dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
četvrtak, listopad 30, 2008
Kao što je rekla meni draga blogerica, u svakom zlu ima nešto dobro. Dobro je da je doktorica uočila da je srčeko prestalo kucati baš na ultrazvuku. Da timing nije bio takav, sve bi moglo završiti sa pravim bolovim i krvarenjem. To bi bilo više traumatično nego ovo što sam prošla.
Jučer sam se probudila ranije nego inače spremna da se oprostim od bebice. Tako je moralo biti, to je prirodna selekcija, govorim sama sebi bez neke patetike. Valjda sam dovoljno suza prolila prošli tjedan.
Idem po moju sestru koja me kroz crni humor pokušava razonoditi. Vještico (tako me nekad zove od milja), pa ti si zaboravila da ćeš jednom imati blizance. Vjerovatno zato i nije funkcioniralo sa ovom trudnoćom. Istina je da u našoj obitelji imamo toliko blizanaca, to i ne bi bilo neko čudo, no pusti ti sada blizance, govorim joj. Vjerovatno ću opet ostati trudna kad i ti opet zatrudniš. To bi bilo super, šalim se sa njom.
Dolazimo u bolnicu-ambulantu. Sterilna atmosfera, što da kažem. Nakon milijun ispunjenih formulara prima me doktorica koja je sličnija robotu nego ženi. Čini mi se kao da u životu nikad nije radila sa ljudima sa kojima mora komunicirati, već je 'samo' operirala. Nemojte misliti da sam očekivala sažaljevanje, ali toplinu u glasu ili barem osjećaj da priča sa čovjekom, a ne sa mašinom. Nakon pregleda ultrazvukom, potvrđuje ono što već odavno znam. Napominjem joj da nakon svega želim i dalje dojiti, da mi ne ubrizgavaju lijekove koji smanjuju ili zaustavljaju produkciju mlijeka. U redu, odgovara mi.
Nakon toga slijedi razgovor sa anesteziologom. Ponavljam mu istu stvar u vezi dojenja i pitam ga kad opet smijem dojiti moju curicu. Par sati kasnije, nema problema.
Priroda nekad nije fer i oduzme ono što toliko želimo. Ja pak mislim da trebamo biti sretni da je to tako, odgovaram mu pomalo kroz šalu. Uistinu, što bi bilo da ne postoji ta selekcija? Svako biće treba dobiti šansu da se rodi zdravo, da kasnije ima život bez muka, barem što se tiče zdravlja.
Daju mi tabletu za bolove i za spavanje, potom i iglu za venozni pristup. Potom sam zakunjala prvu rundu. Sjećam se da sam se tako ošamućena morala ustati i otići na stol na kome je zahvat i napravljen. Pogled na iglu na mojoj ruci i kako mi doktorica ubrizgava bijelu tekućinu je bilo zadnje čega se sjećam.
Probudila sam se dva sata kasnije. Nema bolova, nema krvarenja. Ja naspavana i čila kao što dugo nisa bila, za ne povjerovati. Sestra mi nakon nekog vremena nudi čaj i prepečenac, potom slijedi prvo ustajanje. Sve za pet. Nedugo nakon toga sam se 'preselila' na ležaljke, nakon čega je slijedio završni razgovor sa doktoricom. Govori mi da ću nekoliko dana uzimati neke kapi da se povuče maternica. Pitam je da li su one kontraindikativne za dojenje. Odmah je poparala recept. Maternica će se povući i kroz dojenje. Kod kuće čitam otpusno pismu u kome stoji da mi je intravenozno špricala upravo taj lijek. Pa do vraga, da nisam pet puta spomenula dojenje, ne bi ništa rekla! Ufff, kako sam bila ljuta. Sva sreća da se ta jedna šprica nije posebno puno odrazila na mlijeko i Nika je noćas dobila kao i uvijek svoje porcije.
Bemu miša, ili sam stvarno jako trezvena, ili uistinu imam jako dobar obrambeni sistem, govorim mojoj sestri dok se vraćamo kući. Sve ima svoje razloge, a ovaj pobačaj je zasigurno bio sa razlogom.
Na pamet mi pada jedna poznanica od moje svekrve kojoj su liječnici rekli da je bolje da dijete pobaci. Dijete je retardirano i ne samo to. Imalo je i otvrena leđa i brdo ostalih problema. Ona nije htjela. Bog ga je dao. Nakon poroda je dijete imalo 'milijun' operacija. Dijete ne može živjeti bez kisika i još nekakvih aparata. Pitam se da li je zaista milost to što je napravila? Da medicina nije tako napredna kao danas, to dijete bi umrlo za nekoliko dana. To bi bila božja volja. Ovako se održava umjetno na životu i pitam se gdje je tu kvaliteta života. Ok, jadniče ni ne zna za ništa drugo.
A mi? Doći će vrijeme da Nika dobije sestru ili brata, u to smo sigurni. Ovo očito nije bilo pravo vrijeme. Stanarku očito zvijezde nisu bilu naklonjene. Ostanimo pozitivni i gledajmo naprijed. Sutra ćemo se napokon vjenčati, nakon dugog 'probnog' staža. O njemu ću pisati sljedeći tjedan, to je ipak specijalna priča.
Ostajte mi veseli i čili. Život je lijep, samo valja prepoznati lijepe stvari u životu. A ima ih puno.


neviane @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, listopad 28, 2008
Nika je ipak najbolji lijek. Na putu prema doktorici ronim suze pri pomisli da bi se morala oprostiti od stanarka. Čekanje u čekaonici mi se čini dugo, predugo. Hvataju me grčevi zbog nervoze, no ipak odgonim crne misli igrajući se na podu sa Nikom.
Napokon me proziva. Spuštam Niku na pod (nikome neće u ruke), no gospodična protestira. Doktorica me pregledava dok mi ona leži na grudima. Mimika doktorice mi ne govori ništa dobro. Bebica se nije dalje razvijala, a ni srčeko ne kuca. Ok, srčeko ne kuca. To je to. Kraj. Dakle ipak. Tješi me čvrsto me stišćući uza se, a ja pokušam ostati trezvena i racionalna. Prirodna selekcija, tako je moralo biti. Iako grubo zvuči, bolje da se desilo sada nego kasnije. Znam da je potrebno obaviti kiretažu što prije jer bi tako i tako došlo do pobačaja. Gledam u moju kćer i ljubim je. Sretna sam što je tu, što me čini jakom.

Valja razmisliti gdje napraviti kiretažu. U bolnici? Ambulantno? U bolnici to obično rade doktori u praksi, ajmo u ambulantu ili tamo gdje bi najprije dobila termin.
Zovem dragog u ured i osjetim po glasu da su mu sve lađe potonule. Naš stanarko me napušta, ali znam da će Nika dobiti seku ili bracu jednog dana, tješim ga.
Zove me frendica sva uplakana. Pita da li da dođe, da bude uz mene. Ne, sve je u redu. Nika me drži budnom, zbog nje nema mjesta za depre i tuge. Trebam li ja njoj doći da je tješim, pitam je kroz šalu. Moja seka će me otpeljati do ambulante u kojoj sam za sutra dobila termina, a popodne će me pokupiti. Muči me samo Nika koja neće nikom osim meni i tatici. Ne preostaje nam ništa drugo nego da dragi sutra uzme slobodno, barem dok ja ne dođem.

Show must go on. U petak je naše vjenčanje, do tada ću se sigurno oporaviti. Trebat ću pomoć od mojih najbližih da umjesto mene naprave kakav kolač, salatu i još pokoju sitnicu. Nećemo praviti party, bit će nas dvanaest. Dakle osim nas bit će kumovi, moja sestra i njena obitelj, moji i njegovi roditelji i to je to. Nakon vjenčanja (koje je u devet ujutro!) ćemo otići na doručak u obližnji restoran. Popodne ćemo se smjestiti kod nas i družiti se uz klopu. Unatoč tome što smo izgubili našeg malog stanara, imamo razloga da na neki način obilježimo naš dan. Ipak smo sve ove godine prolazili kroz dobro i zlo. Opstali smo, preživjeli smo i postali jači.
Ljubim vas!



neviane @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 23, 2008
Život je put iznenađenja i turbulencija. Život je lijep i tužan, život je nekad jebeno okrutan. Svatko od nas je sigurno imao priliku da se uvjeri u to. Život je lijep dok te ne pogodi kakvo zlo. Ja ne znam što je mene pogodilo. Pogodila me strijela sreće, ali ne samo sreće.
Nika raste kao gljiva poslje kiše, ovaj mjesec će i propuzati. Trenutno se vuče kao gerilac. Sljedeći tjedan imamo vjenčanje. Odlično se slažemo, bolje nego kad nismo imali ovo naše slatko čudo.
Jučer sam bila kod ginićke i njene riječi su mi oduzele dah. Trenutno sam u jedanaestom tjednu, a plod je toliki kao da sam u devetom. Ma nemoguće! Osjećam se fantastično, nemam nikakvih smetnji. Pokušavam ostati mirna, iako vrlo dobro znam što će se desiti ako se dijete ne bude razvijalo. Poslat će me na kiretažu. Pokušavam se sjetiti ovulacije. Na 25. dan ciklusa me probolo u području jajnika. Da li je to bila zakašnjela ovulacija ili samo ugnježenje ploda? Hvatam se za slamku, svjesna svoje nemoći.
Kad sam ostala trudna sa Nikom, nisam skakala u zrak već sam se tiho veselila u nadi da će sve biti u redu. Svjesna da se pogotovo u ranom stadiju svašta može desiti. Tako je bilo i sa ovom trudnoćom. Slow down Nevia! Reče mi jedna frendica 'ne sluti'. Ostanimo realni, odgovorih joj.
Drugačije je kad se tako nešto drugima dešava, opet me pogodilo više nego što sam mislila da bi. Osjećam se kao da mi je netko oduzeo sav elan. Teško mi pada uz Niku biti raspoložena kad me tišti što će se desiti. U glavi mi je tisuću pitanja. Ako budem morala na kiretažu, što će biti sa dojenjem? Ne želim prekinuti sa dojenjem, a morat ću zasigurno na barem dva dana zbog narkoze. Znam da može zaspati bez mene, ali tražit će u noći svoje mlijeko. Ma srce mi se para pri pomisli na to.
Sljedeći tjedan imam termin pa ćemo vidjeti. Ako postoji tendencija za razvoj, trudnoća će se nastaviti, u suprotnom...ma što da vam kažem?
Sretna sam da imamo zdravu kćerkicu koja je za nas pravi dar. Znam da trebam misliti na to. Svjesna sam toga da ne bi bila jedina kojoj bi se trudnoća završila na taj način. Ako nešto nije u redu, bolje da završi tako, tako je to priroda napravila.
Ostaje mi samo nada da se ipak radi o greški u računici.
neviane @ 07:17 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
subota, listopad 18, 2008
Moj život je put dinamike i nikako da uspijem sažeti nekakav post. A što da vam kažem? Bebica je na putu, što znači da na nas sve čekaju velike promjene. Valja 'prirediti teren'. To znači da nekako trebam Niku 'nagovoriti' da spava više od dva sata u komadu po noći, inače ću biti hodajuće čudovište sa podočnjacima do koljena. To znači da je trebam odvikavati uspavljivanja.
Iz čistog očaja sam se uhvatila knjige 'Svako dijete može naučiti spavati', iako do sada nisam imala snage provesti ono što stoji u knjizi. Autori knjige kažu da svako dijete starije od šest mjeseci je u stanju zaspati samo i prospavati cijelu noć. Problematika noćnog buđenja i eventualnog plača je ta što se djeca probude, čekiraju kakvo je stanje bilo kada su išli spavati, a kakvo je kad se probude iz faze u kojoj su duboko spavali. Ako se te dvije slike ne podudaraju, dolazi do plača i kenjkanja. U suprotnom nastavljaju dalje spavati. Što bi značilo da ako dijete zaspe uz sisanje i probudi se u noći a maminih grudi nema, podići će uzbunu. Slično je dakle i sa uljuljavanjem, nosanjem i ostalim metodama.
Još kad smo se vratili sa godišnjeg, odvikla sam je sisanja za uspavljivanje. Išlo je lakše nego što sam mislila. Ispočetka joj je trebalo samo malkoc duže dok ne bi zaspala. Nekoliko tjedana kasnije smo počeli da je odvikavamo uspavljivanja općenito.

Gledam da preko dana bude u komadu budna barem tri sata, pred spavanje četri. Prije spavanja smo se malkoc mirnije igrali, mazili i zafrkavali. Potom smo je stavili u krevet, još jednom izljubili i poželjeli laku noć. E tu je počelo plakanje. Eh sad, dolazi teška faza. Valja je ostaviti samu tri minute (ne duže!). Ako se ne smiri za tri minute, valja ući u sobu, smiriti je i dati osjećaj da mama nije otišla preko svijeta, sa tim da ne smijem ostati u sobi više od dvije minute. Ako još uvijek ne zaspe, valja ući nakon pet minuta i ostati dvije minute u sobi i opet izaći. Sljedeći put bi trebala ući u sobu nakon sedam minuta.
Ok, ispočetka sam znala ući nakon tri minute i izaći nakon dvije. Nakon toga se obično smirila. Sada smo se već uvježbali i navečer obično zaspe nakon dvije ili tri minute. Preko dana može nekad potrajati i desetak minuta dok ne zaspe, no čini mi se da je svaki put sve bolje i bolje.
Čini mi se da preko noći mirnije spava, pogotovo u prvoj fazi kad 'odrapi' oko tri do četri sata. Razmaci kako se budi nakon toga su isto postali duži, obično se budi svako tri sata (umjesto svaka dva).
Sad valja 'samo' smisliti kako je odvići od tog noćnog sisanja, bez sile razumije se. U knjizi opisana metoda definitivno nije za nas. Svaki drugi dan skratiti dužinu sisanja za minutu, ispod tri minute skroz prekinuti. Eh sad, Nika sisa pet minuta po strani, bilo bi to previše za nju. Ne bi htjela ništa raditi na silu, no izgubila sam iluziju da će prestati sisati sama od sebe. Vrijeme će pokazati svoje.
neviane @ 06:20 |Komentiraj | Komentari: 60 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2008
Pozitivan, dakle. Prožima me radost ali i tuga. Odjednom mi postaje jasno što sve neću više moći raditi sa mojom Nikom. Nema više nosanja u marami nakon što joj dosadi ležati u kolicima. Istina da je inače ne nosim puno, ali ti zajednički trenuci blizine dok je znala biti u marami su neopisivo lijepi. Ona se znala tako lijepo umiriti kao da hoće reći 'da, tu se osjećam sigurno'. Potom mi pada napamet da neki ginekolozi ne preporučavaju dojenje u trudnoći. Jeza me hvata da mi netko kaže da moram prekinuti što brže sa dojenjem. Čini mi se da ću radije ići na češće kontrole nego joj ukinuti to zadovoljstvo. Ipak je ona velika sisoljubka.
Po glavi mi se vrzma tisuću pitanja, da li ću kroz novu trudnoću ukinuti Niki nešto što joj slijedi? Da li sam pravedna prema njoj? Da li, da li..? Milijun pitanja i puno krokodilskih suza. Stežem se uza sebe i ponavljam joj po milijun puta da je jako volim. Dijete me samo zbunjeno gleda i kesi se, mora da se pita jel mama pala sa kruške. Postoji milijun načina kako izraziti ljubav i naklonost, ne želim da bude za to uskraćena.
Nisam mogla dočekati da dragi dođe kući, odmah sam mu turila test pod nos. Što, što to treba značiti, upitao me. Pa gledaj, rekoh mu. Trudna? Bio je vidno iznenađen, baš kao i ja. Veseliš li se, upitah ga. Ma što mu drugo preostaje nego reći da, hehe. Drago nam je da razlika u godinama između Nike i novog stanara neće biti velika.
Zanimljiva je euforija koja nastaje kad se obitelji i prijateljima objavi trudnoća. Ta euforija je pak kod većine nestala.
Pregled kod ginekologa potvrđuje ono što već odavno znam. Srčeko je već odavno počelo kucati i sve je u redu. Trenutno sam u desetom tjednu i termin bi trebao biti 13. svibnja, valjda se neće požuriti kao Nika.
Trudnoća je identična kao i sa Nikom. Dakle bez ikakvih mučnina, samo što mi često padne šećer (nisam dijabetičarka), što pak znači da trebam češće nešto jesti. Sve si nekako mislim, dvije identične trudnoće, imam osjećaj da će biti curica...
Puno toga mi se vrzma po glavi. Nika još ne spava čitavu noć. Bolje rečeno budi se svako dva sata. U glavi imam horor scenarij u kome se naizmjenično svaki sat dižem zbog dvije bebice. Nika, kćeri moja, morat ćemo na popravne mjere...

neviane @ 10:48 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 8, 2008
Nevia svaki put kada duže izbiva sa Blogera ima neke vijesti da pamet stane. Ovaj put sam počela sa ružnima, no vratimo se na lijepe vijesti. Neki od vas se sjećaju prošlogodišnjih vijesti nakon godišnjeg. Očito da mi ljeto posebno godi i tako vam moram reći da sam...da sam....opet u blaženom stanju!
Nismo ni htjeli posebno puno čekati da drugom bebicom, nešto nam se valjda sa Nikom osladilo. No da će se to tako brzo desiti nismo niti u snu sanjali! Vjerovatnost da žena ostane trudna ako doji tako često kao što sam ja (svako dva sata dan i noć) je vrlo mala. No kao što vidite, iznimke potvrđuju pravilo.

U frci spremanja za godišnji i hvata me PMS koji skoro nikad nemam, barem sam mislila da se radi o tome. Naravno da je PMS, mogla bih pojesti kuću od čokolade, ne može ništa drugo niti biti! Postala sam skeptična i nervozna kada je izostala menga. Da nije ipak? Da nije ipak? Ne usudim se raditi test, no opet ne mogu izdržati zbog znatiželje. Posežem za testom koji mi je ostao u ladici (trudnoća sa Nikom je potvrđena kod ginića i tako ga nisam trebala). Napravila sam test i vidim da se obadva prozorčića pune sa crtom. Ma nemoguće! Pogledam još jednom test, vidim da je izašao datum uporabe. Da nije možda test 'pokvaren'? Ako je pokvaren, onda bi menga trebala doći..? Prolaze dani, no od menge ni traga ni glasa. Da, to je to..

neviane @ 08:40 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 24, 2008

Strašno su mi simpatični muškarci-tatice kad me vide sa ovako velikim stomakom. Na njihovom licu vidim oduševljenje, valjda zato što nosim još jedan život ispod svog srca, što osjete moje zadovoljstvo i elan. Nije ni isključeno da im se sviđa i dekolte koji zasigurno nikad neće biti bolji za oči nego što je sada, haha.
Čini mi se da u njima probudim sjećanje na ono vrijeme kada kad su sa svojim ženicama bili u slatkom iščekivanju, kada su u rađaoni brojali i disali sa svojim ženicama za vrijeme trudova.
Odmah se raspituju kako se osjećam, kako si zamišljam porod, svaki posebno nagalašava da trenutak rođenja bebice nikad neće zaboraviti i da ne žale što su išli sa ženama u rađaonu. Djeca su blagodat, pričaju o početničkim poteškoćama i ljepoti roditeljstva i ruka im sama leti da dodirnu moj trbuh i ispupčeni pupak. Ne smetaju me niti dodir niti pitanja, što više. Svoje zadovoljstvo želim podijeliti sa drugima.

U petak sam bila na večeri sa dečkima iz starog odjela. Odmah sam ušla u razgovor sa jednim kolegom koji je sa oduševljenjem pričao o porodu njegove žene i kako je čitavo vrijeme bio nju. Onog trenutka kada je doktorica trebala napraviti
epiziotomiju, zamolila ga je da izađe iz sobe jer bi mu moglo pozliti zbog krvi. Počeo je energično protestirati jer kaže da ako je čitavo vrijeme bio uz svoju ženu, ne bi htio propustiti najvažniji trenutak kada beba zaista izađe van. Ostao je u rađaoni i nije se srušio u nesvijest.

Ma taj muški rod i nije toliko slab u rađaoni kao što se mi žene pribojavamo. I moj dragi ne želi propustiti trenutak rođenja naše kćeri. Nismo napravili nikakvu porođajnu pripremu, no mišljenja sam da niti jedna ne može dočarati osjećaj koji prisutni imaju na porodu. Pričam mu o porodu i trudovima i što se dešava kroz porođajne faze. Nekako se uzdamo u činjenicu da je porod sasvim normalna stvar i ako se prihvati tako, da nije niti za jednog muškarca toliko traumatično da bude prisutan.

Zaista mi bivši trudnici ulijevaju nadu da će sve biti u redu, da će i moj trudnik dobro savladati sate koji će nas dijeliti do trenutka kada po prvi puta ugledamo našu kćer.


neviane @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008
I dalje moram mirovati kaže mi ginićka. Stalno govorim da naša curka treba biti aprlisko dijete ili barem aprilska šala, iako čisto sumnjam da će toliko ostati u stomaku. Danas sam ušla u 35. tjedan i da se Nika rodi za dva ili tri tjedna bilo bi sasvim u redu. Stoga mi ne preostaje ništa drugo nego da se pazim.
Moj dragi stalno brunda jer se kao uopće ne čuvam. Pa dobro, za njega je previše i ako skuham ručak, a da ne govorim od drugim stvarima.
35. tjedan? Ajme ljudi što vrijeme prolazi! Istina je da se u međuvremenu nije jednostavno namjestiti i naći dobru poziciju za spavanje. Stoga se okrećem sa jedne na drugu stranu i više me kukovi bole od namještanja cijelu noć. Slušajući kako se neke trudnice masivno žale da teško podnose trudnoću, moja trudnoća je mačji kašalj i nije tako neki bauk kao što neke žene pričaju.

Zamišljam si kako će biti kad krenu trudovi. Mora da je to bol koju do sada još nikad nisam doživjela, iako sam uvjerena da sve mogu savladati. Nedavno mi je frendica donijela muziku za yogu koja me strašno dojmila, pogotovo jedna pjesma. Sjetila sam se koncerta na kome sam po prvi put čula tu pjesmu, sjetih se trenutka kad su mi od ljepote suze same tekle niz lice, sjetih se trenutka kada sam u stomaku osjetila kao da me netko okrznuo. Da li je to bila Nika? Ne znam, možda je bilo prerano za to da je osjetim. Bila sam tek u 13. tjednu, ali znam da sam bila strašno opuštena. U svakom slučaju napunit ću svoj Ipod sa tim pjesmama jer osjećam da bi se mogla bolje koncentrirati na trudove.
Neki dan sam se raspjevala kao slavuj uz tu muziku i mislim da joj je svidjelo, ili barem tako mislim jer se ritala.
Zamišljam malenu kraj sebe. Ja ću biti mama!? Od prošle godine sam teta, inače sam čitav život bila velika prijateljica. Moja baka je stalno govorila da će mi se djeca popeti na glavu jer se vole igrati sa mnom, jer im posvećujem pažnju. Vrzmaju mi se pitanja po glavi. Da li ću znati prepoznati Nikine potrebe, da li ću znati kad je gladna, kad joj je hladno, kad joj je dosadno? Jedno znam, da ću je voljeti kao nikog do sada, na neki svoj način.
neviane @ 07:07 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2008

Niti u snu ne bih pomislila kakve gluposti jedna žena može sanjati u trudnoći. Sasvim je poznato da žene u trudnoći svašta sanjaju, a mnogi snovi su povezani sa brigom za dijete, dvojbama da li će žena uspjeti savladati obaveze i odgovornosti koje dolaze dolaskom malog stanovnika na svijet.
Ispričat ću vam moj san.
Sa nestrpljenjem sa čekala na moju prijateljicu koja je obećala povesti i svog novorođenog sina. Nisam ga još nikad vidjela i bila sam znatiželjna kako izgleda, na koga liči.
Nakon dužeg čekanja dolazi sa malim sinekom koji ne izgleda kao bebica nego kao smanjeni čovjek. Imao je žućkastu kosu, žute obrve i trepavice kao mali Irac. Čudim se kako mali izgleda. Ne liči niti na oca niti na majku, a pred njom ne mogu čak niti izreći da je slada ili slično.
Pokazujem joj moju kćer koja nije imala oblik bebice već neke mekane krpice.
Zabavljamo se sa 'bebicama' kad nam u susret dolaze Napoleon Bonaparte i njegova Josephine. Znate li da su Napoleon i Josephine bili oženjeni te da su se rastali jer nisu mogli dobiti djecu? U mom snu se pojavljuje Napoleon Bonaparte koji nam sa ponosom pokazuje svog sina. Kraj njega stoji Josephine, sva ponosna i sretna jer je napokon postala majka...

Što da vam kažem? Kako mi je Napoleon pao na pamet? Kako to da je moje dijete obična mekana krpa? Kako to da je mali Anton smanjen kao u crtiću 'Sport Billy'? Ne pitajte me ništa, smijala sam sa pola sata nakon što sam se probudila. Toliko o neobičnim snovima...
Kakve ste vi snove imale kad ste bile trudne?






neviane @ 08:36 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
subota, veljača 16, 2008
Kako li je za pticu kad je zatvore u krletku, kako li je Tomislavu kad ga ne puštamo van kad bi on htio? Bumerang se očito vraća i tako je i mene zadesila ista sudbina. Dobro, nećemo sad dramatizirati..
Ne valja unaprijed praviti planove jer se oni obično izjalove. Tako je Nevia planirala što će sve raditi kad ode na godišnji i porodiljni, ali joj je ginićka pobrkala planove.
Da pojasnim o čemu se radi. Ovaj tjedan sam bila na redovnom pregledu na kojem je ginićka ustanovila da mi je cervix kraći nego što bi trebao biti. Tu se 'upetljao' i moj dragi koji je bio sa mnom i odmah naglasio kako sam stalno u điru i da stalno nešto radim.
Odmah je rekla da moram mirovati, tj. ležati, sa tim da mi je kratka šetnjica dozvoljena. Ma odmah mi je mrak na oči pao...
Svi planovi su mi pali u vodu. Htjela sam napraviti foto seriju 'psi i njihovi vlasnici', a u nedjelju se diže u zrak veliki neboder. Htjela sam slikati taj događaj, već sam smišljala plan na koju zgradu se moram popeti da bi imala dobar pogled na mjesto događanja. Što da vam  kažem? Bebica je na prvom mjestu, i treba ostati u stomaku još barem tri tjedna.
Hvala Bogu da smo nakon četri mjeseca čekanja dobili sofu pa se na njoj šepurim kao Peggy Budny.
Dragi mi neda da bilo što radim i moram priznati da mi teško pada delegirati..no što ću, tako mi je grah pao.

neviane @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008

Vidim da sam neke blogere zbunila sa zadnjom slikom. Da li se radi o leđima ili trbuhu, iz kog kuta valja promatrati sliku..
Ova slika bi trebala riješiti sve nejasnoće…



Nevia i beba



neviane @ 08:51 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
subota, veljača 9, 2008
Sviđa mi se ovaj život 'neradnice'. Stalno sam u nekom điru, bolovi u leđima su kao vjetrom odnešeni i osjećam se u potpunosti opuštena.
Ovaj vikend ću utažiti znatiželjnima želju da vide moj stomak...




neviane @ 09:57 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 4, 2008
Postala sam neradnik na (ne)određeno vrijeme. Neobičan je osjećaj kupiti po ladicama stvari u uredu i gledati da nisam što zaboravila. Nemojte misliti da sam u bedu zbog toga što prestajem raditi, baš naprotiv. U petak mi je bio zadnji dan u uredu i moram priznati da sam napuštala ured bez imalo žaljenja.
Kad sam ostala trudna, mislila sam raditi do kraja šaleći se sa kolegama da će me voditi u bolnicu ako u uredu dobijem trudove. U međuvremenu se u firmi dosta toga promijenilo na gore i pitanje je da li će naše odjeljenje nakon mog izbivanja godinu dana  uopće postojati. Kroz interna politička zbivanja radni moral je vidno opao, nažalost i kod našeg šefa. Jedan kolega je dao otkaz i vidim da se naš šef uopće ne trudi da nađe zamjenu za njega. Mora da zna nešto što mi (još) ne znamo, mora da to sve ima razlog.

Unatoč lošem raspoloženju većine, ostajem vesela sa dozom crnog humora. Kolega mi viče da me nitko ne plaća što širim dobro raspoloženje. Odgovaram mu kroz šalu da je razlog dobrog raspoloženja ipak privatne prirode, jer moga beba to zasigurno osjeti.

U zadnje vrijeme mi je sve teže i teže sjediti osam sati u uredu (mada i nije neprekidno, ali opet). Osjetim da me kroz sjedenje sve više bole leđa i da bih kroz zanemarivanje problema mogla završiti sva ukočena kod ortopeda.
Sa jedne strane ne bih htjela ostaviti na cjedilu kolege koji su zatrpani sa poslom, sa druge strane, gledajući zbivanja u firmi u zadnje vrijeme ne bih trebala uzimati previše obzira na firmu.
Moj je prioritet naša bebica. Odlučila sam se uzeti porodiljni i ostatak godišnjeg kao što mi i pripada. Budu li dečki imali nešto što se hitno mora obaviti, naravno da ću im stajati na raspolaganju.
Skoro sve što radim mogu napraviti i od kuće.
Moram priznati da otkad sam završila škole nikad nisam bila nezaposlena. Što više, na neki način sam se bojala ovisnosti o drugima, ovisnosti od državi, htjela sam stajati na svojim nogama.
Dva mjeseca pred porod se želim opustiti, pripremiti još neke stvari za bebicu, napraviti kurs joge, fotografirati. Za vikend smo montirali krevetić i uređivali Nikinu sobu. Gledajući mali krevetac obuzela me tolika milina, radost i nestrpljenje. Do sada su skoro sve njene stvari bile u nekim kartonima, a sada njena soba dobiva oblik. Zamišljam kako leži u njemu naša mala princeza i osmjeh mi se širi od uha do uha.
Veselim se, no znam da se moram strpiti još dva mjeseca..Bit će to najduža dva mjeseca, a ujedno i prva dva neradnička mjeseca u mom životu…
neviane @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008
Što se više bliži porođaj, to su moje misli - a time i snovi sve više usredotečeni na porod. Kakav će biti porod, da li će sve biti u redu sa bebom? Neku noć sam sanjala da sam rodila našu malu curku. Nakon silnih trudova koji i nisu bili tako strašni, napokon je izašla  kao metak iz moje utrobe. Želim je osjetiti i staviti na svoje grudi. Skidam smeđu rolku sa sebe – možete si misliti nije mi bilo vruće u njoj, ali dijete ne stavljaju na mene. Sva zbunjena se pitam zašto, ali ne mogu ništa reći. Kao nijema gledam kako je odnose. Kraj mene su sestra i šogor i oni uzimaju mali smotuljak koji ne teži više od kilu i pol. Još uvijek mi je ne daju. Zašto? Gledam u čudu moju djevojčicu pomalo razočarana. Pa zar je tako mala, svega dvadesetak centimetara, čudim se kako je to moguće. Odakle mi toliki stomak, pitam samu sebe. Predbacujem si što nisam jela zdravije i pitam se kako će taj mali smotuljak preživjeti...budim se sa nekom nelagodom u sebi.
Da li činim dovoljno za našu kćer? Koliko je dovoljno? Gledajući kako se hranim, moje dijete će dobiti vitaminski šok. Nemam baš volje za mesom i jedem ga najviše jednom ili dva puta tjedno. Luda sam za povrćem, pogotovo za kupusom. Obožavam mliječne proizvode. Krećem se kad god je to moguće, osim ako sam prikovana za uredsku stolicu. No i ta era je pri kraju. Izbjegavam stres iako su mi ovih dana u uredu digli tlak na tristo..al o tome neki drugi put.
Ne spavam posebno puno jer više ne znam kako da se namjestim. Okrećem se sa jedne strane na drugu ne bi li se kako namjestila. Nekad se nađem u sendviću, Tomislav hoće spavati u mojoj blizini, ali i moj dragi. Ajme ljudi (i mačke), pustite me da dišem..
U zadnje vrijeme me moje dijete sve češće prene iz snova lupkajući i ritajući se. Moram priznati da se ne bunim, nema mjesta negodovanju zbog buđenja jer je suviše lijepo osjetiti to malo biće u sebi. Uživam u tim jedinstvenim trenucima. Ponekad zaista pomislim da nam muškarci mogu zavidjeti zbog toga dara prirode.

neviane @ 08:14 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 28, 2008

Ne bih htjela prisjedati pušačima na muku, ali moram priznati kako je fantastično ne udisati smrdljivi nikotin u kafićima i ostalim mjestima. Dođem kući i još uvijek osjetim parfem na na sebi, odjeća i kosa ne smrde na dim, ma milina! Dok nije bila u mom stomaku, znala sam da kroz pasivno „inhaliranje“ štetim samo sebi. Onog trenutka kad sam saznala da se u mojoj utrobi razvija novi život, prekinula sam izlaziti i izbjegavala sam zapušene prostorije. Stvar se naravno promijenila kad su u Bavarskoj od 1. siječnja uveli zabranu pušenja.
Od tada sam više puta bila vani zabavljajući se sa frendovima. Carpe diem i noctem!! Dobro se osjećam, slušam na svoje tijelo i signale. Iako mi neki prijekorni pogledi govore da ne bi trebala. Valjda ljudi očekuju da u zadnjoj fazi trudnoće trebam ležati i patiti zbog natečenih nogu i ostalih pojava u trudnoći.. Prošli tjedan sam bila u nekoj grčkoj taverni i naravno da sam plesala. Neki su me zaista gledali kao da sam pala sa neke druge planete čudeći se da to jedna trudnica uopće može u mom stupnju trudnoće. Što je to toliko neobično da trudnica pleše? Zar ljudi ne znaju da bebice vole njihanje?
Odem na WC (e to mi je boljka) i tamo mi priđe žena, kao ful zabrinuta za mene. Kaže da se moram paziti, ne bi smjela plesati. Gledam u nju smješkajući se, nije valjda da se moram vaditi pred stranom osobom zašto plešem?? Uljudno joj odgovaram da ne radim nikakve akrobacije niti trbušni ples i pitam je fino čega bih se još trebala odreći? Nije mi mogla dati odgovor i tako sam opet nastavila plesati, naravno uz male stanke. Toliko o (trudničkom) plesu..
Uostalom, ne vidim da su kafići i ostala mjesta manje posjećeni samo zato što su zabranili pušenje...


neviane @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 16, 2008

Polako ulazimo u zadnju fazu. Kružim se sve brže i brže. Šef me zeza da nosim dvojke..Zbog onog malog teroriste (čitaj mačak Tomislav) nerijetko ne mogu puno spavati. Upravo preko noći zna često biti dosta aktivan, a trenutno tako i tako imam dosta lagan san. Ginićka kaže da ne bi smjela dugo ležati ili spavati na leđima, jer tako sa bebom pritišćem moje organe, a neke žene pri tome osjete mučninu (ja ne..). Tako se kao pečena kokoš okrećem sa lijeve na desnu stranu, ali imam lagan san čak i kad me terorista pusti na miru. Pomirila sam se sa tim da ću spavati kad umrem..hehe.
Za vikend sam po prvi puta osjetila da sam došla na moje granice. Bili smo u potražnji za dječjim krevetićem (ajme što su svi nekako ružni) i zaista sam se umorila. U jednom trenutku mi zaista nije bilo dobro i baš tada (ili zbog toga) sam dobila i kontrakcije. Što da vam kažem? Došla sam kući te čitav vikend nisam provirila nosa iz kreveta.
Dosta mi je traženja krevetića, naručit ćemo jedan preko Ebay i time je traženje završeno.
U ponedjeljak sam bila kod ginićke i po prvi put preko CTG-a čula otkucaje srca..Naravno da se gospodična u tih 15-tak minuta okrenula puno puta jer joj CTG nije baš bio po volji. Zaista je nevjerovatno da mogu čuti srce moje bebice…
Uostalom, sve je u redu. Gospodična ima već oko 1200 grama, a sljedeći tjedan će po prvi put izigravati manekenkicu. Naime ginićka će dobiti novi 3D ultrazvuk te me pitala da li bi Nika mogla biti njen model..vjerovatno sljedeći tjedan..dobit ćete slike.
Još razmišljam kako zbrinuti budućeg tatu, tj. kako ga pripremiti na porod. Želi prisustvovati, bar mi tako kaže. Ne bih htjela da sa prvim trudovima pomisli kako umirem ili bolje rečeno htjela bih da zna što se u stvari dešava tijekom poroda.
Meni osobno kurs nije potreban jer sam već prisustvovala porodu, ali razmišljam da ipak odem sa njim na neki kurs jedan vikend da njemu bude lakše..
Toliko od Nevie i Nike..
Hvala vam na vašoj brizi..




neviane @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
petak, prosinac 28, 2007


Oprez: može biti štetno za oči...
neviane @ 09:41 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 26, 2007
Čitam ovaj tjedan da se poznata pjevačica Christina Aguilera već naručila na carski, navodno je suviše fina za tiskanje.
Nedavno sam vam pisala o često postavljenim pitanjima, jedno od njih je da li se bojim poroda. Ne, odgovaram odlučno, iako to i nije bilo uvijek tako. Prije sam se baš toga užasno bojala. Toliko, da sam osmišljavala kako bi ja uopće rodila. Užasavala sam se priča iz rodilišta. Osim toga, užasavala sam se pomisli na promjene na ženskim oranima koje nastanu kad beba proše kroz porođajni kanal.  Bojala sam se promjena koje donosi porođaj.
Znam da ćete reći da je to više nego bezrazložno, i sama se tome danas smijem.
Mišljenja sam da se svakom strahu možemo stati na rep i tako sam se suprostavila onome čega sam se bojala. Počela sam se sama sa sobom „svađati“. Pomislit ćete da sam pošandrcala, to svađanje se svodilo na to da sam se pitala zašto dovodim u pitanje ono što je priroda već tisućama godina sama od sebe riješila.
Nerijetko možemo čuti kako žene nakon poroda, u trenutku kad ugledaju svoje dijete zaborave sve muke i boli. Da je drugačije, nitko ne bi ni imao više od jednog djeteta. Čemu sumljati u nešto što nam je priroda podarila?
Ne, ne bojim se poroda. Prestala sam ga se bojati onog  trenutka kad sam razumjela da svaka od nas ima tu neku posebnu snagu u sebi da savlada bol koja ima smisla. Svakim trudom nam je to malo biće bliže i bliže. Nekako si razmišljam kako je kukavički ići linijom manjeg otpora kao što će to uraditi Christina Aguilera.
Što je sa epiduralnom anestezijom? Ne, ne želim ni to. Iako sam nakon nakon sestrinog porođaja prije pola godine bila drugog mišljenja..valjda sam zaboravila sve one sa njom proživljene boli, no i to je očito zaslua „mamice prirode“. Bog zna, možda se od silnih bolova predomislim, ali u ovom trenutku mislim da trebam vjerovati u sebe, u nas dvije. Uspjet ćemo mi to.
Čega se onda uopće bojim? Više se bojim zakazati kao roditelj, ne prepoznati ono što moje dijete zaista treba i želi. No sa druge strane opet mislim da su te dvojbe sasvim normalne i da se sa njima bave mnogi (budući) roditelji.  Opet se lupkam u glavu uvjeravajući se da vjerujem u sebe i u nas troje.
neviane @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 16, 2007



Moram priznati otkad sam trudna da ljudi po stavljaju najneobičnija pitanja, te se nekad krste i lijevom i desnom kad čuju moje odgovore.
Izdvojila sam najzanimljivije:

Neki dan me prijateljica mojih roditelja pita da li vozim. Gledam u nju i pomislim da nije možda mislila da mi je auto pokvaren. Zamucala sam kao mali prvačić odgovarajući joj potvrdno. Kažem da mi je auto u redu. Onda si opet mislim zašto me to pita, vidim nekako da to njeno pitanje ima veze sa trudnoćom. Moram je pitati podrobnije pitati čemu pitanje, a ona mi odgovara da me pita zbog trudnoće. Pa dobro da nisam pala sa stolice od smijeha. Obećala sam joj da neću sjesti za volan onog trenutka kad se ne budem mentalno i motorički osjećala spremna za vožnju.
Ne sjećam se da u zakoniku piše da trudne žene ne bi trebale upravljati autom.

Sljedeće često postavljeno pitanje: paziš li na zdravlje, da li si se toplo obukla? Što ću im reći? Otkad sam trudna hodam po svijetu za babskim gaćama, štramplama i potkošuljom...Ne mogu ja nego 'u sridu'...govorim im da nosim ono što sam i prije nosila. Ne, ne nosim babske gaće, još uvijek preferiram tange. Što ne znači da nemam i ostalih..ali nemam babske duboke.. Ne nosim potkošulju, njih sam izbacila iz ormara ima već petnaest godina. Ne, ne nosim štrample po zimi, jer ne volim kad se osjećam suženo i kad me grebe. Kapu nosim jedino kad je jak vjetar.
Ne, nisam još zaradila upalu bubrega ili mjehura, ipak sam ja ciganjsko dijete i to se neće niti desiti, odgovaram im u šali. Moje tijelo mi već govori kad se moram raskomotiti, a kad utopliti. Osim toga, otkad nosim ovo dijete ispod srca, nikad mi nije bilo toplije..nemojte misliti u emotivnom smislu nego zato što krvotok intenzivnije radi.
Gledam njihova šokirana lica, ne usude se suprostavljati, samo prijekorno mašu glavom.

Nadalje slijede savijeti:
Nemoj skakati
Moja replika: a što je sa seksom?
Nemoj trčati
Moja replika: pa ne trčim maraton, par metara mi neće štetiti..recimo ako hoću uhvatiti autobus ili slično. Naravno da neću trčati po klizavici ili snijegu, naravno da neću trčati ako se ne osjećam dobro.
Jedi što želiš i koliko želiš – kad ako ne sad?
Eva točka mi je posebno zanimljiva. Pitam ih hoće li mi platiti fitnes za mršavljenje ako nakupim 20kg viška? Mislim da mnogima trudnoća služi kao dobra isprika da žnjapaju što žele da bi kasnije pali u bed zbog dvadeset kilograma viška. Naravno da ću imati koju kilicu za skidati, ali zasigurno ne dvadeset..haha..

Neki dan sam sa mojim iranskim kolegom pričala o fantastičnoj perzijskoj kuhinji. Moje oduševljenje je shvatio kao želju da opet probam neko perzijsko jelo. Odmah je rekao da se kod njih trudnicama svaka želja ispunjava, te da će njegova mama kuhati za mene i da će mi donijeti u ured. Znate da mi je bilo neugodno. Mislim, ne želim da me netko specijalno tretira samo zbog stomaka. Predložila sam da svatko od nas donese neko jelo iz svoje zemlje te da napravimo malo slavlje sljedeći tjedan. Bit će to zanimljivo kulinarsko uživanje obzirom da smo zaista internacionalni.

Bila sam iznervirana sa gore navedenim pitanjima, te sam dovela u pitanje moj odnos prema trudnoći. Morala sam pitati moju ginićku što misli o svemu tome, samo je odmahnula rukom i rekla da radim ono za što se osjećam sposobna. U redu, odahnula sam.

Često mi ljudi postave pitanje da li se bojim poroda. O tome ću vam pisati neki drugi put..


neviane @ 08:10 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2007
Lagano počinjem osjećati (slatko) breme kojih sedam kila više nego što mi u netrudničkom stanju pokazuje vaga. Baš si ovih dana razmišljam kako se osjećaju ljudi koji konstantno na sebi nose desetak ili više kilograma viška. Pa mora da su vrlo ograničeni u svojim aktivnostima, ili se možda varam?
Ja se ne mogu tužiti. Još uvijek idem uz stepenice kao vjeverica, điram, plešem bez ikakvih problema.
Nakon što sam u subotu cijeli dan bila u điru (proklet ću više trgovine sa namještajem i njima slične), a potom navečer bila na nekoj party, odlučila sam provesti nedjelju u potpunom miru. Odlučila sam srediti nokte, noge, napraviti malu kupku i masku za lice.
Depilacija nogu mi je još najlakše pala, to je zaista nešto što mogu obaviti i na ćoravo...ali nokti na nogama..to je bila prava avantura!
Tako sam se smijala samoj sebi dok sam rezala  nokte na nogama. Kako doći do nožnog palca kad ispred sebe imaš kuglu (mislim bebolinku)? Sve si nešto mislim da ću je zgniječiti te pokušavam naći način kako ih srediti na najlakši mogući način. Možete si zamisliti akrobacije koje sam radila u kadi!!
Mission impossible je ipak prošla u najboljem redu, a kad sam se smirila moja bebolinka se toliko ritala da mi je čitav stomak vibrirao u vodi.
Lijepo je nositi ovaj slatki teret sa sobom, ali isto tako se veselim da malena dođe na svijet, da opet mogu u staru garderobu (nekoliko mjeseci nakon poroda, razumije se), da mogu normalno funkcionirati...
neviane @ 09:43 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
subota, studeni 24, 2007

Nikad nisam razmišljala da bih u svojoj utrobi mogla nositi retardirano dijete, niti sam imala strahove u stilu što ako se upravo to desi. Kad sam ostala trudna tiho sam se veselila bebici imajući na umu da spontani pobačaji u prva tri meseca i nisu tolika rijetkost. Mislila sam ako mi se to desi, onda će se desiti sa razlogom, onda je to tako moralo biti.
Prošli tjedan smo bili na pregledu koji me koštao deset godina života. U dvadesetom tjednu trudnoće se obično radi taj tzv. veliki pregled gdje liječnik može podrobnije vidjeti srce i ostale organe, te može izmjeriti nogice, ručice i ostale dijelove tijela. Taj dan moja liječnica nije bila u ordinaciji nego njena zamjenica. Nisam skeptična prema novim licima, ali smo moj dragi i ja bili više nego zbunjeni dok se borila sa ultrazvuk aparatom. Ne moram vam pričati kako nam je bilo dok smo slušali njene „razgovore“ sa aparatom jer nije mogla naći dugme za povećavanje ili ostale stvari. Pri tom nam je pokušavala objasniti da je stručna, da je sedamnaest godina imala ordinaciju, da je dugo vremena radila u bolnici. Eh mislim se ja, što to sad vrijedi ako se ne znaš koristiti nove ultrazvuk aparate..
Ajde, uspjelo joj je izmjeriti grudni koš, rukice, nogice, mali mozak, te je došla do srca. Kaže da vidi white spot. Što je pak sad to? To je jedan od soft markera koji često imaju djeca sa down sindromom ili drugim retardacijama. Ali ne mora ništa značiti, jer samo jedan white spot nije stvarna indikacija za to. Poslat će me specijalisti za prenatalnu dijagnostiku. Dok je kružila po mom stomaku sa ultrazvuk štapom, meni se učinilo kao da propadam u stolicu. Nemoguće, nemoguće..bila sam uvjerena da je sve u redu, to mi je govorio moj nos.
Čim smo došli kući počela sam čačkati po netu ne bi li što našla o white spotu. Sve je ukazivalo da će sve biti u redu, da neki liječnici dramatiziraju u vezi te pojave te da u 99% slučajeva taj white spot ništa ne znači. No ipak, što je sa onim jednim procentom?
Sljedeći dan zovem kod specijaliste za prenatalnu dijagnostiku, kažu da nemaju termina sljedećih šest tjedana. Daju mi broj od univerzitetske bolnice da tamo probam. Zovem tamo, kažu da će biti gusto, pitaju zašto tek sada zovem. Naravno da mi je tlak na 180, kako sam mogla prije ako su mi uputnicu dali tek jučer? Ipak, sestra je ipak našla termin za mene, ali tek za tjedan dana. Tjedan dana čekanja? Nema mi druge, moram ga prihvatiti.
Sa druge strane si mislim, što ako zaista ustanove da postoji retardiranost? Da li bi zaista imala srca oprostiti se od djeteta koje nosim već dvadeset tjedana? Pokušavam ne misliti na to, pokušavam misliti pozitivno i pouzdati se u vlastiti osjećaj da će sve biti dobro, no ipak želim znati da li je sve u redu.
Možda je i to bio razlog zašto vam nisam pisala o tome. Htjela sam odagnati ružne misli, nisam htjela da me žalite i da se podsjećam na to, mislim da bi me to bacilo u bed.
Prošli četvrtak sam napokon imala taj termin u bolnici. Ne, nisam bila sama. Sa mnom su bili moj dragi i sestra. Dragi me nije ispuštao iz ruku. Stisak ruke moje seke dok je mazno kružila po mom stomaku..tj. po bebi..U dobru i zlu, vidim da su joj oči vlažne. Šašavice mala, nemoj samo da mi se sad ovdje raspekmeziš, pokušavala sam nam kroz šalu oduzeti tremu.
Napokon, liječnica me proziva i ulazimo u sobu. Liježem se na ležaljku, osjetim hladan gel koji liječnica sa ultrazvučnom glavom raspoređuje po stomaku. Pričam joj tako zbog čega sam ovdje, spominjem joj white spot. White spot? Vaša beba nema nikakav white spot. Ali, ali, doktorica ga je prije tjedan dana vidjela, neke bijele fleke, govorim joj. Bijele fleke su nešto sasvim drugo, reče mi objašnjavajući  kako se uopće dijagnosticira taj white spot. Pogledala je sve organe i sa dopplerom, uključujući i srce, bubrege. Vaše dijete je u potpunosti zdravo. Kamen mi je pao sa srca. Ne plačem, no ipak osjetim da mi suze same teku. Sve je u redu! Moja sestra i dragi su isto vidno olakšani, vidim joj u očima suze olakšanja.
Naša beba je mala vrckavica, nije se htjela okretati kako je doktorica zamislila, očito da i u stomaku već ima svoju volju. Velika je 22cm i teška oko 400g. Na koga liči? Hehe..čini mi se da ima tatinu bradu, a možda i nos..to je sve što za sada mogu reći.
Naravno da smo olakšani jer je sve u redu. No ipak, da je liječnica odmah priznala svoju slabost da ne zna baratati sa novim aparatom i da me iz toga razloga me poslala specijalisti, bilo bi mi lakše. Ovako sam pretrpila tjedan dana straha. Naravno da sam ga pokušala blokirati, naravno da sam si govorila MISLI POZITIVNO, no u pozadini se uvijek postavljalo ono pitanje.. ŠTO AKO...


neviane @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 15, 2007
Dragi moji, kako stvari stoje Nevia nosi mali curetak...!!!!
neviane @ 13:42 |Komentiraj | Komentari: 50 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007
neviane @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
petak, listopad 19, 2007
Jel to TO? Samo da vam kažem, odgovor je potvrdan!! Desilo se na rođendan moje najbolje prijateljice dok sam htjela zamijesiti kruh po bakinom receptu, koji mi budi apetit ali i sjećanja na nju, moju drugu majku. Moje dijete me pozdravilo iz trbuha (tj. vjerovatno udarilo nogom..hehe) baš na taj dan..
Da li je to slučajnost? Ne znam, ali znam da je trenutak magičan. Kad sam osjetila te famozne mjehuriće i pred spavanje i u toku noći, znala sam da je to TO. Koji fantastičan osjećaj.
Noćas sam se probudila u pola četri i nije mi više dolazio san na oči. Da li je to bila ona klasična nesanica koju povremeno imam ili sam jednostavno bila uzbuđena? Nemam blage. Znam da sam danas umorna ali sretna, to znam.
Hodam danas cestom sa Ipod-om u ušima. Osjećam kako me pucaju te trudničke emocije. Suzdržavam se da se ne razplačem od sreće ili možda ipak zbog tužne pjesme, ma pomislili biste da sam pošandrcala da ste me slučajno negdje sreli. Skuliraj se ženo, skuliraj se, govorim sama sebi. Mijenjam playlist i odlučno krećem naprijed. Osmijeh naravno od uha do uha..that's life!
neviane @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007
Nemate pojma koliko sam smotana. Večeras sam se posvetila kulinarstvu te sam pekla kruh. Moj dragi ga posebno voli kad je vruć sa Nutellom. Smotana kakva jesam, htjedoh dohvatiti brašno sa najviše police koje se pri tome počelo prosipati. Htjedoh spasiti što se spasiti može, te sam malkoc poskočila. Pri tome osjetila te mjehuriće o kojima inače trudnice pričaju kada govore o tome kako su osjetili bebu po prvi put..Jel to TO? Jedva čekam da osjetim „pravo“ ritanje i onda ću znati. No ipak, radoznalost me razara..



Dodatak: kruh je ispao jako dobro..pola ga je već nestalo..Inače, mijesila sam ga po bakinom receptu..
neviane @ 21:42 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007
Jučer smo bili na pregledu. Ma sve je u najboljem redu. Bebać je uduplao dužinu i sad je deset centimetara. Kao u prkos mami i tati se nije htio okrenuti (ovaj put je bio jako miran), pa tako da ni ovaj put nismo skužili da li je djevojčica ili dječak. Neka je samo zdravlja, sve ostalo nam je nebitno, al umiremo od radoznalosti..hehe
Ljudi moji, dobivam savijete sa svih strana. Nedavno mi je susjeda koja ima osmomjesečnu bebicu došla i donijela neke brošurice sa rečenicom "nemoj se  previše iritirati sa savijetima drugih" - da bi mi držala "predavanje" od skoro dva sata.
Prošli vikend smo bili u Austriji i igrali smo mini golf, dakle ništa naporno. Pogodila sam rupu (nije ni to uvijek jednostavno, haha) i od radosti skočila u zrak, kao što to znam raditi kad se posebno veselim. Moja prijateljica me prijekorno pogledala i rekla mi da to ne smijem raditi. Hallllllooooo?? Skakanje u zrak kojih petnaestak centimetara nije naporni sport ili slično. Ako je bilo kakav fizički napor nepoželjan, kako bi  potrčala par metara? Što je sa seksanjem? Pa moja baka se sa polja porodila i to dvojke.
Razumije da se one koje imaju problematičnu trudnoću moraju više čuvati. No meni je dobro, osjećam se fantastično.
Bože me sačuvaj, samo sam je pogledala. Radit ću po mom osjećaju. Jučer sam baš o tome pričala sa mojom doktoricom, ona je samo odmahnula rukom i blago se nasmijala.

Ako ćete me pitati što me od jela posebno privlači, evo odgovora:
Svježe jabuke sa stabla - za koje sam se prošli vikend penjala i na drvo (ok, ne do vrha nego toliko da dokučim prve)
Kupus u svakom obliku - svježe naribani, kiseli, u varivu ili tjesteninom
Džem od šljiva - nedavno sam spremala kuhinju i skužila da imam barem deset tegli..

Žudim za tim da spavam na trbuhu, to je moja omiljena poza. Ne mogu spavati na leđima. Teško je opisati zašto, osjećam kao da trebam neku površinu na koju ću se "prilijepiti" dok spavam. Za sada se moram naviknuti spavati na boku..nema mi druge. Nije ni to loše, dragi se obično prilijepi uz nas dvoje..




neviane @ 07:44 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007
Sat mi pokazuje četri i nešto. Nakon ritualnog noćnog ustajanja zbog mog mjehura pokušavam zaspati, no san mi ne dolazi na oči. Valjda me moje dijete želi navikavati na malo spavanja kad dođe na svijet.
Dižem se, što da radim? Neka barem moj dragi i Tomislav (mačak) spavaju ako ne mogu ja.
Polazim do kuhinje i tu počinje prvo atakiranje, uhvatila me neka glad. Bože, ni u snu ne bi pomislila da ćemo se ovo dešavati. Žderancija u rano jutro??? Kompromisno jedem bananu i krišku kruha sa medom..smiri se dijete!! Nemojte misliti da mi se to dešava svaki dan pred zoru..haha..Sinoć sam se odrekla večere jer nisam bila gladna i moj bebči očito traži ono što mu pripada..
Kružim se..na kraju krajeva bilo bi i vrijeme, uskoro ulazim u pet mjesec...Neobično mi je moram priznati, oduvijek sam imala ravan stomak i struk..no naravno da je lijepo znati da se kruži jer u njemu raste živo biće..
Ne znam kako ću danas izdržati cijeli dan na poslu, već sad sam groggy, ali možda pobjegnem malkoc prije...

A sutra? Sutra ćemo malo u planine, u susjednu nam Austriju. Moj šašavi šef već nekoliko godina uzastopno svake jeseni organizira event u planinskoj kućici. Svake godine naravno ista procedura. Dolazimo u odredište najkasnije u petak popodne..naravno da se tu otvara prva piva (ne volim pivu pa ostanem obično trijezna..haha), potom slijede partije mini golfa te šoping za cijeli vikend. Navečer obično završimo sa kartanjem, a u ponoć im pravim desert (ove njihove ženske nisu tome vične).
Ne zaboravimo i tjelesnu aktivnost. Naš šef nas obično budi rano ujutro, kako on kaže Der Berg ruft...planina nas zove i tako obično slijedi cjelodnevno planinarenje...
Prošle godine nisam sudjelovala na tom eventu jer sam imala posjetu. Zvocali su mi mjesecima, te sam prošle zime organizirala kao odštetu planinsku kućicu..(pisala sam o tome).
Nadam se da ću se malkoc naspavati ovaj vikend, iako su dosadašnja iskustva pokazala da smo se obično vraćali umorni i crknuti kući.
Toliko od mene. Imam jednu pričicu u glavi, nešto sasvim drugačije nego što ste navikli od mene i nadam se da ću je uspjeti sutra objaviti. Ako večeras ne padnem mrtva umorna u krevet..
neviane @ 05:49 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
petak, rujan 21, 2007
Dragi moji, vrijeme mi je neprijatelj. Ne stignem ništa živo, a ne mogu vas ni toliko često čitati koliko  bih ja htjela.
Razlog nedostatka vremena je naravno podstanar.. Stanarsko pravo našeg podstanara je limitirano na devet mjeseci, pa smo primorani obezbjediti mu novi stan.
Našli smo naše novo prebivalište i sada valja letiti za svim papirima i ostalim kerefekama. Već me moj kolega na poslu gleda pomalo krivo jer sam jučer do podne morala izbivati, u stilu da valja imati prioritete. Rekoh mu samo da je moj prioritet trenutno srediti stan. Ako sve bude kako treba, mogli bi se useliti krajem studenog.

Danas sam bila kod ginića i sve je u najboljem redu. Podstanar je bio toliko nemiran te se jako ritao i okretao da je doktorica jedva uspjela napraviti dvije slike preko ultrazvuka..Zaista je neobičan osjećaj..Podstanar je veći nego što bi trebao biti u tom stupnju trudnoće, tako da je doktorica izračunala drugi termin, barem po veličini bi se beba trebala roditi  31. ožujka. Eh sad ćemo vidjeti da li je babać jednostavno velik ili su se malo preračunali.

Toliko od mene...Danas i sutra imam neko školovanje i ispit na kraju, možete si misliti kako sam koncentrirana na učenje..javit ću vam se za vikend...
Ljubim vas!


neviane @ 06:24 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 16, 2007
Bliži se kraj prvog trisemestra. Moram priznati da sam sad malkoc opuštenija jer to „kritično“ razdoblje prolazi i tako se sve više i više mogu veseliti da ćemo za nekoliko mjeseci napokon i ugledati malog „podstanara“.
Mali podstanar je vražićak svoje vrste.

Ima posebne zahtjeve:
1. Ima potrebu za više prostora
Pritišće mamin mjehur, pa se tako mama mora češće u noći ustajati..no dobro, nije strašno.

2. Da mama puno spava
Vjerujte, mamina večer obično završi oko osam, najkasnije oko devet sati. Sad znate zašto vam ne mogu svaki dan pisati nastavak priče, jednostavno me na večer pokosi umor kao da imam deset kila željeza u sebi..

3. Da mama puno jede
E tu se mami upalila crvena lampica! Još uvijek mi šećer brzo pada (nisam dijabetičarka), no „naoružala“ sam se sa zdravim namirnicama: voće, masline, jogurt i sličnim stvarima tako da na vrijeme mogu reagirati. Slatkiši su protjerani iz mog ureda ali i stana. Istina da mi je dragi iz domovine donio brdo delikatesa kojima inače teško odolijevam, no kako je sudbina htjela, ja sam ih samo probala  a on je smazao ostatak. Rezultat: u ovom tromjesečju sam dobila otprilike dvije kile, a on četri, haha!


Stomak mi se već vidi. Eh sad, reći ćete da je to nemoguće, tek sam u 12. tjednu. I ja se stalno vadim da je to zbog naduvenosti koja me često prati. No ipak trbušćić se malkoc zaoblio – prema naprijed, razumije se, struk mi se vidi kao i prije. Posljedica: trenutno mogu obući samo dvoje hlače!! Bivše trudnice u moj okružju su mi sačuvale sve svoje tunike, trudničke hlače i ostale stvari, tako da sam obezbjeđena za sljedeće mjesece. O dječjoj robici da ne govorim, to je pak druga tema...

Sljedeći tjedan imam pregled i ako bebać bude u dobroj poziciji, moglo bi se vidjeti koji je spol.
Imam i osjećaj da će biti dečko, no vidjet ćemo da li sam fulala ili ne..Neku večer sam sanjala da je ginić radio test (sličan onom trudničkom..haha) te da je utvrdio da je dječak. Bilo mi je drago u snu a i kad sam se probudila.
Ljudi me često pitaju šta bi htjela da bude, no meni je svejedno. Neka bude živo i zdravo, to mi je najbitnije!

Dodatak: predosjećaj je predosjećaj, ali ne i želja - moju želju sam izrazila u zadnjoj rečenici ovog posta...
neviane @ 07:54 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 6, 2007

Ljudi moji, ovo moje dijete mi zaista donosi sreću..evo sad ću vam pojasniti o čemu se radi.
Već odavno smo moj šef i ja htjeli razgovarati o promjeni ugovora, a sa tim i pregovarati o lovi. Već godinu dana radim sasvim drugi posao nego što mi stoji u ugovoru. Dobro, to mi do sada i nije bilo toliko važno, no kad sam saznala da sam trudna, postalo mi je bitno da mi se to u ugovoru promjeni. Da slučajno netko ne dođe na ideju da me bace na sasvim drugo mjesto. Tek onda sam ga mislila obavijestiti o trudnoći.
Dogovorili smo termin za razgovor i šef je došao po mene u ured.
Čujem da si trudna, reče mi on dok smo napuštali ured. Bila sam zabezeknuta jer sam samo satak prije mom kolegi to svečano saopćila, a on je obećao držati jezik za zubima.
Uff, već sam pomislila da zidovi pričaju, rekoh mu.
Ne, nisam saznao od njega, već od Svete a ona od tvog frenda (fratello,moj najbolji muški frend). Pukla sam od smijeha kad sam skužila kako je svijet mali i kako se vijesti šire...

Da pojasnim tko je tko..Sveta je šefova čistačica – inače studentica ekonomije. Sad ćete se pitati šta ja imam sa tom čistačicom? Moj dragi fratello Pietro je pod hitno trebao nekoga tko će mu redovito čistiti njegov džumbus od stana. Ni sam nije uvidio ozibljnost situacije, pa sam mu fino pojasnila šta u stvari znači kad ti netko redovno čisti stan i pegla košulje (hvala bogu ima love - a Sveta sama financira studiranje), a posebno ako mu to čini jedna zgodna djeva zvana Sveta. E kad je čuo da je zgodna i simpatična, odmah su mu se antene uključile i od tog vremena Sveta redovito održava njegov stan.
Naravno da je moj fratello vrlo ponosan što će postati „ujak“ (iako ne po krvi) i ima potrebu podijeliti tu radost sa drugima, pa tako i sa Svetom.

Da se vratim na mog šefa. Nije mi uzeo za zlo što mu to već nisam rekla. Rekoh mu kako je u prvom tromjesečju još sve nesigurno.
Promijenit će mi ugovor. No pravo sam se zabezeknula kad je rekao da će dati sve od sebe da dobijem maksimalnu povišicu, da će izvući najviše što može za mene. Da ću dobivati u godini trinaest plaća. Da ću dobiti još nekoliko dana godišnjeg.
Hey, pa zašto mu je toliko bitno da me zadrži, da me „osigura“? Namjerava li on uskoro napustiti firmu ili mu je bitno da bude sve osigurano prije nego što odem na porodiljni? On je sam otac jednog sina i pretpostavljam da mi želi dati mogućnost da se relativno nekomplicirano vratim na posao. Uostalom, on sam odgaja svog sina i to uz sve obaveze koje ima kao uspješan poslovni čovjek. Zato mu se divim.
Dogovorit ćemo se već oko toga kako ću raditi kad se vratim sa porodiljnog. Već mi je ponudio model home office + office. Kad ja budem spremna.
Moram priznati da mi to puno znači. U ovoj zemlji svi kukaju zbog lošeg nataliteta, ali mnogi poslodavci se pokušavaju na hinjski način riješiti žena koje su postale majke, ili barem otežati život da same odu. Da ne govorim da nije jednostavno dobiti posao ako si žena u „najboljim“ godinama, tj. u godinama kad bi mogla dobiti djecu.
Živio moj šef!


neviane @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 24, 2007

Moj dragi je trudan. Bez zezanja. Ima napade na frižider kasno u noć, nekad ga muči razdražljivost (a mene ne) ili umor.
Kako se ono kaže, muke u dvoje se lakše izdrže..Ma kakve muke??!

Bez zafrkancije, istraživanja su pokazala da budući očevi nerijetko imaju simptome kao i njihove trudne družice. Debljaju se, naginju mijenjanju raspoloženja ili se žale na mučnine.

Za gore navedene pojave naučnici imaju nekoliko objašnjenja:


  1. Neki suosjećaju sa trudnicom demonstrirajući podsvjesno da nije sama
  2. Neki i sami trebaju pažnju koju i dobivaju sa gore navedenim ponašanjem
  3. Neki pak zavide ženama (nesvjesno naravno) da one smiju proći trudnoću tj. nositi u trbuhu čedo koje raste
    Nerijetko se desi da si muškarci u zadnjim mjesecima „nabave bebu“: novi auto, novu poziciju na poslu ili novi hobi.



Što je najbolje ljudi moji, ja se osjećam fantastično. Nemam noćne napade na frižider, nije mi muka, nemam promjenjivo raspoloženje. Istina da jako brzo padnem u hipoglikemiju pa tako moram između obroka obavezno nešto smazati – voćku ili kakav jogurt. U suprotnom mi se desi da počnem drhtati kao prut i treba mi da se opet oporavim. Našla sam se u toj situaciji 2-3 puta i od tada kraj sebe imam voće ili jogurt (čokoladice i slično nemaju mjesto u našoj kuhinji).
Ah da, i napuhanost mi je boljka – svejedno šta pojedem. Neki će možda već pomisliti da se „šepurim“ trbuhom, no varaju se, to je samo zrak i ništa drugo.

Svi me maze i paze. Moj dragi neda ni da slučajno dignem više od kile i pol, otvara mi vrata, nutka me sa ovim ili onim, pa pita jel mi udobno ležanje (ili šta god). Moram priznati da sam zbunjena.
Halo ljudi, ja sam trudna, ja nisam bolesna!!! Ponašajte se prema meni kao i prije, ja sam samo trudna...


Jesi luda, viče mi frendica, iskoristi to drugo stanje i uživaj, neka te služe. Ma ne mogu ja to, pa nisam ja robovlasnica, a nisam ni osakaćena, rekoh joj.
Uglavnom, radim normalno kao i uvijek, jedino što je sad dragi preuzeo čišćenje pijeska našeg Tomislava zbog toksoplosmose.

Ah da, moram vam reći nešto o njuhu i okusu. Imam osjećaj da sve miriši intenzivnije. Ma lijepo bi to bilo da se nalazim u polju punom cvijeća. No međutim, neki dan sam imala pred nosom klopu iz kantine. Jela sam punjenu papriku. Meso je bilo sasvim u redu, no međutim kad sam došla do paprike, naišla sam na mjesto na kojem sam osjetila da ta punjena paprika definitivno nije svježa. Ufff, bljak!! Eh sad se pitam, da li „normalni“ ljudi takve stvari ne mogu osjetiti i da li trudnice možda i iz neke prirodne samozaštite osjete neke stvari intenzivnije nego ostali?

Toliko od mene dragi moji. Možda sam nešto zaboravila, ako jesam onda ću pisati kad se sjetim. Navodno je zaboravnost isto jedna „odlika“ u trudnoći. Ljubim vas!

neviane @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 43 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007

Pogodite moje omiljeno pitanje....?
A kad ćete vi?
Kad ćemo šta?
Pa kad ćete dobiti bebu...vrijeme vam je..
Otkud ti znaš kad je nama vrijeme...?
Moram priznati da mi se svaki put od takvih i sličnih pitanja redovito dizala kosa na glavi. To je po meni jedno od indiskretnijih pitanja koje mi je ikad netko postavio. Kad ćemo mi? Zašto me smeta to pitanje? Postavljeno naravno od osoba koje mi uopće nisu bliske. Bez obzira da li je postavljeno meni ili bilo kome...
Specijalno osobe koje već imaju djecu naginju tome postaviti to famozno pitanje. Zašto?

Evo da pojasnim moje stajalište zašto se toliko ježim na tu pojavu:

1. Svaki par će već sam znati kad mu je vrijeme
Nekom je vrijeme odmah nakon srednje škole, u dvadesetim, u tridesetim, kad se skuće itd. Kad dođe vrijeme čut će se, to je barem moje mišljenje.

2. Ponekad se ljudi bore sa sterilitetom i najzadnje što bi željeli je diskutiranje sa stranim osobama o turanju toplomjera u guzicu, praćenju ovulacije, masturbiranje za spermiogram i sličnim stvarima.

Takve osobe će već naći put prema razgovoru i osobe od povjerenja, zasigurno ne prvog znatiželjnika koji tura nos u tuđe stvari.

Znate li da su dobivanje djece i seksanje (uključujući naravno i tuđe afere sa strane) najzanimljivije teme ljudima koji su raspoloženi za tračeve?

Koliko ste često čuli
Oni rade na bebi al nikako da uspiju..jadni..ići će na umjetnu, baš mi je žao..
U tom trenutku vjerujem da je nekome žao što oni ne mogu dobiti dijete iz prve, ali je težište u prvom redu u zanimljivosti „vijesti“

ili
Oni su 165 godina zajedno a još nemaju djecu..nešto je tu sumljivo


Ili
Mare se kresnula sa Matijom. Jebo te, kako je mogla kraj onakvog muža...
Ili


Mica voli seks u liftu, a on neće..

Mogla bih vam navesti još tisuću „skandaloznih“ tema ako se radi o (ne)dobivanju djece ili seksanju, no to i nije sada bitno.

Jednom me jedna moja poznanica toliko davila sa tim pitanjem...u stilu..kad ćete vi, šta čekate i bla, bla..Pukao mi je film te sam rekla ako je ona mama to ne znači da sve (plodne) žene na svijetu trebaju biti mame. Svatko ima svoje vrijeme, reći ću joj kad jednog dana ostanem trudna. Kad budem spremna na to.

Žalosno je da su mnogi izgubili takt i decentnost na nekim poljima. Dobivanje djece, seksanje i ostale tako zanimljive stvari je isključivo stvar para, a ne njihove okoline.



neviane @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 18, 2007

Žena tvog karaktera treba postati majka“ rekao mi je jedan moj klijent na jednoj poslovnoj večeri. Bio je to čovjek od svojih četrdeset i pet godina koji svaki put prije nego što pređemo na poslovni dio, obavezno sa oduševljenjem priča o detaljima kad su njegova djeca dolazili na svijet, ali i o (zanimljivom) životu sa njima.
Moram priznati da sam bila zapanjena sa njegovom izrekom te da sam se često u mislima vraćala na nju. Bio je to istovremeno kompliment ali i baza za razmišljanje. Šta me zaista čini toliko posebnom da bih djeci mogla pokazati barem smjer prema pravom putu kroz život? Posredovati im vrijednosti u životu?
Dosta sam se bavila sa tim pitanjem. Da li ću biti dovoljno jaka da nosim breme odgovornosti nad tim malim ptičićima?

Moj strah da ću zakazati kao roditelj je uvijek bio tu negdje. Zašto? Naravno da djeca ne žele ponoviti greške svojih roditelja (a tko je bezgrešan?), što ako ponovim iste? Zašto podsvjesno odbijam porod koji je tako prirodan za ženu? Da li je to strah biti žena i majka? To malo stvorenje će mi okrenuti život naopačke. Da li sam spremna na to? Još puno toga želim proći. Da li je moja veza dovoljno čvrsta da bi preuzeli ulogu roditelja?
Pitanje nad pitanjem su se vrzmali po glavi. Ne, nisam bila sprema.
Čekala sam da budem spremna. Čekala sam trenutak kada ću se riješiti vlastitih strahova. Ne volim strahove. Zašto se moramo bojati?

Najavila sam im bitku. Htjela sam se konfrontirati sa njima i sa samom sobom. Šta želim u životu? Zašto je bojim da ću zakazati? Nemam razloga. Nitko nije bezgrešan, ali to nije razlog. Step by step sam se riješavala mojih dvojbi, odbacivala ih kao staru ljušturu. Ne trebam vas, k vragu!
Odjednom sam bila slobodna i čista. I spremna. Kad sam nedavno rekla jednoj prijateljici da sam trudna, rekla mi je da ništa neće biti kao prije. Ako bolje razmislim, uistinu je tako. No ne žalim za onim što neću moći nego se veselim onom što me čeka. Spremna sam na tebe dijete moje...


neviane @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 16, 2007

Izlazim iz prakse i ne mogu vjerovati svojim očima, ali ni slici. Na putu prema doma smišljam kako to saopćiti dragom..Ulazim u stan i guram mu kockasti test u ruku..još uvijek ne kuži..ne vjeruje..
Pa mi smo trudni! – bile su to njegove prve riječi kad je skužio o čemu se radi...moram priznati da sam se opalila smijati. Mi smo trudni..hehe..
U utorak smo po prvi put vidjeli otkucaje srca na ultrazuku. Nevjerovatno zvuči da to malo čudo u meni raste. Wow!
Nadam se da će sve biti u redu, iako znam da se u prvom tromjesečju svašta može desiti.
Inače, termin je 04.04.08 - recite da nije šašav broj..

Eto tako…postat ću mama. Sad ćete me pitati kako mi je? Ma fantastično. Nemam nikakve mučnine (osim prošli vikend, al mislim da se radilo o lošoj hrani), nemam nikave specijalne želje u stilu kiselih krastavaca. Luda sam za zdravom hranom kao žitarice, palenta, mliječno ili voće. Čokolada i ostali slatiši mi ne padaju na pamet..Očito da tijelo osjeti šta mu treba.
Ne, nemam ni izljeve lošeg raspoloženja, niti sam emocionalnija nego inače (emocionalnost mi je uvijek izražena).
Ah da, grudi su mi se povećale, a tek bradavice! Čvrste su i uspravne kao da sam napaljena..To je naravno dobro za moj dekolte i dragog, no strašno me smeta kad spavam. Osjetim ih čitavo vrijeme i tako se kao pečenica na ražnju okrećem po cijelu noć ne bi li se kako namjestila.

Moja prijateljica mi je odmah prognosticirala debljinu (tako bi bila kao ona u „teškoj kategoriji“), mučnine i ostale kerefeke, na šta sam joj lagano pokazala srednjak. Bez mene, molit ću! Za sada se držim..

Eto toliko dragi moji, to su vijesti iz besvjesti..u sljedećim postovima ću vam pisati o pozitivnim i manje pozitivnim stranama tog „drugog“ stanja…
(nastavak slijedi)


neviane @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 15, 2007

Kad sam se vratila sa godišnjeg rekla sam vam da je na mene čekalo malo iznenađenje. Kad kažem malo, onda znači malo u milimetrima izraženo. Čekala sam da vam to kažem jer ni sama nisam mogla vjerovati…Trudna sam!!!
Nisam ni u snu pomislila da će se dogoditi, ali podstanar, tj. bebać je lukav i tako se najavi kad najmanje mislimo na to..
Izostanak menge od tri dana sam povezala sa promjenom klime (sa švapsko – sibirske na mediteransku)…no ipak sam se javila kod mog ginića koji me naravno isti dan naručio.
Sestra u praksi me naravno odmah upozorila da test trudnoće košta ukoliko bude negativan..ajde dobro, mislim se. Tako i tako bih ga morala napraviti..
Kao u magli gledam kako se plusić na testu lijepo popunjava…ma nevjerovatno!
Ne usudim se uopće veseliti i skakati u zrak. Pozitivan je, govorim sestri u ordinaciji. Grli me, a suza radosnica mi se spušta niz lice. Još uvijek ne mogu vjerovati..
Dolazim napokon na red kod doktora koji je na ultrazvuku vrlo brzo uočio malog “podstanara” od 2,7mm.



(narasli smo još)

 

neviane @ 09:05 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.