli nikad više ne bi usudili ponovo uzeti neku životinju. Jedna blogerica je vjerovatno mislila da će u drugoj životinji naći utjehu i nikad je nije zavolila. Šteta.
Kako se ja osjećam? Tužni smo još uvijek i osjećam da trebamo pričekati dok ta faza prođe, da ćemo tek onda biti spremni na drugu životinju. Ne želim tražiti surogat, niti tražiti Tomislava u drugoj životinji. On je svakako neponovljiv. Kad prođe tuga i naviknemo se da ga fizički više nema, razmislit ćemo o novoj mački. Ne samo zbog nas, već i zbog Nike. Mislim da djeca trebaju odrastati uz životinje.

Kako se naviknuti na bol nakon gubitka? Ne vjerujem da postoji taktika za to. Ako se čovjek povuče i ne daje se u potpunosti, bilo da se radi o ljubavi prema životinji ili prema nekoj osobi, gubi više nego što misli. Strah od boli zna biti velik, te zna blokirati ljude da se posvete u potpunosti. Da li ću se povlačiti u sebe zbog prvog razočarenja koje doživim u prijateljstvu ili ljubavi?
Da li ću se povući jer je njegov odlazak bolan? Ne. Volim voljeti i ne želim posustajati, makar i opet bolilo. Nazovite me mazohistom, ali sva bol koju trenutno prolazimo je vrijedna onih lijepih trenutaka koje smo imali sa Tomislavom i koje bismo imali sa nekom drugom mačkom. Budućnost je pred nama i sigurna sam da će se kad tad u naša srca useliti malo vragoljasto mače koga ćemo voljeti istim intenzitetom. Sigurna sam u to.




neviane @ 06:16 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 1, 2008
Kad sam bila kojih dvanaest godina, desilo se nešto što nikada neću zaboraviti. Bio je lijep proljetni dan, onaj kada se osjeti da se priroda se počinje buditi. Sve je već počelo listati i prvi pužići su se počeli pojavljivati i gmizati okolo.
Oduvijek sam bila mali sanjar. Dok hodam ulicom u mojoj glavi se vrma milijun stvari. Da li se radi o pročitanoj knjizi ili nečem drugom, no čini mi se da se i danas nekad znam isključiti iz ovog svijeta zaranjajući u drugi. Taj dan sam išla prema školi, kada se zbog moje neopreznosti desilo ono što mi dan danas odzvanja u glavi. Previdjela sam malog jadnička puža sa njegovom velikom smeđom kućicom i pregazila ga cipelom. Kada sam čula ono kvrckanje kućice ispod moje cipele, ustuknula sam. No bilo je već kasno. Previjao se na asfaltu i znala sam da je to njegov kraj. Osjećala sam se grozno. Uništila sam jedan život. Nehotice, ali sam ga uništila. Ja sam bila njegov dželat. To kvrckanje mi i danas odzvanja u glavi. Kad sam došla u školu i kasnije doma, ispričala sam što se desilo. Mislili su da se bojim puža. Koja glupost, kako ću se bojati tako malog gmizavca? Čak su mi na neki način i lijepo. Ja sam ih jednostavno izbjegavala, valjda zbog toga što se desilo.
Znate ono kad ljudi kažu 'ma ni mrava ne bi zgazila'? Teško je to izvesti. Komarci i muhe me recimo iritiraju i ne preostaje mi ništa drugo nego ih eliminirati. No ipak, u principu gledam da ni mrava ne zgazim, tj. da ne ubijem neku životinju namjerno.

Koji paradoks, no svi mi manje više jedemo meso. Nije li to paradoks na ovu gore izreku?
Ubijanje životinja u svrhu jela je u našoj kulturi sasvim normalna stvar. Kad sam bila dijete, koljevina mi nije bila neobična. Bila je sastavni dio pripreme namirnica za zimu. Sjećam se i moje bake koja je najtupljim nožem išla klati kokicu za ručak. Nekad joj se znala izmaći i onako jadna skakati po dvorištu. Nije li to bio grozan akt?
Kad bi morala zaklati neku životinju, bila bih prije vegetarijanac. Ovako valjda potiskujem osjećaj da jedem nekoga tko je ubijen da bi mi ljudi imali što jesti. Možda zato jako rijetko jedem meso?
Ne, danas ne bi mogla sudjelovati u koljevini, valjda sam postala previše osjetljiva. Znam da će neki od vas pomisliti da je Nevia pobenavila, ali to je jednostavno u meni i jače od mene.
neviane @ 07:47 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 20, 2008

Koliko boli mora pretrpiti roditelj koji prati svoje dijete na zadnji počinak? Prošli tjedan sam pisala o prijateljici moje sestre koja je izgubila bebu u visokom stupnju trudnoće. Pogreb malog anđela je bio u ponedjeljak. Željela sam im dati potporu, željela sam im reći da sam uz njih. Odlučila sam otići sa mojom sekom, njenom curicm i Nikom. Možda će im to dati nadu da će jednom na svijet donijeti zdravo i čilo dijete.
Spuštaju Leonarda u grob kraj njegove sestrice koja je isto prerano otišla. Opraštamo se. Roditelji kraj groba polažu cvijeće, drže se iznenađujuće dobro. Ja na lijes polažem mlijeko, ono sa kojim sam ga trebala hraniti.
Snivaj slatko anđelu mali.





neviane @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2008
Sustigla me vijest da je dobra prijateljica moja se sestre izgubila bebu u 23. tjednu trudnoće. Ovo joj se dešava po treći put, svaki put između 23. i 25. tjedna. Ne znam što reći. Šokirana sam, ovaj put smo se nadali da će sve biti u u redu. Prije dva tjedna joj je počela curiti plodna voda, od tada je na strogom mirovanju uz antibiotike i ostale infuzije.
Otkad imam mog malog anđelčića Niku, još mi teže pada čuti kad žene izgube bebicu, pogotovo u tom stadiju trudnoće. Kada je otišla u bolnicu, Nika i ja smo je posjetile želeći joj dati podršku. Nadala se da će sve biti u redu. Rekla mi je da iz medicinskih razloga neće moći dojiti. Koja šteta, rekoh joj. Kasnije sam počela razmišljati kako joj pomoći. Nika uskoro navršava šest mjeseci i počet ćemo sa dohranom. Mogla bih joj ponuditi da za njenog mališana ispumpavam mlijeko. Recimo kad kad Nika jede kašice, da to mlijeko što ona ne pije dam njemu. Zašto ne? Sjetila sam se moje bake koja je hranila kuminog dječaka nakon što je njeno dijete umrlo. Po meni je to plemenita gesta.

Nedugo nakon toga smo pričali i ona me uistinu pitala pomalo kroz šalu da li bi mogla 'uskočiti'. Da, vrlo rado. Želim da to dijete dobije što bolji start u život. Ako već ti ne možeš dojiti, pomoći ću mu. Neka izraste u zdravog dječaka.

Neki od vas su pročitali pjesmu koju sam jučer napisala. Što ona ima veze sa ovim? Bio je to san koji sam sanjala upravo kada je sestrina prijateljica izgubila bebu, tj. kada se porađala. Uhvatili su je trudovi i sve se događalo jako brzo. Ja sam se probudila sva u suzama jer sam izgubila voljenu osobu u snu, a ona je grcala suze zbog gubitka djeteta.
Slučajnost ili ne?
Znam da sam neizmjerno tužna što je njen dječak među anđelima. Život je zaista surov.


neviane @ 09:48 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 12, 2008

Ja lik tvoj
U sumraku
Gledam
Jesi li to ti
Ili samo
Sjenka tvoja
Sam Bog
Te poslao
Na zemlju
Da mi sladiš
Snove
Sam Bog
Te poslao
Meni podario

Ja željna
Tebe
Upijam
Svaku crtu
Tvog naboranog
Lica
Ti željna
Me grliš
Daješ se
Nesebično
Kao i prije

Ali znam
Ti nestati
Moraš
Ti si samo
San
Znam da
Ćeš nestati
Kad me
Probudi dan
Volim te
Volim te
Govorim ti
Zapamti to
Volim te
Ponesi ljubav
Sa sobom
Žalim što to
Češće nisi
Čula

Šutke
nestaješ
Kao što si
Došla
Tvoj nestanak
je bolan
Zašto si otišla
U suzama
se budim
Jer te nema
Više

Al znam da
Ćeš doći
Strpljenja
Mi treba
U nekom
Drugom
Životu
U nekom
Novom
Snu






neviane @ 06:16 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 11, 2008
Scena prva (pripreme)
Ma koji dan! Da li vam se događa da baš kad se žurite i želite nešto obaviti, dijete postane nervozno, hoće pažnju? Tako je meni bilo u petak. Htjedoh još obaviti zadnje pripreme za svadbu o kojoj sam pričala, a moja kćer uporno kenjka. Te joj ne valja ovo, te joj ne valja ono. Kako god je zaigram, ona hoće da budem uz nju.
Ajde nekako sam uspjela srediti frizuru i našminkati se. Što njoj obući? Dobila je od svoje tete dječji sari, ali što ćemo sa njim kada su indijska djeca male minijature? Na sariju stoji da je za djecu od osamnaest mjeseci. Čekaj malo, pa Nika nije ni šest. Gornji dio koji je prekrano izvezen sam joj jedva obukla, donji je preveć dug. Unatoč prepravljanju hlačica, jednostavno su joj prevelike i vise. Što sad? Kombinirala sam gornji dio sa drugim hlačicama. Slatko!
Pođemo malo prije jer znam da bi je do termina vjenčanja trebala hraniti. Smjestimo se mi, nađemo mirno mjesto u nekoj napuštenoj garderobi da je nahranim, no ona neće. Iako joj je vrijeme. Popila je samo malkoc za žeđ. Promatra sve oko sebe, okreće se na svaki zvuk. Ajde dobro, prošetat ćemo malkoc. Nakon šetnje bi već trebala biti gladna, pokušat ćemo. Opet ista priča.

Scena druga (vjenčanje)
Nakon neobavljenog hranjenja dolazimo pred salu za vjenčanje. Kad tamo kao na željezničkom kolodvoru. Masa ljudi, gužva, ne možeš proći. Očito imaju više ureda za vjenčanje. Hvala Bogu pa smo brzo našli 'naše' svatove, mladoženja nije bio za previdjeti jer je imao žutu košulju i kulerske naočale. Valjda da mu se ne vide podočnjaci zbog velikih priprema? Gdje je mlada, gdje su kumovi? Pa nije valjda odlučila da ne dođe, šalim se sa njim. Mlada ipak dolazi i tako je sve spremno za vjenčanje. Nakon lijepog govora matičarke, napokon rekoše da i svi smo zapljeskali. Mala od moje sestre se prestrašila i počela plakati. Jedva smo je smirili. Slijedi čestitanje. Čestitala sam mladencima i poželjela im puno uspjeha i strpljenja. Trebat će im. Iza mene stoji muž od moje sestre koji je nakon mene čestitao na vjenčanju. Ja sam to već obavio dva puta, govori mu. Njegova izjava ulijeva nadu, ipak mladenci su po prvi puta došli pred matičara. Žao mi je samo što nisam vidjela zabezeknuto lice mladoženje, haha.
Vjenčanje je završeno i moja curka postaje nervozna. Gladna je, hoće spavati, ali uz sisanje. Draga moja, to ti ja sada ne mogu pružiti, govorim joj. Ali očito to za nju zvuči kao da govorim kineski. Neutješno je plaka i nije mi bilo druge nego brzo zbrisati u auto u nadi da će tamo zaspati. Stavljam je u auto i ne prestaje plakati. Skoro sam izašla iz garaže, naglašavam SKORO. Tik pred izlazom se zatvaraju vrata od garaže. Što je sad ovo? Da nisam predugo ostala u vijećnici, ipak je to bilo zadnje vjenčanje? Čekam da se vrata otvore, no ništa se ne dešava. Vraćam se malkoc unatrag, ne bi li senzori reagirali, no vrata ne reagiraju. Izlaz je u obliku uske spirale, pa nije valjda da ću se morati vraćati unatrag niz tu jebenu spiralu!!? Ne preostaje mi ništa drugo, vraćam se unazad. Ja ljuta kao ris, dijete plače neutješno, bemti svadbu i sve što me natjeralo da uopće idem na nju! Napokon se vrata otvaraju i napuštamo ovo pakleno mjesto.

Scena treća (pir)
Nika se ne gasi do restorana gdje je bilo slavlje. Tek kad sam ju stavila u kolica, utihnula je u sekundi. Valjda je bila toliko umorna da nije imala vremen misliti na sisanje.
Ostajemo vani da ona i sestrina mala mogu spavati, unutra je sigurno bučno. Nakon nekog vremena ipak se pridružujemo ostalim gostima. Nika se budi čila i vesela,a li samo ako ću je nositi. Inače baš ne voli nošenje, ali zaista ne znam gdje bi joj raširila dekicu po podu da se okreće..?
Mladenci su organizirali aperitiv, ali ne i neku zakuskicu. Evo sljedeće akcije. Moja seka je toliko ogladnila da je pala u vrstu hipoglikemije. Ne, nije ona šećeraš, ali se može desiti joj dođe slabo ako ne vrijeme ne pojede nešto.
Hej ljudi, meni zaista nije dobro, viče meni i svom mužu. Govorim konobaru da pod hitno donese šećer i vodu, hvala Bogu da me ozbiljno shvatio. Dajem joj miks, izvodim je van na terasu i dižem noge u zrak. Njena mala kćerkica joj hoće sjediti u krilu, a ona je u takvom stanju nije mogla uzeti. Rasplakala se kao da su je drmali trudnički hormoni, haha..Trajalo je nekoliko minuta dok nije došla sebi.
Nedugo potom su djeca postala nervozna. Nika je otspavala rundu u marami, drugačije nije išlo. Preskočila je obroke, sve je bilo tako zanimljivo te se stalno okretala. Popila je toliko da ne bude žedna.
Napokon napuštamo svadbu, dosta je bilo za danas. Nije ovo za nas, barem dok je tako mala. Ovo je bila dobra škola. Dolazimo kući, Nikinoj nervozi ni traga. Mama i tata su tu, samo za nju.
Home sweet home...

neviane @ 09:09 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 8, 2008
Tisuće i tisuće parova će na današnji dan uploviti u bračnu luku. Više nego na bilo koji drugi dan. 08.08.2008. Što je to toliko posebno na današnjem datumu? Da li je to zbog toga što se taj datum može lako zapamtiti ili je ipak fascinanta igra sa brojevima? U Kini će pred matičara stati devet tisuća parova.
Po nekim statistikama brakovi sklopljeni na šašave datume kao što su 8.8.1988 ili 9.9.1999 ne traju toliko dugo kao braki sklopljeni na neki običan datum. Tako na primjer od šesnaest brakova sklopljenih u jednoj općini na 8.8.1988, egzistira samo jedan. Statistike i u nekim drugim općinama pokazuju da je više razvoda brakova sklopljenih na tako neki šašav datum. Barem tako kaže udruga matičara. Vjerovatno se mnogi zalete ne razmišljajući previše o ozbiljnosti tog koraka, poneseni spektakularnim datumom i željom za senzacijom. U Njemačkoj svaki treći brak razveden, u gradu nešto više nego na selu.

Reći ćete kako god, bitno je da se vole. No što je ljubav? Kako definirati ljubav? Teško da postoji netko tko je uspio u tome. Što znači voljeti neku osobu? Da bi pokušali razumjeti što je ljubav, valja pogledati što ne spada pod kategoriju ljubav. Možda je to tajna (ne)uspješnosti jedne veze.

Sjećam se jedne bivše radne kolegice koja je jednom izjavila „Bez svog muža ne bih mogla živjeti“. Tog trenutka sam mogla povratiti na tu izjavu. Tada mi ta izjava učinila bolesnom, a potom sam se pitala da li mi možda nedostaje romantična crta? Da li je ona u tom trenutku uistinu voljela svog muža ili je jednostavno mentalno bila ovisna o njemu? Takvo ponašanje ne dopušta nikakve slobode i počinje gušiti. Takvi ljudi su nesposobni živjeti i djelovati bez partnerove ljubavi. Otriježnjnje je došlo kad ju je prevario sa drugom. Danas je moja kolegica razvedena žena.

Jedna od najgorih zabluda je brkanje zaljubljenosti i ljubavi. Zaljubljivanje se obično desi ako prema nekoj osobi postoji seksualni aspekt. Što ne znači da se radi o ljubavi. Radi se o pogrešnoj procjeni i subjektivnom osjećaju. Mnogi dovedu u pitanje vezu kad nestane zaljubljenost i time povezana strast. Bijeg je nerijetko avantura. Buđenje slijedi.

Znate li ono, princ i princeza su se vjenčali, imali čopor djece i voljeli se do kraja života. Tako mnogi (pogotovo žene) sanjaju o savršenstvu veze i života. Moderna verzija bajke je da svaki lonac nađe svoj poklopac. Pričini li se nekome da je našao svoj poklopac, nastupa zaljubljenost. Ne odgovara li netko idealnim predodžbama, slijedi triježnjenje.
Što ne znači da ljubav isključuje romantiku u vezi.

„Sve sam uradio za nju, a ona mi tako vraća.“ nerijetko ćete čuti od prevarenih muškaraca ili žena. Pa tko vam je kriv? Takvim osobama nedostaje samopoštovanje i tako su svi putevi otvoreni davanju bez razmišljanja. Ako bolje razmisle, ljubav nije razlog za tu silnu požrtvovanost već nešto sasvim drugo. Možda dokazivanje nesebičnosti drugima ili liječenje starih trauma.

Što je onda ljubav? Ne postoji ništa što je sebično i nesebično u isto vrijeme kao ljubav. Ljubav zahtjeva rad na sebi, što vodi do duhovnog sazrijevanja. Ona zahtijeva posvećivaje nekome. Ona preživljava nedaće. One su možda najteži ispit za nju.

Danas idem na tako jednu svadbu. Lonac je našao poklopac, kako bi se ono reklo. Nadam se da će njihov brak (dugo) držati te da neće pobrkati lončiće ako se radi o definiciji ljubavi i drugim pojavama.
neviane @ 07:04 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 5, 2008
Jadni muškarci u ovoj zemlji Bavarskoj. Po meni su u potpunosti diskriminirani. Promatram jučer parkiralište u jednom shopping centru i moram priznati da me baš ono svaki put iritira. Postoje normalna mjesta za parkiranje, pa onda mjesta za invalide i naposljetku za još jednu grupaciju. Žene! Ta mjesta su obično nešto šira nego ostala, valjda sa ciljem da se omogući što lakše parkiranje. Ili su šira ipak zbog dječice, sjedalica i sličnih razloga? Isto tako su ta mjesta odmah do ulaza u shooping zonu.
Ne bi me čudilo da urede parkirna mjesta gdje bi se parkirale žene koje u automobilu imaju malu djecu. I to sam vidjela. No sa druge strane, što je sa muškarcima sa djecom? Kako njima olakšati  teške trenutke u velikim garažama? Ako je zbog dima koji automobili stvaraju u garažama, onda bi ta mjesta trebala biti uređena za roditelje, a ne samo za majke.
Zaista mi je žao tih muškaraca. Žena koja je prespavala satove vožnje očigledno profitira u garaži time što će se lakše moći parkirati. Osim toga, štedi kalorije time što joj je parkirno mjesto neposredno kraj ulaza.
Da li su ta parkirališta uređena da bi se isključila opasnost od lošeg parkiranja? Ili se radi o čistoj uštedi kalorija koje valja čuvati za iscrpno šopingiranje? Pa dobro, koji je to vrag? Ako slučajno koja ima problema sa upravljanjem vozila, molim lijepo, neka ode još jednom u auto školu. U čemu je problem? Ja sam za jednakost u svakom slučaju. Jednakost za sve, kličem kao slavuj. 
neviane @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, lipanj 28, 2008

Da li ste ikada razmišljali o lažima? Laž je prisutna u skoro svim područjima života, bilo da se radi o nekim izlikama zbog zakašnjenja ili o nečem većem. Pinokio je lagao i zato mu je narastao veliki nos. Ma da li je baš zato narastao? Mi obični smrtnici obično i nismo toliko upadljivi kad lažemo, neki su rođeni sa poker face i teško da će netko skužiti da se radi o laži. Sjetim se uvijek izreke moje bake koja kaže 'I krtica ide kroz zemlju i kad tad izađe van, pa tako i laž'. U mnogim slučajevima se upravo zna desiti da laž izađe na vidjelo kad tad. No ipak, teško da će netko u potpunosti ići kroz život bez (malih ili velikih) laži.

Postoji razlika između laži i laži. Postoji laž ili izjava koja je neistinita, tipa 'nisam došla na posao jer sam bila bolesna'. Druga vrsta laži su izjave koje same po sebi nisu neistinite, ali osoba izostavlja dio istine. Dakle netko prešuti dio istine i tako 'ukine' sugovornika toga da stvori utisak o cjelokupnoj situaciji. Da li je ta laž bolja nego izjava koja je u potpunosti neistinita? Ni u kom slučaju, ta laž može biti isto tako destruktivna.

Nerijetko se zatajivanje istine opravdava ljubavlju, brigom za voljenom osobom ili iz vlastitih interesa. Što bi bilo da šefu kažete 'Nije mi se danas išlo na posao'? Slično je i sa prešućivanjem mišljenja. Gdje bi došli kada bi uvijek govorili ono što mislimo?
'Šefe, lupetate gluposti'..tko bi se usudio reći tako nešto svom šefu? Najčešće ćete se odlučiti tako neku izjavu zamotati u fini celofan slatkastih riječi te od toga će se stvoriti izjava 'Šefe, ne dijelim vaše mišljenje jer..'.
Najčešće je nemoguće ići kroz život sa filozofijom 'Što na umu, to i na drumu' jer bi taj način osim loše reputacije donio i puno nedaća, pogotovo u poslovnom svijetu.
Postoji i način izvući se iz mreže laži te se posvetiti istini, bez vrijeđanja i ružnih riječi. Čak što više, oni koji su našli put prema istini su puno naučili o hrabrosti. Suvišno je gubiti energiju za prerušavanje i prikrivanje.
No ipak, većina ljudi ipak živi po filozofiji 'malo istine, malo laži', to je ipak najjednostavnije, priznali mi to ili ne.



neviane @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 25, 2008
Znate li onu 'lijepe se na nju/njega kao muha na govno'? Ja sam se jučer osjećala upravo tako, sa tim da su se na mene ljepile mušice a ne nekakvi komadi. Tjera Nevia modu u vrtu i obukla majicu jarko žute boje. Kako sam mogla zaboraviti da mušice idu na žuto? Uz to su Nikina kolica narandžaste boje. Možete si misliti kakvu smo invaziju doživjele nas dvije sinoć dok smo pokušale zaliti povrće. Osjećala sam se kao u onom hororcu 'Ptice', sa tim da su napadači bile mušice. Nisam znala što ću prije. Mlatim sa bijelim rupcem da ih skinem sa kolica, tresem majicu da ih skinem sa sebe. Brzinom munje sam zalila dio vrta i potom smo nestali brzinom munje. U buduće ću oblačiti samo bijelo, da te opake mušice slučajno ne dođu na ideju da nam se približe.



(te mušice su se lijepile i na nas)



(naša parcela)













Nagradno pitanje: tko zna koja je ovo biljka na zadnjoj slici? Ja nemam pojma.
neviane @ 11:48 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 24, 2008
Nedavno sam vam pričala da sam postala zemljoradnica. Ma pustite sve, lako je ovdje biti zemljoradnik, u stvari lakše nego što sam pretpostavljala. Često se sjetim moje bake koja je imala veliki vrt u koji je uložila jako puno energije. One pasje vrućine po ljeti su je tjerale da obrađuje vrt ili ujutro ili navečer. Naravno da sam i ja morala pomoći, no ipak je glavni teret bio na njoj.
Dakle iznajmili smo parcelu od kojih tridesetak kvadratnih metara od travnja do studenog i već smo razmišljali što uopće posaditi. Mrkvu, peršun, paradajz? Što još? Kada početi sa sijanjem sjemenja? Da li je bolje sijati ili uzeti gotove pelcere? Pitanje nad pitanjem nam se vrzmalo u glavi. Riješenje je došlo samo od sebe. Na dan kada smo dobili parcelu, vidjeli smo da je sedamdeset posto povrća već posijano. Ma fantastično, posijali su sve što smo i mi htjeli posijati. I to sve za četrdeset jurića. Da smo kupovali sjemenje ne bi nam bilo dovoljno.

Što se nalazi na našoj parceli?
Tri reda salate, nemam pojma kako se zove, no slična je putarici
Tri reda špinata. Jeli smo ga do iznemoglosti. Što kao prilog uz jelo, a pravila sam i pitu od špinata sa sjemenkama suncokreta. Da prste poližeš!
Tri reda mrkve
Dvije vrste salate
Luk, komorač, koraba, kelj, kupus
Red blitve
Dva reda cikle
Tri reda niskog graha
Krastavci
Tikvice

Ostala je još jedna ploha koja je otprilike 3x2metra na kojoj smo mogli posaditi što još mi hoćemo. Tu smo posadili grašak i paradajz. Ovaj u trgovinama zna biti toliko plastičan. Posadili smo još nešto.Nemojte me pitati što, ne mogu vam reći, vidjet će se tek kad se počnu stvarati plodovi, haha. Špinat smo već odavno iščupali i zasadili krastavce. Moram priznati da se još učim. Istina da sam dosta toga radila sa bakom u vrtu, no dosta toga sam i zaboravila i tako radim po osjećaju. Mislim se, draga bako ako me gledaš što radim u vrtu, mora da se krstiš i lijevom i desnom.
Parcela se nalazi u blizini naše hiže, pa tako da Nika i ja češće prošetamo do bašče. Zalijevamo i plijevimo. Puno toga ne stignem sa njom kada se unervozi, pa stoga naravno dragi isto ima pune ruke posla i zaista uživa u tome.
Ne mogu vam opisati koliko mi je nedostajao onaj dodir sa zemljom. Osjetiti među prstima tešku, crnu zemlju, osjetiti onaj miris. Pogotovo poslije kiše.
Stavit ću koju fotke iz vrta ovih dana.
Naš vrt mi je donio i jedno novo poznanstvo. Upoznala sam jednog starog Talijana. No o njemu i njegovoj životnoj filozofiji drugi put.
neviane @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 22, 2008

Gledam baš nedavno life traffic feed na mom blogu i dobro da me nije šlag strefio. Vidim da na moj blog često dolaze posjetitelji koji traže nešto po Google. Ma nije to ništa novo. Neki traže kakve savjete po netu, neki traže informacije. Puno njih traže erotske priče, pa tako nabasaju na priče koje sam napisala u toku mog blogerskog staža.
Ono što me na neki način šokiralo nije činjenica da ljudi žele čitati erotske priče nebi li našli nešto što ih zadovoljava, što će ih paliti. Ne vidim u tome ništa loše, inače ih ne bi niti pisala. Više me zapanjilo što barem neki od njih traže. Evo par primjera (orginalno prenešeno):

- erotska priča kad je otac jebo kčer
- erotske priče namještanje kod tete nade
- erotske priče "bakica"
- jebacke price sa strinom
- erotske price muslimanka

Ajde ovo sa muslimankom mi je nekako razumljivo. Mnogima je žena ispod svih onih svilenih haljina zanimljiva i tajnovita. Pa i ovo sa tetom Nadom može proći ako si netko zamisli kakvu maštariju gdje se neka radnja odvija u kući tete Nade (dakle ne sa teta Nadom). Seks sa tetkom spada pod incest, jel tako? Mogu si zamisliti i da postoje muškarci koji se pale na bakice. Što je sa seksom sa strinom? Strina i nije krvni srodnik, ali ipak rodbina. No što je sa onima koji se pale na maštarije gdje otac jebe kćer? Ovog trena mi se povraća. Helouuuu, kakvih bolesnih glava ima na ovom svijetu? Manijaci, odrežite si kurac ili odite na liječenje prije nego što se palite na tako nešto, prije no što vam padne na pamet jebati svoju kćer.
Pedofilija i incest očito ni kod nas nije tolika rijetkost. Na žalost.


neviane @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 19, 2008
Ovaj tjedan je pun nekih obaveza. Moja mala nećakinja ima prvi rođendan i svi smo nekako uzbuđeni zbog tog velikog eventa. Ona vjerovatno ni neće skužiti o čemu se radi- osim što će imati tridesetak ljudi oko sebe, što i nije uobičajeno. Ne mogu vjerovati da je već prošlo godinu dana, a čini mi se kao da smo jučer bili u rodilištu.



(odmah nakon poroda)


Postavlja se pitanje što ćemo osmisliti partijadu i što će biti na trpezi. Mama će naravno napraviti leptir tortu, a tetka? Tetka će napraviti nešto. To nešto mi se još uvijek vrzma po glavi i valja pretočiti u kolač, kao što i obično pravim kolače. Osim toga obavezala sam se napraviti nekoliko malih zakuskica, nešto kao fingerfood. Sve mi se to još vrti po glavi i valja sve sprovesti u djelo.
Jednom sam pravila nougat tortu za kojom je moja frendica poludila. Pitala je za recept. Nemam, velim joj. Zaželjela je da zajedno radimo. Dobro, smislit ćemo nešto. Božić je odlična prilika za to. Došla je kod mene puna entuzijazma i prvo što je pitala gdje je recept. Koji recept? Inače ona je po horoskopu vaga, sve bi htjela znati u gram, točno onako kako sam je tada napravila. Draga moja, moraš znati da je kod mene skoro svaki kolač ali i jelo unikat za sebe. No probat ćemo ponoviti ono što ti se toliko sviđalo, rekoh joj. Počela sam raditi biskvit. Izabrala sam jedan recept za biskvit na kojem sam vidjela da opet moram nešto napraviti po svome. Dok se kolač pekao, već sam počela praviti kremu, onako kako sam mislila da bi bilo najbolje. Biskvit se ispekao, a moja frendica si nije mogla zamisliti da će od te torte nešto ispasti. Nemaš brige, sve će biti dobro, govorim joj vrišteći od smijeha. Spojila sam biskvit sa kremom, ukrasila sa listićima čokolade. Wow, samo da bude tako ukusan kao što izgleda. Vidim da ga je već sada imala na viziru. Kolač je bio fantastičan. Proklinjala me što sam ga uopće pravila.

Kuhanje zahtjeva isto barem malo kreativnosti i mašte. Volim da me namirnice inspiriraju, što nekada i nije jednostavno obzirom da ovdje mnogo voće i povrće izgleda kao plastično. Utoliko bolje se osjećam otkad imamo naš vrt. Onog trenutka kada me namirnice inspiriraju, nastaje 'kaos' u kuhinji i nastaju jela ili kolači koji su melem za male i velike gurmane.
Vidjet ćemo što će nastati od mojih ideja ovaj put.
neviane @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 17, 2008
Francuski pisac Marie-Henri Beyle Stendhal je jednom rekao 'Ne znam da li se u životu mogu voljeti dvije žene, ali sam siguran da se ne mogu voljeti dvije domovine.'
Živim u zemlji dojčlandskoj već dugo godina, no moja domovina je ipak LIJEPA NAŠA. Kad me pitaju odakle sam, zna se odakle sam. Kao dijete sam provodila na moju veliku žalost ovdje skoro cijele ljetne praznike. Dan kada smo se vraćali doma je bio najljepši dan za mene. Trenutak kada osjetim širinu autoputa koji ide prema jugu. Da, tada mi je bilo srce na mjestu. To mi je domovina, kako tada tako i danas.
Kako je već sudbina htjela, opet sam završila u toj zemlji i dobro mi je. Kada ću se vratiti u domovinu i da li ću se vratiti, to vam ne bi znala odgovoriti. Možda jednog dana kada se budem u mirovini, to ste zasigurno čuli milijun puta.
Mnogi mi postavljaju pitanje jesam li već njemačka državljanka. Zašto ne uzmem državljanstvo, svejedno živim u njihovoj zemlji.
Eto ubijte me, ali ja ne mogu. Ne mogu se poistovijetiti sa njihovim mentalitetom, čak što više, ide mi nekad na živce, pa kako da nosim njihovu putovnicu? Bilo bi licemjerno. Ima ljudi koji je uzmu iz koristi, ali ja ne mogu.
Ne vidim neku prednost u odnosu na hrvatsko državljanstvo. Istina da se ne bi morala zafrkavati sa vizama za neke zemlje, no zar je to argument za drugu putovnicu?
Moje prezime zaršava na –IĆ i ne izgledam kao klasična Njemica. Ako nekoga zaista smetaju stranci, mogu petsto puta imati njemačku putovnicu. Moram priznati da do sada što se tiče posla ali i inače, nisam osjećala da sam u lošijem položaju zbog mog porijekla. Naprotiv, njima su bitni rezultati.
Da uzmem njemačku putovnicu osjećala bi se kao izdajnica. Neki zagovornici su mi rekli da je papir samo papir. Nisam tog mišljenja. Da je tako, onda bi se ljudi vjenčavali po deset puta. Ipak taj papir veže i donosi sa sobom prava i dužnosti. Za mene državljanstvo ipak znači i osjećaj pripadnosti jednom narodu, a ja ne mogu pripadati onima sa kojima se ne mogu poistovijetiti. Nazovite me naivnom, ali ja nisam suncokret koji se okreće kako vjetar puše.
Da li sam naivna budaletina? Može biti.



neviane @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, lipanj 14, 2008

Još nas uvijek drmaju pozitivne vibracije zbog pobjede nad Švabama*. Ma ne mogu vam opisati koliko mi je drago, naravno zbog toga jer su naši zgrnuli bodove, nego i zbog toga što su porazili Švabe. Nemojte misliti da smo mi Hrvati jedini koji su neizmjerno sretni zbog toga što su ih naši porazili, našu sreću dijele i mnogi drugi strejdžeri diljem ove zemlje dojčlandske. Pa zašto je to tako? Kako to da se zasigurno devedeset posto njih veseli švapskoj 'nesreći'?
Odgovor je sasvim jednostavan. Puni su sebe. Toliko bolesne samouvjerenosti na jednom mjestu je teško opisati. Ljudi se stavljaju pod pritisak uspješnosti, kako u normalnom životu tako i u sportu. Ne postoji neka druga opcija nego pobijediti.
Čitam jučer novine i pratim izvještaje. KROATOSTROPHE (čitaj katastrofa, haha), neke novine su posvetile samo mali ćoškić na naslovnici gdje stoji taj ponižavajući rezultat.
Jürge Löw je duboko šokiran i razočaran rezultatom, kao i čitava nacija.
U mnogim gradovima u Njemačkoj su se njemački huligani potukli sa Hrvatima i oštetili hrvatske automobile. Slično je bilo i u Klagenfurtu.
'Hrvatima ulaz zabranjen' – stajao je natpis u firmi mog dragog. Dobro, ovo je mala šala, a moj dragi se odlično zabavljao sprdajući se sa njihovim porazom.
Helouuuu, treba li otvoriti plavi telefon koji će se brinuti o psihički potrešenoj naciji?
Naravno da je većina mišljenja da su Hrvati zasluženo pobijedili, ali sa porazom nitko nije računao. Pa majku mu, kao da nikad nisu izgubili protiv Hrvata. Kao da igrači iz drugih zemalja ne znaju igrati nogomet. Nevjerovatno je da malo njih razmišlja o opciji da bi netko drugi (osim njih samih) mogao pobijediti. Ne mislim pri tome samo na Hrvate, nego i uopće.

Vraćam se opet na davnu 1998. Sjećam se da su skoro svi Njemci bili sigurni u pobjedu. Ni komentatori nisu bili bolji, po njima je bilo jasno kao dan da će Njemci dobiti tekmu. Ne moram vam pričati koji šok je nastao kada su ih naši dobili sa 3:0. ŠOK!! Od tada su sportski komentatori naravno postali oprezniji sa prognozama ako se radi o igri Njemačke i Hrvatske.

U mislima se vraćam na svjetsko prventstvo. Pa oni su sebe već na samom početku vidjeli kao pobjednike. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Nemojte misliti samo da se oslanjam samo na izvještaje iz novina, niti sami ljudi nisu bili drugog mišljenja. Kako su ono nazvali Talijane...Spaghettifresser (oni koji žderu pastu)..? Kako bi bilo da u nekim našim novinama izađe naslov 'Žabari, pobijedit ćemo vas', ili slično? Bili su sigurni u pobjedu. Utoliko slađe nam je bilo kad smo vrištali od sreće u nekom njemačkom kafiću zbog pobjede Talijana. Ja sam naravno sljedeći dan došla na posao sa talijanskom majicom, a mi stranci smo im ispili mozak zbog toga.
Nakon što su Švabe ispali u polufinalu, utihnuli su. Malo njih je još pratilo završnu igru Talijana i Francuza. Ja sam je gledala sa talijanskim i francuskim frendovima na jednom mjestu na jezeru u olimpijskom parku, tamo su postavili veliko platno. Inače jako puno Njemaca je pratilo baš na tom mjestu tekme, no za finale su jednostavno nestali. Možda svega pet posto publike su bili Njemci. Pitala sam neke moje njemačke prijatelje da li su gledali finale, većina je rekla da nije. Jesu li zaista tako loši gubitnici? Jesu.
Prvenstvo se završilo, a samo jedne novine su posvetile pažnju na naslovnici svjetskim prvacima. Jedne novine su recimo lansirale naslov tipa 'Mi smo pobjednici srca'. Koga briga, big deal.

Švabe su čudan narod. Neovisno o prvenstvu, oni obično prate samo igre gdje oni sami igraju. Ako oni ne sudjeluju u nekom takmičenju, teško da će emitirati tako neka sportska događanja. Da li se radilo o prventsvu u rukometu ili košarci, nije bitno. Vijesti o utakmicama se u tom slučaju mogu dobiti najčešće samo na sportskim kanalima, ali ne i na regularnim izvijestima o sportu.
Da skratim priču, kroz to njihovo ponašanje većina strejndžera navija za bilo koji drugi team, ali ne za Švabe. Nadam se da razumijete.

* U ovom postu si dajem slobodu Njemce nazivati Švabama, kako mi to nekad uobičavamo. Inače su Švabe oni Njemci koji žive u Schwaben, i to mi je jasno.


neviane @ 06:58 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 21, 2008
Jesam li vam pričala o čobanima koji tjeraju ovčice? Jesam, kako da ne. U međuvremenu su otjerali i cijelo krdo tj. ljude koji nemaju više strpljenja za firmu i direktore bez mozga i zaista se više pitam tko će u našoj fimi obavljati posao kako Bog zapovijeda?
Pričala sam vam o ovčici
(čitaj moj bivši kolega) koja je dala otkaz jer direktori očito nisu dovoljno cijenili njegov rad koji je bio više nego odličan. Ta ovčica je obećala savjesno predati njegov posao onima koji ostaju. No on je upravo činio suprotno. Činio je sve da im prenese što manje. Činilo mi se kao da ruši sve mostove prema staroj firmi. Kao što ponekad čine muškarci napuštajući obitelj (oprostite mi vi časni muškarci koji ne pripadate toj grupi). Činilo mi se kao da sistematski uništava svoje djelo time jer je ostavio software bez dokumentacije, time što nije objasnio kolegama kompleksni obračun sa našim velim klijentom. Da ne nabrajam dalje, puno toga je obećao, a ništa nije ispunio.
Kratko pred moj porod sam pričala sa šefom i uputila ga na činjenicu kao da želi to svoje djelo uništiti i nakon toga zauvijek zatvoriti vrata firmi. Šef je na neki način bio svjestan toga, no bilo mu je isto tako jasno da je teško uvjeriti nekoga tko je dao otkaz da savjesno radi svoj posao.
U redu, nije u mojoj moći da promijenim nešto po tom pitanju. Nedavno me zove jedan moj radni kolega. Znala sam da se nešto desilo. Pita me da li znam novosti. Kakve novosti? Mislim, znam da su dvojica iz managementa dali otkaz i povukli sa sobom petnaestak ljudi, da li je na to mislio pitam ga. Ma ne.
Ispričao mi je da je taj naš bivši kolega ušao u sistem i manipulirao bazu podataka. To pak i nije bilo teško jer je i nakon što je prestao raditi, svakog petka dolazio u ured da šljoka pivušu sa nekim kolegama sa kojima je ostao u kontaktu. Isto tako je napravio administratorskih korisnika preko kojih je i od kuće ulazio u aplikaciju koja se bazira na webu.
To je inače aplikacija koju je on sam programirao i koja firmi donosi veliku uštedu novca i vremena. Vrijeme je novac, zar ne? Očito da je htio pogoditi firmu tamo gdje je najviše boli i manipulirao sa korisničkim imenima. Neke je deaktivirao, neke koji su već odavno napustili firmu aktivirao, nekima je promijenio prava, a neke je u potpunosti izbrisao. Očito je mislio da nitko neće skužiti njegovu malu igru. Međutim, čitajući log files su ga naravno skužili na osnovu IP adresa. Očito ga je teško pogodilo da team funkcionira i nakon što je napustio firmu. Svatko se može nadomjestiti, zar ne?
Ne znam uopće što si je mislio pri tome? Da li je prespavao nastavu o mrežnim sustavima i pri tome zaboravio činjenicu da je vrlo lako pronaći manipulatora? Kako stvari stoje, završit će na sudu. Razumijem njegovo razočarenje u firmu, ali ovo je zaista bolesno i nisko.
Na kraju se pitam koliko je obolio njegov ego da se odlučio učiniti sve da razori ono što je stvorio i ostavio iza sebe? Zašto ljudima teško pada oprostiti se časno i čistog obraza te krenuti u nove izazove? Zašto ljudi imaju potrebu za razaranjem?


neviane @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 18, 2008

Danas ne mogu doći sebi od cerekanja. Ispričat ću vam zašto. Volim kad mi se snovi pretvore u javu, pogotovo ovako brzo kao ovaj zadnji. Da li je slučajnost ili ne, poslušajte.

Scena prva
Pred jutro usnih jedan san.
Ok, usnila sam jedan erotski san. Reći ćete da to i nije ništa neobično. Slažem se, i nije. Sanjala sam, sanjala sam…ovajjjj..sanjala sam da mu slasno pušim. Mislim mom dragom. Bio je napaljen i čvrst. Bio je napaljen kao puška, isto kao i ja.

Scena druga
Noćas je dragi hranio Niku, no ona nakon hranjenja nikako nije htjela zaspati. Nije mu preostalo ništa drugo nego da je donese meni i da se umiri na grudima. Tako sam mu rekla da je najbolje, jer koliko god se on brinuo o njoj, ipak on nema mlijeka :-D.
Nakon što je zaspala, mislila sam je ostaviti kraj sebe i preuzeti slijedeće hranjenje, no on ju je odnio u njen krevetac.

Scena treća
Mislila sam da će ostati spavati sa njom u sobi, no moja škorpijetina se vratila.
Pa i on je očito tražio svoje. Da se ugrije ispod deke, kaže i počeo me pohotno ljubiti. Nisam se ni snašla onako snena, a njegovi dodiri su žarili palili… Ma tko kaže da se umor negativno odražava na seks? Ostale detalje neću opisivati, ipak ovo nije priča. Uglavnom, ono što sam sanjala se i ostvarilo u istom intenzitetu.

Eh sad kad mi netko kaže da telepatija ne postoji. Kao što vidite postoji. Pitam ga da nije slučajno slutio što sam sanjala. Samo se smijucka vidno zadovoljan.
Samo dva ili tri sata ispred sam sanjala o tome, rekoh mu. Niti na kraj pameti mi nije bio seks tako rano ujutro, već sam onako pospana samo čekala da opet nastavim spavati, no hvala bogu da mi je pomrsio račune. Da li sam znala što mu treba? Da li je uočio moje ‚antene‘?
Toliko o telepatiji između mene i njega..


 



neviane @ 08:12 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 11, 2008

Koliko sramežljivosti mora imati jedna žena u sebi? Što je čini ženstvenom? Koliko istine podnosimo? Po meni sramežljivost nije mjerilo koliko je jedna žena žena, iako su mnogi drugog mišljenja. Koli se u svom blogu osvrnula na svoje muškarce i maštarije. Iskreno, direktno, bez uljepšavanja. Gola istina. Bez srama i crveila. Pročitajte.

neviane @ 11:15 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 5, 2008
‚Ma nikad ti ne bi dao toliko godina‘, to je rečenica koja mi se posebno sviđa. Nerijetko uzvraćam pitanjem kako bi trebala izgledati žena koja ima trideset i kusur? Da li bi trebala biti obješenih sisa, debela, staromodno obučena, staromodnih pogleda, puna bora? Poznam puno žena koje imaju trideset i kusur, većina njih izgleda sasvim dobro. Na stranu one koje su se zapustile, velim.


Vidim da mnogi od vas nisu počeli od naslova u kome stoji ‘Moj poluokrugli’. Kviz pitanje je odlično obrazložila Limenka, ali i Xsilla. Hvala na čitanju!

Htjedoh vam malkoc pisati o jučerašnjem crazy danu. U zadnjem postu sam rekla da želim otvoriti sezonu roštiljade na obližnjem jezeru. Ma odlično sam to smislila da mi švapski panduri (ovo ‘švapski’ je malo pogrdno, oni su njemački panduri) nisu pomrsili račune. Krenula Nevia sa Nikom pješice prema jezeru koje je udaljeno dobrih četri kilometra od našeg stana, čisto da poradim nešto na temu mršavljenje, dok je dragi roštilj i ostalo strpao u auto. Na jezeru nas je čekala i ostala ekipa, tako da su dečki već ubrzo počeli pripremati vatru. Vidimo mi nekoliko policijskih kombija, što li pak sad hoće? Godinama dolazim na to jezero i svake godine masa ljudi roštilja, nije valjda da su opet zabranili roštiljanje? Osim toga, vidim da zaustavljaju bicikliste, te da oni pješice nastavljaju svoj put. Pa je li ovo skrivena kamera?
Vidim da počinju raditi ‘svoj posao’, da idu od roštilja do roštilja i da njihovi vlasnici gase vatru. Što ćemo sad? Već i sami znate kako je kad naši ljudi roštiljaju, mesa i svega ostalog je bilo u izobilju, zar ćemo ga morati bacati? Dolaze i do nas. Moramo gasiti vatru, nema druge. Ne pomaže ni ponuda da se počaste našim specijalitetima, ne pomaže ni činjenica da sam bila slavljenica, kao ni činjenica da je to bila Nikina prva roštiljada. Proklete Švabe i njihova sterilna okolina. Ne samo što zabranjuju roštiljanje, ne dozvoljavaju ni biciklistima da se kreću oko jezera. Eto ti mentaliteta. Što nam vrijedi zelena livada i voda ako tamo ne smiješ uživati? Razumjela bih da palimo roštilj na samoj travi, no mi imamo roštilj koji je visok otprilike četrdesetak centimetara.
Uz to je Nika postala nervozna.
Nikako da je nahranim, odnosno nikad joj dosta. Već sam pomislila da mi nije nestalo mlijeka.


Imam li plan B? Ma kakvi, s tim nisam računala. Gdje otići da izroštiljamo toliko meso? Na koje jezero? Mnogi su došli biciklom, kako se organizirati? Spas dolazi od moje sestre koja isto ne stanuje daleko od jezera. Roštiljat ćemo u njenom vrtu. Yeahhhh, možete misliti da mi je pao kamen sa srca. Još jednom je pitam je li sigurna, ipak nas je trinaestak. Kaže da mi je to rođendanski poklon, no znam da i bez toga to rado čini, inače mi ne bi ponudila da roštiljamo kod nje.
Potrajalo je dok dečki nisu priredili roštilj i dok nismo otpočeli sa klopom.
Proveli smo tamo ugodno druženje i razišli se tek pred večer. Sve u svemu smo imali uzbudljiv dan pun iznenađenja i dinamike.


neviane @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 4, 2008
Koje pitanje ljudi najčešće postavljaju uoči rođendana? Pa sve ovisi o tome koliko imaš godina. Onima koji se približavaju okruglom rođendanu, recimo tridesetom, četrdesetom ili pedesetom, obično se postavlja pitanje o tome kako se nose sa tim što ulaze u novu deceniju. U redu, pitanje i nije toliko bezrazložno uzimajući u obzir da se mnogi boje da od sada pripadaju u ‘staro željezo’, da mnogi padaju u bed razmišljajući što su u životu postigli, a što bi još željeli.
Postoji još jedno pitanje koje me baca na razmišljanje, a to je ‘što bi željela za rođendan’. Ove godine me upravo to pitanje najviđe zagolicalo. Što bih željela? Nemam materijalnih želja. U redu, mogla bih poželjeti da dobijem na lotu pa da na brzaka otplatimo kredit za stan, al nećemo sad pretjerivati. Pita me dragi što bi htjela. Ma htjela bih ogledalo koje smo tako i tako htjeli kupiti, ‘zaprijetivši’ da mi ništa drugo ne uzima. Gleda me onako bespomoćno, no ja ostajem pri svome. Najljepši poklon sam dobila prije skoro deset tjedana, što će mi više?
Nemojte misliti da nemam želja, no one se više odnose na ono što imam i na to da postanem bolja nego što sam sada.
Evo moje liste:
- Da i nadalje imam dovoljno mlijeka za Niku, te da ću je moći hraniti sljedećih mjeseci

- Da do ljeta smršam par kila.
Ipak, bliži nam se ljeto i već sada znam da nema skidanja bez dobre figure. Dijetu ne smijem držati, ali zato ćemo se Nika i ja puno kretati pa će to već nekako ići.

- Da uskoro odemo u Lijepu našu i da ostanemo koji tjedan ili mjesec
Već sam to pomalo natuknula mom dragom, ali mislim da ga baš ne veseli pomisao da će biti odvojen od Nike mjesec ili dva. Nekako ću mu morati objasniti važnost toga da se djeda i baka bolje upoznaju sa unučicom.

- Da imam dovoljno strpljenja u nekim situacijama
Nekad i sama vidim da me strpljenje napušta i onda mi svašta izleti. Moj dragi kaže da je to u familiji, no ipak ne bih htjela da krivicu dajem samo genima. Moram raditi na sebi. Užasan je osjećaj biti svjestan svojih grešaka i istovremeno dopustiti da se stalno ponavljaju.

- Da imamo dobro zdravlje
Ne mislim sad na one sitne bolesti tipa prehlada. Razmišljam koliko opakih boleščuga hara među ljudima i kosi njihove živote. Sad pak nosimo odgovornost za Niku i dug je put prema njenom odrastanju.

- Dobar seks
Seks oslobađa od svih napetosti i ulijeva novu energiju. Bit će tu svašta..možda još koja bebica

Što si još želim? Možda sam i nešto zaboravila. Mora da sam onda zadovoljna. Da, zadovoljna sam.
Danas otvaramo sezonu roštiljade. Iskreno rečeno, nisam ni mislila na moj rođendan, tek kasnije sam skužila da je baš danas. Vrijeme je da se više pomaknem iz kuće. Nika je stara deset tjedana i kroz to što lijepo jede sa grudi smo postali mobilni. It’s party timeeeeee!
Nagradno pitanje: Koliko godina ima Nevia?




P.S. Priča se nastavlja najvjerovatnije u  ponedjeljak..
neviane @ 07:24 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 30, 2008

Raširila je noge dok je on sve dublje jezikom prodirao u njenu macu. Osjećala se kao zadnja kuja prepustivši se njegovom spretnom jeziku. On je bio njen. Taj rasni pastuh o kome sve žene  sanjaju a ne mogu ga imati. Željela ga je u sebi moleći da je izjebe pošteno, animalno. Dok je njegova kita širila u njoj val strasti, gubila je kontrolu nad sobom ..
Ne, nemojte misliti da vam danas pišem erotsku priču. Danas mi se nekako piše o životinjama. Mislim o korištenju izraza na seksualnom polju. Ili smo mi svi ipak životinje ako se radi o seksu? Pa kako drugačije izraziti seksualnu moć, kako opisati spolne organe nego koristiti izraze tipa ribica, mačkica i slično? Na stranu stavljam izraze kurac, kita, pička koji su isto tako izrazi koji se često koriste u tu svrhu.

Macan
Koji macan, reče jednom jedan frend pokušavajući dočarati koliko je dobro izgledao neki tip. Tog trenutka pomislih kako bi moj mačak Tomislav izgledao u čizmama, nekim kulerskim cvikerima..dobro, komotno recite da je Nevia pobenavila.


Mačka
Mačka je umiljata i lijepa životinja. Muškarci često govore o dobroj mački, tj. o zgodnoj ženi, ali i za tepanje svojoj partnerici. Deminutiv obično služi za opis ženskog spolnog organa

Riba
Ribe su lijepe životinje, na stranu par ružnih vrsta. Hladne su ali zanimljive, na neki način čak i tajanstvene. Koja riba, zna se često čuti iz muških usta. Deminutiv obično opisuje ženski spolni organ.

Koka
Kad si razmislim, koke nisu niti posebno zanimljive životinje, a niti posebno lijepe. Baš sam se neki dan pitala zašto ich je priroda kaznila. Pijetao je obično prekrasan i okićen tako lijepim perjem, a što je sa kokama? Nekako su neupadljive, da ne kažem ružne, nothing special.
Ipak, ta riječ se često koristi kada se opisuje dobra ženska. Stara koka opisuje žensku koja više nije u cvijetu mladosti, ali ipak nije loša. Izraz koka ili kokica se često koristi za ženski spolni organ.

Kuja
Mnogi povezuju ovaj izraz sa žestokim seksom gdje se žena u predaje muškarcu, on je pokorava. Jebe se kao zadnja kuja. U redu, i druge životinje imaju spolni nagon i opće bez ikakvih moralnih barijera. Kuja se ne jebe razuzdanije nego zebra, krava ili ovca. Zašto je baš kuja izraz koji je mnogima sinonim za razuzdani seks? O tome bi se moglo diskutirati.


Pastuh
Pastuh je sinonim za potenciju i plodnost. Pa ti si pravi pastuh – znači da je muškarac jako potentan, da je dobar u krevetu, označava snagu
 

Bik
Ta rogata životinja isto izražava potenciju i seksualnu moć kod muškaraca



Mi često spominjemo životinje i u svakodnevnim razgovorima.
‚Radi kao konj‘ bi značilo da je netko jako puno radi. No ‚Konjino jedna‘ bi mogao biti opis za muškarca koji se u tom trenutku nalazi sa nekim u svađi ili je pak pomalo bedast i glup. Moja baka je znala govoriti ‚Ne volim biti sama kao gluva kuja‘.
Ako bolje razmislim, zašto onda ne bi bili životinje ili se uspoređivali sa životinjama i kad se radi o seksualnom polju? U redu, neki će se parovi paliti na to što on jebe kao pastuh ili bik, a on mu se predala kao zadnja kuja.
Neki će se pak paliti na to jer se jebu kao zečevi.
Neka ljudi barem na čas postanu kuje, pastuhi, bikovi, krave ili neke druge životinje ako će to pojačati osjećaj potencije ili predanosti partneru. Bitno je da su maca i macan zadovoljni.


neviane @ 12:53 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 24, 2008

Jučer sam po prvi put nakon poroda izašla van. Da se razumijemo, nije to bio izlazak do koje doba noći, nego samo mala večerica sa frendovima.
Nika je bila dobro raspoložena, tako da sam je prepustila dragom na čuvanje. On je to sa oduševljenjem prihvatio jer sam je večer prije toga dojila, a ona je nakon toga zaspala na mojim grudima.
Neobičan je to osjećaj, čini mi se kao da izlazim po prvi put. Večer je bila topla, u gradu puno ljudi i dobra atmosfera. Nebo nad vijećnicom je bilo prošarano plavo i nisam odolila škljocnuti sa mojim fotićem. Tek što sam otišla zove me dragi da mi kaže da već sat vremena ne može smiriti Niku. Probavao je sve moguće. Unatoč tome što je bila gladna, nije htjela prihvatiti bočicu. Što da radi. Prisjeo mi je  izlazak i odmah sam pomislila da možda ipak traži grudi. Počela sam gristi samu sebe što sam je ostavila. Nervozno sam cupkala i na kraju popila samo jedan sok te zbrisala kući. Danas znam da je to bilo bez razloga jer mi je danas isto otplakala rundu, a nema što nisam pokušala.

Ah da, napokon sam upoznala Mariu o kojoj sam pisala u prošlom postu.
Prije nego što smo se sreli, dobila sam instrukcije što smijem reći pred Mariom, a što ne. Naravno sve sa ciljem da poštedimo Lucu od nekih grdnih scena.
Bilo mi je ‘zabranjeno’ spomenuti:
1.
Da je bivša Lucina cura već tri puta bila u Münchenu (pitala bi kako nju do sada nije poveo)
2. Da sam ja prije dvije godine bila u Taipei (prešutio je da sam bila u posjeti jer bi mu pravila scene)

Pitat ćete me kakav je moj utisak. Glasna je, jako je glasna. U njenom glasu i držanju osjetim napetost, naboj, osjetim grč. Da, ima snažnu potrebu dominirati, voli biti u centru pažnje. Najčešće i ne sasluša što joj netko priča, već smišlja sljedeću priču u glavi, želi sa njom nadjačati. Ipak se valja dokazati i pokazati dok sjedi sa desetero prijatelja njenog dragog koje vidi po prvi put. Ne izostavlja gestama i verbalno dati na znanje tko (ili što) je njeno vlasništvo (čitaj Luca). Što da kažem? Ipak, prema meni je bila sasvim ok. Da li zbog toga što joj nisam davala povoda za nešto drugo ili zato što smo se sinoć po prvi puta vidjeli?

Maria je samohrana majka koja već nekoliko godina živi i radi u Taipei dok je njen sin sa njenim roditeljima u Rumuniji. Prije dvije godine sam pomogla Luci da se iseli iz svog stana u Münchenu. Pri tome se htio riješiti stare kompjutorske opreme . Ja sam pak pomogla da to sa nekim autobusom pošaljem njenom sinu. Tko mi je Maria? Nije mi bilo bitno tko je ona. Svidjela mi se Lucina ideja da malom osposobi kompić da se vidi sa svojom mamom. I ja i Luca imamo u sebi socijalnu nit, to je razlog.
Možda je Maria zato prema meni bila više nego korektna, sa tim da sam prešutila da sam bila u Taipei (mada mi je skoro izlanulo).
Da sam slučajno to spomenula, pokrenula bih bujicu pitanja, a to zaista nisam htjela napraviti mom frendu.
Kad bolje razmislim, pretpostavljam da se Luci sviđaju teatralne scene i igrice sa moći. Mora da je lonac ipak našao svoj poklopac. Barem temporalno, dok još živi u Taipei. Ili možda ipak zauvijek, jer si mogu zamisliti da ga tako jedna žena pokuša sa djetetom zauvijek vezati uz sebe.


neviane @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008

Ljubomora je opaka bolest. Ne postoji zdrava doza ljubomore jer je ona u svakom slučaju znak za malu ili veliku nesigurnost ljubomorne osobe. Ne govorim samo o ljubomori u jednoj vezi, nego i o ljubomori na nečiji uspjeh, na prijateljstva, na pažnju koju netko dobiva. Ljubomora se miješa sa posesivnošću i koliko god se netko trudio IMATI neku osobu, ona će obično kad tad izmaći. Ponekad se pak pitam da li nekim ljudima imponira tlačenje ljubomorom da bi se osjećali dovoljno važni? Kao na primjer Luca, moj frend.

Prošli vikend su mi moj fratello (moj najbolji muški frend koji mi je kao brat pa ga tako i zovem) i prijateljica priredili uistinu pravo iznenađenje. Posjetili su me i poveli sa sobom specijalnog gosta – Lucu koji živi u Taipei! Ma niti u snu nisam mislila da ću ga ugledati prošlu nedjelju. Drago mi je da je vidio našu princezu. Zašto vam baš njega spominjem?
Koliko god je on osoba koja voli slobodu, utoliko više se čudim njegovoj vezi.
Ili ćemo reći causal fuck? Ili je to ipak neka veza samo  mu je neugodno pričati o tome?
Luca živi u dalekom Taipei. Kaže da se čovjek u toj taiwanskoj metropoli kao Europljanin može osjećati usamljeno. Sjećate li se filma ‘Lost in translation’? Tako nekako.
Uglavnom, već je duže vrijeme u vezi, tj.konstelaciji sličnoj vezi sa jednom Rumunjkom. Maria je..žena sa kojom se seksa i dijeli stan, tvrdeći svima da sa njom nije u vezi, ona je vrsta intimne prijateljice. Čak nikom nije ni rekao kada se uselila u njegov stan, sve smo slučajno saznali time što je Maria kroz jedan razgovor rekla da se uselila u njegov stan. Kratko nakon toga mi je Luca pokušao objasniti da njeno useljenje ne znači očvršćenje njihove veze, da joj je samo htio pomoći jer je izgubila posao i nije mogla plaćati svoj stari stan. Ok, razumijem.
Sve bi to bilo divno i krasno da Maria nije ljubomorna kao pas (ma zašto se kaže da je pas ljubomoran?). Dobro ste čuli, ljubomorna je čak i na prijatelje, čak i na njegovog brata. Helooouuu, na brata…!?!? Tko god  je posjetio Lucu u Taipei, svi su se zgražali na ponašanje te njegove intimne pijateljice koja mu za svaku sitnicu pravi scene. I ja sam ga prije dvije godine posjetila u Taipei i nisam upoznala tu famoznu Mariu. Luca mi je otvoreno rekao da bi to za njega i za mene bio veliki stress jer bi pokušavala pred menom demonstrirati koliko ja ONA bitna u njegovom životu. Ajme dragi Luca, što je to tebi u životu potrebno, zar ti ne ide na živce taj njen terror?
Kaže da ovako nije loša, kad su sami. Čitaj: kad nema konkurenciju u bilo kom pogledu. Onog trenutka kada se oko Luce pojave ljudi koji ga vole ili kojima je drag, Maria doslovno poludi. Nije njoj lako,  kaže Luca pokušavajući je razumjeti.
Ovaj put je poveo Mariu u Europu. Ona je otišla par dana u Rumuiju, on par dana svojima u Italiju. Luca je prije par dana došao u Muenchen (do prije par godina je živio u Muenchenu), a ona mu se jučer pridružila. Zaista bih voljela upoznati tu famoznu ženu, čisto da se uvjerim da li je zaista tako grozna kao što je svi opisuju kolutajući očima. Ne mogu si zamisliti da je tako opaka, no stvarni razmjer ljubomore ću vjerovatno osjetiti kad je upoznam. Ako nam zvijezde budu večeras naklonjene i Nika bude dobrica, naša frendica će organizirati večeru da je napokon upoznam..
Ako je ljubomora tolika tlaka, mora da moj frend Luca ima razloga što to sve ipak tolerira.. da li se radilo o tome ubiti samoću tamo negdje na drugoj strani zemaljske kugle ili o dobrom seksu. Što vi mislite?







neviane @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, travanj 15, 2008

Obećala sam Zodaxu da ću napisati jedan post o tom famoznom pitanju koje muškarci najčešče ne vole.

Njegov komentar na post 'Strah od veze' :
Nevia, kad žena spomene vezu - muškarcima se digne kosa na glavi najčešće. Vjerovatno je to mješavina loših iskustva, i onoga svega što navodiš ( nedostatak povjerenja, stanje brakova i brakorazvodnih parnica, lifestyle općenito ).
Međutim, interesantno je da češće žene postavljau to pitanje. Da li one smatraju da je partner leptirić pa će odlepršati? U čemu je tu stvar? Zašto ženama treba to neko, pa i neformalno da, želim djecu jednog dana, da želim se oženiti jednog dana? Da li to vezu čini čvršćom ili je to samo slika nesigurnosti? Nadam se da ćeš jedan o postova posvetiti tome. Baš me interesira tvoje mišljenje i stav.

Nedavno sam pisala o strahu od veze i postavljanju pitanja o budućnosti i planovima. Za neke je to pitanje postavljeno  prerano,  a za neke baš na vrijeme. Kad ga žene postave prerano, može se desiti da muškarac ustukne podsvjesno braneći svoju slobodu i neovisnost. Kad ga žene postave u pravo vrijeme, ono može još više učvrstiti vezu.

Dobro je znati da li dvoje ljudi imaju iste vizije o budućnosti, no samo pitanje po sebi je suvišno. To se može saznati i bez da se postavi to famozno pitanje. Trebalo bi biti skroz jednostavno skužiti  da li muškarac ima ozbiljne namjere. Ako žena preispita kvantitetu i kvalitetu njegove pažnje prema njoj i prepozna da on u stvari i nije posebno zainteresiran, slobodno ga može potjerati iz svog života. Najčešće se radi o muškarcima koji u stvari i ne znaju što žele ili koji čekaju na gospodina, ovaaaaj na gospođu Godota, koja kako svi znamo neće doći.
Žena se nerijetko u tom slučaju se boji da će je napustiti onog trenutka kada postavi to famozno pitanje.
Pri tome moram spomenuti da postoje žene kojima nikada nije dovoljno pažnje. Da joj skida zvijezde sa neba, da je zove sto puta na dan, nikad joj je bi bilo dovoljno.  U tom slučaju bi bilo nepravedno kriviti muškarca da joj ne posvećuje dovoljno pažnje.
Kada se nađu dvoje koji odgovaraju jedno drugome kao lonac i poklopac, ta tema će vrlo brzo doći na dnevni red, naravno su obadvoje dovoljno otvoreni.
‚Želim da budeš majka moje djece‘, nije li to jedan od najljepših komplimenata za jednu ženu? Muškarac će to izgovoriti kad osjeti da je upravo ona ta sa kojom želi provesti život.
Ako je jedan par duže zajedno i nikada nije pričao o tome kako si zamišljaju život, što je smisao njenog ili njegovog života, onda tu nešto nije u redu.  Da li žena ne želi vidjeti činjenicu da on u njoj vidi samo partnericu na određeno vrijeme, causal fuck (kako to moja frendica kaže)? Da li možda može prepoznati strahove koji ga lome, strah od gubljenja slobode i slično? Ako ih prepoznaje,  može li mu dati vremena da se opusti, da joj vjeruje.? Može li čekati da se opusti, želi li to ona uopće?
Vidi li žena samo ono što želi vidjeti? Da li je nabila na oči ružičaste naočale?

Postoji dovoljno muškaraca i žena koji iz straha da ne budu povrijeđeni šute, da se neke izjave ne iskoriste u negativnom smislu, ne iznose ono što u stvari osjećaju i misle.  Tako jedna veza je u stvari samo velika farsa i vječita igra skrivača.
Žene koje prerano i (ili) bez takta postave to pitanje o budućnosti po meni ne poznaju dovoljno dobro muškarce i njihovu psihu.  Na kraju da odgovorim na pitanje. One koje uistinu inzistiraju na odgovoru o  budućnosti,  su po meni nesigurne u same  sebe, ne osluškuju svoju intuiciju ili je možda čak i nemaju.


Intuicija

 

neviane @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
petak, travanj 11, 2008

Ponekad se pitam zašto se muškarci boje da se zaljube i zašto se boje jedne veze? Zašto nekima upravo to ulijeva strah u kosti?
Frendica je nedavno prekinula sa dečkom koji joj je rekao da se nije pravo zaljubio u nju. Na pitanje kada je pravo bio zaljubljen, odgovorio je da je to bilo prije trinaest godina. Čekaj da sračunam, on će uskoro imati trideset i pet. Zar je moguće da od tada nije sreo niti jednu u koju bi se zaljubio, ili je ipak u pitanju strah od 'posljedica'?
Za jednog muškarca veza podsvjesno znači gubljenje slobode, vezanje je sputavanje. Vezanje znači prestanak 'lova' na druge žene, nema više spojaka i sličnih akcija.
Žene su obično one koje vole vezanje i koje rado pričaju o tome. Muškarci ipak razmišljaju drugačije. Muškarci vole vezu, ali se istovremeno boje toga.
Obzirom da muškarci skoro nikad neće potegnuti tu temu, ostaje na ženi da je započne. Onog trenutka kada je započne, on će zakolutati očima jer je to jako žučljiva tema koja mu daje osjećaj da gubi tlo pod nogama, da gubi slobodu.
Postoji pravi i krivi trenutak kada početi razgovor na temu veza.
Žene koje tu temu započnu prerano, riskiraju mogućnost da se muškarac osjeća pod pritiskom, što na kraju krajeva vodi do raskida veze.
Moja frendica je uhvatila krivi trenutak, iako razgovor nije bio na temu njihove veze, nego općenito. U stilu, kako si zamišlja budućnost, vidi li sebe sa ženom i obitelji. Za njega se upalila alarmna lampica, osjećao se ugrožen, mada i on sam želi obitelj i dječicu.
Započnu li žene tu temu u pravom trenutku - a zato bi trebalo slušati svoju intuiciju i poznavati mušku psihu, time daju šansu da se veza produbi, da se obadvoje opuste te osjete što u stvari žele. Nekima treba duže da bi došli do tog saznanja, a neki već ispočetka znaju da li je to TO.
Koliko dugo čekati sa pitanjem što on želi od veze? Da li je jedna veza sama 'tračanje' vremena ili se radi o vezi sa sličnim vizijama?
Postoje muškarci koje niti nakon sto godina neće moći započeti ozbiljnu vezu – da li iz straha od vezanja ili možda samo zbog toga jer im je bitan aspekt seksualnost i ništa više, ili nekog drugog razloga. Ukoliko ona ima osjećaj da se radi o takvom muškarcu (a ona želi nešto drugo), nema potrebe gubiti vrijeme sa njim.
Ima li žena osjećaj da se njene i njegove vizije podudaraju (opet se vraćam na intuiciju i poznavanje muške psihe), valja mu ostaviti vremena. Muškarcima nekad treba duže nego ženama da dođu do saznanja da je to TO, da izgrade povjerenje.
Mojoj frendici sam rekla da je prerano načela tu temu, pogotovo što je on dovolljno traumatiziran ženama koje su odmah inzistirale na odgovoru i čvrstom vezanju.
Shit happens!


neviane @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
subota, travanj 5, 2008

Što je najčešći razlog za razilazak? Mnogi će pomisliti da je to prevara. Istina da je prevara razlog razilaska kod svakog petog para, no ipak najčešći razlog je ipak što životi jednog para kreću u različitom smjeru. Barem su to rezultati jednog istraživanja u kome je sudjelovalo četri tisuće osoba.
Drugi po redu razlog za razilaženje su nepremostive razlike između partnera, kako to često deklariraju zvijezde kada obljavljuju razvod. Treći po redu razlog je osjećaj partnera da uzimanje i davanje nije ravnomjerno, tj da se osjećaju zapostavljeni. Na četvrtom mjestu se nalazi različita potreba za blizinom i slobodom. Odmah nakon toga slijedi manjak komunikacije u vezi i osjećaj da se sa partnerom ne može razgovarati. Potom slijedi prevara partnera koja je na šestom mjestu. Na sedmom mjestu se nalazi nezadovoljstvo na seksualnom polju. Na osmom mjestu je saznanje da par nema zajedničke ciljeve u životu, a na devetom se nalazi osjećaj da među parom ne postoji međusobna potpora. Na desetom mjestu je da se jedan od partnera zaljubio u drugu osobu.
Sveukupno gledano žene i muškarci na drugačije načine gledaju na to zašto se jedna veza raspala. Psiholozi kažu da žena svoje osjećaje kao i razloge zašto se veza raspala zna bolje analizirati nego muškarac.
Muškarci obično kao razlog za raspad veze navode što su interesi i razvoj para krenuli u različitim smjerovima. Svakoj trećoj ženi je razlog razilaženja jer se partner otuđi. Svaka četvrta je mišljenja da je razlog prekida manjak komunikacije. Kod muškaraca je svaki pet tog mišljenja. Trećina žena je imala osjećaj da omjer davanja i uzimanja nije izjednačen, no samo osamnaest posto muškaraca su bili istog mišljenja. Osamnaest posto žena i dvadeset i tri posto muškaraca su naveli da je rutinski, umrtvljeni seksualni život razlog prekidu.
Po meni se neki razlozi isprepliću. Osjećaj otuđenosti kao i nezadovoljstvo na seksualnom polju često odvodi ljude u tuđi zagrljaj, u tuđi krevet. Nerijetko je problem u tome što se brka ljubav sa zaljubljenosti i sa seksualnom željom. Da li su očekivanja od jedne (dugogodišnje) veze prevelika? Zaljubljenost kao u prvim danima, ljubav kao na filmskom platnu? Što ostaje jednom paru nakon velike početničke euforije? Kako se nositi sa  nerijetko surovom svakodnevnicom koja ne ostavlja puno prostora za intenzivno bavljenje partnera jedno sa drugim? Što se dešava kada ego hara i igra svoju igru?  
Što bi za vas bio razlog za raskid?


 



neviane @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 20, 2008
Poliamorija je u našem društvu već odavno uzela maha. Očito da je sasvim normalno imati ljubavnicu ili ljubavnika, 'causal fuck' osobu i slično. Naravno sve to u tajnosti moleći se redovito Bogu i glumeći vjernog saputnika. Ovih dana naše poznate zvijezde Goran i Toni ne silaze sa početnih stranica hrvatskih novina. Čitam da su prevarili svoje supruge. Sjećate li se Borisa Beckera kada je postao otac djevojčice nakon što je sa onom Ruskinjom završio u hotelskoj odstavi? Gospodin je tvrdio da je on u stvari žrtva velike zavjere te da su mu ukrali spermu...Goran i njegova ljube su donedavno tvrdili da se ni ne poznaju. Toni je očito 'slučajno' u diskoteci ljubio onu Zagrebčanku. Mislim...
U stvari mi ih je strašno žao. Obični smrtnici mogu varati svoje žene ili muževe puno diskretnije. Puno je lakše kresati se negdje u otrcanom hotelu i ostati neprimjećen pod izlikom poslovnog sastanka ili neke druge laži.
Zvijezde su pak pod prismotrom javnosti. Svaki korak se prati. Svaki lapsus i greška u koracima se prije ili kasnije otkriju. Nešto drugo i nije za očekivati.
Sagledavajući cjelokupnu situaciju, pitam se ne bi li bilo bolje proglasiti poliamoriju kao sastavni dio braka ili veze? Izbaciti pasus o vjernosti do groba u vjenčanoj ceremoniji u crkvi i uvesti pasus tipa
'Neću skrivati pred tobom ako naiđem na nekoga tko me seksualno više zadovoljava nego ti'
'Voljet ću te do groba, al znaj da nagoni nemaju veze sa ljubavi'
'Obećavam da ću koristiti kondome ako završim sa drugim/drugom u  krevetu'

Time bi poliamorija moralno dobila legalni oblik i nitko od onih koji imaju potrebu za drugim partnerom ne bi bio proganjan i preziran zbog toga. Time bi seksanje van bračnog kreveta poprimilo sasvim druge dimenzije, bez straha i razmišljanja što ako se sazna.
Umjesto da se prosipa spika o poslovnom putu, poslovnim sastancima ili nastupima, jednostavnije se pozvati na dozvoljenu poliamoriju bez posebnih objašnjenja.
Obzirom da bi poliamorija najčešće bila sastavni dio jedne veze, to bi izazivalo puno manje sukoba i svađa zbog iste. Nitko ne bi došao na ideju postavljati pitanje zašto nas on/a vara, nestala bi moralna dvojba. Što više, to bi moglo na vezu imati jako pozitivan učinak. Oni koji joj se protive bi mogli biti klasificirani bolesnici koji imaju pravo na tretman kod psihologa.
Podajmo šansu poliamoriji za bolje danas i bolje sutra. Ne osuđujmo Gorana i slične njemu jer to što on čini pod staklenim zvonom javnosti, mnogi drugi čine u tajnosti.
Legalizirajmo pravo na višeljublje i sve će biti jednostavnije...



neviane @ 06:58 |Komentiraj | Komentari: 49 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.