dnevnik dogodovština
Nebuloze by NeviA
Copyright ©2008-2009 nevia
Copyright by  © NeviA
Zabranjeno kopiranje slika
i ostalih sadržaja!!!

Do Not CopY

Novosti
Stelu, Diabolicu i ostala djela možete čitati preko  TagList...

Blog
subota, svibanj 12, 2007
Kažu da čovjek može osjetiti kad mu dolazi kraj. Šta je uopće kraj? Onaj tren kada srce otkazuje poslušnost, onaj tren kada iz našeg tijela izađe duh, kako bi rekla, biće? Šta je tijelo, šta nas čini?
Bila sam prikovana uz krevet. Dvorili su me i kupali kao malo dijete. Ne, nijesam više ni mogla govoriti, obično sam zurila u jednu točku, čekala i gledala, gledala i čekala. Izgubila sam više osjećaj za vrijeme. Znala sam samo šta mi je obećala, da će mi doći. Doktor je kod mene navraćao više puta, čula sam samo kako šapću u kuhinji „neće ona dugo“. Ah, kao da to ni sama nijesam znala. Borila sam se, htjedoh ih vidjeti po zadnji put.
Jedan dan, jedan od mnogih koji sam provela u polusnu, začuh auto i poznate glasove. Djeco moja! Srce mi zatitra i htjedoh se kao trgnuti, al tijelo neće. Bože, daj mi snage po zadnji put, u životu te ništa nijesam molila, puno si mi uskratio, al to te molim.
Uđoše oni, ja nikakve reakcije nijesam davati mogla. Zar moja djeca da pomisle da ih ne volim? Zurila sam pred sobom. Zagrlili su me, a moj je sin istrča van, čula sam kako zaplače u hodniku. Unuka me pokušala kao i uvijek razveseliti i podati mi nade. Izljubila me, a ja sam joj jedva utisnula poljubac u obraz. Razumjela je ona mene, takva je rođena.
Ma ljudi moji, nema čime ona mene nije pitala, te hoću li juhu, te hoću li meso. Pa bako, ajde pij, govorila mi je. Malo sam nešto promrljala, njoj za volju. Vidim dijete se trudi.
Hranila me kao što sam ja nju nekad, a valjda to tako priroda zahtijeva. Presvukla me, sve je za mene napravila. Sad sam bila spremna, spremna za posljednji put. No znala sam da ne mogu otići dok je ona tu, previše je bilo teško oprostiti se od njenih očiju, od njenog dodira. A znala sam da moram ići. Došlo je vrijeme.
Puno je ona mene zapitkivala i dirala. Voljela sam njen dodir. U jednom trenutku me upitala da li je volim. Nijesam više ni govorit mogla, ali kimuh glavom. Sjela je kraj mene na postelju i pitala jel je mogu zagrliti. E to mi je bilo najteže. Skupila sam svu snagu koju sam imala u sebi, a nije puno ostalo i polako dizala ruku. Zagrlila sam je i čvrsto stisla uz mene, onoliko koliko sam mogla. Osjetih njeno tijelo kako drhti. Osjetih snagu u sebi, snagu ljubavi.
Taj trenutak kao da je vječnost trajao. Nijesam se mogla oprostiti od tog milog lica, a moradoh. Svatko od nas mora jednom uzeti oproštaj.
Izašla je iz sobe obećavajući da će brzo doći, rekla mi je da me dovoljno gnjavila. Nije plakala, zbog mene nije, znam je. Pravila se da je hrabra, a tlo je pod njom podrhtavalo.
Ovo je bio moj trenutak. Znala sam da će mi lakše biti kad ih nema, kad je nema, kad je ne gledam. Kraj nje je teško bilo otići.
Zatvorih oči još jednom. Kroz moju glavu su prolazile sve slike iz prošlosti. Vidjeh mojeg ćaću i materu, mrtvog čoeka i mrtvu djecu, brata. Kao kroz maglu vidjeh moj život koji prolazi kao neki fim, sve do danas. Ovaj život se završavao. Tako je to, jedan umire a drugi se rađa. Činilo mi se da je moje tijelo polako napuštala neka snaga. Htjedoh još jednom zaustiti, ali nijesam mogla. Smirila sam se i pustila da me vode. Tko da me vodi? Ne mogu vam reći, to je nešto drugo, nešto što do sada nikada vidjela nijesam. Nije me bilo strah, znala sam da je to jedini ispravni put. Osjetih kako gubim svijest i izlazim. Izlazim iz svoga tijela. Pogledah sebe, moje tijelo kako beživotno leži u tom krevetu, na vratima moja užasnuta unuka koja je u grču počela plakati i onda cjelivati moje tijelo. Zašto je nijesam mogla čekati, vikala je. E dijete moje, tako je moralo biti, mislila sam se. Potom su se
skupili i svi ostali, i moj sin. Plakao je gorko.
Gotovo je, ova epizoda je završena. Nije mi bilo jasno šta se dešava. Šta sam ja? Tijelo ili duša?
Vidjeh moju unuku kako u suzama kupa moje tijelo i oblači moju zadnju odoru. E nju sam ja već odavno spremila. Tako se to kod nas na selu radilo, nikada ne znaš kada će te smrt pokositi. Ja sam okupala puno mrtvije u svom životu, a najteže mi je bilo kupati moje dijete. A mene je kupala moja unuka. Zadnji oproštaj. Tu noć je provela kraj mog sanduka, a ja kraj nje. Majko mila kako li je živsti a ne živsti. Sve ostalo znate.
To je moj bio moj život, više surov nego lijep. Da mi ga još jednom pruže na ovoj zemaljskoj kugli, više bi gledala na sebe, a ne samo na druge. Al opet, sa druge strane, to je jače od mene, to sam ja.

OnA
neviane @ 07:46 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, svibanj 11, 2007
Bože mili šta bi ja dala da imam još jednu mladost? Čovjek nije ni svjesan svoga bogatstva koje ima, tek kad ga izgubimo onda dobiva na važnosti.
Moje bogatstvo je bilo zdravlje. Do moje osadesete nijesam ni tablete popila, osim za one za glavu. Mogla sam puno odati, al da me moja prebijena noga nije boljela. A i šlagijerana ruka me isto mučila. Unuke su me stalno masirale, al džaba. Bolesno je bolesno, nema tu puno lijeka. Najgore mi je bio gubitak moje samostalnosti. Gubila sam volju za životom. A i naživila sam se. Molila sam smrt da po mene dođe, al smrti nije bilo.
Bila sam očajna. Imadoh oko mene puno ljudi koji su se brinuli za me, no u duši sam bila sama. Hvatala me melanholija, moja ćer je to zvala despresija, a čini mi se da me malo ko razumio. Biće da su vikali da je baba poludila po stare dane.
Vidjet ćete kad vi budete stari, govorila sam im. Nijesu mi vjerovali, ali čujem danas moju snaju kao da ponavlja moje riječi. Tako mora biti.
Činilo mi se da se čitavo proživjeno zlo sakupilo i nekako došlo na površinu u starim danima. Koliko god sam život i njegove udare podnosila kad sam bila mlađa, toliko god sam u starosti bila ranjiva, osjetljiva, plačljiva. Moji ni sami nijesu znali šta da rade sa mnom. Teško mi je padalo ostajati sama, makar to bilo i na sat dva. I sama sam znala da je moja reakcija nekako neumjesna, ali nijesam mogla drugačije. Najviše razumijevanja je imala moja starija. Razgovarala me i znala me razvedriti svojim bićem, al čim je otišla, splasnula sam kao uveli cvijet.
Rat je prošao i tako nije ništa stajalo na putu da se vratim kući. Gdje mi je kuća? Kad si star nijesi nigdje prispio, vjerujte mi. Ja sam prispjela kod naših najbližih rođaka, od mojih se nitko nije moga vratiti. Đavla i ta tuđina. Povratak kući mi nije donio očekivano veselje. Valjda je to tako kad je čovjek nezadovoljan sam sa sobom. Čitav moj život sam se brinula za nekoga, imala obaveze, a sad sam spala na to da se oni brinu o meni. Znam da ćete reći da je takav redoslijed, al ne znate vi kako je kad se nađete u toj situaciji. Čeznula sa za tim da me Bog uzme, a on kao da se oglušio na moje molbe. Digla sam ruke od svega. Nikada nisam bila neka izjelica, al sam još manje jela. Bila sam suha ko grana.
Jednoga dana se pokliznu na stepeništu. Brže bolje su me odvezli doktoru, rekoše da sam slomila nogu. Onu istu koju sam slomila prije dvadeset i pet godina. Bože moj jada i čemera! Morala sam ostati u bolnici, operisali su me. Ako sam ikad šta mrzila u životu, onda su to bili lijekovi i bolnice. Prikovana za krevet, pa to mi je bilo gore nego da sam morala raditi na polju! Dođoše moji dan nakon operacije. Plačem ja, plaču oni, nitko nije očekiva da ću slomiti nogu. Nijesam bila od onih koja je srljala, al nesreća vreba kad najmanje očekuješ.
Obećaj mi da ćeš doći kad završiš sa poslom, kumila sam svoju stariju unuku. Dala mi je obećanje. Na nju sam se uvijek mogla pouzdati.
Gledala sam pred sobom užasne slike, sebe u invalidskim kolicima ili prikovanu za krevet. Kakav će to biti život? Bože umori me, mislila sam u tim trenutcima. Još sam manje jela nego prije, a mogu reći da se u bolnici nitko o tome nije ni brinuo.
U posjetu mi je došla i ova druga, plakala je gorke suze nad mojom posteljom. Znala je ona kakva je kršna žena bila njena baka, a kakva je bijeda bila gledajući je u postelji. Znam je, sunce moje!
Moja rana se zatrovala i operirali su me po drugi put. Nakon operacije, vidim ja da noga  ide prema unutra. Rane moje! Venula sam, kao biljka koju čovjek ne zalijeva. Molila sam boga da me uzme, al da je još jednom vidim, nju i moga sina. Dva tjedna, rekla mi je doći za dva tjedna.
Gubila sam često svijest, nijesam više sa nikim pričala, puno sam spavala. Otpustili su me iz bolnice, al vidjela sam da mi ozdravljenja više nema. Samo da dođe, samo da dođu, onda sam spremna na put..
(nastavak slijedi)
neviane @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 10, 2007

Čovjek se navikne na sve kad se mora. Neki od vas će reći da se samo umrijeti mora, no to je samo djelomično istina. Neke stvari se moraju jer živimo za druge. Šta je bio moj život? Godina za godinom je prolazila kao u ubrzanom filmu. Jedna nesreća se nizala na drugu, pa čemu sam se ja mogla veseliti? Eto ta unučad su mi veliko veselje, za njih živim i za njih bi i umrla.
Navikla sam se sa vremenom živjeti u gradu, imalo je to svojih prednosti. Imala sam ja bašču, koju kokicu, voćnjak. Bilo je tu uroda ali i rada, no mogla sam na brzinu otići na plac na razne nabavke. Isto tako doktor mi je bio pred nosom, makar i nijesam bila posebno boležljiva. Na selu je to malo drugačije. Na selo sam odlazila dosta često, viđala meni drage susjede.
Ne bi ja bila ja da se opet nijesu nadvili crni oblaci nad nama. Počeo je rat. Treći koji sam ja proživjela. Opet bježi, ostavljaj sve što si steka, sve što ti je drago. Vjerujte mi, ni suza nijesam imala. Samo su se slike redale, one stare, pa gubitak mojih najmilijih. Samo sam molila Boga da moji ostanu živi i zdravi. Ja sam već bila stara baba, da je mene granata pogodila, ne bi ni bilo velike štete. Moji su već otišli, a ja sam ćela čuvati kuću. Majko  mila, ja osta sama u onoj kućerini, a geleri se samo odbijaju od zid. Samo sam se sćućurila ispod stepeništa i čekala da prođe. Kad se malo stišalo, otišla ja do susjede Ivke da se javim mojima. Nedugo zatijem i zet dođe po mene i to je bio početak kraja.
Kaže se da ti je dom tamo gdje su ti djeca, ali meni je falila moja gruda, bašča, ljudi. Ne da ja nijesam voljela biti sa mojom djecom, al nit znaš jezik, niti ko ima vremena za tebe. Svako ide svojim poslom, jel u školu ili na posao. Gore visoko a dolje tvrdo, kako se kaže. Kući nijesam mogla, nitko se nije moga vratiti, šta mi je drugo preostajalo?
Ne mogu ja reći, vodili su mene moji gdje god su išli. Sjećate se da sam davno slomila nogu? Od tada ja na tu nogu šepam, ali nema veze, ja bi sa mojima išla svuda samo da nijesam sama. Samoća mi je bila najgori neprijetelj. Jebemti onu moju baba Staku što mi u školu nije dala. Da jest, naučila bi ja ovaj jezik, znala bi šta pripovijedaju na televiziji. Ovako sam bila kao gluhonijema kraj očiju i ušiju.
U međuvremenu sam osjetila sa me lagano šlagijeralo. Nije to bilo ništa strašno, samo me malo kočilo u ruci. Bila sam sve nesigurnija na noge, pa su moje unuke dolazile tjedno da me kupaju. Ma znate kako mi je bilo nezgodno da one mene gledaju po stare dane? Negodovala sam svaki put od srama, a one bi mi govorile „Bako, pa i mi imamo sve što i ti, vidi te kako si zgodna“. Onda bi se smijale i prskale sa vodom. Eto ko bi rekao da ću ja to doživjeti, ja sam njim prala guzicu kad su bile male, a sad one meni.


Bila sam ja lijepa kad sam bila mlada. Kao cura sam imala puno prosaca, a ja sam njega htjela. Eh šta mi vrijedi kad ga je rat odnio..
(nastavak slijedi)


neviane @ 08:21 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 8, 2007
Život na selu je bio lijep, unatoč raznim preprekama i poteškoćama. U njemu sam provela punije četrdeset i šest godina, na kućnom broju osamdeset i jedan.
Kad mi je moja starija krenula u prvi razred, razboli se, užasno je povraćala. Velim ja našoj doktorici susjedi da je to vjerovatno slijepo crijevo. Al gdje će stara baba učiti doktore, nije mi vjerovala. Na kraju imade ja pravo. A ja se bojala, reći će sin da se nijesam brinula o djeci, a svoje oči bi dala za njih! Panika me hvatala, odvezli su je u bolnicu. Ja nijesam smjela sa njom. Operirali su je.
Dvije godine kasnije opet ista stvar sa ovom mlađom. Opet ja velim doktorici da se radi o slijepom crijevu, no nije me ćela slušati. Mojoj Teni puče slijepo crijevo i mala izgubi puno krvi. Valjalo je nabaviti konzerve kojih navodno nije bilo. Šta ti je vrijedan ljudski život? Ništa, ako nemaš novaca. U to i moj sin dođe i potplati doktore, ma nije prošlo ni sat vremena, našle se konzerve krvi za moju Tenu.
Moje djevojčice su u međuvremenu obadvije išle u školu. Dobro su učile, nijesam se morala sramiti zbog njih. Ipak sam ja bila jedna nepismena žena, a ako bi im i trebalo šta pomoći, snašla sam se kod onije koji su bili učeniji nego ja nepismena.

Ma sve bi bilo lijepo da se moji nijesu odlučili preseliti u grad, zbog djece i njihovog daljneg školovanja. U ime djece sam bila kadra sve učiniti, al to mi je bio najteži korak. Oprostiti se od mojih prijateljica, od ljudi sa kojima sam ostarila.
Preselili smo se u grad i opet sam se morala navikavati na novu sredinu. Ja nikada nijesam u gradu živjela, a da sad moram pod stare dane. Imala sam svoju unučad, a i djeca su dolazila kad god su mogla. Ipak mi je nešto nedostajalo, osjećala sam tugu i prazninu. Nadolazile su mi slike onih koje sam odavno izgubila, činilo mi se kao da njihov gubitak tek sada prerađujem. Padala sam u neku melankoliju, a utjehu tražila u čaši. Nije to bilo puno, al ja nijesam puno jela i brzo me znalo uhvatiti. Nitko nije posebno razumio, šta ti fali, to je bilo često pitanje.
Djeca to nekad olako vide. Činilo mi se da su nekad razmišljali da  je sve u novcu. Kada sam im spomenula kako žalim za selom, bahato su prigovarali kako sam nezahvalna. Ma staro zaista nigdje nije prispjelo.
U međuvremenu sam se sprijateljila sa nekoliko žena, a i naš kum je živio u istom gradu.

Moji sin i snaha su  upoznali puno nekih nazovimo prijatelja, a oni su se redovno pojavljivali samo kad su ih trebali ili kad su moji dolazili. Za nas tri je inače malo tko od njih pitao. E to je bila razlika u odnosu na selo. Ipak, djeca su još bila nejaka, a ni ja više nijesam bila u najboljim godinama za teže poslove. A tko te šta pita, život je okrutan.
neviane @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 7, 2007

Kažu da se unučad voli više nego vlastita djeca, krv tvoje krvi. Ja sam ovo dijete voljela kao da je i raslo u mojoj utrobi, nijesam mu bila baka nego i mati.
Godinu dana kasnije, rodi se i druga unuka. Ma kako nas je samo iznenadila, babe u selu su nagađale da će biti muško. Ma šta one znaju! U ono vrijemenije ni bilo kakvih modernije aparata da znaš šta će se roditi. 
I druga unuka dođe meni na brigu nekoliko tjedana nakon rođenja. Bile su mi velika radost, ali nijesam ni ja bila više najmlađa, velika je briga oko tako male djece koja su u razlici bila samo godinu dana. Fala dragom Bogu pa sam oko sebe imala žena koje su mi pomagale i uskakale kad je trebalo.
Moj sin mi nije više da dao da držim krave, imala sam samo bašču i nešto polja. Uvijek su on i snaja gledali da mi imamo svega, a ja sam opet gledala da se oni ne troše previše, ipak je meni bilo ža da moja djeca leđa svoja za mene troše.
Djevojčice su rasle, no međutijem nije mi bilo jednostavno kad su im mati i ćaća dolazili. Ova mlađa i nekako, htjela je svakome, no ova starija nije ćela njima ni prići. Ona se vrzmala samo oko mene i moje zaove. Govorila sam ja njoj, ajde diko, pa to ti je mati, budi dobra, al neće pa neće. Uvije je govorila da voli svoju baku i strinu. A moja snaja ni sama nije znala šta da radi pa je malu od silnog jaza znala pretući da su joj sve masnice bile po nogama.
Pa nije dijete bilo krivo! A ja jadna u plač. Ne bi se ćela mješati, al ža mi bilo djeteta. To je bio vječiti sukob, ipak je ona rasla sa mnom. Ja na njih dvije nikad ruku nijesam podigla i nijesam mogla gledati je ih roditelji tuku. Činilo mi se kao da mene tuku. Kad je starija unuka porasla, on i mati su se nekako bolje slagale, al ispočetka uopće nijesu.

Jedne godine, bilo je to u jedanaestom mjesecu, peka moj sinovac rakiju. Napio se on budala i počeo tući svoju ženu. Ta žena je više batina u svom životu dobila nego kiše. Sjetim se šta sa ja sve sa mojim prošla i ža mi bilo da se i ona tako pati. Zamanu on rukom da bi je udario, a ja uskočila da se stanem ispred nje. Tu ti on mene nekako gurne i ja padnem i prebijem nogu. Šta ću sad, imadoh u kući dvoje male dvoje male djece, ko će za njih brinuti. Tu se moja zaova i susjede sakupiše i obećaše mi čuvati moje anđele.
Brže bolje su me odvezli u bolnicu, morali su me operirati. Dva tjedna sam bila u bolnici i onda sam napokon došla kući. Kod kuće opet nijesam puno mogla napraviti, imadoh kljake za kretanje. Al hvala dragom Bogu i moje ženice su mi pomogle. Kupale su me kao malu bebu i brinule se o mojim unukama.
Tako je to na selu. Bez uzajamne pomoći nema suživota, a one su me u najgorim trenutcima spasile. Neke od njih su u međuvremenu mrtve, moju zaovu je onaj suviše mladu u grob otjera, a neke su umrle u dubokoj starosti.

(nastavak slijedi)


neviane @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 6, 2007
Svaki roditelj želi da ima svoje dijete blizu sebe, makar je ono već odrastao čovjek. Moja mati je meni znala govoriti “Vidjet ćeš ti kad budeš imala svoje”. Nijesam joj vjerovala, al sad joj vjerujem. Moja djeca su otišla u svijet, što se kaže trbuvom za kruvom. A šta ćeš, živit na selu nije nimalo jednostavan. Mučiš se kao Isus na križu, a nekad bez puno koristi.
Nedugo nakon što se moja kćerka udala, rodila je muškića.
Ma voljela bi više nego svoje oči da je živio bliže mene, al život je takav. Viđala sam ga nekoliko puta u godini, makar bi željela da je bilo češće.
Četri godine kasnije se moj sin oženi i dobije curicu. Dobijem ja depešu da se rodila, sa molbom do dođem. Ajme meni majko moja! Od rata nikada nijesam napuštala naš kraj, rećemo znala sam otići na sajam koji je bio udaljen od našeg sela možda stotinjak kilometara. No nema veze, za moju djecu sam bila spremn preko svijeta ići. Željela sam što prije vidjeti prvo dijete moga sina.
Obratila se ja susjedu Marku, bio je on načitan čovjek, da me uputi i odveze do željezničke stanice. Susjed Marko, sin od pokojnog Đure mi je sve objasnio, još jednom popisao adrese, telefonski broj moga sina, te me odvezao na stanicu.
Vozila sam se cijeli dan kad sam napokon došla u taj veliki grad. Ja nepismena, oko mene pričaju jezik koji ne razumijem, a mog sina nema.
Čekam, čekam, a onda mi padne na pamet: uzet ću ja taksi. Uzela ja taksi koji me dovezao pravo do stana. Tamo zatečem moju snaju. Pozdravili smo se, a ona mi reče da je moj sin otiša preda me na stanicu. Mala je još u bolnici, ima žuticu. Ma kako, vraga mu, ja ga nijesam vidjela? U to moj sin banu na vrata. Od sreće me zagrli i izljubi, uze škare iz ladice, skinu mi maramu i odsiječe moju pletenicu koju sam godinama nosila. Ma ni snaći se nijesam uspjela.
”Majko, neka si došla da vidiš našu curu, još je u bolnici zbog žutice. U međuvremenu ćemo otići kod frizera da ti trajnu stavimo. Nećeš ti meni maramu nositi” reče moj sin od veselja.
Ma ne može on od mene stvoriti gospoju kad sam ja seljanka. Zadržala sam ja ipak svoju maramu. Sutradan je mala izašla iz bolnice. Da smo znate kako se unuče može voljeti?! Zavoljeh je onoga treka kada sam je vidjela. Bila je ista moj sin kad je bio mali.
Provela sam tamo skoro tri mjeca sa njima, znate kako je sa prvim djetetom, a i snaja je dva mjeseca nakon poroda morala ići raditi. Prije je to sve bilo drugačije. Ne pita niko jel možeš, nego moraš a nemaš nikoga svoga da ti pomogne. Težak je bio pečalbarski život.
Prije nego što ću otići kući, moji su me pitali da li bi se ja htjela brinuti o maloj, da mala živi sa mnom na selu, a oni bi redovno dolazili. Odgovor vjerovatno znate.
(nastavak slijedi)
neviane @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, svibanj 5, 2007
Koliko god je prije život bio težak, nekako mi se čini da smo se iza rata u selu dosta ispomagali. Danas svako živi za sebe, malo ko oće žrtvovati sebe za drugoga ili si uzeti malo vremena za one koji bi trebali pomoć.  Nijesam rekla da sve svoje treba podijeliti, ali život je uzimanje i davanje, u zdravom omjeru.

Život na selu nije bio jednostavan. Nakon nekoliko godina riješismo se petoljetke. Djeca su rasla, pa krenula u školu. Nekad je žetva znala biti dosta slaba. Trapili smo sve za zimu, al petero gladnije usta je nekad bilo teško naraniti. Nekad nije bilo novca ni za najosnovnije, moj čoek se nikada nije riješio karte. Ja sam se morala snaći, pa sam novac skrivala po tavanu, u sijeno, ma svuda. Nekad ga je  znao naći, a ja sam onda išla nadničariti za opanke mojoj djeci. Sramota me bilo da nemaju.

Nedugo zatijem, moj čoek se razboli, doktori su kazali da je dobio tešku upalu pluća, nije mu bilo spasa. Na samrti me pokajnički gledao i govorio mi kako ću ja imanje rasporodati i kako ću se udati, šta će bit sa djecom, brinuo se.
Umro mi je na rukama. Bilo mi je žao, ipak smo proveli zajedno skoro dvadeset i pet godina.
Da znate, nikad se više nijesam udala, dosta mi je bilo tegoba sa njim, nije mi trebalo još jedno zlo.E da su svi kao moj prvi čoek, e onda bi to bila druga stvar.

Ostadoh sama sa dvoje maloljetne djece koju je trebalo školovati. Imadoh puno posla na našem imanju, ali moradoh i u nadničarstvo. Hvala Bogu pa su ljudi u selu bili jako složni. Ispomagali smo jedni druge kad god smo mogli. Samo što sam počela kopati u bašči, eno ti preko ceste vidim kako mi susjeda Mara dolazi. A bogami, tako sam i ja njoj. Bila sam žrva te djece, al ne žalim ni drama, bila sam sretna da oni imaju koliko toliko obezbjeđeno školovanje.
Nedugo nakon smrti moj čoeka, moj sin je kreno na zanat. Ma men se čini da sam to već jednom spomenula, al velike gazde su marva svoje vrste. Moj sin se svaki dan vozio na biciklu na zanat, a ovaj ga je čas plaćao, pa čas nije..ma šta da vam pričam. No on je to sve izdržao, moj hrabri dječak i tu je došlo do preokreta.
Godinu dana nakon smrti čoeka mi se uda kćerka. Mlado ludo, ne mogu joj zamjeriti. On bijaše ženskaros. Al šta sam mogla, slabo ti tu nešto možeš reći..
(nastavak slijedi)
neviane @ 16:31 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, svibanj 4, 2007

Kako bi ja voljela da su moja djeca ostala živa! Dala bi svoj život za to, vid mojih očiju, sve! Koliko njih se čisti i nekoliko puta jer ne žele roditi, koliko njih ostavlja nejačad pred bolnicama i u sirotištima, kakav je život bez djece?
Prošlo je godinu dana od smrti mog sina. Između mene i mog čoeka je ostalo nužno poštovanje i ništa više, barem što se tiče mene. Jer on je mene gledao kao krpu, kao otirač za noge. Gore visoko a dolje tvrdo, nosila sam se sa onim za što sam se odlučila. Ostala sam opet noseća. Ovaj put se prepao i nije me ni takao cijelu trudnoću, no nije me poštedio nikakvog posla. Radila sam kao mazga, a prve trudove sam dobila na polju. Nije potrajalo dugo i rodio se moj sin. Znala sa da još valja izbaciti posteljicu, no međutim vidjela sam da je na pomolu još jedna mala glavica. Na veliko iznenađenje rodila sam ćer. Dvoje djece? Uhvatila me briga i veselje u isto vrijeme, valjalo je raniti još dvoje gladnih usta. Baš u to vrijeme se vršilo opismenjavanje nepismenog puka, i opet imadoh peh da nijesam mogla sludjelovati u tome. Tako sam zauvijek propustila priliku da se naučim barem potpisati.
Fala bogu, imadoh dovoljno mlijeka da ih ranim, a moja su djeca bila moja velika radost. U međuvremenu dođe ona prokleta petoljetka, svako imanje morade odvajati za zadrugu žito. Uhvatila sam se su koštac sa zadrugom i sa čoekom kom je karta bila draža nego porodica. Šta ti je muško? On samo misli kako će njemu biti bolje, barem je moj bio takav. A to što djeca odaju u poderanim opancima, to ga nije zanimalo. Sve mi je bilo na grbači, djeca, imanje i kuća.
Jedno ljeto imadosmo puno posla i unajmismo nadničare. Nijesu se izjasnili otkuda su, no ipak sam ih uzela. Spremam ja njima ručak da im nosim na polje, no međutim oni ga nijesu htjeli ni pomirisati. Nijesu bili gladni ni na večer. Čudno, a lijepe svinjetine im narezala, pomislih..Tek onda mi padne na pamet. Pa oni, oni su pripadnici onije što su ubili sve što mi je bilo milo! Glas mi zadrhta, na oči mi suze navru. Popričah sa svojim čoekom i rekoh mu da ih ni minute ne mogu držati pod našijem krovom. U mom čemeru i nemoći otjerah ih sa moga posjeda. Dugo godina kasnije kada se moj jaz stišao, razmišljala sam o njima. Ma nijesu oni krivi za to. Kriv je rat, rat ih je ubio..
(nastavlja se)


neviane @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 3, 2007

Danas su djeci otvorene skoro sve mogućnosti da se školuju. No međutijem, mnogi zaborave koja je blagodat dobiti uopće tu mogućnost. Kao što sam vam već rekla, proklinjala sam moju prokletu babu što me nije puštila u školu, jer znam da bi bila kadra da završim škole, znam da bih imala druge mogućnosti. Ponadala sam se da će moja sestra biti pošteđena moje sudbine, no čim sam ja otišla nju su upregnuli kao služavku u njihovoj kući. Bez obzira što sam ima ja slala od moje nadnice kad god sam mogla, a i nastava se održavala neredovito, tako da ni moja sestrica nije bolje prošla.
Preživjesmo najgore godine, jednom su me čak i htjeli stijeljati jer su mislili da sam neprijateljski špijun. Jedva izvukoh živu glavu pokušavajući dokazati da sam im nevažna, a i to nije bilo jednostavno, nemadoh nikakve dokumente.
Prođe i taj rat i ja se vratih u selo gdje sam ostavila moju sestru. A ona, ljudi moji, ona je izrasla u curetak koji su već momci zagledali. A ja? Nisam nigdje prispjela. Bila sam već prešla sam tridesetu. Nakon tog prokletog rata nije ni bilo jednostavno samoj ženi, staroj curi sa prošlosti. Zagleda se u mene neki udovac kojemu je tek nedavno bila umrla žena pri porodu. Bio je puno stariji od mene, no svidjeh mi se kako se fino odnosio prema mojoj sestri. Činilo mi se da je imao neku dobrotu u sebi. Nedugo zatim me upita oću li poći za njega. Nijesam dugo oklijevala.
Postadoh odjednom njegova žena a njegovom sinu maćeha. Deran je već bio svojie sedamnaest godina i gledala sam uvijek da od svojih usta odlomim a da njemu ništa ne fali.
Kratko nakon udaje, moj čoek je pokaza svoje pravo lice. Poče je kartati, a nekad bi zakarta i žito i imanje. Ajde ti nešto reci kao žena, ima da ćutiš dok ti se od usta otkida.
Uskoro sam ostala noseća. Pokušavala sam ga odvratiti od tog zla, no međutim, karta je kao piće, nemereš se oterasiti tog zla, to je u krvi.
Bila sam skoro pred porod kada mi je u kuću doveo svoje kartaše, a ja nijesam mogla šutiti i gledati. Počela sam mu govoriti kako će nas sve uništiti. Odgurnuo me u stranu i počeo lupati, i po trbuvu.
Nedugo zatim sam rodila, opet malog muškića. Rodio se sa plavim masnicama, udarcima njegovog ćaće. Moje čedo nije živjelo dugo, svega pet dana. Molila sam boga da mi živ ostane, zar nisam zaslužila niti malo sreće u životu? Umro mi je na rukama. Bilo ga je sram da svijet u selu vidi masnice na djetetu pa nikome nije dao da ga vidi, zabranio mi je da pričam o njemu. Šta ćeš, u ono doba nijesam imala puno izbora.
Pokopali smo ga, a u meni je ostala neizmjerna praznina. Živjela sam od slika u glavi koje sam nosila sa sobom, dani sreće sa mojim prvim čoekom. Al šta ćeš, sve je prolazno
(nastavlja se)


neviane @ 06:19 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 2, 2007

Što se desi sa nekim koji imade sve i ostade bez toga? Tek kad izgubiš ono što te čini sretnim sagledaš koje bogatstvo se rasplisnu u tisuće komadića.
Ja nijesam imala vremena za žaljenje, imadoh dvije duše na brigu, moju sestru koja je baš te godine trebala poći u školu i moga sina. Ostali smo sami, bez zaštite, bez ikoga ko bi nam moga pružiti ruku pomoći.
A i ljudi postadoše gadni. Svako gledaše svoj dobit, kako preraniti svoju obitelj i koga je bilo briga za troje siročadi koje je tek prije nekog vremena ostalo bez krova nad glavom?
Hodali smo skoro neprekidno dva dana, spavali u šumi, a treći dan nas je povezao neki čovjek na konjskim kolima. On nas je spasio. Dobra duša, neka mu je laka crna zemljica. I prije njega su se zaustavljali seljaci i kočijaši, ali nikoga nije bila briga za nas kada sučuli da nemamo od čega platiti. Nemojte mislite da se netko osvrtao što sam sa djecom, svatko gleda svoju koristi i da zarade.
Dođosmo kod njega na imanje i on nam ponudi krov nad glavom na pet dana. Dok se dalje ne snađemo. Ne možete vjerovati koliko sam mu bila zahvalna.
Dva dana nakon što smo stigli, opet me snađe nevolja. Vide ja da mi dijete neće jesti. Mlijeko sam izgubila od preživljenog šoka, a seljaci kroz sela u kojima smo prolazini su bili više nego škrti. Kad nemaš novca, možeš i krepati. Kad sam nešto znala dobiti, morala sam mu raspodijeliti. Kmečao je kao malo mače.
Potom moj dječačić dobi vrućicu i tu vidjeh da njemu spasa nema. Dva dana kasnije smo ga zakopali u dvorištu tog čovjeka, groblje je bilo pod metom neprijatelja.
Koji je to bol, izgubila sam čitavu porodicu, ali izgubiti njega je bilo najbolnije. Molila sam boga da me uzme sebi, al valjda sam bila od čelika i podari mi dug život.
Smjestila sam sestru kod jedne porodice koja se sažalila nad našom sudbinom, a ja sam morala poći dalje...
Morala sam zarađivati za kruva, svašta sam doživjela, bila sam više sita nego gladna. Vječno sam morala skrivati tko sam i što sam, jer nekad nisam znala u čije sam selo nabasala. Nekad se znalo desiti da ganjam zrno kukuruza po ustima. Gazde su bili najgora marva, moga si krepavati, pustili bi da krepaš od gladi. Kruha i soli je uvijek falilo.
Dugo godina kasnije nakon rata, uvijek sam se bojala da ne ostanem bez kruha i soli, mojoj unučadi je to bilo smiješno, al šta oni znaju? Hvala bogu da nikada nisu osjetili šta znači nemati..
(nastavak slijedi)


neviane @ 15:00 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 1, 2007

Netko ima nadarenost da osjeti da će se nešto dogoditi i intuitivno se kloni zla. Netko je pak previše zdvojan da bi prepoznao tu opasnost jer je težnja prema nečemu puno veća. Tako oni kao kamikaze srljaju u sigurnu smrt iako u podsvjesti znaju da ih čeka nesreća.

Moja mati mi nije vjerovala i otišla je u susjedno selo po hranu i tamo našla smrt. Zapalili su ih sve od reda zatvorivši ih u kuću. Slutila sam nedaću i krenula da je još jednom upozorim da ne radi glupost, no bilo je prekasno. Sa brda sam vidjela kuću u plamenu i znala sam da moje majke više nema. U grču sam plakala i preklinjala prokletu sudbinu. Zar se tako gorko poigrala sa mnom? Ni kosti joj nisam mogla sahraniti, znate li kako je to?
Nedugo za tim sam pretrpila slijedeći šok, stigala vijest o strijeljanju mog čoeka i oca. Moja svijet se rušio kao kuća od karata. Zašto? Pa tek sam počela živjeti, to je imao pravo uzeti mi ono što mi pripada? Pa mi pripadamo zajedno, zašto? Šta će moje dijete bez oca?
I suze su mi presušile i nisam mogla ni plakati. Trebalo se brinuti od mom djetetu i sestrama i nadati se da će nam se brat vratiti.
Jednoga dana nas je dočekala tužna vijest da je pogino zbog svoje lakoumne hrabrosti. Nisam više imala suza. Izgubila sam sve. Nedugo zatim i moja mala Marica se razbolila od tifusa i umrla. Zar i ona? Ostale smo same. Moja sestra, ja i moj mali. Jedne noći su nam potpalili kuću, istrčali smo skoro bosonogi, spašavajući živu glavu, sa mojim sinom u naručju..Nije nam bilo druge nego bježati. Napustiti sve što nam je drago i milo i otići, a ostavljali smo pepeo. Gdje? Negdje u svijet koji nisam poznavala. Sad sam bila sama i bila sam i ćaća i mati i sve a nije mi bilo niti trideset godina. Krvavi živote, zašto si se tako sa mnom poigrao?


neviane @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 30, 2007

Kakav je život? Nepredvidiv i okrutan onda kada se najmanje nadaš. Taman misliš kako je sve u najboljem redu i onda te udari val gorke sudbine. Stoga dragi moji, nemojte misliti da je život med i mlijeko, pitanje je samo kako ćete se nositi sa novim nedaćama.

To vam mogu kajzi jer sam prošla kroz pakao i raj.
Rekoh vam da smo se uzeli iz ljubavi. Udala sam se u obližnje selo, tako da sam još uvijek mogla pomoći mojoj materi i ćaći. Uskoro sam i zanijela i rodila malog muškića. Našoj sreći nije bilo kraja, a moj čoek je bio više nego pažljiv prema nama dvoma..
Rat se nadvio nad našom zemljom i dođe vrijeme da ga odvedoše. Ne samo njega nego i sve muškarce iz sela, i mog ćaću.
“Joooooj, majko moja, nemojte ga voditi i mene ostaviti sa ovim nejakim djetetom“ vrištala sam dok su me jedan držao a drugi mi se cerio u lice. Gorovili su nekim jezikom kog ja nisam razumjela, vele ljudi da su to bile Švabe.


Crnilo se nadvilo nad mojim životom, nad našim životom koji je tek počeo. Dok su ga oni vodili vrištala sam i otimala se, a moje dijete se zakocijenilo od plača osjećajući nemir u kući, a nije bio ni pola godine.

Morala sam živjeti dalje za mog mališana. Počela je zima, a zalihe hrane su bile sve tanje i tanje. Jednoga dana, moja mati je došla, bila je sva zdvojna. Bili smo više gladni nego siti.
“Kćeri moja, čudoh da u jednoj kući u susjednom selu dijele hranu. Ajmo dijete moje da uzmemo nešto“ reče mi moja majka.
U susjedno selo? Pa od kada je počeo rat, mi se više nismo družili jedni sa drugima. Stariji su zabranili svojim sinovim i kćerima da se druže sa onima čija vjera nije muslimanska. Meni je to bilo svejedno, no ipak druženja više nije bilo, a zašto bi nam baš oni pomogli?
“Mati moja, nemoj se zavaravati sa njihovim lažnim riječima. Ja njima ne vjerujem ništa i neću od njih ni drama, a kamoli bilo šta drugo. A nemoj ni ti. Slutim da tu nešto ne valja“ rekoh joj sluteći nesreću.
“Ja odoh. Ti znaš da je tvoj otac odveden, a brat ti je na frontu. Valja hraniti tvoje dvije nejake sestrice, nema mi druge“ odgovori mi ona ne sluteći nesreću.

neviane @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 29, 2007

Gledam danas ovu današnju mladež i čudim se nezadovoljstu unatoč tome što imaju sve. Da, da, imaju sve a nemaju ništa. Eto djeco moja, mi nijesmo imali puno, živjeli smo bez struje, tečne vode i tehnike a opet smo bili nekako zadovoljniji. Navečer smo sjedili uz svijeću vrteći vreteno, pletući i pjevajući, a preko dana kad smo imali vremena smo se družili sa mladima iz sela, ali i iz susjednih sela. Uvijek je bilo onih koji su znali pjevati i svirati, a na ma je malo trebalo da se uhvatimo u kolo.
Smrt babe Stake je u našoj porodici padao u zaborav i život je tekao dalje. Puno se radilo, imali smo puno zemlje i marve i valjalo je nahraniti pet gladnih usta te stvoriti zalihe za zimu. Ja sam se iz djevojčurka pretvarala u djevojku, a moja mati me pokušavala obraniti od prosaca koji su počesto dolazili u našu kuću.
“Još si mi mlada dijete“ govorila mi je gledajući me materinjkom brigom.
Mati, ja i sestre smo često išli na čijanje perja. Tu je svaka majka svoje zlato čuvala i istovremeno pokazivala koliko su joj ćeri vrijedne i lijepe. Tako bi neke starije žene već pomno promatrale koja bi bila dobra za njenog sina.
Al eto, kako slučaj to hoće, ja sam svog upoznala u kolu nakon jedne nedjeljne mise. Bio mi je sav vragolast i imao je muziku u nogama. Uhvatile smo se mi djevojke i mladići u kolo i plesali do iznemoglisti, koliko su nas noge služile.
Mic po mic, zagledali smo se mi jedno u drugo i počeli krojiti zajedničku budućnost, pričati o djeci. Uskoro me zaprosio, na veliko veselje moga oca koji je njega i njegovu obitelj jako cijenio.
Uskoro smo se uzeli a ja sam bila najsretnija mlada na svijetu.


neviane @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, travanj 28, 2007

Ja sam svugdje i nigdje. Ja nemam mjesta niti utočišta, moja je kuća gdje mi srce hodi. Kao što sam vam rekla, ne znam koliko ću još svijetom lutati dok ne nađem smiraj duše. Možda dok se oni kojima trebam ne smire, a možda i nikada. Možda i vas čeka moja sudbina. Gledam danas nekako svatko za sebe živi, lako im je divaniti kako vole jedni druge, a gdje su kada trebaju jedni druge?
Nego da se vratim onome što sam vam htjela ispričati.
Imadosmo veliko dvorište na brijegu blizu rijeke. Bijaše to raj za nas djecu, a težak život za odrasle. Moja porodica je bila mnogobrojna. Imadoh predivnog oca i majku, dvije mlađe sestre i brata te babu, da bogda se u grobu okrnula.
Kad mi je bilo vrijeme da idem u školu, osora ogavna žena koja je imala riječ u kući ne poslade me u školu. I dan danas je proklinjem, jerbo da me voljela nebi me ostavila bez dana škole.
“Bako, molim te pusti me u školu, hoću naučiti čitati i pisati“ molila sam je i preklinjala, a stara vještica je radije za kaznu davala žito nego da me pošalje u školu.
“Ti ćeš se udati, šta će ti škola“ govorila je materi i ćaći ne osvrćući se na moje ali i njihove molbe.


Ja sam i dalje kao najstarija obavljala sve kućanske poslove, a kad sam imala vremena igrala se sa ostalom djecom. Žao mi je bilo moje matere i ćaće, jer su i oni bili žrtva te vještice, ali tako je to prije bivalo, najstariji imade zadnju riječ.

Kasnije sam je često spominjala i proklinjala jer sam umjesto potpisa često morala utiskavati moj kažiprst a znam da bih mogla puno više.
Dan kada je umrla moja baba Staka je bio najsretniji dan u mom životu. Sjećam se dobro batina moga ćaće zbog toga što sam pjevala i plesala na dan pogreba, no nije mi žao, jer moje srce nije plakalo nego pjevalo...


neviane @ 10:25 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, travanj 27, 2007

Nikada ne bi ni pomislila da ću nadživjet mnoge, moje prijateljice, mog čovjeka, sestru.
Tamnica vječna mi je tijelo zarobila, no šta je tijelo? Samo prolazna materija koja kako nastane tako se i raspadne. Zemlja pripada zemlji, pepeo peplu, a tijelo prirodi.
Život, šta je život? Moj život nije onakav kao što ga većina ljudi gleda.
Sjećam se dobro onoga dana kada je moje tijelo prekrio lijes. Moji najmiliji su jedni za drugima utisnuli poljubac na hladno lice. Videla sam našeg susjeda da zakucava čavle na lijesu, moj sin to nije mogao. Stah od konačnosti je bio prevelik. Vidjela sam povorku koja me pratila na zadnji počinak.
“Sine moj, nikada ti oči neću ljubiti više“ govorila sam dok mi je duša plakala.
Taj dan je prošao kao u  magli, ni  sama nisam razumila šta se dešava sa mnom.
Ne mogu vam reći šta je točno moja misija, znam samo da nekima dajem snagu, a kada dođe pravi trenutak, ja znam moju zadaću. Ne znam da li je moj život bez života samo trenutno stanje, možda jednog dana neću biti u stanju da vam ovo ispričam. Stoga vam u mirnoj minuti želim nešto reći o meni, životu, koji ni malo nije bio jednostavan, pun uspona i padova.


Neki ljudi su rođeni pod sretnom zvijezdom, ja ne znam da li pripadam njima. Mislim da pripadam u one druge...



neviane @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
Otkud ste?
 
Brojač posjeta
334512
Index.hr
Nema zapisa.